MJERENJE STAZE

http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/08/05/mda/

MDA...

Šta reći? Od Gelender sratistike očito niš… Prije nego što krenem na Durmitor, imam potrebu izvaliti nekoliko sitnica: - siguran sam da su svi čuli za Ranomi Kromowidjodjo, ali malo tko zna da se predstavnik Albanije na OI, ne znam u kojem sportu, zove Adriatik Hoxha (Hodža) - a kaj lišve razbu kak spika cura iz Dubrave, em ti mater, prvi sam cibnula onak za zagrijavanje, buraz, kužiš, kečua, drugi sam roknula baš ono pravo, a treći je buraz bil, ono, em ti mater, za dušu, ne, i sad idem slavit s rukometašicama, curke, ono, fala kaj ste me trpile, ono, ne, bumo se loma podružili, DINAMO!!! - naša bronca dronca iz pekinga pejčić nije upala u finale u svojoj glavnoj disciplini i onda vele da je u drugoj disciplini nastupala rasterećena, kaj dobro se israla prije nastupa?!? - nisam puno puta gledao treći dnevnik HRT-a (možda nikad), ali ovih dana nekoliko puta, čovječe, to je jebeni talk show, mislim, ono, kuiš, buraz, traje 11 i pol minuta, ali se zato gosti redaju brzinom munje i strijele nebeske, prodefilira ih, brate, troje, četvero… - a kaj lišve na vijesti za strance, imaš onog tipa koji govori savršen britiš ingliš, a nitko ga nikad do sada nije vidio, a i ne treba, frajer super priča, ali u neke druge dane puste onu plavušu koja je vodila neku tamburašku emisiju i ona se kao za to vani školovala, a priča engleski k’o gluha svinja, tak su i mene mogli pozvati da čitam rašn ingliš stajl, ono, kuiš, a najveća je retardacija kad izvještavaju s olimpijskih pa nabrajaju kaj su Hrvati osvojili, pa mater vam retardovanu, kaj strane boli ona stvar za to kaj su Hrvati osvojili, Isuse i Bože, nemreš bolivit, renmen i krovoviđođo… - sportski program, mislim, većina frajera je koma, ali događa se i najezda žena (đubre jedno šovinističko!), ne samo da su tu već poznate Mirna, Lana i Mila, nego je najveća hereza od svih da se pored klupe Hajduka za vrijeme tekme protiv Intera (Milano) javlja – žena! Kao, ono, kakva je atmosfera na klupi Hajduka, joj pa znate, dečki su tak mladi i zgodni i super im ovak preplanulima stoji bijela boja i tak sve je super, Mišo im psuje mater, ali nije to niš tak strašno, dečki su super, kak su ono Babovićki pisali kad je počela radit na TVZ “Babovićka, marš u kuhinju i kuhaču u ruke!” (đubre jedno šovinističko, di bi bio da ti žena nema, konju majmunski!!!) - i tak ti Lana priča s Čupićem i Alilovićem, Čupko, svaka čast, veli ona njemu, nakon što mu je Danac obranio dva sedmerca u prvih pet minuta da danski komentatori vele da on baca golmane u očaj, a Čupko veli kak je danski golman večeras njega bacio u očaj i poslije priča da su tek odradili pola posla, prve četiri tekme i kak imaju još četiri i kak razmišljaju sam po jednu tekmu unaprijed i kak idu korak po korak, na što mu Lana veli, najvjerojatnije ste prvi u grupi, što znači laganica u četvrtfinalu, što znači da ste u polufinalu, a Čupko joj veli: “Čuj nje, sad sam ti reko da idemo korak po korak, a ti meni o polufinalu!” - i tak…, svašta još tu ima, ali mozak slabo fercera…

VELEBIT 2012.

