Kao što je poznato ili nije, a i kog boli ljoljo, “profesori” pa čak i povjesničari i gejografi, povremeno moraju pohoditi “stručna usavršavanja” u vidu predavanja, seminara, (automehaničarskih) radionica… Većina im hodočasti radi potvrda koje nitko nikad nije provjeravao, a neki naivci, jer ljudi su naivna bića, ponekad se ponadaju i nekom poučnom i(li), ne daj Bože, zanimljivom predavanju jer ipak nam ista drže profesori s faksa, doktori znanosti, magistri, docenti, vunderkindi znanstveni novaci s instituta za zgodovino, gubljenje vremena i prodavanje magle… Ali vraga, zanimljivo bude možda svako deseto, što je super kad si na dvodnevnom seminaru od jutra do mraka radi jednog bilo čijeg vremena vrijednog izlaganja. Ok, zato postoje eskiviranja, nedolasci, ljudi koji će ti podići potvrdu, treninzi u vrijeme nezanimljivih stvari. Većina tih doktora i inih titulaša i dalje misli da powerpoint preze služe za gomilanje teksta na slajdovima i čitanje s njih, iako povjesničari i gejografi, bez obzira koliko blentavi bili, ipak znaju čitati. Mislim ono, već i djeca u školi znaju koliko teksta smije biti i da se ne čita. No, može i gore… Naime, na zadnja dva predavanja, predavači su ČI-TA-LI. Da nisam bio, ne bih vjerovao. S tim da je prvi, ajde, barem imao prezentaciju, slike, karte, ali je ČITAO tekst, dok se vrla predavačica, novoskuhana doktorica, žena s dva fakulteta, lijepo nalaktila, stavila pred sebe tekst i udri čitat 45 minuta… Majke ti ga spalim, stvarno im svaka čast na njihovom radu, proučavanju dokumenata, analizama, sintezama, pipama mandarinama, ali to je, majke mi, previše!!! Pa jebote, da u školi klincima čitaš tekst iz knjige samo dvije minute, pojeli bi te, a da ne govorimo da ti dođe neka inspekcija na sat, a ti čitaš iz knjige 45 minuta, e to bi bilo zabavno… Uglavnoa, ja sam jučer bio u šoku i nisam mogo vjerovat da se to događa! Jebote, ono, ak dolaziš pred sto ljudi, daj se pripremi za jebeno predavanje!
Nemreš bolivet, nemreš bolivet, nemreš bolivet,
I gdje su Silver i Ren, tu Snup ne može živjet!
www.youtube.com/watch?v=KDXKm1eMlk4
srijeda, 9. studenoga 2011.
utorak, 1. studenoga 2011.
KRKTREK I TREKING OPĆENITO
Prošla je ponoć, ali ne da mi vrag mira jer treking je zakon! Iako je Mljet prekrasan, uvijek sam više za trekanje u planini, nego na bilo kojem našem otoku, uvijek sam više za veliku visinsku razliku, nego za lude poglede na more i otoke, ali još je od prvog Pašmana očito da treking populacija obožava otoke i da su upravo utrke na otocima najposjećenije. Ta se činjenica i opet potvrdila na prvom Krktreku - 370 ljudi u tri kategorije. Ne znam tko se prvi sjetio jogging kategorije, jesu li to Labinjonci ili netko drugi, ali ta je izmišljotina pun pogodak jer daje priliku onima koji se možda nikad ne bi usudili okušati na 25 ili 30 kilometara, a već nakon prvog jogginga im je jasno da to mogu i onda prelaze u planinarsku kategoriju. Bez obzira što neki ultraši, a ponekad i ja, omolavažavaju "planinare", to je vrlo zahtjevna disciplina u kojoj je ponekad teže postići dobar plasman nego na ultri, pogotovo među ženama.
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
srijeda, 26. listopada 2011.
LEVANTE!
E, baš neće Mukki bit prvi gore lijevo!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!
subota, 15. listopada 2011.
petak, 7. listopada 2011.
OVO JE STRAŠNO!
Blago onima koji su cijepljeni od nogometa i ne jebe ih ovo...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...
srijeda, 28. rujna 2011.
APOCALYPSE NOW
http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/09/28/apocalypse-now/
Ne obazirati se, Batica je puko!!!
Ne obazirati se, Batica je puko!!!
subota, 13. kolovoza 2011.
DURMITOR TREK
Kad je vrli organizator Janković Durmitor Trek nazvao trekingom svih trekinga, pomislih si ne zovemo li tako Velebit, a onda se sjetih da je isti majka svih trekinga i da sam i sam prije dvije godine između ove utrke i pojma treking stavio znak jednakosti, a i Šimun je nakon nje pridodao da je ovo ultimativni trek. Sve navedene tvrdnje stoje. Zašto? Oj, nestrpljivi štioče i štiokinjo, polako, drš'te se, krećemo...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...
utorak, 2. kolovoza 2011.
JESTE...
Kao da nije dosta što je sjutra JGL i imam rajzefiber zbog puta na Durmitor plus strah od uspona na Međede i Bobotove kukove, baš mi je danas stigao i obračun poreza - zato što moje draaaage poslodavke ne uplaćuju dovoljno poreza, moram iskrcati 2.600 kn, a da nisam dobio i nešto povrata za prvih šest mjeseci, bilo bi i preko četiri soma... Tako da sam sad besan!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!
ponedjeljak, 11. srpnja 2011.
VJEŠTICA
Mda… U prošlom tekstu napisao sam da se napuše oni koji treking ne smatraju sportom, a sad mi se dogodio spin. Ok, govorit ću samo u svoje ime – nakon što sam vidio da je Andrej Vištica baš rasturio Ironman u Rothu, neću se više ljutiti kad me nazovu rekreativcem :D
Rezultat 8:19, najbolji u Hrvata, maraton 2:52.
Rezultat 8:19, najbolji u Hrvata, maraton 2:52.
srijeda, 29. lipnja 2011.
VELEBIT 2011. - STOTKA!
Prođe još jedan (deveti) velebitski treking ter kao i svaki prethodni (a pogotovo stotka!) instantno ulazi u legendu… Za one koji nisu bili i možda im nije jasno, bez obzira što su svi trekinzi kod nas doslovno fantastični i svaki je doživljaj za sebe, a organizacija sve bolja i bolja, voljeli ili ne Šimuna, bio vam on simpatičan ili ne, idu li vam na živce njegovi organizacijski gafovi poput Konzumovih vrećica ili olujne bure (šala, šala!) , ovo je bio treking događaj sezone! Ako nakon Lesijevog i Pešićevog (zovu ga Golub, ali ja ne mogu da ne bi došlo do zabune i miješanja s legendom velebitske ultre Tihomirom Golubom) rezultata još uvijek ima bisera koji tvrde da treking nije sport, poručujem im da se napuše! I još nešto. Ako je netko zaboravio moju kategorizaciju sportaša brđana iz neprežaljenog Maratonca (a ima i mlađahnih koji to nisu čitali), za razliku od besposličara (treća kategorija) i jebivetara (druga kategorija), čiji smo predstavnici primjerice Krušec i ja, Goran i Ante (zvani i Josip) ponosni su predstavnici (prve) kategorije pravih muškaraca, prvi s troje djece, a drugi s jednim djetetom i sljedećim na putu. Vjerujem da smo Lacko i ja ispravno zaključili da smo svi mi ostali, koji smo išli preko 20 sati (uz izuzeće Tadeje, koja je išla fantastičan ženski rezultat), luzeri. Dečki, bila mi je čast družiti se i susretati s Vama na pojedinim dijelovima staze.
A sad krenimo u dosadni linearni opis staze za prijatelja dr. Radića viđen očima bronce dronce…
Najprije je bilo super sresti sve ljude večer prije, malo se podružiti and stuff, spavanje baš i nije bilo nešto jer je bura fijukala k’o luda, ali sasvim dovoljno i onda start: Babić je startao prvi, ja se uguzio brzo iza njega jer sam htio što više proći za dana, nadajući se da će me noć uloviti negdje iza Šugarske, taman da u sumrak prođem one problematične livade. Do nekadašnjeg starta (kraja asfalta) trebalo mi je 11 minuta, a onda sam ga laganim trkom lovio do doma (Tanzanija) pa smo zajedno krenuli prema Vodicama. Vrijeme na domu sam zaboravio, a i ništa mi ne bi značilo (štopericu sam slučajno isključio na spustu s Konjevače, a u cilju je ponovo uključio, što je obrisalo sve prolaze koje sam imao do Jatare) pa mi je prvi orijentir bilo križanje na planinarskih pola sata do Ivinih, tamo gdje se staza iz doma spaja s onom s Lekinih Njiva. A kad tamo!!! Ok, bilo mi je čudno da nas još ne sustižu Lesjak, Pešić, Bojan…, jer smo stvarno baš trčkarali, no sve mi je bilo jasno kad sam vidio vrijeme, na što smo obojica zaključili da se nismo zaletjeli jer nam je bilo turbo lagano, ali vrijeme na Ivinim Vodicama bilo je 1:55! Ako oduzmemo trčanje do starog starta, to je samo šest minuta slabije od 1:38, rekordnog prolaza Pece ili onih rukometaša Bjelovaraca, koji nikad nisu završili utrku. Na šterni su introdjusali neku novu zdjelu s kojom je puno teže vaditi vodu nego iz stare kante i dok se bićBa i ja „mučimo“ puneći bidone (tek kad smo napunili, skužili smo da je lijevak ispod stare kante) i nadamo se da nećemo završiti kao spomenuti etaloni za zaletavanje, unutar minute pored nas, u sumanutom trku protrčavaju Lesi, Pešić i Ivica Šošić, svi ispod rekordnog prolaza.
Prilično zbunjeni i potaknuti brzinom vodeće trojke, nas dvojica neznatno ubrzavamo, potpuno nepotrebno jer je tempo iznad svih očekivanja. Do skloništa kod Vlaškog grada stižemo za 25 minuta, a onda izlazimo iz šume na, po meni orkansku buru, ali weatherman Stjepko me ispravio rekavši da je bila „samo“ olujna. Dok se borimo s prvom podužom opakom uzbrdicom i udarima vjetra, koji nas povremeno potpuno zaustavlja, a ponekad i bacaka amo-tamo pokušavajući kožu na licu odnijeti sa sobom prema moru, (tako da sam se osjećao kao Gumiflex, zlikovac iz stripa o Alanu Fordu – ako ne znaju Paliska i zeko, zna google who he is), komentiram kako ovi koje vidimo ispred sebe nisu normalni, a Babić dodaje da možda mi nismo normalni jer ih još uvijek vidimo. Zanimljivo je da su od nas petorice, četvorica završili u top 5, što možda znači da se ipak nismo preforsirali na početku. Na istoj udaljenosti iza nas pojavljuje se Bojan sa štapovima, a mene veseli što se prema Svetom Brdu razlika za prvima ne povećava. Na najvećem usponu Babić odlučuje malko usporiti, vodeća trojka još uvijek je kompaktna (moje vrijeme na Svetom Brdu – 2:59), a na spustu susrećem Bojana, Dragomira, Maika, Chicara, Štefa Jandrečića, Lacka, Čapija i na samom Sijasetu Ferru (vjerojatno sam nekog zaboravio), a budući da nema nikoga iz superplaninarske kategorije, očito je da je kanjon Male Paklenice puno zahtjevniji. Na toj dionici puta prilično me razveselilo što je nekoliko ljudi spomenulo da se natpis s moje majice (LSD – Loš, Star, Debeo) ne slaže s realnošću, a iznenadilošto sam između Sijaseta i Lukine spomen ploče sreo hrpu ljudi iz Zagreba koji nisu u utrci – Sominu, Stanislava, Pišpeka i Vuka!
