ŠKRABOTINE O VELEBITU I ŠIMUNOVOJ STOTKI

Dok su Mukki i Mirela pisali povijest Traverse, Sablja jezdio prema četvrtoj rezi ispod šest sati, dok su se oni koje se nisu, Grohotom smijali onima koji su se izgubili, dok su Radić, Štefanac i Letz izvodili their own private ludorije, mnogobrojna ekspedicija u sastavu Tomislav Vlainić zvani Šumadinac ili Ovca i ja, uputila se u fotkanje, snimanje i đipiesiranje staze ovogodišnje velebitske "stotke" ilitiga "Otvorenog prvenstva Hrvatske u trekingu". Iako dosadašnji Šimunovi trekinzi po Mickoj nisu imali ovako glamurozne nazive, dok diše sadašnja garnitura trekeraja, neće biti zaboravljen nijedan od prethodnih. Prva tri (2003., '4. i '5.) legendarni su već samo zbog svoje veličine, onaj iz 2006. nemoguće je zaboraviti zbog nevjerojatnih trkačkih rezultata Brajkovića, Perkovića i Rajkovića po Premužićevoj, pa stotka iz 2007. (tekst Welcome Lacka: http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Trekking/Sumrak-Bogova-ili-Kraljevstvo-Najbjednijih.html), ubitačni uspon sa Struga na Vaganski u drugom dijelu utrke po najvećoj vrućini 2008., Trsov trk do pobjede kroz munje i gromove 2009. i Bojanova pobjeda s pola sata zakašnjenja prošle godine.
No, vratimo se mi ovogodišnjoj stazi. Plan je bio prvi dan proći do Stapa gdje bi prespavali, a drugi dan do Karlobaga. Krenuli mi lagano, no rush and no stress and no fuss 'coz Micka is the bond between us, prošli dom, Ivine Vodice, Graškograd i polako prema Svetom brdu. Još izdaleka smo vidjeli da su gore ljudi i taman kad sam bio pri vrhu, a Tomo neznatno zaostao, tek toliko da ga oni ne mogu vidjeti, krenuli oni prema dolje. Prva cura me pita otkud sam došao, kad sam krenuo i kud idem, a kad sam sve izreferirao, druga me pita jel znam Ovcu!!! i ja joj lijepo kažem da normalno da ga znam i da je on odmah iza mene. Žena mi, naravno, ne vjeruje, a mene neizmjerno zabavlja ta bizarna situacija u kojoj netko iz grupe od troje ljudi poznaje nekog od nas dvojice na Svetom Brdu 7.5.2011. u podne od jedinih pet ljudi tog jutra pa serem da kakvo je to nepovjerenje, da ga ne bi smjelo biti među ljudima koji se penju na Sveto Brdo, dok se Tomo nije pojavio, a ona ostala u šoku.
Onda smo lijepo i polako preko Vaganskog, Struga, Rujna nastavili do Stapa gdje stižemo točno po planu, u sumrak, ali kukulele, jadna nam majka i avaj! Pri spustu s moćnog kuka Stapine zapazio sam šatore kod Tatekove kolibe, što je bio vrlo loš znak, a što smo se skloništu više približavali, graja i buka bila je sve veća i veća, sličivši više na onu s neke špice, a ne na osamljenu kućicu gdje sam sretao otprilike pola čovjeka po dolasku (četvero ljudi u osam posjeta), što je značilo da ništa od spavanja za nas. Čovječe, valjda je pedeset ljudi bilo gore, više nego što sam ih susreo sve zajedno u oba dana, a da stvar bude bolja, među njima i cura iz Zadra koju sam jednom upoznao kod Carina.
Ništa - zovi Šimuna, a on nam je sredio smještaj kod još jednog od svojih jataka (Šumadinčeva fora), ali u Ljubotiću, dva sata hoda od Stapa po mraku, stijenama, škrapama, pomičnom kamenju... Pri kraju spusta (iako mi tada nismo znali da smo blizu pa je Tomo iz očaja odlučio uzeti malo dužu pauzu), čujem ja da ispred mene netko kašlje, uperim snop svjetla u tom smjeru, kad ono čovjek tetura i posrće prema meni. Prvo mi padne na pamet da je pijan, a opet, šta će pijanac in the middle of nowhere?!? Ispostavilo se da je čovjek GSS-ovac iz one škvadre sa Stapa, koji je došao do Ljubotića biciklom iz Zadra, a nije skužio da mu se u ruksaku upalila lampa i potrošila baterija pa se, budući da ne može gore jer je mlad Mjesec i mrkli mrak, pripremio za bivakiranje kraj jednog suhozida, kad eto, spasila ga dva idiota iz Zagreba koji se u ponoć spuštaju s Velebita (zato što nas je sjebala njegova ekipa) i dali mu baterije. No, to nije kraj bizarnostima... Nakon 17 sati hoda, smjestilo nas u kamp "Vrata Velebita" vlasnika Šime, gdje postoje 2 (slovima: dva) plastična "bungalova", Iva i Kadulja koji izvana izgledaju kao spejs šatlovi pa ih je Tomo nazvao UFO 1 i UFO 2, a iznutra kao malo veći kupe u spavaćim kolima s vlastitom mikro kupaonicom. No, sve je bolje od spavanja u vreći na zemlji i 900 m n/v kod Stapa, tako da smo u našoj Ivi zakrmili u trenutku.