Za mene, ova je priča počela 2004. godine, kad me Markica Rajković (trenutno Amerikanac, inače, jednom drugi (2005.) i dvaput treći (2006. i 2010.) na velebitskoj ultri) pozvao da s njim u timu odvalim V140+ od Starigrada Paklenice do Senja. Iako sam godinu prije bio svjestan da se utrka održava, nije mi palo na pamet prijaviti se jer mi je Velebit bio apsolutna enigma i apstrakcija. Ostao je to i do sljedeće godine, no tada sam imao gorespomenutog vodiča, doduše, samo do polovice, a do kraja sam se „krpao“ s onima iz planinarske kategorije (koja je tad iznosila tričavih 75 km), najviše sa Sašom Horvatom, Tomislavom Novakovićem i Slobodanom Mikom, koji su me, kombinirano, nekako dovukli do cilja. Otada, propustio sam samo 2008. i 2009., a 2007. sam na stotki odustao iz čiste obijesti, samo zato što mi je bilo teško (a kad nije?!?), tako da s ovogodišnjim imam četiri Velebita 100+… Kako bi rekao često citirani Ćiro, prvak u nepotrebnom gomilanju riječi koje se potrudio skupiti i po abecedi poredati čika Bratoljub, trekanje po bilo kojem dijelu mitske planine, po noći il' po danu, predstavlja privilegij koji treba znati cijeniti… I ne samo to: iako mi je na startu UTMB-a (utrke oko Mt. Blanca) žestoko išlo na živce što spiker još prije početka sve koji su se pojavili na startu proglašava pobjednicima, to stvarno vrijedi za one koji su po paklenom vremenu završili bilo koju velebitsku dužinsku kategoriju i svatko od njih može, kao nekad legendarni Velebitaš, pokojni Zdenko Svetina, podići ruke dok ulazi u cilj i viknuti „POBJEDNIK“! Ove godine, utrka za mene traje otkad je završila euforija oko rekorda s JGL, dakle, zadnjih desetak dana totalnog ludila, ali ipak malo manjeg nego prošle godine jer je između prošlogodišnje i zadnje velike završene 100+ treking utrke prije toga (UTMB) prošlo pet godina. Najsmješnija mi je bila scena poslije Puntijarke, dva dana prije utrke, kad su se ljudi opraštali sa mnom kao da idem u Vijetnam ili Oluju… Staza je opisana prošle godine http://treking-liga.com/index.php?option=com_content&view=article&id=102:velebit-100-iz-pera-i-perspektive-kristijana-&catid=50:sa-svih-strana i nema je smisla ponovo opisivati jer smo samo obrnuli smjer pa ću tek nabrojiti nekoliko crtica… - Ovaj put na početku, a ne kao inače, na kraju, bez kurtoazije, afrike, ulizivanja i patetike, u ime svih natjecatelja zahvaljujem pripadnicima gorske službe, specijalne policije i volonterima što su osiguravali i opsluživali ovu utrku jer bez njih je ne bi ni bilo. - Naravno, zahvaljujem i Šimunu na ovom privilegiju, a ako vam se on ponekad (ili često) čini nervoznim i distanciranim, znajte da cijelog treking pokreta ne bi bilo da on nije (prema vlastitim riječima) toliko lud, a prema mojima - žestoko. - Lesi uvjerljivo i nedodirljivo pobjeđuje drugi put zaredom i tako se u ovih deset izdanja Velebitskog trekinga pridružuje svom kumu (kako slatko  )i kolegi s alpinističkih ekspedicija te treking instituciji u Hrvata – Ferrotu, koji je pobijedio (2003. u timu sa Soldom) prve dvije godine na 140+. - Treći koji ima dvije velebitske ultra pobjede je Bojan, 2007. i 2010., što ga čini najstarijim pobjednikom neke ultra utrke u Hrvatskoj. - Ako se prisjetimo stare podjele sportaša na neradnike (nit rade, nit djecu imaju), jebivetre (rade, ali djeca štanga) i prave muškarce (em rade, em djecu odgajaju), onda Bojanovi i Lesijevi uspjesi imaju još veću težinu jer su obojica ponosni očevi po troje djece. - Nakon Bojana i Mlakara, još se jedna slovenska zvijer okušala na Velebitskoj ultri/stotki. Čim smo se krajcali kod Ravnog Dabra, po stasu i trku bilo mi je jasno da će tu biti velikih problema. Prešao me dok sam se ja glupirao prema Žutom kuku. Od Baških smo išli zajedno, upoznali se, a onda je krenuo s nabrajanjem: drugi na SP-u u planinskom trčanju na duge staze, četiri puta na Des Sables, jednom bio četvrti, ove godine osmi, drugi na Sljemenskom maratonu 2004. s jednim od najboljih rezultata svih vremena, a ja samo vičem „Isuse, s kim ja trčim!“ Normalno da mi je ubrzo odmaglio, ali pogriješio kod Panosa. Poslije sam još dvaput vidio njegovu lampu petnaestak minuta iza sebe, između Panosa i Stapa i na Stapu te ujutro na Sijasetu. Četvrti ispod dvadeset sati u ove dvije godine. Toni. Toni Vincelj. - Osim što sam promašio krenuvši prema Žutom kuku namjesto prema Kizi, promašio sam i na Rujnu nakon tranzicije, skrenuvši na prvi, nemarkirani makadam lijevo. Glupo!!! - Gerijatrija strikes again! Drugi i treći četiri banke, šesti 46, sedmi 56 godina! Bravo, Periću! A do prije dvije, tri godine švercao se u planinarskoj kategoriji, kao prestar je… - Najveće iznenađenje stotke: Duje Lekšić! Who da f..k is Duje? Očito, nada i budućnost ultra trekinga u Hrvata… - Tadeja rasturila bez Carina! Jelena i Beny ispod Stapine sreli medvjedića i majku mu, koja, navodno, reži kao tigar  Možda su više pažnje trebali pokloniti uzvicima kojima sam se, izazvan ponekim šumom ili svjetlećim očima, a najčešće ničim, bavio cijelu noć, tipa „Mrš!“, „Čibe!“, „Šu!“, „Odbij!“ ili „Aaaajmooooooooo!“ Osim očiju čije vlasnike nisam uspio identificirati, na Rujnu sam prepoznao tri jureća zeca. Ili možda jednog koji me pratio  Treća Sanja Mladenović. Budući da ne znamo puno o njoj, mogla bi se predstaviti jednim sastavkom na temu „Kako mi je bilo na Velebitu“, nešto slično kao Majda Horvat, najmlađa starterica sa stotke, čiji su tekstovi najveće iznenađenje i osvježenje u ovom malom dijelu „našeg“ neba/weba http://odstarogahorvatamala.wordpress.com/2012/06/26/make-your-life-a-story-worth-telling-take1-dukat-velebitski-treking-100km-37/ - Samo na Velebitu možeš doživjeti start na 30+ stupnjeva, a zoru na Vaganskom vrhu pri 8 Celzijanera u oblaku koji ti je smočio tenisice i čarape, izložen udarima olujne bure. Još ako si nenormalan pa cijelu utrku prođeš u kratkoj majici i bickama… Dok sam se penjao na Sveto brdo, bio sam uvjeren da mi ne gine upala pluća, bubrega, porebrice ili bilo čega, ali odlučio sam štedjeti na prljanju robe jer se susjedi bune koliko se veša suši na mom knežijskom balkonu  - Inkriminirani oblak toliko je smutio pobjednika da se uspio zavrtjeti na jednoj jedinoj stazi (hrbat između Vaganskog vrha i Čičine doline) i krenuti u suprotnom smjeru, dok sam ja na platou najvišeg velebitskog vrha duže vrijeme tražio markaciju za brdo Sveto… - Samo na Velebitu može se dogoditi da stotka (barem za prvu trojicu koji su izbjegli vrućinu drugog dana) bude lakša od ultre ili light kategorije. Kako im je bilo, dobro je opisao Vedran: „Negdje iznad Manite peći, doživio sam malo prosvjetljenje. Shvatio sam kako je Paklenica dobila ime.“ - Suckeri za poglede i vidike, ako ne možete stotku odvaliti u komadu i limitu, priuštite si višednevni izlet jer svi se ne mogu ni nabrojiti: oš s Dabarske kose, oš s Kize, Sadikovca, Konjevače, livada između Šugarske dulibe i Panosa, s Buljme, Vaganskog, Svetog brda… - Suckeri za zalaske Sunca, doživite to na Šugarskoj u bezbrojnim nijansama ružičaste  , a tamo možete i prespavati uz puhovski maraton koji traje cijelu noć… - Suckeri za izlaske, Sveto brdo vrti novu projekciju svakog jutra… - Koji je smjer brži? Meni svejedno, isto kao i vrijeme starta. Ionako moraš proći istu visinsku razliku, ono što je u jednom smjeru uzbrdo, u drugom je nizbrdo, no to ne znači da te neke stvari ipak ne iznenade. Tako me prva kriza uhvatila poslije Šikić jatare jer sam naviknuo jezditi kroz Ramino korito, a baš sam ga svaki put do sada prolazio u „pravom“ smjeru pa me ubilo što je u „suprotnom“ stalno blaga uzbrdica uz šećer na kraju u vidu one strme livade po kojoj smo se do sada na guzama sklizali nizbrdo. Kriza je bila tolika da sam već vidio Tadeju kako me stiže, a to bi bila najcrnja katastrofa of them all  Aber sve što si platio pateći uzbrdo, negdje će ti se vratiti pa mi je tako najljepši dio utrke, ujedno i onaj gdje sam se najbolje osjećao, noćno samovanje od Stapine do Račabuše, Čarabuše, kako li se zove, što sam ga, zbog pogodne konfiguracije obrnutog smjera, uglavnom protrčao u „smooth sailing“ stajlu… - Što znači nabrijanost na početku, a agonija na kraju, savršeno ilustriraju vremena početnih/završnih dionica ove dvije stotke: prošlogodišnju, pretežno nizbrdovitu, završnu dionicu od Baških Oštarija do Karlobaga mučio sam oko 5 i pol sati, a ove sam je godine na startu sašio za 3 sata i 12 minuta!!! Još nevjerojatnije zvuči da sam se 2011. brže popeo na Sveto brdo, nego što sam se ove godine spustio. Ali sve to je Velebit, ultra, stotka i zato je toliko privlačna i uzbudljiva. - Sljedeće godine je deseta godišnjica prvog Velebitskog i prvog trekinga u Hrvata pa shodno tome očekujemo da vrli organizator pripremi nešto posebno, a i ako bude sve kao sada, nema veze jer nema do… Do čega? (Ova je fora već dugo na Gelenderu, a sad nek u njoj „uživa“ i malo šire čitateljstvo). Jedan od Nizozemaca iz romana „Shogun“ Jamesa Clavella, obavljajući nuždu u travi pored bordela i očito uživajući u radnji, izvali „Nema do pišanja!“, a svi oni koji su doživjeli ovaj treking ili bilo koji prije njega, definitivno mogu reći: „Nema do Velebita!“ Za kraj – prolazi! Za znalce i za one koji će to tek postati. Kako bi rekla Milka Babović, uzmite bilježnice u ruke i zapišite ih. Ok, od Milkinih vremena malo smo napredovali (jesmo li vaistinu?!?) pa se sve to može lijepo isprintati… Svi prolazi uključuju i boravak na tranziciji, za mene sveukupno desetak minuta. Prolazi se mogu pogledati na istom ovom postu na brooksrunningteam.hr , treking-liga.com ili na http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/06/28/velebit-2012/

6.6.2007. - 6.6.2012.

