MJERENJE STAZE

http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/08/05/mda/

MDA...

Šta reći? Od Gelender sratistike očito niš… Prije nego što krenem na Durmitor, imam potrebu izvaliti nekoliko sitnica: - siguran sam da su svi čuli za Ranomi Kromowidjodjo, ali malo tko zna da se predstavnik Albanije na OI, ne znam u kojem sportu, zove Adriatik Hoxha (Hodža) - a kaj lišve razbu kak spika cura iz Dubrave, em ti mater, prvi sam cibnula onak za zagrijavanje, buraz, kužiš, kečua, drugi sam roknula baš ono pravo, a treći je buraz bil, ono, em ti mater, za dušu, ne, i sad idem slavit s rukometašicama, curke, ono, fala kaj ste me trpile, ono, ne, bumo se loma podružili, DINAMO!!! - naša bronca dronca iz pekinga pejčić nije upala u finale u svojoj glavnoj disciplini i onda vele da je u drugoj disciplini nastupala rasterećena, kaj dobro se israla prije nastupa?!? - nisam puno puta gledao treći dnevnik HRT-a (možda nikad), ali ovih dana nekoliko puta, čovječe, to je jebeni talk show, mislim, ono, kuiš, buraz, traje 11 i pol minuta, ali se zato gosti redaju brzinom munje i strijele nebeske, prodefilira ih, brate, troje, četvero… - a kaj lišve na vijesti za strance, imaš onog tipa koji govori savršen britiš ingliš, a nitko ga nikad do sada nije vidio, a i ne treba, frajer super priča, ali u neke druge dane puste onu plavušu koja je vodila neku tamburašku emisiju i ona se kao za to vani školovala, a priča engleski k’o gluha svinja, tak su i mene mogli pozvati da čitam rašn ingliš stajl, ono, kuiš, a najveća je retardacija kad izvještavaju s olimpijskih pa nabrajaju kaj su Hrvati osvojili, pa mater vam retardovanu, kaj strane boli ona stvar za to kaj su Hrvati osvojili, Isuse i Bože, nemreš bolivit, renmen i krovoviđođo… - sportski program, mislim, većina frajera je koma, ali događa se i najezda žena (đubre jedno šovinističko!), ne samo da su tu već poznate Mirna, Lana i Mila, nego je najveća hereza od svih da se pored klupe Hajduka za vrijeme tekme protiv Intera (Milano) javlja – žena! Kao, ono, kakva je atmosfera na klupi Hajduka, joj pa znate, dečki su tak mladi i zgodni i super im ovak preplanulima stoji bijela boja i tak sve je super, Mišo im psuje mater, ali nije to niš tak strašno, dečki su super, kak su ono Babovićki pisali kad je počela radit na TVZ “Babovićka, marš u kuhinju i kuhaču u ruke!” (đubre jedno šovinističko, di bi bio da ti žena nema, konju majmunski!!!) - i tak ti Lana priča s Čupićem i Alilovićem, Čupko, svaka čast, veli ona njemu, nakon što mu je Danac obranio dva sedmerca u prvih pet minuta da danski komentatori vele da on baca golmane u očaj, a Čupko veli kak je danski golman večeras njega bacio u očaj i poslije priča da su tek odradili pola posla, prve četiri tekme i kak imaju još četiri i kak razmišljaju sam po jednu tekmu unaprijed i kak idu korak po korak, na što mu Lana veli, najvjerojatnije ste prvi u grupi, što znači laganica u četvrtfinalu, što znači da ste u polufinalu, a Čupko joj veli: “Čuj nje, sad sam ti reko da idemo korak po korak, a ti meni o polufinalu!” - i tak…, svašta još tu ima, ali mozak slabo fercera…

VELEBIT 2012.