Između dva najviša velebitska vrha i dalje smo nevjerojatno brzi, Lesjak i Pešić čas ostavljaju Šošića, čas ih on sustiže, kao da se igra, što je činio prošle godine na Mljetu i lagano završio kao drugi, a čovjeku je 55 godina! Na zadnjem usponu prema Vaganskom, on ih ipak pušta, a ja ga stižem i doznajem da je pao i razbio koljeno. Naravno da se to može dogoditi svakome, ali prilično mi je upitan izbor obuće – mislim da je nosio Reebok cestovne tenisice, no svi su velebitski stotkaši u neku ruku modno ekscentrični – Lesi, na primjer, sa svojom orijentacijskom uniformom i neizbježnom maramom (kasnije i sa štapovima), manje djeluje kao Trek King, više podsjećajući na kakvu bakicu, a opet, sam sam cijelu utrku prošao u žutim kupaćim gaćama… U to malo vremena što smo proveli zajedno, Šošić me priupitao koji put sam u ovom dijelu Velebita, iz prve sam ispalio deseti, onda malo razmislio, došavši do sedam ili osam. Tijekom utrke imao sam vremena produmati o tome i doći do sljedećeg zaključka (kad je netko star, ništa bez flešbekova): 1. S Markom na V140+ 2004., 2. V140+ 2005., 3. Opet s Markom na Terri 2006. (nezaborave maline poslije Čičine doline u drugoj polovici rujna) kad je treking dionica unutar utrke bila dugačka otprilike kao ovogodišnja stotka (hotel Alan u Starigradu-Mala Paklenica-Ivine Vodice-Vaganski-Velika Paklenica-Njivarska strana-Rujno-Stap-Panos-Šugarska-Baške-Ravni Dabar-Karlobag), 4. Velebitska stotka 2007. (kasnije odustao), 5. S Mukkijem i Šimunom 2009. na underground V140+, 6. S Mukkijem 2010. opet na underground V140+ i 7. Ove godine s Vlainićem na mjerenju staze, dakle, ako nešto nisam zaboravio, ovo bi bio osmi put.
Ivica na spustu prema Strugama nije ni pokušao pratiti, a ubrzo je zbog koljena, na žalost, morao odustati, a Pešića i Lesija gubim iz vida, no prilično sam siguran da ću ih prijeći krateći serpentinu kod Marasovca jer mi je tekućina s Ivinih zbog iznenađujuće brzine bila dovoljna do Rujna, a oni još uopće nisu punili, a kad ono – bacim pogled u desno prema vodi – tamo nikog živog! Ne mogu vjerovat!!! Na šta idu ta dvojica, na zrak?!? Do crkve na Rujnu (5:45) i dalje mahnito rušim sve vlastite prolaze iz 2005. i konačno ih sustižem i prestižem dok se krave u tranziciji. Unatoč brzim prolazima i zvizdanu, trčim cijelu visoravan do prvog uspona, gdje me ulovio Lesi, koji pretpostavlja da je Pešić puk’o i obavještava me da je taman kad je odlazio s tranzicije tamo stigao Bojan (peti je bio Babić, šesti Bili). E, tu već počinjem osjećati posljedice dotadašnjih žestokih uspona i svaku uzbrdicu se vučem, no Goran mi baš i ne bježi, što me prilično tješi. U šumi poslije Račabuše sustižemo Burića koji je iz Paklenice, u dogovoru sa Šimunom, krenuo direktno na Rujno i onda nastavio ovim dijelom Velebita u kojem još nije bio, praveći mi društvo do onih stijena između Stapa i Panosa.
Baš prije kuka Stapine Lesija je ponovo krenulo te nestaje u vidu nevida, na Tatekovoj se kod kontrolora krpam za vodu jer mi se izotonik počinje gaditi, a u trenutku kad smo Burići ja krenuli dalje, eto Pešića sa zamotanim koljenom, nesretnog jer „mora“ odustati zbog istegnuća ligamenata. No, ubrzo je odustao od odustajanja i napravio mi više od pet minuta do Panosa, a ja sam išao 1:09, sve zajedno tek nešto više od 9 sati!!! Na tranziciji prolijevam sav pripremljeni izotonik i otada odlučujem piti samo vodu. Pešića opslužuje druga ekipa te zajedno s njegovim bratom, koji nam petnaestak minuta diktira tempo, krećemo dalje. Dok ja jedva idem, Ante cijelo vrijeme melje, pjeva klapske pjesme i s lakoćom me ostavlja na prvoj uzbrdici. Na šterni prije Šugarske konačno sam se dokopao većih količina čiste vode, lijepo se opskrbio, kad začuh lomljavu grana. Šta to lomi grane u gori zelenoj? Al je medvjed, al su srne. Nit je medvjed, nit su srne, nego Bojan Jevševar. On boluje u ranama ljutim, muči ga želudac, toliko da mu se i u glavi pomutilo pa ulazi u sklonište na Šugarskoj Dulibi tražeći kontrolora, iako je sljedeća kontrola tek u Šikić Jatari. Do Pasjeg klanca bijasmo zajedno (uvijek netko tu mora zapalit za Brušane umjesto za Baške Oštarije, ovaj put je to bio Marović, a 2004. su to učinili Perković i Grdanjski, u tom trenutku prvoplasirani dvojac, a ukupno drugi, iza Ferre, strčavši se punom brzinom niz onu ludu nizbrdicu i doživjevši antiklimaks kad su u selu na osmrtnici pročitali da su u Brušanima, a ne u Oštarijama), a onda je Bojan ubacio u brzinu više (valjda u treću jer ja sam bio u drugoj) i lagano odjezdio prema Raminom Koritu. Čak sam ga i pokušao pratiti pa u tom stresu nisam uspio uživati u kreaciji Tome Vlainića, koji je na jedno drvo, ogromnim, naizmjenično crvenim i bijelim slovima napisao U P R I . Dakle, odnedavno i na Velebitu znakovlje naše sekte!
Kad mi je Bojan odmaknuo, nekako mi je laknulo. Ne moram se više grčiti za postolje, ispred mene su favoriti za koje sam i prije utrke tvrdio da će podijeliti medalje i mogu uživati u trčkaranju očišćenim (hvala Carin i Tadeja) Raminim Koritom još uvijek za dana, čime sam debelo nadmašio svoja očekivanja. Iako mi se čini da se vučem, a svaka uzbrdica mi je predstavljala problem, dionicu Šugarska Duliba-Šikić Jatara prolazim za sat i pol. Cvikalice nema pa obilazim jedan ogromni kamen-putokaz, drugi gigantski kamen na kojem piše Šikić Jatara, ništa, mislim si da je još nisu postavili, idem dalje, još uvijek bez lampe. Na trostrukom križanju kontrolori sjede u šatoru uz vatricu. Čisto informacije radi (a možda se netko i izgubio, ne?), pitam jesu li prošla trojica. Kontrolori kažu da jesu, ali glas sa slovenskim naglaskom iz šatore veli „dvojica“ i skužim da je to Bojan! Upitah ga: „Koji k…. radiš u šatoru?“, a on veli da razgovara s ljudima. Pozovem ga da krene sa mnom, a on mi kaže da ga pričekam dok pronađe lampu. Zatim smo zajedno krenuli prema Brušanima po onoj nelogičnoj lijevo-desno markaciji, da bi, malo prije izlaska na visoravan, Bojan zaleg’o u zavjetrinu i rekao da će se ovdje odmoriti pola sata. Nadajući se da će ostati ležati što duže, ponudih mu šuškavac, no odbio je ponudu, rekavši da će krenuti dalje kad mu postane hladno, što je i učinio jer sam vidio njegovu lampu u daljini kad sam se okrenuo prije skretanja prema Konjevači. Kasnije se Bojan na Konjevaču popeo direktno, ne pronašavši Boženu i Mirelu koje su šator instalirale na markaciji ispod vrha u zavjetrini, a onda je negdje niže, ogrnut astrofolijom odspavao nekoliko sati.
Na početku uspona zadnji put sam susreo Lesija i Pešića kako se spuštaju, opet zajedno, vrlo dobro raspoloženi, za razliku od mene, prilično strganog, koga su brinuli Konjevača, Sadikovac i Kiza, no razveselila me vijest da kontrola nije na vrhu, nego ipak niže. Nekako sam se dovukao do Božene i Mirele, koje su na štriku rasprostrle mokru robu i grijale se u šatoru. Ponudile su mi „kolače“, najsuše i najgore na svijetu, a možete misliti koliko su bili odvratni, kad sam ih, bez obzira na glad, a u utrci sam do tada pojeo samo jednu vrećicu grožđica, morao ispljunuti, no hvala im na banani i nektarini, to mi je bilo super osvježavajuće. Negdje na spustu, ne znam kako, uspio sam isključiti štopericu, ali ionako nikog nisam susreo niti do skretanja za Sadikovac pa nisam ni mogao izmjeriti svoju prednost pred četvrtim, ali bilo je jasno da je ogromna. Tu me nakratko uhvatila paranoja kad se izgubila markacija da se ne zavrtim jer indolentni mužek nije ponio kompas, ali budući da sam tu bio dvaput prošle i jednom ove godine, ipak je sve bilo ok, samo nastaviš ravno i markacija se pojavi, pratiš je do livade, a onda uz rub šume prema obrisima Sadikovca koji skrivaju zvijezde (tu se, recimo, zagubio Bili, koji je na Šikić Jatari odlučio odustati i umjesto da ode direktno u Baške, ali tu stazu ne poznaje, odlučio je do Baških preko Sadikovca, gdje je također izgubio markaciju, zavrtio se, skoro izgubio glavu na stijenama Malog Sadikovca, da bi se nakon dva sata spustio na glavni put za Brušane s kojeg je i krenuo na Sadikovac, odlučivši tada da ide direktno u Brušane, gdje su ga skupili njegovi ljudi…). Ispao sam točno na vrh, prvi put vidio onu jametinu kod planinarske kontrolne točke i malo brže krenuo prema dolje, da se što prije s bure maknem u šumu. Ono što mi je bilo nevjerojatno, jest činjenica da me nijednog trenutka nije bilo strah, iako sam znao da ću cijelu noć biti sam, to je valjda moć adrenalina.
Na Baškima Bandi pokušava spavati, glava mu pada, ne smeta mu čak ni svjetlo što sam mu ga uperio u facu. Zabrinutu Anicu izvještavam o Bojanovim whereabouts, ona mi nudi hranu, ali ne uzimam ništa čak ni iz svoje vrećice, već samo litru i pol gazirane Jamnice. Još dok sam bio na glavnoj cesti, prije skretanja za Stupačinovo, Premužićevu i Kizu, Božena mi javlja da je bićBa upravo na Konjevači, što znači da imam dva sata prednosti i utrka je za mene tu bila gotova, a počela je turbo lagana šetnjica. Prvo na Kizu, jedini dio staze na kojem nikad nisam bio, povratak istim putem u Stupačinovo jer čemu riskirati kod tolike prednosti, lagano Premužićevom prema Dabarskoj Kosi, uz sjećanje na Terru 2006. kad smo se, nakon spomenute mamutske treking dionice, biciklima po cesti iz Karlobaga dovezli do hotela Velebno i onda na onom nevozivom dijelu Premužićeve gurali bicikl do Dabarske Kose, a poslije skoro cijelu noć preko Velebita do Jablanca. Na Kosi opet nema cvikalice pa si nekako mislim da je nema ni na Ravnom Dabru, ako je ovdje još nisu postavili, ali moram dolje, a kad tamo – troje ljudi. Malo smo popričali, saznao sam da je Lesi zbrisao Pešiću i krećem na svoj zadnji uspon. Gore primjećujem zastavicu na stupu koji upućuje prema Karlobagu, no ne vidim sljedeću markaciju. Zapravo, vidim je, ali u mraku (tek je počelo svitati) nisam primijetio da sam nekoliko metara prije skrenuo s Premužićeve pa mislim da sam još na njoj. Dvaput se spuštam do ruba livade, ne bih li možda na početku šume pronašao nastavak staze i dvaput se vraćam, čak zovem i Šimuna da ga pitam nastavlja li se staza desno, lijevo ili sredinom livade, a on uopće ne zna o čemu pričam jer zna da tu s markacijom nema nikakvih problema. Uglavnom, pola sata mi je trebalo da skužim da je Premužićeva iznad staze na kojoj se nalazim i da stojim na markaciji za Karlobag, a ne za Alan. A taj spust, to mogu razumjeti samo oni koji su ga prošli. Kad smo se na Terri spuštali njime, Marko je rekao da mu staza izgleda kao da je Premužić na njoj vježbao za pravu Premužićevu. Iako izgleda da spustu i kamenju nema kraja, utješno je da traje sat i pol, a čujem da su ga Lesi, Pešić i još neki izbjegli, spustivši se trasom vodovoda.