Nema se šta puno opisivati utrka koja je trajala trideset i osam minuta i sedam sekundi, zato će to biti kraći dio ove dirljive pričice... Meni je ionako zanimljiviji onaj dio koji je okružuje, zapravo, koji joj prethodi... U stvari, ovo bi trebala biti priča o tome kako ne treba biti bahat i pred sebe stavljati prevelika i nerealna očekivanja s jedne strane i kako doći do rekorda nakon pet godina s druge... Shodno rezultatu 39:12 iz petog prošlogodišnjeg kola, bio sam bahato uvjeren da u sljedećem idem ispod 39, a možda i rekord, a s obzirom na konstelaciju snaga na startu i na pobjedu, no izgorio sam u prevelikoj želji i nedovoljnoj spremi za takvo što (očito je tih 39:12 bio vrhunac za mene te godine) i bio pokisao unatoč trećem mjestu (Brko i pogotovo Vođa rasturili su me k'o mladog majmuna) i rezultatu ispod 40 minuta, a to su dvije stvari s kojima nikad ne bi trebalo biti nezadovoljan. Ok, još sam se dvaput nakon toga uspio skrpati ispod 40, ali ono što nisam ni sanjao je da ću ponovo među tri biti tek za godinu dana! Iako ovo pričam već duže vrijeme, ali ne ponašam se baš tako, čovjek uvijek treba biti presretan s dobrim plasmanom, a pogotovo s rekordom jer tko zna kada će i hoće li ikada ići bolje. Zapravo, kad smo loši, uvijek trebamo imati na umu da ćemo jednog dana žaliti za trenucima kad smo bilo toliko „loši“, a tko zna šta će biti nako velebitske stotke s mojim hvatištima i Haglundovim petama... S druge strane, prirodno je težiti boljem i naravno da želim ispod 38, ali ako i ostane ovako, ja zadovoljan jer pet godina je jako dugo razdoblje, a kad bih krajnje karikirao, u ovih 1827 dana napredovao sam otprilike stotinku dnevno ilitiga sekundu svakih 96 dana. Realno, bila je to petogodišnja borba s ozljedama, kilama i tragičnom sporošću... Kako i zašto rekord: redoslijed je nebitan, jedno su kile (3,5 između zadnjeg i ovog kola) i više-manje redovito treniranje ritam ponedjeljak-srijeda-subota sa školom u nekom normalnom modu bez ubijanja i uglavnom bez brda koje dosta iscrpljuje (izbjegavam zbog bolnih hvatišta), ali opet, ne skroz bez jer ipak su četiri ultre i Kaj treking iza mene... I kak je to bilo: prvo što me iznenadilo je onaj rez ispod 40 s 86 kila u petom kolu. Kad su kile rapidno počele padati, mislio sam da bi bilo zgodno ići ispod 39 nakon točno pet godina, a rekord je ipak bio dosta daleko. Doduše, u glavi sam mu se približio kad sam se osam dana prije utrke s Jazzom naganjao po istoj stazi, a izlaz na Gips je bio 9:28, četiri sekunde bolji nego u utrci u petom kolu. Ako tako mogu nenabrijan i na treningu, onda u utrci mogu oko 9, a ako prolaz na šestom stupu bude oko 17:30, sve je moguće... Tako je otprilike i bilo: Nikica je, kao i uvijek, odmah odjurio, Andraž ga je pokušao slijediti, ali odustao je nakon manje od minute. Iza njega ja pa Šime, a vrlo blizu i Androić. Izlaz na Gips 9:06, ima nade za rekord. Kod šestog stupa, Nikicu vidimo na kraju ravnine, nas trojica smo tu negdje, a Androić ipak zaostaje. Prolaz na šestom stupu 17:34, izvrsno, sad već vjerujem u rekord ako ne puknem. Na ravnom dijelu Šime i ja prelazimo Andraža. Očito je da Šime može puno bolje, ali ne ide naprijed. Na trećem prolazu (predzadnji prijelaz ceste, početak makadama za Žensko sedlo) piše 27:46 i sad sam uvjeren da rekord pada. Plasman mi je apsolutno nebitan, to mi je sasvim dovoljno. Malo prije prijelaza zadnje ceste Šime odlazi, a Andraž je dovoljno daleko da mi ostaje treće mjesto. Znam da mi je ovo prvi i zadnji put da sam dobio Andraža pa dodatno uživam. Ovo je jednostavno moralo ostati zabilježeno!