Za mene, ova je priča počela 2004. godine, kad me Markica Rajković (trenutno Amerikanac, inače, jednom drugi (2005.) i dvaput treći (2006. i 2010.) na velebitskoj ultri) pozvao da s njim u timu odvalim V140+ od Starigrada Paklenice do Senja. Iako sam godinu prije bio svjestan da se utrka održava, nije mi palo na pamet prijaviti se jer mi je Velebit bio apsolutna enigma i apstrakcija. Ostao je to i do sljedeće godine, no tada sam imao gorespomenutog vodiča, doduše, samo do polovice, a do kraja sam se „krpao“ s onima iz planinarske kategorije (koja je tad iznosila tričavih 75 km), najviše sa Sašom Horvatom, Tomislavom Novakovićem i Slobodanom Mikom, koji su me, kombinirano, nekako dovukli do cilja. Otada, propustio sam samo 2008. i 2009., a 2007. sam na stotki odustao iz čiste obijesti, samo zato što mi je bilo teško (a kad nije?!?), tako da s ovogodišnjim imam četiri Velebita 100+… Kako bi rekao često citirani Ćiro, prvak u nepotrebnom gomilanju riječi koje se potrudio skupiti i po abecedi poredati čika Bratoljub, trekanje po bilo kojem dijelu mitske planine, po noći il' po danu, predstavlja privilegij koji treba znati cijeniti… I ne samo to: iako mi je na startu UTMB-a (utrke oko Mt. Blanca) žestoko išlo na živce što spiker još prije početka sve koji su se pojavili na startu proglašava pobjednicima, to stvarno vrijedi za one koji su po paklenom vremenu završili bilo koju velebitsku dužinsku kategoriju i svatko od njih može, kao nekad legendarni Velebitaš, pokojni Zdenko Svetina, podići ruke dok ulazi u cilj i viknuti „POBJEDNIK“! Ove godine, utrka za mene traje otkad je završila euforija oko rekorda s JGL, dakle, zadnjih desetak dana totalnog ludila, ali ipak malo manjeg nego prošle godine jer je između prošlogodišnje i zadnje velike završene 100+ treking utrke prije toga (UTMB) prošlo pet godina. Najsmješnija mi je bila scena poslije Puntijarke, dva dana prije utrke, kad su se ljudi opraštali sa mnom kao da idem u Vijetnam ili Oluju… Staza je opisana prošle godine http://treking-liga.com/index.php?option=com_content&view=article&id=102:velebit-100-iz-pera-i-perspektive-kristijana-&catid=50:sa-svih-strana i nema je smisla ponovo opisivati jer smo samo obrnuli smjer pa ću tek nabrojiti nekoliko crtica… - Ovaj put na početku, a ne kao inače, na kraju, bez kurtoazije, afrike, ulizivanja i patetike, u ime svih natjecatelja zahvaljujem pripadnicima gorske službe, specijalne policije i volonterima što su osiguravali i opsluživali ovu utrku jer bez njih je ne bi ni bilo. - Naravno, zahvaljujem i Šimunu na ovom privilegiju, a ako vam se on ponekad (ili često) čini nervoznim i distanciranim, znajte da cijelog treking pokreta ne bi bilo da on nije (prema vlastitim riječima) toliko lud, a prema mojima - žestoko. - Lesi uvjerljivo i nedodirljivo pobjeđuje drugi put zaredom i tako se u ovih deset izdanja Velebitskog trekinga pridružuje svom kumu (kako slatko  )i kolegi s alpinističkih ekspedicija te treking instituciji u Hrvata – Ferrotu, koji je pobijedio (2003. u timu sa Soldom) prve dvije godine na 140+. - Treći koji ima dvije velebitske ultra pobjede je Bojan, 2007. i 2010., što ga čini najstarijim pobjednikom neke ultra utrke u Hrvatskoj. - Ako se prisjetimo stare podjele sportaša na neradnike (nit rade, nit djecu imaju), jebivetre (rade, ali djeca štanga) i prave muškarce (em rade, em djecu odgajaju), onda Bojanovi i Lesijevi uspjesi imaju još veću težinu jer su obojica ponosni očevi po troje djece. - Nakon Bojana i Mlakara, još se jedna slovenska zvijer okušala na Velebitskoj ultri/stotki. Čim smo se krajcali kod Ravnog Dabra, po stasu i trku bilo mi je jasno da će tu biti velikih problema. Prešao me dok sam se ja glupirao prema Žutom kuku. Od Baških smo išli zajedno, upoznali se, a onda je krenuo s nabrajanjem: drugi na SP-u u planinskom trčanju na duge staze, četiri puta na Des Sables, jednom bio četvrti, ove godine osmi, drugi na Sljemenskom maratonu 2004. s jednim od najboljih rezultata svih vremena, a ja samo vičem „Isuse, s kim ja trčim!“ Normalno da mi je ubrzo odmaglio, ali pogriješio kod Panosa. Poslije sam još dvaput vidio njegovu lampu petnaestak minuta iza sebe, između Panosa i Stapa i na Stapu te ujutro na Sijasetu. Četvrti ispod dvadeset sati u ove dvije godine. Toni. Toni Vincelj. - Osim što sam promašio krenuvši prema Žutom kuku namjesto prema Kizi, promašio sam i na Rujnu nakon tranzicije, skrenuvši na prvi, nemarkirani makadam lijevo. Glupo!!! - Gerijatrija strikes again! Drugi i treći četiri banke, šesti 46, sedmi 56 godina! Bravo, Periću! A do prije dvije, tri godine švercao se u planinarskoj kategoriji, kao prestar je… - Najveće iznenađenje stotke: Duje Lekšić! Who da f..k is Duje? Očito, nada i budućnost ultra trekinga u Hrvata… - Tadeja rasturila bez Carina! Jelena i Beny ispod Stapine sreli medvjedića i majku mu, koja, navodno, reži kao tigar  Možda su više pažnje trebali pokloniti uzvicima kojima sam se, izazvan ponekim šumom ili svjetlećim očima, a najčešće ničim, bavio cijelu noć, tipa „Mrš!