Ujutro, ne budi lijen, mene samog, jer se Tomo prvi dan satro, umjesto da spavam dva sata duže i krenem odmoran sa Stapa, prvo čeka uspon od oko dva sata pa tek onda prema Panosu, Šugarskoj, Raminom, Jatari pa prema Konjevači (Kunjevači, kako kažu Ličani).
Za to vrijeme, ni Tomo nije besposlen, već uživa u druženju sa Šiminim tornjakom dok čega da netko dođe po njega, šeće s njim po kvartu (Ljubotiću), a ljudi proviruju iza zavjesa i pitaju se tko je taj tip sa Šiminim tornjakom... Kad su u pitanju Šime, tornjak i naš Šime (Šimun), normalno da slijedi jedna kratka pričica: prije nekog vremena, ima tome lijep broj godina, nestade Šimin tornjak po imenu Perla i nema ga pa nema. Šime skroz prop'o od tuge, usuko se k'o prut, plače i samo što nije okopnio i samro. Sažali se Šimun nad njim i reče mu: "Ne brini, Šime, pronaći ću ti ja psa!", a kako nije samo jak, nego je i mudar, zaključi Šimun da je tornjak zablesao za nekim planinarima. I uputi se on neustrašivo u surovu planinu, pronađe iznemoglog psa, nahrani ga i napoji i donese na vlastitim leđima, kao onomad Kapovića na Sljeme, natrag u Ljubotić, a najveća nagrada bješe mu dirljiv i pun suza radosnica susret vlasnika i njegova psa... "Kakva dirljiva pričica!" - rekao bi pokemon Mijaut. http://hr.wikipedia.org/wiki/Meowth
No, Šimun Tomi nije sredio prijevoz, nego mu je savjetovao da se spusti do mora u Kruščicu i pričeka bus, a kad je tamo neku djecu priupitao kad prolazi sljedeći, ovi mu odgovoriše da nedjeljom busa nema i da je Bog ovdje odavno rekao laku noć. I tako se naš Tomo uputio na dvadesetak kilometara dug put do Starigrada, odakle bi po mene trebao doći u Baške Oštarije jer do Karlobaga ne stignem, budući da se na Stapu "desio narod"...
Za to vrijeme, ja sam, kao svaki pravi skupljač Pokemona, nastavio skupljati check pointove buduće "stotke", da bih na livadi iznad Šikić Jatare, na putu prema Konjevači/Brušanima, susreo jedinu dvojicu planinara, rekao im šta radim, a jedan od njih pitao me znam li Soldu i hoće li i on nastupiti. Kako ne znam?!? I nastavim prema Konjevači, sretoh ih opet na spustu, popričali malo o Velebitskom trekingu, zna čovjek da je Soldo prve godine pobijedio u paru s Ferrom. Jel možda sad veću težinu ima ono moje laprdanje o dosadašnjih osam Velebit trekova? Ha? Ha? HA?
E, tu negdje oko Konjevače, nove micke trekerske destinacije na Micki, počelo se i vrijeme rogušiti, naoblačilo se i zaburilo, toliko da me na Sadikovcu počelo ljuljati tamo-vamo po grebenu, tako da mi nije bilo svejedno. Malo me i kišica poškropila, ali brzo sam se maknuo s grebena i došao u hotel Velebno, a kad tamo novi šok! Za 12 sati hoda, pojeo sam dvije banane i jednu pločicu, umirem od gladi i već satima sanjam govedsku juhu, ALI FAKING KUHINJA NE RADI! I ne samo to: jedina dva normalna restorana u Gospiću ne rade, tako da smo glad utažili tek na odmorištu Dobra, u Tifonovom Marcheu!
Što se mjerenja i staze tiče, GPS se još jednom pokazao neupotrebljivim u mjerenju udaljenosti na brdu (kratke serpentine tretira kao pravac, a katastrofalno griješi kod ekstremnijih uspona). Jedino za što je (valjda) dobar je računanje visinske razlike. Ovogodišnja staza po meni je brutalnija od svih do sada, čak i od 140+, jer u drugom dijelu, kad čovjek u nogama već ima Sveto Brdo, Vaganski i Panos, čekaju Konjevača, Sadikovac i Kiza, tri praktično vertikalna uspona. Ono što Velebitu daje dodatnu i ekstremnu težinu je teren, koji je, za razliku od UTMB-a i sličnih autoputeva, brutalan: pun stijena i kamenja, a u šumi, gdje je podloga zemljana i gdje se očekuje brže kretanje, možda čak i trčanje, to onemogućavaju grane, palo drveće, gusto raslinje. No, kako se radi o "Otvorenom prvenstvu Hrvatske", ono i zaslužuje ovakvu pravu brutalnu trekersku stazu, a ključ uspjeha bit će dobro planiranje zaliha vode, dobar raspored snaga, koncentracija (osobito po noći) i volja da se ide dalje u teškim trenucima, a takvih će biti puno, pogotovo u drugom dijelu. Šimun je na svom portalu obećao samo dvije, ekskluzivne zvjezdice, po jednu za pobjednicu i pobjednika, ali mislim da je svatko tko u limitu završi ovu utrku jednako zaslužuje! O ovoj utrci pričat će se možda i više nego o ovima koje su prošle, zato nemojte propustiti...