ZAPISI IZ RAJA

Kako uopće početi pisanje „izvještaja“ s Mljeta? Kako opisati utrku što se odvija u raju zemaljskom? Mislim da je to najbolje učinio Bojan prošle godine... http://treking-liga.com/index.php?option=com_content&view=article&id=90:mljetrekk-2011-iz-pera-bojana-jevevara&catid=50:sa-svih-strana , a ja ću samo šturo opisati svoje viđenje ovogodišnjeg treka... Kako se pomiriti s činjenicom da sljedeće godine utrke neće biti? Iako sam nakon prvog Mljetreka rekao Šimunu da je neviđena konjina ako ikada ukine ovaj treking, kad je otkazan bus, uplašio sam se da utrke neće biti ni ove godine, a ako je ipak bude, svjestan sam da je posljednja za neko (nadajmo se kraće) vrijeme... Recesija uzima svoje, ne može se reći da ljudi štede jer nemaju što štedjeti, u državi je sranje, jednostavno se troši manje... Moja je osoba prije utrke bila vrlo nabrijana, iako to ničim nije pokazivala. Bez obzira što ne radim ni duge niti brdske treninge, skinuo sam kile i odmoran sam, a to je obećavalo dobru utrku i pokušaj hvatanja prvog postolja na otočnim utrkama, dok sam se intimno, ne priznajući to nikome, nadao čak i pobjedi, naglas pileći naopako do ibera, kao i uvijek, uostalom, ne? Šimun nam je, as usual, pripremio nešto novo, a to je ovaj put bila „linearna“ tura od Sobre do Pomene, dakle, oko dvije trećine otoka. Sva sreća da je propao start iz Blatine poviše Sobre jer bismo bili mokri od samog početka. Kaj je to Blatina? Na Mljetu postoje dva slatkovodna jezera puna (samo ime kaže) blata i obrasla trstikom, a ideja je bila da Bandi, u svojstvu organizatora, stoji nasred jezera s našim kontrolnim kartonima koje moramo pokupiti iz njegovih ruku i tako krenuti u utrku. Zašto nismo? Eeeeee, vidite, u tim jezerima ima jegulja, koje domaći love (kad okolo imaš hrpu morske ribe, vjerojatno ti je slađa ona slatkovodna), a valjda neki od njih (možda vlasnici?) imaju na taj ulov veća prava od drugih pa „krivolovce“ (i trekere) odbijaju bodljikavom žicom te smo stoga startali na početku markacije nedaleko od Sobre. 'Ko bre? Da bre! Kakvi bi mi bili trekeri da nismo bili na vrhu otoka, a upravo nam je tamo bila prva kontrola. Start su obilježile naše Amazonke Ta(a ne bilo koja)deja i Je(fakat je)lena, zaletjevši se ispred svih muških pa ih nije baš lako bilo prelaziti na single tracku, no budući da su obje bile među deset u apsolutnom poretku, takav je start valjda bio leđit... No, sve je to kratko trajalo, a onda je Lino poveo kolonu, iza njega moi, a vrlo blizu, dovoljno da se čuje dahtanje, jedan od trojice specijalaca na prvoj ultri... Uslijed neprilagođene brzine i pada koncentracije, ubrzo gubimo markaciju. Lino malo kraće, a lider lige Vukelić puno duže (saznah to tek u cilju), kemijaju mimo markacija, dok se ja vraćam na stazu, negdje u sredinu poretka, ali ubrzo sam na čelu uz tri pratitelja, među kojima bjehu Kalinić i Eddie Numero Diez, aktualni dvostruki pobjednik prestižne Mrak kombe i U3 maratonac... Premda nas staza vodi praktički od razine mora na 514 m n/v, put nije naporan jer ide okolo-naokolo, s vrlo malo žešćih uzbrdica i s čak i nešto uzbrdica i ravnih dijelova preko prekrasnih livada kakve na Mljetu ne biste očekivali. U jednom trenutku, lijevo od nas, ugledali smo vrh „ukrašen“ repetitorom ili kaj ti ja znam čime, nekom antenom nešto. Proboj do njega na divljaka i nije izgledao tako težak (kameni blokovi pod 45 stupnjeva uz ne mnogo gustog raslinja), no kukavički nastavljam po markaciji koja do vrha zvanog Veli(ki) grad vodi s posve druge strane. Žureći na vrh, koji put i uz pomoć ruku, ostavljam pratnju, duboko vjerujući da ću tamo biti uvjerljivo prvi, a kad gore, osim Bandija koji je dao start (mislim, taj čovjek je svugdje, kombinacija Čaka Norisa i Dejvida Koperfilda) i fotografa Borisa – piknik! Ma kaj piknik – tulum! U tom trenutku bilo gdje na Mljetu na tako malom prostoru nije bilo toliko ljudi. Naravno, svi su oni krenuli prema vrhu na divljaka i to je bio pun pogodak, a ja, sirotek i ne-daj-Bože-da-se-maknem-s-markacije lik, krećem dalje proklinjući svoj nepustolovni duh... Kako to obično biva, od šoka i nevjerice te konsternacije, pače i rezignacije, s vrha sam prema moru i Korčuli i Pelješcu i bilo kamo bacio okruglo nijedan pogled, što sam ispravio već sljedećeg dana, kad sam s Draženom otišao pokupiti cvikalicu i zastavicu iz Babinog Polja i u miru uživao u pogledu sa svih strana. Prava je šteta što čovjek na Mljetu ne može ostati više dana. Ne tvrdim da je to najljepši otok, imamo ih pregršt prekrasnih i volšebnih u tom rangu, ali mljetski spokoj je ono što ga izdvaja od drugih. No, iako je Veli grad najviši vrh, Grabova glava koju smo pohodili prošle godine možda i najspektakularniji, najljepši pogled (slažem se s Vedranom) pruža se s Montokuca, koji sam još prije dvije godine proglasio kultnim mjestom trekinga u Hrvata, premda se nalazi na visini od svega 258 metara. Kombinacija tamno zelene šume i tamno plavog mora, što na pučini, što u jezerima s otočićem Svete Marije, je nešto jedinstveno, nešto što se rijetko viđa ili možda nigdje, nego samo ovdje, na Mljetu, baš s Montokuca. Od ukupno osam, to je bila šesta kontrola na ultri i čudio sam se sam sebi kako lagano trčim prema vrhu nakon više od četiri sata trekanja, prestižući ljude iz jogging kategorije, pomalo im zavideći na uživanciji koju proživljavaju. Na samom vrhu, iako uvjeren da već satima imam preimućstvo, tek reda radi priupitah djevojku-živu kontrolu je li prošao tko iz ultre i tad doživjeh treći antiklimaks (prvi bješe na Velom gradu) jerbo mi je priopćila da je prošao jedan, a na moje pitanje kako izgleda, odgovori mi da ima kratku crnu kosu ter odmah, prirodno, pomislim na Linota i opet reda radi, priupitam koliko je ispred mene, premda nisam bio previše raspoložen ni sposoban za neki lov, dočim ona odvrati da je taj ultraš prošao prvi od sviju, još oko 10 sati izjutra. Na tu informaciju obuze me sreća pregolema jer shvatih da je to Kedžo koji se prebacio na jogging. Ljubim te, Montokuče!!! Nego, gdje sam ono stao i o čemu s.ao… Aha, spuštao sam se s Velog grada i proklinjući svoj nepustolovni duh što je vodstvo pretvorio u ništa, a da stvar bude gora, u igru se vraća i favorit Lino pa tako dalje jezdimo nas tri (ok, znam, znam, bilo ih je četiri, ali meni tako došlo) jahača Mljetokalipse: momak koji je prvi bio na vrhu, Lino i ja, no Lino se ubrzo, promrljavši nešto na moj upit, maknuo u stranu, a budući da staza opako kruži oko jednog vrha, pomislih da je otišao, posve prirodno za orijentacista, kratiti te sa spomenutim momkom koji je prvi put bio na ultri (ova bješe idealna za prvu pa je bilo mnogo takvih) i kasnije, na žalost, odustao, nastavljam pratiti markacije, uz stalne sumnje jer staza nas vodi gore-dolje, lijevo-desno, ali po karti druge nema, što nije garancija jerbo markacije na otoku niču k'o nezaposleni uslijed recesije. Nakon što sam se osamio i ponovo ugledao južnu stranu otoka, u suprotnom je smjeru naišao jedan treker i prava je sreća da je naletio na mene jer tko zna koliko bi išao u krivo. On je jedan od onih koji je odlično skratio preko Babinog Polja, a mene je streslo što je selo još bilo ispod nas, uplašivši se da sam napravio krug, no sve je bilo u redu čim sam ugledao vrh, tamo daleko, prema istoku. Taj momak kasnije mi je rekao da sam otrčkarao lagano kao gazela  Mislim, hvala na komplimentu, ali očito nisi vidio kako izgledaju Andraž, Bojan, Lesi, Golub ili Kravoje zvani Ljama… Elem, nakon više od dva sata, preplašivši u međuvremenu jednog kozoroga ili ipak možda samo jarca i razmišljajući tko je sve prekratio mrskom kraticom preko Polja od Babe, stignem do druge (žive) kontrole u mjestu Blato, gdje sam doživio drugi od svoja tri antiklimaksa tijekom utrke. Isuse Bože, dobit ću rak od tog stresa  Prosto zavidim đogerima i planinarima koji uživaju češljajući planine u laganom tempu. Zapravo, podsjeti me to na priču o Magicu Johnsonu i Jacku Nicholsonu, to jest, košarkašima Jezerčana iz Los Angelesa i holivudskim zvijezdama koje im dolaze na utakmice. Misli si tako Magic zašto te belosvetske zvijezde filma dolaze na njihove utakmice, kad mu je najednom, poslije lijepog broja godina praćenja tog fenomena, sinulo da oni (glumci) žele biti mi (košarkaši), a mi (košarkaši) želimo biti oni (glumci). S H O W T I M E! I love this game! Isto tako, mi (ultraši) želimo ponekad biti planinari i uživati, a oni (planinari) ponekad žele biti ultraši te projezditi stazom malo brže od katrana. Uistinu, da nisam always ultra, volio bih biti planinar… Ovako, vraćam se drugom antiklimaksu na drugoj kontroli, gdje je kontrolor za mene imao lošu i dobru vijest: troje je ispred mene (u mom najcrnjem scenariju to si Lino, Eddie i Vukelić), ali samo tri minute, što me potaknulo na šprint (tjeran što ambicijom, što trubljenjem Bandija i Borisa, evo ih opet, koji su me autom gonjali kroz Blatsko polje) prema drugoj i za svaku od tri mljetske ultre tradicionalnoj Blatini i trećoj kontroli, a kad tamo za mene sreća ponajveća kad ugledah Tadeju, Carina i Perića jer je to značilo da ima nade za mene. Frajeri i frajerica spustili su se u Babino Polje i makadamom popeli natrag na markaciju, skrativši stazu u odnosu na one koji su se slijepo držali marke za pet kilometara! I dok su se oni presvlačili, preobuvali ili kako se to sve kaže i ne veli, ja uđoh ful obučen, čak i s ruksakom, što mi je boravak na tom smrdljivom i pijavicama napučenom mjestu skratilo na minimum i omogućilo prelazak na čelo, poslije čega do cilja više nisam vidio nikoga iz ultre. No, nije nam to bilo jedino močenje, ne računajući ono u vlastitom znoju. Drugo je bilo nakon spusta s Montokuca, gdje sam, iako sam tamo bio svekoliko puta, uspio pogriješiti i nakon što sam presjekao makadam, ponovo završiti na – makadamu te tako gubiti po serpentinama dragocjene metre i minute, no kako je konkurencija bila indisponirana to je spielt keine role… Preplivavanje kanala – klasika, bacanje u vodu u punoj spremi uz ovaj puta stvarno jaku struju, ali šta je petnaestak metara za jednog poluplivača… Tamo je bio i Viktor koji je sa mnom otrčao sljedeći kilometar, čudeći se mojoj brzini nakon zamalo pet sati, ali more čovjeka tako osvježi da poslije toga juri! Inače, moj najbrži kilometar bio je kad sam se iz uvale Tatinica spojio na glavnu cestu ter između šestog i petog kilometra glavne ceste nizbrdo istrčao za pet minuta. Toliko o brzini na trekingu  Sljedeće plivanje bilo je ubrzo nakon toga, šezdesetak metara na otok Svete Marije u Velikom jezeru ako si odabrao najkraću rutu. Temperatura idealna, uvjeti savršeni, avantura za pamćenje, šteta što nije bilo duže… Do cilja, nekih pola sata, odabrah opciju „bez čarapa“, još jedan trekerski kuriozitet  A kad već spominjem kuriozitete (kakva glupa, meni omiljena riječ), nikako ne smijemo zaboraviti ekološku stranu mljetske ultre, naime, svaki je treker na startu dobio vreću za smeće u koju je, na četvrtoj kontroli, u uvali Križice trebao skupiti dvadeset plastičnih boca koje pristižu iz Italije i odnijeti ih nekoliko kilometara po stazi uz plažu i još dva po asfaltu do Polača i prvih kontejnera za smeće pa su tako natjecatelji skupili šestotinjak boca očistivši gotovo cijelu plažu. Šta reći, nego još jedna Šimunova hvale vrijedna ideja, iako su ga mnogi psovali dok su im je trnje deralo vreće, a boce ispadale, dok su neki, kao, na primjer, Beny, u ispadima bijes lupali šakama o drveće  Šturo? Tko je popušio tu foru, taj je stvarno jazavac  Ne mogu izdržati ne pohvaliti se činjenicom da samo Zoran Blanuša i ja imamo sve tri završene ultre na Mljetu. Svi koji ste bili barem jedanput u bilo kojoj kategoriji, znate o čemu pričam. Zbog sviju onih koji nisu, nadam se da ćemo na Mljetu jednog dana ponovo trekati. Nikako ne smijem zaboraviti da je u muškoj konkurenciji rasturila gerijatrija: Carinov najveći uspjeh, drugo mjesto s 50 godina i prvo Perićevo postolje u 56. godini!!! Neki tvrde da je kratka ultra pogodovala matorcima, no ne bih se složio, što je utrka duža, to je mlađima teže, tako da sam mnijenja da argument ne stoji. Kod žena, pored uobičajenih Tadeje i Jeke, broncu je na svojoj prvoj ultri uzela članica Brooks Running Teama – Kristina Kljaić! Bravo!!! I za kraj, hvala Šimunu na tim doživljajima koji nisu bili jedinstveni jer su se ponavljali i hvala mu što je ovaj put bio milostiv prema ultrašima. Vidimo se na prazniku trekinga u Hrvata – velebitskoj Stotki…