“, „Čibe!“, „Šu!“, „Odbij!“ ili „Aaaajmooooooooo!“ Osim očiju čije vlasnike nisam uspio identificirati, na Rujnu sam prepoznao tri jureća zeca. Ili možda jednog koji me pratio  Treća Sanja Mladenović. Budući da ne znamo puno o njoj, mogla bi se predstaviti jednim sastavkom na temu „Kako mi je bilo na Velebitu“, nešto slično kao Majda Horvat, najmlađa starterica sa stotke, čiji su tekstovi najveće iznenađenje i osvježenje u ovom malom dijelu „našeg“ neba/weba http://odstarogahorvatamala.wordpress.com/2012/06/26/make-your-life-a-story-worth-telling-take1-dukat-velebitski-treking-100km-37/ - Samo na Velebitu možeš doživjeti start na 30+ stupnjeva, a zoru na Vaganskom vrhu pri 8 Celzijanera u oblaku koji ti je smočio tenisice i čarape, izložen udarima olujne bure. Još ako si nenormalan pa cijelu utrku prođeš u kratkoj majici i bickama… Dok sam se penjao na Sveto brdo, bio sam uvjeren da mi ne gine upala pluća, bubrega, porebrice ili bilo čega, ali odlučio sam štedjeti na prljanju robe jer se susjedi bune koliko se veša suši na mom knežijskom balkonu  - Inkriminirani oblak toliko je smutio pobjednika da se uspio zavrtjeti na jednoj jedinoj stazi (hrbat između Vaganskog vrha i Čičine doline) i krenuti u suprotnom smjeru, dok sam ja na platou najvišeg velebitskog vrha duže vrijeme tražio markaciju za brdo Sveto… - Samo na Velebitu može se dogoditi da stotka (barem za prvu trojicu koji su izbjegli vrućinu drugog dana) bude lakša od ultre ili light kategorije. Kako im je bilo, dobro je opisao Vedran: „Negdje iznad Manite peći, doživio sam malo prosvjetljenje. Shvatio sam kako je Paklenica dobila ime.“ - Suckeri za poglede i vidike, ako ne možete stotku odvaliti u komadu i limitu, priuštite si višednevni izlet jer svi se ne mogu ni nabrojiti: oš s Dabarske kose, oš s Kize, Sadikovca, Konjevače, livada između Šugarske dulibe i Panosa, s Buljme, Vaganskog, Svetog brda… - Suckeri za zalaske Sunca, doživite to na Šugarskoj u bezbrojnim nijansama ružičaste  , a tamo možete i prespavati uz puhovski maraton koji traje cijelu noć… - Suckeri za izlaske, Sveto brdo vrti novu projekciju svakog jutra… - Koji je smjer brži? Meni svejedno, isto kao i vrijeme starta. Ionako moraš proći istu visinsku razliku, ono što je u jednom smjeru uzbrdo, u drugom je nizbrdo, no to ne znači da te neke stvari ipak ne iznenade. Tako me prva kriza uhvatila poslije Šikić jatare jer sam naviknuo jezditi kroz Ramino korito, a baš sam ga svaki put do sada prolazio u „pravom“ smjeru pa me ubilo što je u „suprotnom“ stalno blaga uzbrdica uz šećer na kraju u vidu one strme livade po kojoj smo se do sada na guzama sklizali nizbrdo. Kriza je bila tolika da sam već vidio Tadeju kako me stiže, a to bi bila najcrnja katastrofa of them all  Aber sve što si platio pateći uzbrdo, negdje će ti se vratiti pa mi je tako najljepši dio utrke, ujedno i onaj gdje sam se najbolje osjećao, noćno samovanje od Stapine do Račabuše, Čarabuše, kako li se zove, što sam ga, zbog pogodne konfiguracije obrnutog smjera, uglavnom protrčao u „smooth sailing“ stajlu… - Što znači nabrijanost na početku, a agonija na kraju, savršeno ilustriraju vremena početnih/završnih dionica ove dvije stotke: prošlogodišnju, pretežno nizbrdovitu, završnu dionicu od Baških Oštarija do Karlobaga mučio sam oko 5 i pol sati, a ove sam je godine na startu sašio za 3 sata i 12 minuta!!! Još nevjerojatnije zvuči da sam se 2011. brže popeo na Sveto brdo, nego što sam se ove godine spustio. Ali sve to je Velebit, ultra, stotka i zato je toliko privlačna i uzbudljiva. - Sljedeće godine je deseta godišnjica prvog Velebitskog i prvog trekinga u Hrvata pa shodno tome očekujemo da vrli organizator pripremi nešto posebno, a i ako bude sve kao sada, nema veze jer nema do… Do čega? (Ova je fora već dugo na Gelenderu, a sad nek u njoj „uživa“ i malo šire čitateljstvo). Jedan od Nizozemaca iz romana „Shogun“ Jamesa Clavella, obavljajući nuždu u travi pored bordela i očito uživajući u radnji, izvali „Nema do pišanja!“, a svi oni koji su doživjeli ovaj treking ili bilo koji prije njega, definitivno mogu reći: „Nema do Velebita!“ Za kraj – prolazi! Za znalce i za one koji će to tek postati. Kako bi rekla Milka Babović, uzmite bilježnice u ruke i zapišite ih. Ok, od Milkinih vremena malo smo napredovali (jesmo li vaistinu?!?) pa se sve to može lijepo isprintati… Svi prolazi uključuju i boravak na tranziciji, za mene sveukupno desetak minuta. Prolazi se mogu pogledati na istom ovom postu na brooksrunningteam.hr , treking-liga.com ili na http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/06/28/velebit-2012/