I to je to! Moje zadovoljstvo plasmanom i rezultatom je nemjerljivo, ovo mi je dosta za cijelu godinu! Napravit ću i tablicu ovih dana, ali mislim da dvije medalje na velebitskim stotkama imaju samo Ferro (dvije pobjede) i Tihomir Golub. Mislim da tri završene imamo Ferro, Golub, Dudo Filipović (jedini ima sva tri V140+!) i ja. Ukupno na Velebitu, osim Ferre, dvije pobjede ima Bojan, a po tri postolja Rajković i Golub. No, detaljnije u tablici… Osobno sam mogao maksimalno sat vremena brže, što je još uvijek far, far away od svemirskih vremena Lesjaka i Pešića. Kad je Lesi ušao u cilj, nije primijetio Šimuna, Pigija i Roberta koji su, u trećoj neprospavanoj noći, kunjali sa strane, izvadio je zviždaljku i počeo glasno zviždati, što ih je dobro streslo, a kad su se probudili, samo je rekao: „Evo, ja stigao, jel došao netko prije mene? Ne? Onda sam ja prvak Hrvatske!“ Kaže Robert da ga je Lesi tada podsjetio na Atom Mrava :D
Najnevjerojatnija stvar ove utrke je broj i postotak onih koji su je završili – 67 od 80 koji su startali, s time da su još dvojica stigli do cilja, ali nedostaju im neke kontrole i zato svima treba čestitati, to je fantastičan uspjeh koji se pamti cijeli život, a događa samo jednom ili možda tek nekoiliko puta u životu. 2007. godine stotku je završilo samo 19 ljudi, a Velebit 140+ 2003. i 2004. po 22., a 2005. samo 10 ljudi!!! Pandža je rasturio s četrvtim mjesto, Babić na prvoj stotki opravdao veliki potencijal, Tadeja rasturila, ma, dovoljno je pogledati listu dalje, većina poznatih i tek nešto nepoznatih imena i svima stvarno SVAKA ČAST!!! Ne treba zaboraviti niti da je superplaninarska kategorija bila čista ultra, mnogima prva. Sve u svemu, najteži je poduhvat organizacijski i zato hvala organizatorima i svima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u organizaciji, onima koji su postavljali cvikalice na udaljenim mjestima te posebno onima koji su dežurali na Borisovom domu, Ivinim Vodicama, Vlaškom gradu, Strugama, Rujnu, Stapu, Panosu, Šikić Jatari, Konjevači, Baškim Oštarijama i Ravnom Dabru…
A sad krenimo u dosadni linearni opis staze za prijatelja dr. Radića viđen očima bronce dronce…
Najprije je bilo super sresti sve ljude večer prije, malo se podružiti and stuff, spavanje baš i nije bilo nešto jer je bura fijukala k’o luda, ali sasvim dovoljno i onda start: Babić je startao prvi, ja se uguzio brzo iza njega jer sam htio što više proći za dana, nadajući se da će me noć uloviti negdje iza Šugarske, taman da u sumrak prođem one problematične livade. Do nekadašnjeg starta (kraja asfalta) trebalo mi je 11 minuta, a onda sam ga laganim trkom lovio do doma (Tanzanija) pa smo zajedno krenuli prema Vodicama. Vrijeme na domu sam zaboravio, a i ništa mi ne bi značilo (štopericu sam slučajno isključio na spustu s Konjevače, a u cilju je ponovo uključio, što je obrisalo sve prolaze koje sam imao do Jatare) pa mi je prvi orijentir bilo križanje na planinarskih pola sata do Ivinih, tamo gdje se staza iz doma spaja s onom s Lekinih Njiva. A kad tamo!!! Ok, bilo mi je čudno da nas još ne sustižu Lesjak, Pešić, Bojan…, jer smo stvarno baš trčkarali, no sve mi je bilo jasno kad sam vidio vrijeme, na što smo obojica zaključili da se nismo zaletjeli jer nam je bilo turbo lagano, ali vrijeme na Ivinim Vodicama bilo je 1:55! Ako oduzmemo trčanje do starog starta, to je samo šest minuta slabije od 1:38, rekordnog prolaza Pece ili onih rukometaša Bjelovaraca, koji nikad nisu završili utrku. Na šterni su introdjusali neku novu zdjelu s kojom je puno teže vaditi vodu nego iz stare kante i dok se bićBa i ja „mučimo“ puneći bidone (tek kad smo napunili, skužili smo da je lijevak ispod stare kante) i nadamo se da nećemo završiti kao spomenuti etaloni za zaletavanje, unutar minute pored nas, u sumanutom trku protrčavaju Lesi, Pešić i Ivica Šošić, svi ispod rekordnog prolaza.
Prilično zbunjeni i potaknuti brzinom vodeće trojke, nas dvojica neznatno ubrzavamo, potpuno nepotrebno jer je tempo iznad svih očekivanja. Do skloništa kod Vlaškog grada stižemo za 25 minuta, a onda izlazimo iz šume na, po meni orkansku buru, ali weatherman Stjepko me ispravio rekavši da je bila „samo“ olujna. Dok se borimo s prvom podužom opakom uzbrdicom i udarima vjetra, koji nas povremeno potpuno zaustavlja, a ponekad i bacaka amo-tamo pokušavajući kožu na licu odnijeti sa sobom prema moru, (tako da sam se osjećao kao Gumiflex, zlikovac iz stripa o Alanu Fordu – ako ne znaju Paliska i zeko, zna google who he is), komentiram kako ovi koje vidimo ispred sebe nisu normalni, a Babić dodaje da možda mi nismo normalni jer ih još uvijek vidimo. Zanimljivo je da su od nas petorice, četvorica završili u top 5, što možda znači da se ipak nismo preforsirali na početku. Na istoj udaljenosti iza nas pojavljuje se Bojan sa štapovima, a mene veseli što se prema Svetom Brdu razlika za prvima ne povećava. Na najvećem usponu Babić odlučuje malko usporiti, vodeća trojka još uvijek je kompaktna (moje vrijeme na Svetom Brdu – 2:59), a na spustu susrećem Bojana, Dragomira, Maika, Chicara, Štefa Jandrečića, Lacka, Čapija i na samom Sijasetu Ferru (vjerojatno sam nekog zaboravio), a budući da nema nikoga iz superplaninarske kategorije, očito je da je kanjon Male Paklenice puno zahtjevniji. Na toj dionici puta prilično me razveselilo što je nekoliko ljudi spomenulo da se natpis s moje majice (LSD – Loš, Star, Debeo) ne slaže s realnošću, a iznenadilošto sam između Sijaseta i Lukine spomen ploče sreo hrpu ljudi iz Zagreba koji nisu u utrci – Sominu, Stanislava, Pišpeka i Vuka!
Između dva najviša velebitska vrha i dalje smo nevjerojatno brzi, Lesjak i Pešić čas ostavljaju Šošića, čas ih on sustiže, kao da se igra, što je činio prošle godine na Mljetu i lagano završio kao drugi, a čovjeku je 55 godina! Na zadnjem usponu prema Vaganskom, on ih ipak pušta, a ja ga stižem i doznajem da je pao i razbio koljeno. Naravno da se to može dogoditi svakome, ali prilično mi je upitan izbor obuće – mislim da je nosio Reebok cestovne tenisice, no svi su velebitski stotkaši u neku ruku modno ekscentrični – Lesi, na primjer, sa svojom orijentacijskom uniformom i neizbježnom maramom (kasnije i sa štapovima), manje djeluje kao Trek King, više podsjećajući na kakvu bakicu, a opet, sam sam cijelu utrku prošao u žutim kupaćim gaćama… U to malo vremena što smo proveli zajedno, Šošić me priupitao koji put sam u ovom dijelu Velebita, iz prve sam ispalio deseti, onda malo razmislio, došavši do sedam ili osam. Tijekom utrke imao sam vremena produmati o tome i doći do sljedećeg zaključka (kad je netko star, ništa bez flešbekova): 1. S Markom na V140+ 2004., 2. V140+ 2005., 3. Opet s Markom na Terri 2006. (nezaborave maline poslije Čičine doline u drugoj polovici rujna) kad je treking dionica unutar utrke bila dugačka otprilike kao ovogodišnja stotka (hotel Alan u Starigradu-Mala Paklenica-Ivine Vodice-Vaganski-Velika Paklenica-Njivarska strana-Rujno-Stap-Panos-Šugarska-Baške-Ravni Dabar-Karlobag), 4. Velebitska stotka 2007. (kasnije odustao), 5. S Mukkijem i Šimunom 2009. na underground V140+, 6. S Mukkijem 2010. opet na underground V140+ i 7. Ove godine s Vlainićem na mjerenju staze, dakle, ako nešto nisam zaboravio, ovo bi bio osmi put.
Ivica na spustu prema Strugama nije ni pokušao pratiti, a ubrzo je zbog koljena, na žalost, morao odustati, a Pešića i Lesija gubim iz vida, no prilično sam siguran da ću ih prijeći krateći serpentinu kod Marasovca jer mi je tekućina s Ivinih zbog iznenađujuće brzine bila dovoljna do Rujna, a oni još uopće nisu punili, a kad ono – bacim pogled u desno prema vodi – tamo nikog živog! Ne mogu vjerovat!!! Na šta idu ta dvojica, na zrak?!? Do crkve na Rujnu (5:45) i dalje mahnito rušim sve vlastite prolaze iz 2005. i konačno ih sustižem i prestižem dok se krave u tranziciji. Unatoč brzim prolazima i zvizdanu, trčim cijelu visoravan do prvog uspona, gdje me ulovio Lesi, koji pretpostavlja da je Pešić puk’o i obavještava me da je taman kad je odlazio s tranzicije tamo stigao Bojan (peti je bio Babić, šesti Bili). E, tu već počinjem osjećati posljedice dotadašnjih žestokih uspona i svaku uzbrdicu se vučem, no Goran mi baš i ne bježi, što me prilično tješi. U šumi poslije Račabuše sustižemo Burića koji je iz Paklenice, u dogovoru sa Šimunom, krenuo direktno na Rujno i onda nastavio ovim dijelom Velebita u kojem još nije bio, praveći mi društvo do onih stijena između Stapa i Panosa.