DEBILNE ANKETE!

Kaj velite na uvredu suca Turudića Hrvatskom saboru kad je rekao barba Luki: “Ponašajte se pristojno, niste u Saboru!” Kao, povrijedio je dignitet Sabora… Još je 90-tih netko rekao da ni Sabor, a niti Domovinski rat ne mogu imati dignitet jer to nisu osobe, ali dobro, znamo na što se misli. Ne znam ništa ni želim znati o sucu Turudiću, ali normalno da mi se sviđa njegova primjedba debosu Bebiću. Kakav dignitet?!? Kad je uopće taj Sabor imao dignitet?!? Pa to je najveća banda i bagra koja postoji!!! Sukob interesa mnogo je popularan pojam zadnjih godina kod nas. Nije li najveći sukob interesa kad stoka u Saboru sama sebi određuje plaću? Za što? Kolika im je odgovornost? Nula! Najlakše je izvlačiti se na stranačku stegu… A kaj rade? Prije više godina odveli smo djecu na jednu sjednicu. Mislio sam da će djeca praviti probleme, ali ne! Šutili su k’o zaliveni jer nisu mogli vjerovati da sabornika nema ni petina, da oni koji su ovdje čitaju novine, glasno se smiju, hodaju okolo s laptopima i pokazuju filmiće s interneta… KA-TAS-TRO-FA!!! A zašto to rade? Zato što mogu! Kasta saborskih zastupnika! Koji je najbolji recept za uspjeh mladog čovjeka? Uđi u stranku, SDP ili HDZ, svejedno je, budi strpljiv, na liniji, dobro se ulizuj i možda ćeš za desetak godina biti dovoljno visoko na listi da se uvališ u klupu i to je to…
Nevezano s tim, neki dan su novinari htjeli u vezi neke jako važno pitati Mesića za mišljenje, no nije bio u Hrvatskoj. Ne vratio se! No, na žalost, znamo da hoće pa hajmo mu zabraniti da se vrati. I pošaljimo k njemu ovog aktualnog katastrofalca…
Naslov? Svako malo zovu me na fiksni telefon poradi nekih anketa. Nisu normalni, neke traju i dvadesetak minuta, ali ne odbijam ljude jer znam da to moraju odraditi i da im nije lako. I tak, nazvali me večeras, anketa u vezi nedavnih afera u katoličkoj crkvi. Treba li svećenicima omogućiti ženidbu? Ok. Što sa svećenicima pedofilima? a) izopćiti ih iz crkve, b) poslati na liječenje, c) u zatvor, d) smrtna kazna Ali ne možeš odabrati više stvari, nego samo jednu! Dakle, ako ga šalješ u zatvor, ostaje pod okriljem Crkve Ako ga pošalješ, na liječenje, ne ide u zatvor! Ako ga izbaciš iz Crkve, ostaje na slobodi Ako ga osudiš na smrt, ostaje li pod okriljem Crkve? A Boga? Sva sreća, bila je kratka, ali najbolje tek slijedi. Pita mene žena na kraju mogu li mi poslati jednu anketu o istraživanju tržišta poštom, imam desetak dana da je odradim i pošaljem im je natrag, o njihovom trošku, naravno… Ne zvuči strašno, osim što ANKETA IMA 80 STRANICA 80 STRANICA!!! Ne, ni ja nisam mogao vjerovati! Pitao sam snima li se ovaj razgovor da netko čuje kako govorim da koji je kreten to smislio i da me baš zanima hoće li na takvu anketu pristati nitko ili nitko. Ili nitko! Ili, pak, nitko!

ISTRATREK 2012.

Pored svih pionira, legendi, veterana i doajena Istratreka, neslavna dužnost iznošenja dojma o ovogodišnjoj utrci pala je na ovog nemuštog juniora koji je, u maniri pravog karijerista i iznad svega lovca na bodove, istratrekao tek treći put, dakle, otkad se taj treking nalazi unutar jedne i jedine, Treking lige...