6.6.2007. - 6.6.2012.

Nema se šta puno opisivati utrka koja je trajala trideset i osam minuta i sedam sekundi, zato će to biti kraći dio ove dirljive pričice... Meni je ionako zanimljiviji onaj dio koji je okružuje, zapravo, koji joj prethodi... U stvari, ovo bi trebala biti priča o tome kako ne treba biti bahat i pred sebe stavljati prevelika i nerealna očekivanja s jedne strane i kako doći do rekorda nakon pet godina s druge... Shodno rezultatu 39:12 iz petog prošlogodišnjeg kola, bio sam bahato uvjeren da u sljedećem idem ispod 39, a možda i rekord, a s obzirom na konstelaciju snaga na startu i na pobjedu, no izgorio sam u prevelikoj želji i nedovoljnoj spremi za takvo što (očito je tih 39:12 bio vrhunac za mene te godine) i bio pokisao unatoč trećem mjestu (Brko i pogotovo Vođa rasturili su me k'o mladog majmuna) i rezultatu ispod 40 minuta, a to su dvije stvari s kojima nikad ne bi trebalo biti nezadovoljan. Ok, još sam se dvaput nakon toga uspio skrpati ispod 40, ali ono što nisam ni sanjao je da ću ponovo među tri biti tek za godinu dana! Iako ovo pričam već duže vrijeme, ali ne ponašam se baš tako, čovjek uvijek treba biti presretan s dobrim plasmanom, a pogotovo s rekordom jer tko zna kada će i hoće li ikada ići bolje. Zapravo, kad smo loši, uvijek trebamo imati na umu da ćemo jednog dana žaliti za trenucima kad smo bilo toliko „loši“, a tko zna šta će biti nako velebitske stotke s mojim hvatištima i Haglundovim petama... S druge strane, prirodno je težiti boljem i naravno da želim ispod 38, ali ako i ostane ovako, ja zadovoljan jer pet godina je jako dugo razdoblje, a kad bih krajnje karikirao, u ovih 1827 dana napredovao sam otprilike stotinku dnevno ilitiga sekundu svakih 96 dana. Realno, bila je to petogodišnja borba s ozljedama, kilama i tragičnom sporošću... Kako i zašto rekord: redoslijed je nebitan, jedno su kile (3,5 između zadnjeg i ovog kola) i više-manje redovito treniranje ritam ponedjeljak-srijeda-subota sa školom u nekom normalnom modu bez ubijanja i uglavnom bez brda koje dosta iscrpljuje (izbjegavam zbog bolnih hvatišta), ali opet, ne skroz bez jer ipak su četiri ultre i Kaj treking iza mene... I kak je to bilo: prvo što me iznenadilo je onaj rez ispod 40 s 86 kila u petom kolu. Kad su kile rapidno počele padati, mislio sam da bi bilo zgodno ići ispod 39 nakon točno pet godina, a rekord je ipak bio dosta daleko. Doduše, u glavi sam mu se približio kad sam se osam dana prije utrke s Jazzom naganjao po istoj stazi, a izlaz na Gips je bio 9:28, četiri sekunde bolji nego u utrci u petom kolu. Ako tako mogu nenabrijan i na treningu, onda u utrci mogu oko 9, a ako prolaz na šestom stupu bude oko 17:30, sve je moguće... Tako je otprilike i bilo: Nikica je, kao i uvijek, odmah odjurio, Andraž ga je pokušao slijediti, ali odustao je nakon manje od minute. Iza njega ja pa Šime, a vrlo blizu i Androić. Izlaz na Gips 9:06, ima nade za rekord. Kod šestog stupa, Nikicu vidimo na kraju ravnine, nas trojica smo tu negdje, a Androić ipak zaostaje. Prolaz na šestom stupu 17:34, izvrsno, sad već vjerujem u rekord ako ne puknem. Na ravnom dijelu Šime i ja prelazimo Andraža. Očito je da Šime može puno bolje, ali ne ide naprijed. Na trećem prolazu (predzadnji prijelaz ceste, početak makadama za Žensko sedlo) piše 27:46 i sad sam uvjeren da rekord pada. Plasman mi je apsolutno nebitan, to mi je sasvim dovoljno. Malo prije prijelaza zadnje ceste Šime odlazi, a Andraž je dovoljno daleko da mi ostaje treće mjesto. Znam da mi je ovo prvi i zadnji put da sam dobio Andraža pa dodatno uživam. Ovo je jednostavno moralo ostati zabilježeno!