Baš prije kuka Stapine Lesija je ponovo krenulo te nestaje u vidu nevida, na Tatekovoj se kod kontrolora krpam za vodu jer mi se izotonik počinje gaditi, a u trenutku kad smo Burići ja krenuli dalje, eto Pešića sa zamotanim koljenom, nesretnog jer „mora“ odustati zbog istegnuća ligamenata. No, ubrzo je odustao od odustajanja i napravio mi više od pet minuta do Panosa, a ja sam išao 1:09, sve zajedno tek nešto više od 9 sati!!! Na tranziciji prolijevam sav pripremljeni izotonik i otada odlučujem piti samo vodu. Pešića opslužuje druga ekipa te zajedno s njegovim bratom, koji nam petnaestak minuta diktira tempo, krećemo dalje. Dok ja jedva idem, Ante cijelo vrijeme melje, pjeva klapske pjesme i s lakoćom me ostavlja na prvoj uzbrdici. Na šterni prije Šugarske konačno sam se dokopao većih količina čiste vode, lijepo se opskrbio, kad začuh lomljavu grana. Šta to lomi grane u gori zelenoj? Al je medvjed, al su srne. Nit je medvjed, nit su srne, nego Bojan Jevševar. On boluje u ranama ljutim, muči ga želudac, toliko da mu se i u glavi pomutilo pa ulazi u sklonište na Šugarskoj Dulibi tražeći kontrolora, iako je sljedeća kontrola tek u Šikić Jatari. Do Pasjeg klanca bijasmo zajedno (uvijek netko tu mora zapalit za Brušane umjesto za Baške Oštarije, ovaj put je to bio Marović, a 2004. su to učinili Perković i Grdanjski, u tom trenutku prvoplasirani dvojac, a ukupno drugi, iza Ferre, strčavši se punom brzinom niz onu ludu nizbrdicu i doživjevši antiklimaks kad su u selu na osmrtnici pročitali da su u Brušanima, a ne u Oštarijama), a onda je Bojan ubacio u brzinu više (valjda u treću jer ja sam bio u drugoj) i lagano odjezdio prema Raminom Koritu. Čak sam ga i pokušao pratiti pa u tom stresu nisam uspio uživati u kreaciji Tome Vlainića, koji je na jedno drvo, ogromnim, naizmjenično crvenim i bijelim slovima napisao U P R I . Dakle, odnedavno i na Velebitu znakovlje naše sekte!
Kad mi je Bojan odmaknuo, nekako mi je laknulo. Ne moram se više grčiti za postolje, ispred mene su favoriti za koje sam i prije utrke tvrdio da će podijeliti medalje i mogu uživati u trčkaranju očišćenim (hvala Carin i Tadeja) Raminim Koritom još uvijek za dana, čime sam debelo nadmašio svoja očekivanja. Iako mi se čini da se vučem, a svaka uzbrdica mi je predstavljala problem, dionicu Šugarska Duliba-Šikić Jatara prolazim za sat i pol. Cvikalice nema pa obilazim jedan ogromni kamen-putokaz, drugi gigantski kamen na kojem piše Šikić Jatara, ništa, mislim si da je još nisu postavili, idem dalje, još uvijek bez lampe. Na trostrukom križanju kontrolori sjede u šatoru uz vatricu. Čisto informacije radi (a možda se netko i izgubio, ne?), pitam jesu li prošla trojica. Kontrolori kažu da jesu, ali glas sa slovenskim naglaskom iz šatore veli „dvojica“ i skužim da je to Bojan! Upitah ga: „Koji k…. radiš u šatoru?“, a on veli da razgovara s ljudima. Pozovem ga da krene sa mnom, a on mi kaže da ga pričekam dok pronađe lampu. Zatim smo zajedno krenuli prema Brušanima po onoj nelogičnoj lijevo-desno markaciji, da bi, malo prije izlaska na visoravan, Bojan zaleg’o u zavjetrinu i rekao da će se ovdje odmoriti pola sata. Nadajući se da će ostati ležati što duže, ponudih mu šuškavac, no odbio je ponudu, rekavši da će krenuti dalje kad mu postane hladno, što je i učinio jer sam vidio njegovu lampu u daljini kad sam se okrenuo prije skretanja prema Konjevači. Kasnije se Bojan na Konjevaču popeo direktno, ne pronašavši Boženu i Mirelu koje su šator instalirale na markaciji ispod vrha u zavjetrini, a onda je negdje niže, ogrnut astrofolijom odspavao nekoliko sati.
Na početku uspona zadnji put sam susreo Lesija i Pešića kako se spuštaju, opet zajedno, vrlo dobro raspoloženi, za razliku od mene, prilično strganog, koga su brinuli Konjevača, Sadikovac i Kiza, no razveselila me vijest da kontrola nije na vrhu, nego ipak niže. Nekako sam se dovukao do Božene i Mirele, koje su na štriku rasprostrle mokru robu i grijale se u šatoru. Ponudile su mi „kolače“, najsuše i najgore na svijetu, a možete misliti koliko su bili odvratni, kad sam ih, bez obzira na glad, a u utrci sam do tada pojeo samo jednu vrećicu grožđica, morao ispljunuti, no hvala im na banani i nektarini, to mi je bilo super osvježavajuće. Negdje na spustu, ne znam kako, uspio sam isključiti štopericu, ali ionako nikog nisam susreo niti do skretanja za Sadikovac pa nisam ni mogao izmjeriti svoju prednost pred četvrtim, ali bilo je jasno da je ogromna. Tu me nakratko uhvatila paranoja kad se izgubila markacija da se ne zavrtim jer indolentni mužek nije ponio kompas, ali budući da sam tu bio dvaput prošle i jednom ove godine, ipak je sve bilo ok, samo nastaviš ravno i markacija se pojavi, pratiš je do livade, a onda uz rub šume prema obrisima Sadikovca koji skrivaju zvijezde (tu se, recimo, zagubio Bili, koji je na Šikić Jatari odlučio odustati i umjesto da ode direktno u Baške, ali tu stazu ne poznaje, odlučio je do Baških preko Sadikovca, gdje je također izgubio markaciju, zavrtio se, skoro izgubio glavu na stijenama Malog Sadikovca, da bi se nakon dva sata spustio na glavni put za Brušane s kojeg je i krenuo na Sadikovac, odlučivši tada da ide direktno u Brušane, gdje su ga skupili njegovi ljudi…). Ispao sam točno na vrh, prvi put vidio onu jametinu kod planinarske kontrolne točke i malo brže krenuo prema dolje, da se što prije s bure maknem u šumu. Ono što mi je bilo nevjerojatno, jest činjenica da me nijednog trenutka nije bilo strah, iako sam znao da ću cijelu noć biti sam, to je valjda moć adrenalina.
Na Baškima Bandi pokušava spavati, glava mu pada, ne smeta mu čak ni svjetlo što sam mu ga uperio u facu. Zabrinutu Anicu izvještavam o Bojanovim whereabouts, ona mi nudi hranu, ali ne uzimam ništa čak ni iz svoje vrećice, već samo litru i pol gazirane Jamnice. Još dok sam bio na glavnoj cesti, prije skretanja za Stupačinovo, Premužićevu i Kizu, Božena mi javlja da je bićBa upravo na Konjevači, što znači da imam dva sata prednosti i utrka je za mene tu bila gotova, a počela je turbo lagana šetnjica. Prvo na Kizu, jedini dio staze na kojem nikad nisam bio, povratak istim putem u Stupačinovo jer čemu riskirati kod tolike prednosti, lagano Premužićevom prema Dabarskoj Kosi, uz sjećanje na Terru 2006. kad smo se, nakon spomenute mamutske treking dionice, biciklima po cesti iz Karlobaga dovezli do hotela Velebno i onda na onom nevozivom dijelu Premužićeve gurali bicikl do Dabarske Kose, a poslije skoro cijelu noć preko Velebita do Jablanca. Na Kosi opet nema cvikalice pa si nekako mislim da je nema ni na Ravnom Dabru, ako je ovdje još nisu postavili, ali moram dolje, a kad tamo – troje ljudi. Malo smo popričali, saznao sam da je Lesi zbrisao Pešiću i krećem na svoj zadnji uspon. Gore primjećujem zastavicu na stupu koji upućuje prema Karlobagu, no ne vidim sljedeću markaciju. Zapravo, vidim je, ali u mraku (tek je počelo svitati) nisam primijetio da sam nekoliko metara prije skrenuo s Premužićeve pa mislim da sam još na njoj. Dvaput se spuštam do ruba livade, ne bih li možda na početku šume pronašao nastavak staze i dvaput se vraćam, čak zovem i Šimuna da ga pitam nastavlja li se staza desno, lijevo ili sredinom livade, a on uopće ne zna o čemu pričam jer zna da tu s markacijom nema nikakvih problema. Uglavnom, pola sata mi je trebalo da skužim da je Premužićeva iznad staze na kojoj se nalazim i da stojim na markaciji za Karlobag, a ne za Alan. A taj spust, to mogu razumjeti samo oni koji su ga prošli. Kad smo se na Terri spuštali njime, Marko je rekao da mu staza izgleda kao da je Premužić na njoj vježbao za pravu Premužićevu. Iako izgleda da spustu i kamenju nema kraja, utješno je da traje sat i pol, a čujem da su ga Lesi, Pešić i još neki izbjegli, spustivši se trasom vodovoda.
I to je to! Moje zadovoljstvo plasmanom i rezultatom je nemjerljivo, ovo mi je dosta za cijelu godinu! Napravit ću i tablicu ovih dana, ali mislim da dvije medalje na velebitskim stotkama imaju samo Ferro (dvije pobjede) i Tihomir Golub. Mislim da tri završene imamo Ferro, Golub, Dudo Filipović (jedini ima sva tri V140+!) i ja. Ukupno na Velebitu, osim Ferre, dvije pobjede ima Bojan, a po tri postolja Rajković i Golub. No, detaljnije u tablici… Osobno sam mogao maksimalno sat vremena brže, što je još uvijek far, far away od svemirskih vremena Lesjaka i Pešića. Kad je Lesi ušao u cilj, nije primijetio Šimuna, Pigija i Roberta koji su, u trećoj neprospavanoj noći, kunjali sa strane, izvadio je zviždaljku i počeo glasno zviždati, što ih je dobro streslo, a kad su se probudili, samo je rekao: „Evo, ja stigao, jel došao netko prije mene? Ne? Onda sam ja prvak Hrvatske!“ Kaže Robert da ga je Lesi tada podsjetio na Atom Mrava :D
Najnevjerojatnija stvar ove utrke je broj i postotak onih koji su je završili – 67 od 80 koji su startali, s time da su još dvojica stigli do cilja, ali nedostaju im neke kontrole i zato svima treba čestitati, to je fantastičan uspjeh koji se pamti cijeli život, a događa samo jednom ili možda tek nekoiliko puta u životu. 2007. godine stotku je završilo samo 19 ljudi, a Velebit 140+ 2003. i 2004. po 22., a 2005. samo 10 ljudi!!! Pandža je rasturio s četrvtim mjesto, Babić na prvoj stotki opravdao veliki potencijal, Tadeja rasturila, ma, dovoljno je pogledati listu dalje, većina poznatih i tek nešto nepoznatih imena i svima stvarno SVAKA ČAST!!! Ne treba zaboraviti niti da je superplaninarska kategorija bila čista ultra, mnogima prva. Sve u svemu, najteži je poduhvat organizacijski i zato hvala organizatorima i svima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u organizaciji, onima koji su postavljali cvikalice na udaljenim mjestima te posebno onima koji su dežurali na Borisovom domu, Ivinim Vodicama, Vlaškom gradu, Strugama, Rujnu, Stapu, Panosu, Šikić Jatari, Konjevači, Baškim Oštarijama i Ravnom Dabru…
četvrtak, 23. lipnja 2011.
JOŠ MALO O VELEBITU
Nakon Sabljine dugo najavljivane i šokantno opširne najave treking događaja sezone na Velebitu, ipak moram nešto malo nadodati...
Prije dva vikenda, Pajo, Kizo i ja nastupili smo u grupnom sprint triatlonu na Jarunu i nazočili dvama, više-manje neobičnim događajima:
1. Pri kraju plivanja, prošli smo pored lešine džajnorms soma, otprilike metar i pol dužine i brat bratu mnogo kila, sigurno više od pedeset, a tko zna, možda i stotinjak uraca, ovaj, mislim, kilograma, što znači da priče o somu Juri, dužini od dva metra nisu legende, nego istina...
2. Vozeći bicikl, u drugom krugu, baš malo prije ležećeg policajca, prestigla nas je debilčina u autu i, naravno, zakočio ispred ležećeg policajca pa smo se nas trojica skoro zabili u njega i počeli vikati "Debilu! Idiote! Kretenu! Majmune! Trogloditu!", uglavnom, nešto u tom stilu, e da bi frajer onda namjerno zakočio, tako da se Pajo zabio u njega. Na to je tip stao, izašao pogledati je li mu sve u redu s autom. I tukao bi se, dabome, ali nas smo ipak trojica. Ne smijem zaboraviti da mu je na suvozačkom sjedištu bila lična karta mnogih debila - pitbul!