Kako ne podleći iskušenju i ne započeti priču pitanjem „Šta reći?"... Očito nikako! Još nekoliko tjedana prije starta, kad je Paliska objavio da najduža kategorija sedmog Istratreka ima 63 kilometra i tri tisuće metara visinske razlike u plus i toliko u minus, za razliku od prošle kad je bila humana s najvećim postotkom finišera ikada, bilo je jasno da se Alen poMorenio (aluzija na Morena koji je prije dvije godine postavio monster stazu J ), a kad je večer uoči utrke objavljena karta, postalo je izvjesno da se nije samo poMorenio, nego i poElvirio jer je trasa bila i orijentacijski, a ne samo kilometarski i visinski, vrlo zahtjevna.

No, kako bilo da bilo (šta to znači?!?), ljudi (a Boga mi i ja) očito jako vole ovaj treking jer brojka od preko 520 prijavljenih govori sama za sebe. Bože, glupe li su te fraze u hrvatskom jeziku, ako su to uopće fraze. Kako brojke uopće govore? Ako govore same za sebe, kako onda znamo da govore? Ako brojke... DOSTA!

Dok su se planinarci i džogeri tek lagano okupljali u Buzetu, ultraši, pred kojima je bio dug put, a pred nekima sigurno i noćna avantura, za pokret bjehu spremni već prije 8 i pol, no još prije samog početka dogodio se - IN-CI-DENT!: Jazz, (čitaj: Džez, zovi ga: oj, Džeže!), jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi ultraš, na startu svoje prve ultre pojavio se noseći džajnorms školski ruksak s kojim se po veličini mogu mjeriti tek oni s Velebitskog trekinga 2003. i 2004. godine, tih početaka trekanja u Hrvata, kad su neki mislili da na utrku treba nositi karimate, vreće za spavanje, šatore, plinska kuhala, lonce, wokove, tave..., a meni je izgledalo kao da bježi od kuće ili namjerava ostati u šumi barem tjedan dana... Teške boje!

Najavljene kiše još nema, očekujemo je popodne. Da nema velike vlage, uvjeti bi bili idealni jer nema ni sunca koje bi nas spržilo i zadovoljstvo možda pretvorilo u agoniju, dakle, zamalo savršeno... Do kraja dana, kiša je paduckala tek dva, tri puta po pet minuta, tako da oni koji su se prijavili, a nisu došli zbog loše prognoze, mogu stvarno žaliti. Iako, znate one fore: koji je najbolji auto? Službeni auto! Koji je najbolji natjecatelj? Onaj koji plati startninu i ne dođe na utrku! Ne jede grah, ne pije pivo, ne izvoljeva vegetarijanski menu, ne kritizira, ne moraš ga čekati do jutra, ne moraš ga skupljati usred ničega, ne traži ga GSS...

Da ne bi bilo držanja za ruke male u cilju, opet se krenulo na kronometar, ali svakih deset sekundi, tako da su se ubrzo formirale grupice, iako se krenulo prilično žestoko, cestom nizbrdo, a ne markiranim putem kako je organizator savjetovao. Mladi Jazz, koji je trebao ići sa mnom, zbog pregolemosti svog ruksaka ne može me držati ni na prvom brdu pa se od platoa do cilja (99 % utrke) družim s hrvatskim zetom njemačke nacionalnosti Maikom i čitavo vrijeme uživam u njegovom Arnold Šerafinciger engleskom. Tu negdje stiže nas i Mauricio, koga pokušavamo slijediti, ali gazela iz Kanfanara prebrza je za ove dvije debele svinje pa nam bježi već između prve i druge kontrolne točke. Do Istarskih Toplica deremo punom snagom, a onda opet - križni put! Čovječe, druga trka u osam dana (Marija Bistrica prošlog vikenda) koja me vodi posljednjim Kristovim koracima (prije uskrsnuća, but of course)! To vjersko iskustvo moju osobu toliko je duhovno nahranilo, istisnuvši iz mene svaku želju za naganjanjem. Nakon toga, utrku nastavljamo u easy modeu, prateći Danijela koji naviga i ne vadeći kartu. Ako bi nekoga slučajno uhvatio iznenadni napad ambicioznosti, svaki pokušaj bježanja domaćem navigatoru završio bi tako da bi on laganim hodom u jednom trenutku ispao ispred onih koji su mu pokušali „pobjeći".

Novonastale situacije poradi, ubrzo nas sustižu Tadeja i Jelena, čiji pratitelji Carin i Beny ostaju bez daha i posustaju, tako da smo Gunther i ja više od polovice utrke iz prvog reda gledali „chick fight" za prvo mjesto. Čemu navodnici? Zato što smo očekivali nešto kao ovo: http://www.youtube.com/watch?v=LKhkvSRQZYo , a dobili otprilike ovo: http://www.youtube.com/watch?v=yYQRE5jPFRU Osim što ove tete iz filmića podsjećaju na Teju i Jeku, ni fight nije bio nešto, luk i voda, čemer i jad, tuga i buga... Uglavnom, Tadeja je imala 20 sekundi prednosti jer je toliko kasnije startala, ali Jelena je prvi i jedini put napala tek 300-tinjak metara prije cilja kad dvadeset sekundi razlike ne možeš napraviti ni ovim babama s jubitoa... Teške boje!

Ako netko ovaj osvrt pažljivo usporedi s ciljnom listom, činit će mu/joj se čudnim činjenica da je gorespomenuti Danijel u cilj ušao oko pola sata prije naše skupine. Naime, bez obzira što je sve savršeno pogađao, naša se grupica, gonjena ženskinjama, koje su se bojale da ih ne stigne neka treća, ubrzala i inteligentno odvojila, vrlo brzo se pogubivši iznad sela Kotli. Osim toga, stvar koja najviše upada u oči na ciljnoj listi je njeno začelje: Božena, Jazz i Sever preko 16 sati J Znači, Džez je dan započeo i završio IN-CI-DEN-TOM J Pardon, utrku, a ne dan jer završili su sljedećeg dana! Teške boje... J

U muškoj konkurenciji, četvrti put u pet nastupa pobijedio je Mauricio! Mi ostali možemo se nadati da će zbog skorašnje prinove u obitelji trenirati ipak malo manje. Jedini koji ga je jedanput uspio potisnuti na drugo mjesto bio je neponovljivi Bojan prošle godine. Nakon apstinencije na prve tri utrke, vratio se pobjednik Treking lige Lesi, osvojivši broncu kao najbolji neIstrijan! Ostatak ciljne liste dostupan je na sajtu, ne? O planinarskoj kategoriji možete čitati u Marijaninom tekstu...

Inače, sam koncept Istratreka nešto je potpuno novo u ovom „sportu". Prvih godina utrke su se održavale na unaprijed poznatim stazama nekoliko godina u nizu. Onda su se kontrole počele mijenjati, ali utrke se i dalje održavaju na istom mjestu kao i prethodnih godina, dok se na ovoj utrci u tri godine nije poklopilo niti jedan posto ukupne staze, a svaka je obuhvaćala šezdesetak kilometara! Prije dvije godine trekali smo jugozapadno od Labina, prošle sjeverno od Buzeta po Ćićariji, a ove južno od Buzeta. Takav koncept ovoj utrci jamči (dugo)vječnost jer nema šanse potrošiti se. Kad se za tri ili četiri godine vratimo na teren oko Labina, malo toga ćemo se sjećati i sve će nam opet biti novo...

Iako preferiram planine i šumu, ovogodišnja staza oduševila nas je istarskim gradićima, kaštelima i napuštenim selima. Siguran sam da većina trekera koji su nastupali ove godine već sad jedva čeka što će nam Alen i društvo zapapriti sljedeće godine, a osim Istratreka, najvjerojatnije nas očekuje i ultimativna poslastica - 160 kilometara trail utrke po Istarskom planinarskom putu!