ZAPISI IZ RAJA

Kako uopće početi pisanje „izvještaja“ s Mljeta? Kako opisati utrku što se odvija u raju zemaljskom? Mislim da je to najbolje učinio Bojan prošle godine... http://treking-liga.com/index.php?option=com_content&view=article&id=90:mljetrekk-2011-iz-pera-bojana-jevevara&catid=50:sa-svih-strana , a ja ću samo šturo opisati svoje viđenje ovogodišnjeg treka... Kako se pomiriti s činjenicom da sljedeće godine utrke neće biti? Iako sam nakon prvog Mljetreka rekao Šimunu da je neviđena konjina ako ikada ukine ovaj treking, kad je otkazan bus, uplašio sam se da utrke neće biti ni ove godine, a ako je ipak bude, svjestan sam da je posljednja za neko (nadajmo se kraće) vrijeme... Recesija uzima svoje, ne može se reći da ljudi štede jer nemaju što štedjeti, u državi je sranje, jednostavno se troši manje... Moja je osoba prije utrke bila vrlo nabrijana, iako to ničim nije pokazivala. Bez obzira što ne radim ni duge niti brdske treninge, skinuo sam kile i odmoran sam, a to je obećavalo dobru utrku i pokušaj hvatanja prvog postolja na otočnim utrkama, dok sam se intimno, ne priznajući to nikome, nadao čak i pobjedi, naglas pileći naopako do ibera, kao i uvijek, uostalom, ne? Šimun nam je, as usual, pripremio nešto novo, a to je ovaj put bila „linearna“ tura od Sobre do Pomene, dakle, oko dvije trećine otoka. Sva sreća da je propao start iz Blatine poviše Sobre jer bismo bili mokri od samog početka. Kaj je to Blatina? Na Mljetu postoje dva slatkovodna jezera puna (samo ime kaže) blata i obrasla trstikom, a ideja je bila da Bandi, u svojstvu organizatora, stoji nasred jezera s našim kontrolnim kartonima koje moramo pokupiti iz njegovih ruku i tako krenuti u utrku. Zašto nismo? Eeeeee, vidite, u tim jezerima ima jegulja, koje domaći love (kad okolo imaš hrpu morske ribe, vjerojatno ti je slađa ona slatkovodna), a valjda neki od njih (možda vlasnici?) imaju na taj ulov veća prava od drugih pa „krivolovce“ (i trekere) odbijaju bodljikavom žicom te smo stoga startali na početku markacije nedaleko od Sobre. 'Ko bre? Da bre! Kakvi bi mi bili trekeri da nismo bili na vrhu otoka, a upravo nam je tamo bila prva kontrola. Start su obilježile naše Amazonke Ta(a ne bilo koja)deja i Je(fakat je)lena, zaletjevši se ispred svih muških pa ih nije baš lako bilo prelaziti na single tracku, no budući da su obje bile među deset u apsolutnom poretku, takav je start valjda bio leđit... No, sve je to kratko trajalo, a onda je Lino poveo kolonu, iza njega moi, a vrlo blizu, dovoljno da se čuje dahtanje, jedan od trojice specijalaca na prvoj ultri... Uslijed neprilagođene brzine i pada koncentracije, ubrzo gubimo markaciju. Lino malo kraće, a lider lige Vukelić puno duže (saznah to tek u cilju), kemijaju mimo markacija, dok se ja vraćam na stazu, negdje u sredinu poretka, ali ubrzo sam na čelu uz tri pratitelja, među kojima bjehu Kalinić i Eddie Numero Diez, aktualni dvostruki pobjednik prestižne Mrak kombe i U3 maratonac... Premda nas staza vodi praktički od razine mora na 514 m n/v, put nije naporan jer ide okolo-naokolo, s vrlo malo žešćih uzbrdica i s čak i nešto uzbrdica i ravnih dijelova preko prekrasnih livada kakve na Mljetu ne biste očekivali. U jednom trenutku, lijevo od nas, ugledali smo vrh „ukrašen“ repetitorom ili kaj ti ja znam čime, nekom antenom nešto. Proboj do njega na divljaka i nije izgledao tako težak (kameni blokovi pod 45 stupnjeva uz ne mnogo gustog raslinja), no kukavički nastavljam po markaciji koja do vrha zvanog Veli(ki) grad vodi s posve druge strane. Žureći na vrh, koji put i uz pomoć ruku, ostavljam pratnju, duboko vjerujući da ću tamo biti uvjerljivo prvi, a kad gore, osim Bandija koji je dao start (mislim, taj čovjek je svugdje, kombinacija Čaka Norisa i Dejvida Koperfilda) i fotografa Borisa – piknik! Ma kaj piknik – tulum! U tom trenutku bilo gdje na Mljetu na tako malom prostoru nije bilo toliko ljudi. Naravno, svi su oni krenuli prema vrhu na divljaka i to je bio pun pogodak, a ja, sirotek i ne-daj-Bože-da-se-maknem-s-markacije lik, krećem dalje proklinjući svoj nepustolovni duh... Kako to obično biva, od šoka i nevjerice te konsternacije, pače i rezignacije, s vrha sam prema moru i Korčuli i Pelješcu i bilo kamo bacio okruglo nijedan pogled, što sam ispravio već sljedećeg dana, kad sam s Draženom otišao pokupiti cvikalicu i zastavicu iz Babinog Polja i u miru uživao u pogledu sa svih strana. Prava je šteta što čovjek na Mljetu ne može ostati više dana. Ne tvrdim da je to najljepši otok, imamo ih pregršt prekrasnih i volšebnih u tom rangu, ali mljetski spokoj je ono što ga izdvaja od drugih. No, iako je Veli grad najviši vrh, Grabova glava koju smo pohodili prošle godine možda i najspektakularniji, najljepši pogled (slažem se s Vedranom) pruža se s Montokuca, koji sam još prije dvije godine proglasio kultnim mjestom trekinga u Hrvata, premda se nalazi na visini od svega 258 metara. Kombinacija tamno zelene šume i tamno plavog mora, što na pučini, što u jezerima s otočićem Svete Marije, je nešto jedinstveno, nešto što se rijetko viđa ili možda nigdje, nego samo ovdje, na Mljetu, baš s Montokuca. Od ukupno osam, to je bila šesta kontrola na ultri i čudio sam se sam sebi kako lagano trčim prema vrhu nakon više od četiri sata trekanja, prestižući ljude iz jogging kategorije, pomalo im zavideći na uživanciji koju proživljavaju. Na samom vrhu, iako uvjeren da već satima imam preimućstvo, tek reda radi priupitah djevojku-živu kontrolu je li prošao tko iz ultre i tad doživjeh treći antiklimaks (prvi bješe na Velom gradu) jerbo mi je priopćila da je prošao jedan, a na moje pitanje kako izgleda, odgovori mi da ima kratku crnu kosu ter odmah, prirodno, pomislim na Linota i opet reda radi, priupitam koliko je ispred mene, premda nisam bio previše raspoložen ni sposoban za neki lov, dočim ona odvrati da je taj ultraš prošao prvi od sviju, još oko 10 sati izjutra. Na tu informaciju obuze me sreća pregolema jer shvatih da je to Kedžo koji se prebacio na jogging. Ljubim te, Montokuče!!! Nego, gdje sam ono stao i o čemu s.ao… Aha, spuštao sam se s Velog grada i proklinjući svoj nepustolovni duh što je vodstvo pretvorio u ništa, a da stvar bude gora, u igru se vraća i favorit Lino pa tako