Gledao sam film "Mr. Nobody" i moram priznati da kurca skužio nisam, očito nisam dovoljno dubok, pače, zaključio bih da sam vrlo plitak, tim više što mi je jedini komentar da Diane Kruger (čitaj: Kruga) puno bolje izgleda s tamnom kosom. Neuglednije, ali puno bolje!
Kakve ovo veze ima s Velebitom? Nikakve! I? Kaj se Velebita tiče, ovo je 2003., ovo je 2004., ovo je 2005., ovo je 2007.! Jedino premijeri nisam nazočio, a potvrđujem da je psihoza ista kao i prethodnih godina kada se upriličivala stotka ili više... Žao mi je samo što ne mogu iskopati komentare s mog bloga iz 2005. koji su zorno očitavali totalno ludilo sudionika uoči te utrke, psihoza na petu! Me, myself and Batica triput su sanjali da odustaju. Toliko o iskustvu i sličnim glupostima. Sretno svima i stvarno, svaka čast na hrabrosti, bez obzira dokle dogurali...
Prije dva vikenda, Pajo, Kizo i ja nastupili smo u grupnom sprint triatlonu na Jarunu i nazočili dvama, više-manje neobičnim događajima:
1. Pri kraju plivanja, prošli smo pored lešine džajnorms soma, otprilike metar i pol dužine i brat bratu mnogo kila, sigurno više od pedeset, a tko zna, možda i stotinjak uraca, ovaj, mislim, kilograma, što znači da priče o somu Juri, dužini od dva metra nisu legende, nego istina...
2. Vozeći bicikl, u drugom krugu, baš malo prije ležećeg policajca, prestigla nas je debilčina u autu i, naravno, zakočio ispred ležećeg policajca pa smo se nas trojica skoro zabili u njega i počeli vikati "Debilu! Idiote! Kretenu! Majmune! Trogloditu!", uglavnom, nešto u tom stilu, e da bi frajer onda namjerno zakočio, tako da se Pajo zabio u njega. Na to je tip stao, izašao pogledati je li mu sve u redu s autom. I tukao bi se, dabome, ali nas smo ipak trojica. Ne smijem zaboraviti da mu je na suvozačkom sjedištu bila lična karta mnogih debila - pitbul!
Gledao sam film "Mr. Nobody" i moram priznati da kurca skužio nisam, očito nisam dovoljno dubok, pače, zaključio bih da sam vrlo plitak, tim više što mi je jedini komentar da Diane Kruger (čitaj: Kruga) puno bolje izgleda s tamnom kosom. Neuglednije, ali puno bolje!
Kakve ovo veze ima s Velebitom? Nikakve! I? Kaj se Velebita tiče, ovo je 2003., ovo je 2004., ovo je 2005., ovo je 2007.! Jedino premijeri nisam nazočio, a potvrđujem da je psihoza ista kao i prethodnih godina kada se upriličivala stotka ili više... Žao mi je samo što ne mogu iskopati komentare s mog bloga iz 2005. koji su zorno očitavali totalno ludilo sudionika uoči te utrke, psihoza na petu! Me, myself and Batica triput su sanjali da odustaju. Toliko o iskustvu i sličnim glupostima. Sretno svima i stvarno, svaka čast na hrabrosti, bez obzira dokle dogurali...
ponedjeljak, 9. svibnja 2011.
ŠKRABOTINE O VELEBITU I ŠIMUNOVOJ STOTKI
Dok su Mukki i Mirela pisali povijest Traverse, Sablja jezdio prema četvrtoj rezi ispod šest sati, dok su se oni koje se nisu, Grohotom smijali onima koji su se izgubili, dok su Radić, Štefanac i Letz izvodili their own private ludorije, mnogobrojna ekspedicija u sastavu Tomislav Vlainić zvani Šumadinac ili Ovca i ja, uputila se u fotkanje, snimanje i đipiesiranje staze ovogodišnje velebitske "stotke" ilitiga "Otvorenog prvenstva Hrvatske u trekingu". Iako dosadašnji Šimunovi trekinzi po Mickoj nisu imali ovako glamurozne nazive, dok diše sadašnja garnitura trekeraja, neće biti zaboravljen nijedan od prethodnih. Prva tri (2003., '4. i '5.) legendarni su već samo zbog svoje veličine, onaj iz 2006. nemoguće je zaboraviti zbog nevjerojatnih trkačkih rezultata Brajkovića, Perkovića i Rajkovića po Premužićevoj, pa stotka iz 2007. (tekst Welcome Lacka: http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Trekking/Sumrak-Bogova-ili-Kraljevstvo-Najbjednijih.html), ubitačni uspon sa Struga na Vaganski u drugom dijelu utrke po najvećoj vrućini 2008., Trsov trk do pobjede kroz munje i gromove 2009. i Bojanova pobjeda s pola sata zakašnjenja prošle godine.
No, vratimo se mi ovogodišnjoj stazi. Plan je bio prvi dan proći do Stapa gdje bi prespavali, a drugi dan do Karlobaga. Krenuli mi lagano, no rush and no stress and no fuss 'coz Micka is the bond between us, prošli dom, Ivine Vodice, Graškograd i polako prema Svetom brdu. Još izdaleka smo vidjeli da su gore ljudi i taman kad sam bio pri vrhu, a Tomo neznatno zaostao, tek toliko da ga oni ne mogu vidjeti, krenuli oni prema dolje. Prva cura me pita otkud sam došao, kad sam krenuo i kud idem, a kad sam sve izreferirao, druga me pita jel znam Ovcu!!! i ja joj lijepo kažem da normalno da ga znam i da je on odmah iza mene. Žena mi, naravno, ne vjeruje, a mene neizmjerno zabavlja ta bizarna situacija u kojoj netko iz grupe od troje ljudi poznaje nekog od nas dvojice na Svetom Brdu 7.5.2011. u podne od jedinih pet ljudi tog jutra pa serem da kakvo je to nepovjerenje, da ga ne bi smjelo biti među ljudima koji se penju na Sveto Brdo, dok se Tomo nije pojavio, a ona ostala u šoku.
Onda smo lijepo i polako preko Vaganskog, Struga, Rujna nastavili do Stapa gdje stižemo točno po planu, u sumrak, ali kukulele, jadna nam majka i avaj! Pri spustu s moćnog kuka Stapine zapazio sam šatore kod Tatekove kolibe, što je bio vrlo loš znak, a što smo se skloništu više približavali, graja i buka bila je sve veća i veća, sličivši više na onu s neke špice, a ne na osamljenu kućicu gdje sam sretao otprilike pola čovjeka po dolasku (četvero ljudi u osam posjeta), što je značilo da ništa od spavanja za nas. Čovječe, valjda je pedeset ljudi bilo gore, više nego što sam ih susreo sve zajedno u oba dana, a da stvar bude bolja, među njima i cura iz Zadra koju sam jednom upoznao kod Carina.
Ništa - zovi Šimuna, a on nam je sredio smještaj kod još jednog od svojih jataka (Šumadinčeva fora), ali u Ljubotiću, dva sata hoda od Stapa po mraku, stijenama, škrapama, pomičnom kamenju... Pri kraju spusta (iako mi tada nismo znali da smo blizu pa je Tomo iz očaja odlučio uzeti malo dužu pauzu), čujem ja da ispred mene netko kašlje, uperim snop svjetla u tom smjeru, kad ono čovjek tetura i posrće prema meni. Prvo mi padne na pamet da je pijan, a opet, šta će pijanac in the middle of nowhere?!? Ispostavilo se da je čovjek GSS-ovac iz one škvadre sa Stapa, koji je došao do Ljubotića biciklom iz Zadra, a nije skužio da mu se u ruksaku upalila lampa i potrošila baterija pa se, budući da ne može gore jer je mlad Mjesec i mrkli mrak, pripremio za bivakiranje kraj jednog suhozida, kad eto, spasila ga dva idiota iz Zagreba koji se u ponoć spuštaju s Velebita (zato što nas je sjebala njegova ekipa) i dali mu baterije. No, to nije kraj bizarnostima... Nakon 17 sati hoda, smjestilo nas u kamp "Vrata Velebita" vlasnika Šime, gdje postoje 2 (slovima: dva) plastična "bungalova", Iva i Kadulja koji izvana izgledaju kao spejs šatlovi pa ih je Tomo nazvao UFO 1 i UFO 2, a iznutra kao malo veći kupe u spavaćim kolima s vlastitom mikro kupaonicom. No, sve je bolje od spavanja u vreći na zemlji i 900 m n/v kod Stapa, tako da smo u našoj Ivi zakrmili u trenutku.
Ujutro, ne budi lijen, mene samog, jer se Tomo prvi dan satro, umjesto da spavam dva sata duže i krenem odmoran sa Stapa, prvo čeka uspon od oko dva sata pa tek onda prema Panosu, Šugarskoj, Raminom, Jatari pa prema Konjevači (Kunjevači, kako kažu Ličani).
Za to vrijeme, ni Tomo nije besposlen, već uživa u druženju sa Šiminim tornjakom dok čega da netko dođe po njega, šeće s njim po kvartu (Ljubotiću), a ljudi proviruju iza zavjesa i pitaju se tko je taj tip sa Šiminim tornjakom... Kad su u pitanju Šime, tornjak i naš Šime (Šimun), normalno da slijedi jedna kratka pričica: prije nekog vremena, ima tome lijep broj godina, nestade Šimin tornjak po imenu Perla i nema ga pa nema. Šime skroz prop'o od tuge, usuko se k'o prut, plače i samo što nije okopnio i samro. Sažali se Šimun nad njim i reče mu: "Ne brini, Šime, pronaći ću ti ja psa!", a kako nije samo jak, nego je i mudar, zaključi Šimun da je tornjak zablesao za nekim planinarima. I uputi se on neustrašivo u surovu planinu, pronađe iznemoglog psa, nahrani ga i napoji i donese na vlastitim leđima, kao onomad Kapovića na Sljeme, natrag u Ljubotić, a najveća nagrada bješe mu dirljiv i pun suza radosnica susret vlasnika i njegova psa... "Kakva dirljiva pričica!" - rekao bi pokemon Mijaut. http://hr.wikipedia.org/wiki/Meowth
No, Šimun Tomi nije sredio prijevoz, nego mu je savjetovao da se spusti do mora u Kruščicu i pričeka bus, a kad je tamo neku djecu priupitao kad prolazi sljedeći, ovi mu odgovoriše da nedjeljom busa nema i da je Bog ovdje odavno rekao laku noć. I tako se naš Tomo uputio na dvadesetak kilometara dug put do Starigrada, odakle bi po mene trebao doći u Baške Oštarije jer do Karlobaga ne stignem, budući da se na Stapu "desio narod"...
Za to vrijeme, ja sam, kao svaki pravi skupljač Pokemona, nastavio skupljati check pointove buduće "stotke", da bih na livadi iznad Šikić Jatare, na putu prema Konjevači/Brušanima, susreo jedinu dvojicu planinara, rekao im šta radim, a jedan od njih pitao me znam li Soldu i hoće li i on nastupiti. Kako ne znam?!? I nastavim prema Konjevači, sretoh ih opet na spustu, popričali malo o Velebitskom trekingu, zna čovjek da je Soldo prve godine pobijedio u paru s Ferrom. Jel možda sad veću težinu ima ono moje laprdanje o dosadašnjih osam Velebit trekova? Ha? Ha? HA?