Na kraju, želim zahvaliti Senki i Paulu na gostoprimstvu i dobrom društvu (on me i „zarazio" Teškim bojama...), Favoritu i Brooksu te, naravno, traseru i glavnom organizatoru Paliski, kao i cijeloj organizacijskoj škvadri koji su super izgledali u jednoobraznim Brooksovim hudicama...

BAŠ LEPO...

Iako ova pobjeda ništa ne znači, a i da znači, ionako bilo koja pobjeda u bilo kojem sportu realno ne znači ništa, baš je bio gušt dobiti pederčiće iz Barcelone… Nakon svih poraza uz najčešće skandalozno suđenje, uostalom kao i danas, konačno je pala ta legija stranaca. Netko je nekad uspoređivao Hrvate i Katalonce, navodne borce za neovisnost. Pih! Nek se napuše i oni i blau grana i njihova hohštaplerska Barcelona :D Mes que un club? Yeah right…Kol’ko ono ponosnih Katalonaca igra za to “više od kluba” govno? Ja mizantrop i ksenofob? Ni slučajno!

IVICA KOSTELIĆ

Glupi Nijemci i još gluplji Austrijanci bi rekli “Pech ein pech!”, a možda i ne bi. Iako je skijanje hohštaplerska aktivnost, Kostelići su baš suprotnost hohštapleraju – totalna posvećenost sportu i spartanski život od malena. Normalno, Janica je zakon, ali zbog žestoke muške konkurencije, svega što je prošao i bremena sestrinih uspjeha koje je nemoguće nadmašiti, Ivica je za mene još veći! Ono što me, osim nevjerojatne volje i upornosti, najviše fascinira je pobjeđivanje u razmaku većem od deset godina, kao i glad za novim pobjedama, iako ih je već sad teško sve nabrojiti.
Šteta zbog ove ozljede! Zadnji je dvaput zaredom Svjetski kup osvojio Eberharter 2002. i 2003., samo je devetorici to uspjelo dva ili više puta u nizu, a samo jedanaestorici dva ili više puta uopće. U 45 sezona, 22 su skijaša osvojila Svjetski kup, a među njima je i Ivica, koji je Hrvatsku kao desetu naciju među tradicionalnim skijaškim zemljama doveo u to društvo. Šteta! Za mene, uz Dražena Petrovića, najveći hrvatski sportaš.

REFERENDUM

Otkad je izvjesna postala situacija u kojoj će se glasati za ili protiv ulaska u Europsku Uniju, siguran sam da ću glasati protiv, no posljednjih sam se dana predomislio. Čemu uopće glasati kad će rezultat biti: a) za, b) biti namješten da bude za ili c) biti protiv, ali budući da svaka hrvatska politička opcija koja ima izgleda biti na vlasti našu budućnost vidi jedino u EU (jer valja se uvaliti u još bolje plaćene europske fotelje), onda nema smisla pljunuti još hrpu para za novi referendum sljedeće godine. Zato vjerojatno neću gubiti vrijeme pa se neću ni pojaviti. Sljeme, here I come!

Zapravo, ne sjećam se kad sam zadnji put bio na izborima jer ionako nemaš za koga glasati, otprilike isto kao i u Americi. Republikanci ili demokrati? Isto govno! HDZ ili SDP ili koalicija? Ako se netko možda nadao da nisu isti, dovoljna je samo bila izjava gospođe MINISTARKE vanjskih i europskih sranja da ne bumo dobili penzije ako ne glasamo za. Za mene, jedna od najskandaloznijih hrvatskih političkih izjava ikada!

Najbolja opcija? Kamper – selidba – Sljeme…

MEDOTREK 2012.