dalje jezdimo nas tri (ok, znam, znam, bilo ih je četiri, ali meni tako došlo) jahača Mljetokalipse: momak koji je prvi bio na vrhu, Lino i ja, no Lino se ubrzo, promrljavši nešto na moj upit, maknuo u stranu, a budući da staza opako kruži oko jednog vrha, pomislih da je otišao, posve prirodno za orijentacista, kratiti te sa spomenutim momkom koji je prvi put bio na ultri (ova bješe idealna za prvu pa je bilo mnogo takvih) i kasnije, na žalost, odustao, nastavljam pratiti markacije, uz stalne sumnje jer staza nas vodi gore-dolje, lijevo-desno, ali po karti druge nema, što nije garancija jerbo markacije na otoku niču k'o nezaposleni uslijed recesije. Nakon što sam se osamio i ponovo ugledao južnu stranu otoka, u suprotnom je smjeru naišao jedan treker i prava je sreća da je naletio na mene jer tko zna koliko bi išao u krivo. On je jedan od onih koji je odlično skratio preko Babinog Polja, a mene je streslo što je selo još bilo ispod nas, uplašivši se da sam napravio krug, no sve je bilo u redu čim sam ugledao vrh, tamo daleko, prema istoku. Taj momak kasnije mi je rekao da sam otrčkarao lagano kao gazela  Mislim, hvala na komplimentu, ali očito nisi vidio kako izgledaju Andraž, Bojan, Lesi, Golub ili Kravoje zvani Ljama… Elem, nakon više od dva sata, preplašivši u međuvremenu jednog kozoroga ili ipak možda samo jarca i razmišljajući tko je sve prekratio mrskom kraticom preko Polja od Babe, stignem do druge (žive) kontrole u mjestu Blato, gdje sam doživio drugi od svoja tri antiklimaksa tijekom utrke. Isuse Bože, dobit ću rak od tog stresa  Prosto zavidim đogerima i planinarima koji uživaju češljajući planine u laganom tempu. Zapravo, podsjeti me to na priču o Magicu Johnsonu i Jacku Nicholsonu, to jest, košarkašima Jezerčana iz Los Angelesa i holivudskim zvijezdama koje im dolaze na utakmice. Misli si tako Magic zašto te belosvetske zvijezde filma dolaze na njihove utakmice, kad mu je najednom, poslije lijepog broja godina praćenja tog fenomena, sinulo da oni (glumci) žele biti mi (košarkaši), a mi (košarkaši) želimo biti oni (glumci). S H O W T I M E! I love this game! Isto tako, mi (ultraši) želimo ponekad biti planinari i uživati, a oni (planinari) ponekad žele biti ultraši te projezditi stazom malo brže od katrana. Uistinu, da nisam always ultra, volio bih biti planinar… Ovako, vraćam se drugom antiklimaksu na drugoj kontroli, gdje je kontrolor za mene imao lošu i dobru vijest: troje je ispred mene (u mom najcrnjem scenariju to si Lino, Eddie i Vukelić), ali samo tri minute, što me potaknulo na šprint (tjeran što ambicijom, što trubljenjem Bandija i Borisa, evo ih opet, koji su me autom gonjali kroz Blatsko polje) prema drugoj i za svaku od tri mljetske ultre tradicionalnoj Blatini i trećoj kontroli, a kad tamo za mene sreća ponajveća kad ugledah Tadeju, Carina i Perića jer je to značilo da ima nade za mene. Frajeri i frajerica spustili su se u Babino Polje i makadamom popeli natrag na markaciju, skrativši stazu u odnosu na one koji su se slijepo držali marke za pet kilometara! I dok su se oni presvlačili, preobuvali ili kako se to sve kaže i ne veli, ja uđoh ful obučen, čak i s ruksakom, što mi je boravak na tom smrdljivom i pijavicama napučenom mjestu skratilo na minimum i omogućilo prelazak na čelo, poslije čega do cilja više nisam vidio nikoga iz ultre. No, nije nam to bilo jedino močenje, ne računajući ono u vlastitom znoju. Drugo je bilo nakon spusta s Montokuca, gdje sam, iako sam tamo bio svekoliko puta, uspio pogriješiti i nakon što sam presjekao makadam, ponovo završiti na – makadamu te tako gubiti po serpentinama dragocjene metre i minute, no kako je konkurencija bila indisponirana to je spielt keine role… Preplivavanje kanala – klasika, bacanje u vodu u punoj spremi uz ovaj puta stvarno jaku struju, ali šta je petnaestak metara za jednog poluplivača… Tamo je bio i Viktor koji je sa mnom otrčao sljedeći kilometar, čudeći se mojoj brzini nakon zamalo pet sati, ali more čovjeka tako osvježi da poslije toga juri! Inače, moj najbrži kilometar bio je kad sam se iz uvale Tatinica spojio na glavnu cestu ter između šestog i petog kilometra glavne ceste nizbrdo istrčao za pet minuta. Toliko o brzini na trekingu  Sljedeće plivanje bilo je ubrzo nakon toga, šezdesetak metara na otok Svete Marije u Velikom jezeru ako si odabrao najkraću rutu. Temperatura idealna, uvjeti savršeni, avantura za pamćenje, šteta što nije bilo duže… Do cilja, nekih pola sata, odabrah opciju „bez čarapa“, još jedan trekerski kuriozitet  A kad već spominjem kuriozitete (kakva glupa, meni omiljena riječ), nikako ne smijemo zaboraviti ekološku stranu mljetske ultre, naime, svaki je treker na startu dobio vreću za smeće u koju je, na četvrtoj kontroli, u uvali Križice trebao skupiti dvadeset plastičnih boca koje pristižu iz Italije i odnijeti ih nekoliko kilometara po stazi uz plažu i još dva po asfaltu do Polača i prvih kontejnera za smeće pa su tako natjecatelji skupili šestotinjak boca očistivši gotovo cijelu plažu. Šta reći, nego još jedna Šimunova hvale vrijedna ideja, iako su ga mnogi psovali dok su im je trnje deralo vreće, a boce ispadale, dok su neki, kao, na primjer, Beny, u ispadima bijes lupali šakama o drveće  Šturo? Tko je popušio tu foru, taj je stvarno jazavac  Ne mogu izdržati ne pohvaliti se činjenicom da samo Zoran Blanuša i ja imamo sve tri završene ultre na Mljetu. Svi koji ste bili barem jedanput u bilo kojoj kategoriji, znate o čemu pričam. Zbog sviju onih koji nisu, nadam se da ćemo na Mljetu jednog dana ponovo trekati. Nikako ne smijem zaboraviti da je u muškoj konkurenciji rasturila gerijatrija: Carinov najveći uspjeh, drugo mjesto s 50 godina i prvo Perićevo postolje u 56. godini!!! Neki tvrde da je kratka ultra pogodovala matorcima, no ne bih se složio, što je utrka duža, to je mlađima teže, tako da sam mnijenja da argument ne stoji. Kod žena, pored uobičajenih Tadeje i Jeke, broncu je na svojoj prvoj ultri uzela članica Brooks Running Teama – Kristina Kljaić! Bravo!!! I za kraj, hvala Šimunu na tim doživljajima koji nisu bili jedinstveni jer su se ponavljali i hvala mu što je ovaj put bio milostiv prema ultrašima. Vidimo se na prazniku trekinga u Hrvata – velebitskoj Stotki…