E, tu negdje oko Konjevače, nove micke trekerske destinacije na Micki, počelo se i vrijeme rogušiti, naoblačilo se i zaburilo, toliko da me na Sadikovcu počelo ljuljati tamo-vamo po grebenu, tako da mi nije bilo svejedno. Malo me i kišica poškropila, ali brzo sam se maknuo s grebena i došao u hotel Velebno, a kad tamo novi šok! Za 12 sati hoda, pojeo sam dvije banane i jednu pločicu, umirem od gladi i već satima sanjam govedsku juhu, ALI FAKING KUHINJA NE RADI! I ne samo to: jedina dva normalna restorana u Gospiću ne rade, tako da smo glad utažili tek na odmorištu Dobra, u Tifonovom Marcheu!
Što se mjerenja i staze tiče, GPS se još jednom pokazao neupotrebljivim u mjerenju udaljenosti na brdu (kratke serpentine tretira kao pravac, a katastrofalno griješi kod ekstremnijih uspona). Jedino za što je (valjda) dobar je računanje visinske razlike. Ovogodišnja staza po meni je brutalnija od svih do sada, čak i od 140+, jer u drugom dijelu, kad čovjek u nogama već ima Sveto Brdo, Vaganski i Panos, čekaju Konjevača, Sadikovac i Kiza, tri praktično vertikalna uspona. Ono što Velebitu daje dodatnu i ekstremnu težinu je teren, koji je, za razliku od UTMB-a i sličnih autoputeva, brutalan: pun stijena i kamenja, a u šumi, gdje je podloga zemljana i gdje se očekuje brže kretanje, možda čak i trčanje, to onemogućavaju grane, palo drveće, gusto raslinje. No, kako se radi o "Otvorenom prvenstvu Hrvatske", ono i zaslužuje ovakvu pravu brutalnu trekersku stazu, a ključ uspjeha bit će dobro planiranje zaliha vode, dobar raspored snaga, koncentracija (osobito po noći) i volja da se ide dalje u teškim trenucima, a takvih će biti puno, pogotovo u drugom dijelu. Šimun je na svom portalu obećao samo dvije, ekskluzivne zvjezdice, po jednu za pobjednicu i pobjednika, ali mislim da je svatko tko u limitu završi ovu utrku jednako zaslužuje! O ovoj utrci pričat će se možda i više nego o ovima koje su prošle, zato nemojte propustiti...
No, vratimo se mi ovogodišnjoj stazi. Plan je bio prvi dan proći do Stapa gdje bi prespavali, a drugi dan do Karlobaga. Krenuli mi lagano, no rush and no stress and no fuss 'coz Micka is the bond between us, prošli dom, Ivine Vodice, Graškograd i polako prema Svetom brdu. Još izdaleka smo vidjeli da su gore ljudi i taman kad sam bio pri vrhu, a Tomo neznatno zaostao, tek toliko da ga oni ne mogu vidjeti, krenuli oni prema dolje. Prva cura me pita otkud sam došao, kad sam krenuo i kud idem, a kad sam sve izreferirao, druga me pita jel znam Ovcu!!! i ja joj lijepo kažem da normalno da ga znam i da je on odmah iza mene. Žena mi, naravno, ne vjeruje, a mene neizmjerno zabavlja ta bizarna situacija u kojoj netko iz grupe od troje ljudi poznaje nekog od nas dvojice na Svetom Brdu 7.5.2011. u podne od jedinih pet ljudi tog jutra pa serem da kakvo je to nepovjerenje, da ga ne bi smjelo biti među ljudima koji se penju na Sveto Brdo, dok se Tomo nije pojavio, a ona ostala u šoku.
Onda smo lijepo i polako preko Vaganskog, Struga, Rujna nastavili do Stapa gdje stižemo točno po planu, u sumrak, ali kukulele, jadna nam majka i avaj! Pri spustu s moćnog kuka Stapine zapazio sam šatore kod Tatekove kolibe, što je bio vrlo loš znak, a što smo se skloništu više približavali, graja i buka bila je sve veća i veća, sličivši više na onu s neke špice, a ne na osamljenu kućicu gdje sam sretao otprilike pola čovjeka po dolasku (četvero ljudi u osam posjeta), što je značilo da ništa od spavanja za nas. Čovječe, valjda je pedeset ljudi bilo gore, više nego što sam ih susreo sve zajedno u oba dana, a da stvar bude bolja, među njima i cura iz Zadra koju sam jednom upoznao kod Carina.
Ništa - zovi Šimuna, a on nam je sredio smještaj kod još jednog od svojih jataka (Šumadinčeva fora), ali u Ljubotiću, dva sata hoda od Stapa po mraku, stijenama, škrapama, pomičnom kamenju... Pri kraju spusta (iako mi tada nismo znali da smo blizu pa je Tomo iz očaja odlučio uzeti malo dužu pauzu), čujem ja da ispred mene netko kašlje, uperim snop svjetla u tom smjeru, kad ono čovjek tetura i posrće prema meni. Prvo mi padne na pamet da je pijan, a opet, šta će pijanac in the middle of nowhere?!? Ispostavilo se da je čovjek GSS-ovac iz one škvadre sa Stapa, koji je došao do Ljubotića biciklom iz Zadra, a nije skužio da mu se u ruksaku upalila lampa i potrošila baterija pa se, budući da ne može gore jer je mlad Mjesec i mrkli mrak, pripremio za bivakiranje kraj jednog suhozida, kad eto, spasila ga dva idiota iz Zagreba koji se u ponoć spuštaju s Velebita (zato što nas je sjebala njegova ekipa) i dali mu baterije. No, to nije kraj bizarnostima... Nakon 17 sati hoda, smjestilo nas u kamp "Vrata Velebita" vlasnika Šime, gdje postoje 2 (slovima: dva) plastična "bungalova", Iva i Kadulja koji izvana izgledaju kao spejs šatlovi pa ih je Tomo nazvao UFO 1 i UFO 2, a iznutra kao malo veći kupe u spavaćim kolima s vlastitom mikro kupaonicom. No, sve je bolje od spavanja u vreći na zemlji i 900 m n/v kod Stapa, tako da smo u našoj Ivi zakrmili u trenutku.
Ujutro, ne budi lijen, mene samog, jer se Tomo prvi dan satro, umjesto da spavam dva sata duže i krenem odmoran sa Stapa, prvo čeka uspon od oko dva sata pa tek onda prema Panosu, Šugarskoj, Raminom, Jatari pa prema Konjevači (Kunjevači, kako kažu Ličani).
Za to vrijeme, ni Tomo nije besposlen, već uživa u druženju sa Šiminim tornjakom dok čega da netko dođe po njega, šeće s njim po kvartu (Ljubotiću), a ljudi proviruju iza zavjesa i pitaju se tko je taj tip sa Šiminim tornjakom... Kad su u pitanju Šime, tornjak i naš Šime (Šimun), normalno da slijedi jedna kratka pričica: prije nekog vremena, ima tome lijep broj godina, nestade Šimin tornjak po imenu Perla i nema ga pa nema. Šime skroz prop'o od tuge, usuko se k'o prut, plače i samo što nije okopnio i samro. Sažali se Šimun nad njim i reče mu: "Ne brini, Šime, pronaći ću ti ja psa!", a kako nije samo jak, nego je i mudar, zaključi Šimun da je tornjak zablesao za nekim planinarima. I uputi se on neustrašivo u surovu planinu, pronađe iznemoglog psa, nahrani ga i napoji i donese na vlastitim leđima, kao onomad Kapovića na Sljeme, natrag u Ljubotić, a najveća nagrada bješe mu dirljiv i pun suza radosnica susret vlasnika i njegova psa... "Kakva dirljiva pričica!" - rekao bi pokemon Mijaut. http://hr.wikipedia.org/wiki/Meowth
No, Šimun Tomi nije sredio prijevoz, nego mu je savjetovao da se spusti do mora u Kruščicu i pričeka bus, a kad je tamo neku djecu priupitao kad prolazi sljedeći, ovi mu odgovoriše da nedjeljom busa nema i da je Bog ovdje odavno rekao laku noć. I tako se naš Tomo uputio na dvadesetak kilometara dug put do Starigrada, odakle bi po mene trebao doći u Baške Oštarije jer do Karlobaga ne stignem, budući da se na Stapu "desio narod"...
Za to vrijeme, ja sam, kao svaki pravi skupljač Pokemona, nastavio skupljati check pointove buduće "stotke", da bih na livadi iznad Šikić Jatare, na putu prema Konjevači/Brušanima, susreo jedinu dvojicu planinara, rekao im šta radim, a jedan od njih pitao me znam li Soldu i hoće li i on nastupiti. Kako ne znam?!? I nastavim prema Konjevači, sretoh ih opet na spustu, popričali malo o Velebitskom trekingu, zna čovjek da je Soldo prve godine pobijedio u paru s Ferrom. Jel možda sad veću težinu ima ono moje laprdanje o dosadašnjih osam Velebit trekova? Ha? Ha? HA?
E, tu negdje oko Konjevače, nove micke trekerske destinacije na Micki, počelo se i vrijeme rogušiti, naoblačilo se i zaburilo, toliko da me na Sadikovcu počelo ljuljati tamo-vamo po grebenu, tako da mi nije bilo svejedno. Malo me i kišica poškropila, ali brzo sam se maknuo s grebena i došao u hotel Velebno, a kad tamo novi šok! Za 12 sati hoda, pojeo sam dvije banane i jednu pločicu, umirem od gladi i već satima sanjam govedsku juhu, ALI FAKING KUHINJA NE RADI! I ne samo to: jedina dva normalna restorana u Gospiću ne rade, tako da smo glad utažili tek na odmorištu Dobra, u Tifonovom Marcheu!
Što se mjerenja i staze tiče, GPS se još jednom pokazao neupotrebljivim u mjerenju udaljenosti na brdu (kratke serpentine tretira kao pravac, a katastrofalno griješi kod ekstremnijih uspona). Jedino za što je (valjda) dobar je računanje visinske razlike. Ovogodišnja staza po meni je brutalnija od svih do sada, čak i od 140+, jer u drugom dijelu, kad čovjek u nogama već ima Sveto Brdo, Vaganski i Panos, čekaju Konjevača, Sadikovac i Kiza, tri praktično vertikalna uspona. Ono što Velebitu daje dodatnu i ekstremnu težinu je teren, koji je, za razliku od UTMB-a i sličnih autoputeva, brutalan: pun stijena i kamenja, a u šumi, gdje je podloga zemljana i gdje se očekuje brže kretanje, možda čak i trčanje, to onemogućavaju grane, palo drveće, gusto raslinje. No, kako se radi o "Otvorenom prvenstvu Hrvatske", ono i zaslužuje ovakvu pravu brutalnu trekersku stazu, a ključ uspjeha bit će dobro planiranje zaliha vode, dobar raspored snaga, koncentracija (osobito po noći) i volja da se ide dalje u teškim trenucima, a takvih će biti puno, pogotovo u drugom dijelu. Šimun je na svom portalu obećao samo dvije, ekskluzivne zvjezdice, po jednu za pobjednicu i pobjednika, ali mislim da je svatko tko u limitu završi ovu utrku jednako zaslužuje! O ovoj utrci pričat će se možda i više nego o ovima koje su prošle, zato nemojte propustiti...
petak, 4. veljače 2011.
PRLE, TIHI I EDDIE - POVRATAK OTPISANIH
Nema staze Mrak kombinacije koja nije bila brutalna. Čak i ako je neka bila možda malo lakša (čitaj: bez prestrmih uzbrdica i nizbrdica), došla bi navečer nakon jutarnjeg kola ili bi pružala nekoliko naizgled sličnih varijanata, koje bi na kraju i odlučile pobjednika. Zapravo mi se čini da mi je Mrak kombinacija, ako ne najdraže (jer draga mi je JGL, dragi su mi trekinzi...), a onda sigurno najuzbudljivije natjecanje zbog ambijenta u kojem se događa i zbog velike intenzivnosti u kratkom vremenskom razmaku. U stvari, početkom svake godine (od 2008. na ovamo) ne živim život, već u pravom smislu riječi živim Mrak kombinaciju!
Hm, zašto ovo pišem?!? Jer je sedmo kolo MK 4, što se dogodilo 2.2.2011. definitivno najbrutalnije do sada (copyright by Letz-Go) i teško da to ijedna buduća staza može nadmašiti. Bješe mi to jedna od najboljih i najzabavnijih, ako ne i najuzbudljivija kratka utrka koju sam ikada trčao/hodao i zato želim iza nje ostaviti pisani trag, a ne prepustiti je sjećanjima koja s godinama blijede i usmenoj predaji koja iskrivljuje, iako su te intenzivne 62 minute teško zaboravljive. Čim su staze objavljene, ova se isticala težinom, ali bilo je to neko tamo sedmo kolo, no ispalo je da upravo ono odlučuje o medaljama, a ispostavilo se u međuvremenu, čak i o prvom mjestu.
Već satima prije starta bio sam luuuuuuuud (što mogu potvrditi oni koji su se sa mnom dovezli na start), što zbog neispavanosti poradi ranog ustajanja, što zbog umora od jutarnje utrke, što od brutalnosti i uzbuđenja koja nam predstoje, što zbog činjenice da mi profil ne odgovara jer nisam baš vješt na ekstremnim nizbrdicama, što zbog presudnosti utrke u kojoj mogu osigurati ukupnu pobjedu ili definitivno izgubiti priliku za istu, ili pak, ostati u igri za prvo zlato koje se nudi jer nema Markice, dakle, jedinstvena prilika.
Start kasni po običaju, a nervoza na mostiću kod prvog zavoja Sljemenske ceste je velika jer odmah od starta slijedi dvjestometarski šprint po cesti za hvatanje pozicija na uskoj stazi broj 19, a onda što brži dolazak na prvi stup gdje će se oko cvikalice stvoriti prava gužva, a ako se u nju upadne sporošću ili nekom orijentacijskom greškom na usponu, odu vodeći daleko naprijed...
Eksplozivac Juvica po običaju prvi ulazi u usko grlo. Ja sam odmah iza njega, no na mjestu gdje treba skrenuti prema stupu on prozuji ravno, a cijela horda krene prvim brutalnim usponom u nebo. Budući da se stup u mraku ne vidi, gađamo ga na slijepo pa najprije Chappy, za njim i ja te još neki ljudi, izlazimo dvadesetak metara previše udesno. Dobro je, drugi sam, ne gubim vrijeme u redu i krećem na prvi ekstremni spust koji će trajati oko tri minute. Na početku čak postoji i stazica, ali ona se ubrzo gubi i spust postaje baš na divljaka, kroz lišće, stvrdnutu zemlju, grmlje, granje, šikaru, uz zadnjih sto metara najveće strmine, kao u ciljnoj ravnini slaloma. Još na početku spusta prestiže me Sablja, a prije nego što sam ugledao parking pao sam već dva puta, a jednom mi je grana skinula lampu s glave. Prema samom parkingu spuštam se kroz jarak, više po guzici, nego na nogama, a Letz-go u svom tom ludilu i bunilu uspijeva dobaciti da je sanjkanje zabranjeno. Na parkingu s lijeve strane ispada netko tko mi izgleda kao Eddie, Terz slika, Vukodlak mi dobacuje da sam četvrti, što je odlično s obzirom na moju očajnu nespretnost, a nekako uspijem pozdraviti Andreu i Stelu. Odmor u vidu asfaltiranog, ravnog i betlehemovski osvjetljenog parkinga trajao je tek nekoliko sekundi, a onda kreće drugi, ovaj puta puno duži, put u nebo prema Baćunskom vrhu. Chappy je otišao lijevo direktnim putem, desnim putem vodi Sablja, a između mene i njega je onaj lik u nizozemskom dresu koji me neodoljivo podsjeća na Eddieja, ali ni s dva metra razdaljine ne mogu biti siguran pa pitam. Naravno, to je Eddie.
Iako me taj užasni uspon ubija, vodeći se prema rezultatima zadnja tri kola, uvjeren sam da ću ih do vrha prestići, ali kita marinova! Sablji je hodanje po žestokim uzbrdicama top disciplina, a Eddie potrči nekoliko koraka svaki put kad mu se približim i tako sve do vrha. Svjestan je da mu je ovo zadnja šansa da ostane u igri za medalju i zato daje maksimum. Iza nas dugačka zmija lampi, ali nisu tako guste kao što bi se moglo očekivati jer su teške uzbrdice i nizbrdice učinile svoje i prorijedile grupu.
Pri vrhu, gdje se teren malo izravnao, pokušavam trčkarati, ali jedva vučem noge i pitam se kako ću dalje trčati tamo gdje će trebati. Kod cvikalice s lijeve strane ispadaju Chappy i Vođa, koji zajedno sa Sabljom i Eddiejem cvikaju netom prije mene, sva petorica unutar desetak sekundi. Fucking unbelievable! Već sljedećeg trenutka noge nabrijane adrenalinom su k’o nove i jurimo po prekrasnom hrptu Baćunskog brega. Svježi Chappy, nelojalna konkurencija jer nije nastupao ujutro, bježi naprijed, a Vođa predvodi kolonu u kojoj ga slijedimo Eddie, Sablja i ja. Na kraju prvog kratkog uspona prestižem Sablju, a onda i Vođu i Eddieja, znajući da se ne smijem vući za njima jer ako zajedno dođemo do četvrtog stupa, protiv orijentacista naviklih na divlje spustove nemam šanse. No, Vođa koristi jednu mini kraticu i opet je ispred nas, ali ubrzo opet vraćam vodeće mjesto u toj grupi. Kakvo neracionalno razmišljanje i gubljenje snage, a nismo još ni na polovici utrke. Nisam bio na čelu kolone niti stotinjak metara, kad me na zadnjem usponu prije spusta prema Baćunskom sedlu pretrčava Eddie, ali prehodavam ga već u sljedećim sekundama. Na spust ulazim doslovno na glavu i čudim se što me Eddie ne prestiže, a Vođa i Sablja su zaostali dvadesetak metara. S Baćunskog sedla započinje zadnji duži uspon u utrci, treći put u nebo. Negdje na polovici Eddie pita ima li još puno jer je slomljen, a ni ja nisam ništa bolji. Vučemo se u bakica modu, no lampe iza nas nam se srećom ne približavaju. Eddie na vrhu cvika prvi i kreće nizbrdo. Pitam ga je li pogledao kompas, bojeći se da ću krenuti krivo i previše udesno prema markuševečkom makadamu, ali ipak ga ne slijedim jer po meni ide previše lijevo pa ispadam na Bikču pedesetak metara ispod bicikističke četrnaestice, kojom namjeravam do Blizneca i Stare pile. Tada započinje mojih samotnih desetak minuta, gdje me u mrklom mraku i magli pere paranoja jesam li na pravom putu, iako svi objekti, zavoji, staze na koje nailazim kazuju da jesam. Odjednom sam sam. Kao da više nije utrka. Nikog ne ganjam. Nitko me ne ganja. Chappy, Eddie i Vođa otišli su direktno na potok, a ja jedini okolo. Jedna je lampa iza mene, ali daleko. Rekonstrukcija je pokazala da je to bio Sablja. Ne želim se uljuljkati u lagodni tempo jer se nemam s kime ganjati, nego se tjeram maksimalno zbog toga što je čovjek kad ostane sam sklon opuštanju, a i znam da se ovdje odlučuje utrka. Siguran sam da je moja okolna varijanta dobra, ali samo ako je maksimalno otrčim. S makadama se četrnaesticom dižem na cestu i jurim nizbrdo prema skretanju za Adolfovac. Na donjoj cesti vidim dvije lampe. Odlično! Moja varijanta je bolja. Evo me na Leusteku s kojeg krećem prema četvrtom stupu. Hodam čak i blage uzbrdice jer stvarno više ne mogu. Tješi me jedino što je preda mnom možda još samo tri minute uzbrdice i onaj divljački spust za kraj. Chappy je manje od pola minute ispred, Eddie i Vođa oko pola minute iza. S biciklističke četvorke krećem prema stupu, a budući da se ne vidi, idem za Chappyjem koji ponovo ne pogađa direktno, već izlazimo dvadesetak metara previše ulijevo, kroz grane i šipražje. Vraćajući se na četvorku mimoilazim se s Eddiejem i Vođom, a Eddie uspijeva dobaciti da je to što sam se našao ispred njih pravo presenečenje. Chappy odmah s četvorke kreće kratiti na Leusteka, ja trčim po četvorci čak i blago uzbrdo do prvog zavoja, a Vožd i Eddie mi se približavaju po dijagonali.
I tada počinje meni najuzbudljiviji dio bilo koje utrke ikada – jebeniji od absajlanja sa Zira ili sletanja s istog na Cresu, veslanja po brzacima i buri, velebitskih samotnih noći - tih pet najintenzivnijih minuta, tristo sekundi u kojima veći dio vremena uopće nisam znao gdje sam. Najprije sam se po još jednoj bolesnoj strmini spustio na Leustek, otišao pedesetak metara udesno nizbrdo i skrenuo lijevo direktno prema pilani, no kako zbog brzine i teškog terena nijednom nisam uspio podići pogled ne bih li ugledao svjetla pilane i korigirao smjer, upadao sam u rupe, gustu šikaru, padao i dizao se ne znam koliko puta, u bunilu sam s lijeva vidio Chappyjevu lampu, od brzine se nisam uspio ni okrenuti i provjeriti gdje su Vođa i Eddie, no čulo se da mi je jedan od njih dvojice na leđima. Doslovno sam pokušavao izvući živu glavu ili barem ostati nepolomljen, izbjegavajući jarke koji su izbijali iz mraka tamo gdje ih nisam očekivao, da bih opet na guzici ispao na cestu kod drvene ograde, tristotinjak metara iznad Pilane zajedno s Eddiejem. Istovremeno smo preskočili ogradu, ali on je ranije krenuo nizbrdo među šipražje i tu sam znao da je bitka izgubljena. U brzini sam još razmišljao ne bih li izveo neki bolesni potez na glavu i tako izbio ispred njega, no znao sam da ne smijem riskirati i zbuksati se u neku rupu ili zapeti u raslinju jer je Vođa bio preblizu, a ako me i on dobije, onda se šanse za pobjedu jako smanjuju. Tako sam krenuo za Eddiejem, koji je još uspio i pasti, ali svejedno ispasti na cestu prije mene i odfiniširati u cilj.
Definitivno najbolja utrka ikada, adrenalin me, unatoč umoru, nabijenim kvadricepsima i izgrebanosti držao high barem još pola sata nakon utrke, tako da sam, presvlačeći se kod auta, urlikao i usmjeravao ljude prema cilju. Znam da je ovakva staza opasna po zdravlje, ali jednom je trebalo i ovo doživjeti... Tko je sudjelovao i naganjao se, ovo nikad neće zaboraviti! Još dva dana nakon utrke kvadricepsi bole kao poslije dugog trekinga, a noge su pune masnica i ogrebotina...
Sablja je otrčao svoju najbolju utrku ovogodišnje Kombe, očito mu pašu bolesnoće, ali unatoč njemi i Chappyjevoj pobjedi, priča kola je Eddie. Nakon tri katastrofalna nastupa koji su ga s uvjerljivog prvog mjesta doveli u poziciju čovjeka za kojeg je malo tko vjerovao da će uhvatiti medalju, ne samo da je medalju osigurao (tek četvrti čovjek s medaljom u četiri godine Mrak kombinacije), nego je cijelu ligu ostavio u neizvjesnosti do zadnjeg kola, a sebi osigurao priliku da se s vrlo realnim šansama bori i za ukupnu pobjedu. Takav povratak iz pepela može ostvariti samo dugogodišnji sportaš kao što je Numero Diez! Preko fudbala i orijentacije do Mrak kombinacije! Vidimo se u zadnjem kolu – pritisak do neba!!!