DEBILNE ANKETE!

Kaj velite na uvredu suca Turudića Hrvatskom saboru kad je rekao barba Luki: “Ponašajte se pristojno, niste u Saboru!” Kao, povrijedio je dignitet Sabora… Još je 90-tih netko rekao da ni Sabor, a niti Domovinski rat ne mogu imati dignitet jer to nisu osobe, ali dobro, znamo na što se misli. Ne znam ništa ni želim znati o sucu Turudiću, ali normalno da mi se sviđa njegova primjedba debosu Bebiću. Kakav dignitet?!? Kad je uopće taj Sabor imao dignitet?!? Pa to je najveća banda i bagra koja postoji!!! Sukob interesa mnogo je popularan pojam zadnjih godina kod nas. Nije li najveći sukob interesa kad stoka u Saboru sama sebi određuje plaću? Za što? Kolika im je odgovornost? Nula! Najlakše je izvlačiti se na stranačku stegu… A kaj rade? Prije više godina odveli smo djecu na jednu sjednicu. Mislio sam da će djeca praviti probleme, ali ne! Šutili su k’o zaliveni jer nisu mogli vjerovati da sabornika nema ni petina, da oni koji su ovdje čitaju novine, glasno se smiju, hodaju okolo s laptopima i pokazuju filmiće s interneta… KA-TAS-TRO-FA!!! A zašto to rade? Zato što mogu! Kasta saborskih zastupnika! Koji je najbolji recept za uspjeh mladog čovjeka? Uđi u stranku, SDP ili HDZ, svejedno je, budi strpljiv, na liniji, dobro se ulizuj i možda ćeš za desetak godina biti dovoljno visoko na listi da se uvališ u klupu i to je to…
Nevezano s tim, neki dan su novinari htjeli u vezi neke jako važno pitati Mesića za mišljenje, no nije bio u Hrvatskoj. Ne vratio se! No, na žalost, znamo da hoće pa hajmo mu zabraniti da se vrati. I pošaljimo k njemu ovog aktualnog katastrofalca…
Naslov? Svako malo zovu me na fiksni telefon poradi nekih anketa. Nisu normalni, neke traju i dvadesetak minuta, ali ne odbijam ljude jer znam da to moraju odraditi i da im nije lako. I tak, nazvali me večeras, anketa u vezi nedavnih afera u katoličkoj crkvi. Treba li svećenicima omogućiti ženidbu? Ok. Što sa svećenicima pedofilima? a) izopćiti ih iz crkve, b) poslati na liječenje, c) u zatvor, d) smrtna kazna Ali ne možeš odabrati više stvari, nego samo jednu! Dakle, ako ga šalješ u zatvor, ostaje pod okriljem Crkve Ako ga pošalješ, na liječenje, ne ide u zatvor! Ako ga izbaciš iz Crkve, ostaje na slobodi Ako ga osudiš na smrt, ostaje li pod okriljem Crkve? A Boga? Sva sreća, bila je kratka, ali najbolje tek slijedi. Pita mene žena na kraju mogu li mi poslati jednu anketu o istraživanju tržišta poštom, imam desetak dana da je odradim i pošaljem im je natrag, o njihovom trošku, naravno… Ne zvuči strašno, osim što ANKETA IMA 80 STRANICA 80 STRANICA!!! Ne, ni ja nisam mogao vjerovati! Pitao sam snima li se ovaj razgovor da netko čuje kako govorim da koji je kreten to smislio i da me baš zanima hoće li na takvu anketu pristati nitko ili nitko. Ili nitko! Ili, pak, nitko!

ISTRATREK 2012.

Pored svih pionira, legendi, veterana i doajena Istratreka, neslavna dužnost iznošenja dojma o ovogodišnjoj utrci pala je na ovog nemuštog juniora koji je, u maniri pravog karijerista i iznad svega lovca na bodove, istratrekao tek treći put, dakle, otkad se taj treking nalazi unutar jedne i jedine, Treking lige...

Kako ne podleći iskušenju i ne započeti priču pitanjem „Šta reći?"... Očito nikako! Još nekoliko tjedana prije starta, kad je Paliska objavio da najduža kategorija sedmog Istratreka ima 63 kilometra i tri tisuće metara visinske razlike u plus i toliko u minus, za razliku od prošle kad je bila humana s najvećim postotkom finišera ikada, bilo je jasno da se Alen poMorenio (aluzija na Morena koji je prije dvije godine postavio monster stazu J ), a kad je večer uoči utrke objavljena karta, postalo je izvjesno da se nije samo poMorenio, nego i poElvirio jer je trasa bila i orijentacijski, a ne samo kilometarski i visinski, vrlo zahtjevna.

No, kako bilo da bilo (šta to znači?!?), ljudi (a Boga mi i ja) očito jako vole ovaj treking jer brojka od preko 520 prijavljenih govori sama za sebe. Bože, glupe li su te fraze u hrvatskom jeziku, ako su to uopće fraze. Kako brojke uopće govore? Ako govore same za sebe, kako onda znamo da govore? Ako brojke... DOSTA!

Dok su se planinarci i džogeri tek lagano okupljali u Buzetu, ultraši, pred kojima je bio dug put, a pred nekima sigurno i noćna avantura, za pokret bjehu spremni već prije 8 i pol, no još prije samog početka dogodio se - IN-CI-DENT!: Jazz, (čitaj: Džez, zovi ga: oj, Džeže!), jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi ultraš, na startu svoje prve ultre pojavio se noseći džajnorms školski ruksak s kojim se po veličini mogu mjeriti tek oni s Velebitskog trekinga 2003. i 2004. godine, tih početaka trekanja u Hrvata, kad su neki mislili da na utrku treba nositi karimate, vreće za spavanje, šatore, plinska kuhala, lonce, wokove, tave..., a meni je izgledalo kao da bježi od kuće ili namjerava ostati u šumi barem tjedan dana... Teške boje!

Najavljene kiše još nema, očekujemo je popodne. Da nema velike vlage, uvjeti bi bili idealni jer nema ni sunca koje bi nas spržilo i zadovoljstvo možda pretvorilo u agoniju, dakle, zamalo savršeno... Do kraja dana, kiša je paduckala tek dva, tri puta po pet minuta, tako da oni koji su se prijavili, a nisu došli zbog loše prognoze, mogu stvarno žaliti. Iako, znate one fore: koji je najbolji auto? Službeni auto! Koji je najbolji natjecatelj? Onaj koji plati startninu i ne dođe na utrku! Ne jede grah, ne pije pivo, ne izvoljeva vegetarijanski menu, ne kritizira, ne moraš ga čekati do jutra, ne moraš ga skupljati usred ničega, ne traži ga GSS...

Da ne bi bilo držanja za ruke male u cilju, opet se krenulo na kronometar, ali svakih deset sekundi, tako da su se ubrzo formirale grupice, iako se krenulo prilično žestoko, cestom nizbrdo, a ne markiranim putem kako je organizator savjetovao. Mladi Jazz, koji je trebao ići sa mnom, zbog pregolemosti svog ruksaka ne može me držati ni na prvom brdu pa se od platoa do cilja (99 % utrke) družim s hrvatskim zetom njemačke nacionalnosti Maikom i čitavo vrijeme uživam u njegovom Arnold Šerafinciger engleskom. Tu negdje stiže nas i Mauricio, koga pokušavamo slijediti, ali gazela iz Kanfanara prebrza je za ove dvije debele svinje pa nam bježi već između prve i druge kontrolne točke. Do Istarskih Toplica deremo punom snagom, a onda opet - križni put! Čovječe, druga trka u osam dana (Marija Bistrica prošlog vikenda) koja me vodi posljednjim Kristovim koracima (prije uskrsnuća, but of course)! To vjersko iskustvo moju osobu toliko je duhovno nahranilo, istisnuvši iz mene svaku želju za naganjanjem. Nakon toga, utrku nastavljamo u easy modeu, prateći Danijela koji naviga i ne vadeći kartu. Ako bi nekoga slučajno uhvatio iznenadni napad ambicioznosti, svaki pokušaj bježanja domaćem navigatoru završio bi tako da bi on laganim hodom u jednom trenutku ispao ispred onih koji su mu pokušali „pobjeći".

Novonastale situacije poradi, ubrzo nas sustižu Tadeja i Jelena, čiji pratitelji Carin i Beny ostaju bez daha i posustaju, tako da smo Gunther i ja više od polovice utrke iz prvog reda gledali „chick fight" za prvo mjesto. Čemu navodnici? Zato što smo očekivali nešto kao ovo: http://www.youtube.com/watch?v=LKhkvSRQZYo , a dobili otprilike ovo: http://www.youtube.com/watch?v=yYQRE5jPFRU Osim što ove tete iz filmića podsjećaju na Teju i Jeku, ni fight nije bio nešto, luk i voda, čemer i jad, tuga i buga... Uglavnom, Tadeja je imala 20 sekundi prednosti jer je toliko kasnije startala, ali Jelena je prvi i jedini put napala tek 300-tinjak metara prije cilja kad dvadeset sekundi razlike ne možeš napraviti ni ovim babama s jubitoa... Teške boje!

Ako netko ovaj osvrt pažljivo usporedi s ciljnom listom, činit će mu/joj se čudnim činjenica da je gorespomenuti Danijel u cilj ušao oko pola sata prije naše skupine. Naime, bez obzira što je sve savršeno pogađao, naša se grupica, gonjena ženskinjama, koje su se bojale da ih ne stigne neka treća, ubrzala i inteligentno odvojila, vrlo brzo se pogubivši iznad sela Kotli. Osim toga, stvar koja najviše upada u oči na ciljnoj listi je njeno začelje: Božena, Jazz i Sever preko 16 sati J Znači, Džez je dan započeo i završio IN-CI-DEN-TOM J Pardon, utrku, a ne dan jer završili su sljedećeg dana! Teške boje... J

U muškoj konkurenciji, četvrti put u pet nastupa pobijedio je Mauricio! Mi ostali možemo se nadati da će zbog skorašnje prinove u obitelji trenirati ipak malo manje. Jedini koji ga je jedanput uspio potisnuti na drugo mjesto bio je neponovljivi Bojan prošle godine. Nakon apstinencije na prve tri utrke, vratio se pobjednik Treking lige Lesi, osvojivši broncu kao najbolji neIstrijan! Ostatak ciljne liste dostupan je na sajtu, ne? O planinarskoj kategoriji možete čitati u Marijaninom tekstu...

Inače, sam koncept Istratreka nešto je potpuno novo u ovom „sportu". Prvih godina utrke su se održavale na unaprijed poznatim stazama nekoliko godina u nizu. Onda su se kontrole počele mijenjati, ali utrke se i dalje održavaju na istom mjestu kao i prethodnih godina, dok se na ovoj utrci u tri godine nije poklopilo niti jedan posto ukupne staze, a svaka je obuhvaćala šezdesetak kilometara! Prije dvije godine trekali smo jugozapadno od Labina, prošle sjeverno od Buzeta po Ćićariji, a ove južno od Buzeta. Takav koncept ovoj utrci jamči (dugo)vječnost jer nema šanse potrošiti se. Kad se za tri ili četiri godine vratimo na teren oko Labina, malo toga ćemo se sjećati i sve će nam opet biti novo...

Iako preferiram planine i šumu, ovogodišnja staza oduševila nas je istarskim gradićima, kaštelima i napuštenim selima. Siguran sam da većina trekera koji su nastupali ove godine već sad jedva čeka što će nam Alen i društvo zapapriti sljedeće godine, a osim Istratreka, najvjerojatnije nas očekuje i ultimativna poslastica - 160 kilometara trail utrke po Istarskom planinarskom putu!

Na kraju, želim zahvaliti Senki i Paulu na gostoprimstvu i dobrom društvu (on me i „zarazio" Teškim bojama...), Favoritu i Brooksu te, naravno, traseru i glavnom organizatoru Paliski, kao i cijeloj organizacijskoj škvadri koji su super izgledali u jednoobraznim Brooksovim hudicama...