Hm, zašto ovo pišem?!? Jer je sedmo kolo MK 4, što se dogodilo 2.2.2011. definitivno najbrutalnije do sada (copyright by Letz-Go) i teško da to ijedna buduća staza može nadmašiti. Bješe mi to jedna od najboljih i najzabavnijih, ako ne i najuzbudljivija kratka utrka koju sam ikada trčao/hodao i zato želim iza nje ostaviti pisani trag, a ne prepustiti je sjećanjima koja s godinama blijede i usmenoj predaji koja iskrivljuje, iako su te intenzivne 62 minute teško zaboravljive. Čim su staze objavljene, ova se isticala težinom, ali bilo je to neko tamo sedmo kolo, no ispalo je da upravo ono odlučuje o medaljama, a ispostavilo se u međuvremenu, čak i o prvom mjestu.
Već satima prije starta bio sam luuuuuuuud (što mogu potvrditi oni koji su se sa mnom dovezli na start), što zbog neispavanosti poradi ranog ustajanja, što zbog umora od jutarnje utrke, što od brutalnosti i uzbuđenja koja nam predstoje, što zbog činjenice da mi profil ne odgovara jer nisam baš vješt na ekstremnim nizbrdicama, što zbog presudnosti utrke u kojoj mogu osigurati ukupnu pobjedu ili definitivno izgubiti priliku za istu, ili pak, ostati u igri za prvo zlato koje se nudi jer nema Markice, dakle, jedinstvena prilika.
Start kasni po običaju, a nervoza na mostiću kod prvog zavoja Sljemenske ceste je velika jer odmah od starta slijedi dvjestometarski šprint po cesti za hvatanje pozicija na uskoj stazi broj 19, a onda što brži dolazak na prvi stup gdje će se oko cvikalice stvoriti prava gužva, a ako se u nju upadne sporošću ili nekom orijentacijskom greškom na usponu, odu vodeći daleko naprijed...
Eksplozivac Juvica po običaju prvi ulazi u usko grlo. Ja sam odmah iza njega, no na mjestu gdje treba skrenuti prema stupu on prozuji ravno, a cijela horda krene prvim brutalnim usponom u nebo. Budući da se stup u mraku ne vidi, gađamo ga na slijepo pa najprije Chappy, za njim i ja te još neki ljudi, izlazimo dvadesetak metara previše udesno. Dobro je, drugi sam, ne gubim vrijeme u redu i krećem na prvi ekstremni spust koji će trajati oko tri minute. Na početku čak postoji i stazica, ali ona se ubrzo gubi i spust postaje baš na divljaka, kroz lišće, stvrdnutu zemlju, grmlje, granje, šikaru, uz zadnjih sto metara najveće strmine, kao u ciljnoj ravnini slaloma. Još na početku spusta prestiže me Sablja, a prije nego što sam ugledao parking pao sam već dva puta, a jednom mi je grana skinula lampu s glave. Prema samom parkingu spuštam se kroz jarak, više po guzici, nego na nogama, a Letz-go u svom tom ludilu i bunilu uspijeva dobaciti da je sanjkanje zabranjeno. Na parkingu s lijeve strane ispada netko tko mi izgleda kao Eddie, Terz slika, Vukodlak mi dobacuje da sam četvrti, što je odlično s obzirom na moju očajnu nespretnost, a nekako uspijem pozdraviti Andreu i Stelu. Odmor u vidu asfaltiranog, ravnog i betlehemovski osvjetljenog parkinga trajao je tek nekoliko sekundi, a onda kreće drugi, ovaj puta puno duži, put u nebo prema Baćunskom vrhu. Chappy je otišao lijevo direktnim putem, desnim putem vodi Sablja, a između mene i njega je onaj lik u nizozemskom dresu koji me neodoljivo podsjeća na Eddieja, ali ni s dva metra razdaljine ne mogu biti siguran pa pitam. Naravno, to je Eddie.
Iako me taj užasni uspon ubija, vodeći se prema rezultatima zadnja tri kola, uvjeren sam da ću ih do vrha prestići, ali kita marinova! Sablji je hodanje po žestokim uzbrdicama top disciplina, a Eddie potrči nekoliko koraka svaki put kad mu se približim i tako sve do vrha. Svjestan je da mu je ovo zadnja šansa da ostane u igri za medalju i zato daje maksimum. Iza nas dugačka zmija lampi, ali nisu tako guste kao što bi se moglo očekivati jer su teške uzbrdice i nizbrdice učinile svoje i prorijedile grupu.
Pri vrhu, gdje se teren malo izravnao, pokušavam trčkarati, ali jedva vučem noge i pitam se kako ću dalje trčati tamo gdje će trebati. Kod cvikalice s lijeve strane ispadaju Chappy i Vođa, koji zajedno sa Sabljom i Eddiejem cvikaju netom prije mene, sva petorica unutar desetak sekundi. Fucking unbelievable! Već sljedećeg trenutka noge nabrijane adrenalinom su k’o nove i jurimo po prekrasnom hrptu Baćunskog brega. Svježi Chappy, nelojalna konkurencija jer nije nastupao ujutro, bježi naprijed, a Vođa predvodi kolonu u kojoj ga slijedimo Eddie, Sablja i ja. Na kraju prvog kratkog uspona prestižem Sablju, a onda i Vođu i Eddieja, znajući da se ne smijem vući za njima jer ako zajedno dođemo do četvrtog stupa, protiv orijentacista naviklih na divlje spustove nemam šanse. No, Vođa koristi jednu mini kraticu i opet je ispred nas, ali ubrzo opet vraćam vodeće mjesto u toj grupi. Kakvo neracionalno razmišljanje i gubljenje snage, a nismo još ni na polovici utrke. Nisam bio na čelu kolone niti stotinjak metara, kad me na zadnjem usponu prije spusta prema Baćunskom sedlu pretrčava Eddie, ali prehodavam ga već u sljedećim sekundama. Na spust ulazim doslovno na glavu i čudim se što me Eddie ne prestiže, a Vođa i Sablja su zaostali dvadesetak metara. S Baćunskog sedla započinje zadnji duži uspon u utrci, treći put u nebo. Negdje na polovici Eddie pita ima li još puno jer je slomljen, a ni ja nisam ništa bolji. Vučemo se u bakica modu, no lampe iza nas nam se srećom ne približavaju. Eddie na vrhu cvika prvi i kreće nizbrdo. Pitam ga je li pogledao kompas, bojeći se da ću krenuti krivo i previše udesno prema markuševečkom makadamu, ali ipak ga ne slijedim jer po meni ide previše lijevo pa ispadam na Bikču pedesetak metara ispod bicikističke četrnaestice, kojom namjeravam do Blizneca i Stare pile. Tada započinje mojih samotnih desetak minuta, gdje me u mrklom mraku i magli pere paranoja jesam li na pravom putu, iako svi objekti, zavoji, staze na koje nailazim kazuju da jesam. Odjednom sam sam. Kao da više nije utrka. Nikog ne ganjam. Nitko me ne ganja. Chappy, Eddie i Vođa otišli su direktno na potok, a ja jedini okolo. Jedna je lampa iza mene, ali daleko. Rekonstrukcija je pokazala da je to bio Sablja. Ne želim se uljuljkati u lagodni tempo jer se nemam s kime ganjati, nego se tjeram maksimalno zbog toga što je čovjek kad ostane sam sklon opuštanju, a i znam da se ovdje odlučuje utrka. Siguran sam da je moja okolna varijanta dobra, ali samo ako je maksimalno otrčim. S makadama se četrnaesticom dižem na cestu i jurim nizbrdo prema skretanju za Adolfovac. Na donjoj cesti vidim dvije lampe. Odlično! Moja varijanta je bolja. Evo me na Leusteku s kojeg krećem prema četvrtom stupu. Hodam čak i blage uzbrdice jer stvarno više ne mogu. Tješi me jedino što je preda mnom možda još samo tri minute uzbrdice i onaj divljački spust za kraj. Chappy je manje od pola minute ispred, Eddie i Vođa oko pola minute iza. S biciklističke četvorke krećem prema stupu, a budući da se ne vidi, idem za Chappyjem koji ponovo ne pogađa direktno, već izlazimo dvadesetak metara previše ulijevo, kroz grane i šipražje. Vraćajući se na četvorku mimoilazim se s Eddiejem i Vođom, a Eddie uspijeva dobaciti da je to što sam se našao ispred njih pravo presenečenje. Chappy odmah s četvorke kreće kratiti na Leusteka, ja trčim po četvorci čak i blago uzbrdo do prvog zavoja, a Vožd i Eddie mi se približavaju po dijagonali.
I tada počinje meni najuzbudljiviji dio bilo koje utrke ikada – jebeniji od absajlanja sa Zira ili sletanja s istog na Cresu, veslanja po brzacima i buri, velebitskih samotnih noći - tih pet najintenzivnijih minuta, tristo sekundi u kojima veći dio vremena uopće nisam znao gdje sam. Najprije sam se po još jednoj bolesnoj strmini spustio na Leustek, otišao pedesetak metara udesno nizbrdo i skrenuo lijevo direktno prema pilani, no kako zbog brzine i teškog terena nijednom nisam uspio podići pogled ne bih li ugledao svjetla pilane i korigirao smjer, upadao sam u rupe, gustu šikaru, padao i dizao se ne znam koliko puta, u bunilu sam s lijeva vidio Chappyjevu lampu, od brzine se nisam uspio ni okrenuti i provjeriti gdje su Vođa i Eddie, no čulo se da mi je jedan od njih dvojice na leđima. Doslovno sam pokušavao izvući živu glavu ili barem ostati nepolomljen, izbjegavajući jarke koji su izbijali iz mraka tamo gdje ih nisam očekivao, da bih opet na guzici ispao na cestu kod drvene ograde, tristotinjak metara iznad Pilane zajedno s Eddiejem. Istovremeno smo preskočili ogradu, ali on je ranije krenuo nizbrdo među šipražje i tu sam znao da je bitka izgubljena. U brzini sam još razmišljao ne bih li izveo neki bolesni potez na glavu i tako izbio ispred njega, no znao sam da ne smijem riskirati i zbuksati se u neku rupu ili zapeti u raslinju jer je Vođa bio preblizu, a ako me i on dobije, onda se šanse za pobjedu jako smanjuju. Tako sam krenuo za Eddiejem, koji je još uspio i pasti, ali svejedno ispasti na cestu prije mene i odfiniširati u cilj.
Definitivno najbolja utrka ikada, adrenalin me, unatoč umoru, nabijenim kvadricepsima i izgrebanosti držao high barem još pola sata nakon utrke, tako da sam, presvlačeći se kod auta, urlikao i usmjeravao ljude prema cilju. Znam da je ovakva staza opasna po zdravlje, ali jednom je trebalo i ovo doživjeti... Tko je sudjelovao i naganjao se, ovo nikad neće zaboraviti! Još dva dana nakon utrke kvadricepsi bole kao poslije dugog trekinga, a noge su pune masnica i ogrebotina...
Sablja je otrčao svoju najbolju utrku ovogodišnje Kombe, očito mu pašu bolesnoće, ali unatoč njemi i Chappyjevoj pobjedi, priča kola je Eddie. Nakon tri katastrofalna nastupa koji su ga s uvjerljivog prvog mjesta doveli u poziciju čovjeka za kojeg je malo tko vjerovao da će uhvatiti medalju, ne samo da je medalju osigurao (tek četvrti čovjek s medaljom u četiri godine Mrak kombinacije), nego je cijelu ligu ostavio u neizvjesnosti do zadnjeg kola, a sebi osigurao priliku da se s vrlo realnim šansama bori i za ukupnu pobjedu. Takav povratak iz pepela može ostvariti samo dugogodišnji sportaš kao što je Numero Diez! Preko fudbala i orijentacije do Mrak kombinacije! Vidimo se u zadnjem kolu – pritisak do neba!!!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