Kakav motha' fuckin' Medotrek!!!
Kakav rječnik, profesore!!!
Kako dobro, inteligentno i perfidno postavljena staza!!!
Pećot i Sablja „odradili“ svoj šesti ultra trek na Medvednici!!!
Jelena konačno negdje pobijedila!!!
Kakvo savršeno vrijeme!!!
Što kaže moj kolega Nenad M., koji je u subotu skinuo svoj trekerski junf, po fotkama i sretnim licima najbolje se vidi koliko je bilo dobro!!!
Zašto onda „samo“ tek nešto više od 200 ljudi? Odakle to „prokletstvo“ Medvednice? :D Various reasons, my friends, various reasons… (hrvatski: verijs rizns, maj frends, verijs rizns…) Zima je i mnogi baš nisu u treking modu. Zagrepčanima Medvednica nije toliko atraktivna jer su svi bili gore puno puta i misle da su sve prošli. Nezagrepčanima je još manje atraktivna, šta, neko tamo pitomo brdo kraj Zagreba, a s druge je strane vjerojatno najteža za orijentaciju jer ima mali milijun puteva koji jesu ili nisu na karti i ultra je uvijek turbo brutalna, tako da oni koji nisu odavde, osim ako su orijentacijski stručnjaci poput Andraža ili konjine poput Brajkovića, nemaju previše šanse ne za pobjedu, nego završiti utrku. Meni je Medo oduvijek najdraži trek, adrenalin me još uvijek puca na najjače i samo bih o tome pričao i sad ću napisat' 17 stranica...
Još jednom je Cim Šim-un, u jednoj osobi Veliki i Dragi Vožd treking pokreta u Hrvata i šire, pogodio u sridu sa score (skor) forom na Medvednici. Naime, taj sustav, pače i sistem, a Boga mi i koncept, svako trekalište, pogotovo ovako razvedeno kao što Medvednica jest, održava uvijek novim i svježim jer su kombinacije doslovno bezbrojne. Ako mislite da pretjerujem, pitajte nekog matematičara da iskombinira, permutira ili kako li se sve zovu i ne zovu te matematičke izmišljotine, maksimalan broj kombinacija skupljanja kontrola pa ćete vidjeti da se njihov broj mjeri u milijardama, bilijunima, a možda i trilijunima. No, kad je broj kombinacija tolik, onda se mnogima dogodi da prekombiniraju (prekombinuju) i onda dolazi do problema, nedostatka obaveznih točaka, odustajanja, DNF-ova…
Na početku, iako je gore već hrpa baljezganja, moram reći dvije stvari, pri čemu one nisu zvezda zvezda. Prvo: ovi linearni izvještaji s utrka još odavno dojadiše: a) Bogu, b) ljudima, c) dr. Radiću, no skriboman u duši i srcu poput mene mora ovo staviti na „papir“ jerbo pamćenje u mojim godinama rapidno kopni, a želim se za koju godinu sjećati što sam sve na utrci prišao i s kim, iiiiiiii drugo: već je iz gornjih redaka vidljivo moje oduševljenje utrkom, ali ono ne proizlazi iz zadovoljstva plasmanom, nego prenosim ono što sam osjećao za vrijeme utrke.
Ili prije utrke? Kad sam u četvrtak navečer saznao da je karta objavljena, rekoh da ne znam šta je gore: smisliti idealnu trasu neposredno prije utrke u jebenom cajtnotu s pedeset ljudi na leđima kao 2010. ili noć s čevrtka na petak provesti nad kartom kemijajući oko šesnaest različitih pretumbacija, a petak, umjesto odmora, provesti tražeći nepoznate lokalitete s karte po brdu. Tako smo Mario K. i ja najprije čekirali Ravno (ko mu da ime da mu mamu) – pun pogodak! te pola puta između skloništa Mrzlak na stazi 1M i Zavurta – totalni promašaj! Za vrijeme te lagane šetnjice, na svakoj sam se uzbrdici osjećao prilično jadno, satran Mrak kombinacijom (pogotovo onim duplim kolom od kojeg me još listovi bole-čača ga zakarto ko to izmisli!), misleći šta će tek biti sutra kad krene utrka. Apsolutna šiza držala me cijeli dan, a onda je, kad sam finalizirao put, potpuno iščeznula, tako da sam spavao k'o beba, vjerojatno podsvjesno predosjećajući da će sve biti ej ou kej! Sjutradan je izostala i nervoza prije utrke, čak sam nekoliko sekundi na start i zakasnio… Inače, ultimativni šampioni Bojan i Andraž, otac i sin, šeretski i kulerski dolaze tek nekoliko minuta prije no što je utrka krenula. Sinko kaže da do tri ujutro nije zaspao zbog bojazni da mu stari ne popali kartu i otkrije redoslijed kojim će obilaziti kontrole, a tata veli da će on ionako skupljati sve jer je to najjednostavnije…
Onda je krenulo, nešto se pomaklo, Belan je okupija Đavole… Ne, ipak nije to! Dosta čudan trekerski start. Ono što je uobičajeno je da se neki odmah sa starta sjure k'o konji, a drugi krenu lagano, dočim je pretty much i vrlo neuobičajeno što su se svi razbježali u raznim smjerovima, jedni niz Bijeli spust ili ispod žice prema Šumarevu grobu ili Danjki, drugi prema sjeveru niz staru sljemensku žičaru, treći prema Brestovcu i Ceru, a četvrti, peti i šesti tko zna kad i tko zna gdje… „Moja“ grupa, koju odmah na početku obavještavam da se „borimo“ za četvrto mjesto jer će ispred nas sigurno biti Andraž, Lino i Bojan, spušta se ispod sidra, obrnutim KoloTure-om po snijegu, stepenicama do ceste, cestom do Grofice i dalje makadamom. Bojan nam bježi, a grupacija SAJCK(O) (čitaj: sajkou – Sablja, Alen, Jazz, Carin, Kiki) gonja ga na spustu prema Šumarevu grobu, gdje sustižemo Anu P. jer su ultra narodne herojke krenule pet minuta ranije, koja prije mostića ostavlja ruksak budući da je Šumarev grob slijepa ulica (osim za Bojana). Prolazeći pored Ane, dobacim joj da ćemo joj ruksak baciti u potok, a ona će: „Šivak, neću ti ništa reći jer te Bog već dovoljno kaznio!“ :D
Odavde Bojan odlazi u nepoznatom smjeru, a SAJCK-o prema Donjem Mrzljaku, dok ja glasno tugujem za točkom 50 na križanju potoka desetak minuta ispod nas, za koju je lobirao i Sablja i na kojoj sam bio dva dana ranije u sklopu proučavanja staza za Mrak kombu, ali je se odričem ne želeći dovesti u pitanje završetak utrke u limitu. Još se nisam zagrijao i dosta mi je glupe nizbrdice, ali ubrzo prestajem o njoj razmišljati jerbo mi misli počinje zaokupljati prva obavezna ultra točka, koju je Šimun postavio na lovačku čeku ispod staze do koje vodi okomita pogibeljna nizbrdica, zbog čega ga, uobičajeno, psujemo… Unaprijed žaleći one koji su odabrali obrnuti krug i koji će se ovdje naći po mraku, nekako se spuštamo do kontrole i vraćamo na stazu, a tada iz naše male skupine otpada C(arin) jer je nakratko krenuo svojim putem pa SAJK-o kreće prema Gorskom zrcalu, krateći serpentine. Iako je vrh Ravno sa suprotnog brda izgledao jaaaako daleko, od Gorskog do kote 550 (druga obavezna), iako na divljaka, treba nam manje od 15 minuta, ukupno sat vremena od starta, a budući da je to 25 minuta bolje od mojih projekcija, definitivno se odlučujemo pokupiti najvredniju neobaveznu kontrolu na Maloj črešnji, koja nam nosi 120 minuta bonusa. S Ravnog izlazimo na makadam za Gorščicu, s njega se skidamo po stazi koje očito nema na karti jer izlazimo na 1M tamo gdje ne bismo trebali, ali prepoznajemo gdje smo pa nas Sablja suvereno vodi do kontrole. Slijedi povratak po hrptu do skretanja za Kulmericu, a tamo susrećemo prve ultraše koji su odabrali malo drugačiji start (prvo Zagorje pa natrag gore), a uvjerljivo ih predvodi nabrijana Zagorka, a za njom Vukelić, Vlainić, Pajo, Benović, Paula, Pandža, Androić, Bojan… Konačno prvi put dolazim do te famozne „partizanske“ čeke (Šimun, je.ote četvrti kat!!!) i treće obavezne točke, gdje se krajcamo s knežijsko-durmitorskim vitezom Krešimirom, a onda stvar u svoje ruke uzima Stručnjak Noina SabljArka, koji nas instinktom psa tragača i iskusnim laganim trkom od 6:15/km (koji Alen i ja iza njega oponašamo) vodi kroz ograde, potočiće, šumice i mostiće do ulaza u PP Medvednica sa Zagorske strane (Pila). Majke mi ako sam ja za to vrijeme znao gdje sam :D Slijedi kratak uspon po markaciji, odvajanje za rampu koja nosi 70 nagradnih minuta te spust na makadam i njime uzbrdo prema kamenolomu. Iznenađuje me što nakon više od tri sata i dalje lagano trčim čak i uzbrdo i samo čekam kad će ta kriza i jad što vreba na ultrama. Vrijeme je savršeno, taman malo iznad nule pa je zemlja stvrdnuta i nema blata, a nije potrebno ni puno robe (samo majica s dugim rukavima i tajice, rukavice i kapa su, naravno, for sisiz end wusiz) niti puno tekućine. S kamenoloma se prilično strmo, ali puno blaže od UPRI dionice, dižemo prema Pisanoj bukvi i stazi 49. Tu zadnji put vidim Alena, Sablja zaostaje, a Jazz je dovoljno blizu da mu se izdaleka derem kuda treba skrenuti, no i njega ostavljam poslije prelaska makadama za Markov travnik/Oštricu. Do križanja staza 49 i 41, četvrte obavezne, znakovite G točke, jezdim sam pa dalje do Krumpirišta, gdje griješim i završavam dvjesto metara iznad podnožja Crvenog spusta i staze 41, no nisam ni najmanje ljut na svoju poslovičnu glupost jer se osjećam kao da je utrka tek počela i debelo sam ispod projiciranog vremena na tom dijelu staze. Oko točke 3 (donja stanica žičare što završava na Vidikovcu) i kasnije, dok trčim stazom 41, susrećem hrpu dobro raspoloženih planinara i bio bih ljubomoran na njihov lagani tempo da mi ne ide tako lagano, što mi je i dalje turbo čudno jer se dan polako bliži kraju. Na Bistranskom sedlu se mimoilazim s biciklistima Vukodlakom i Berom, odakle krećem prema raspelu na stazi za Bistru, točki kojoj se nisam nadao, a nosi 80 minuta bonusa. Vraćajući se s nje, primjećujem da nije potrebno ići opet na sedlo, već kratim na sam hrbat Medvednice prema Osrenki (peta obavezna točka), gdje ponovo lovim Sablju i otkud zajedno nastavljamo prema koti 707 kod Risnjaka, usput susrevši Ivku i Torbu. Kod kote 707, hrpa planinara dolazi iz rupe i Pašerovog prevjesa (e, crni Šimune :D ) i točno se sjećam da je 4:51 jer im govorim da imaju još 39 minuta do limita. U domu ubadamo mineralku i nastavljamo devetkom prema Zavurtu (šesta obavezna). Požurujem Sablju ne bismo li se u Veliki potok spustili za dana, no mrkli nas mrak hvata baš kad smo se sa Zavurta vratili na devetku. Sad vidim da je bolje da smo se vratili istim putem do makadama ispod Risnjaka i otamo zapičili na Mrzlak, no onda ne bismo doživjeli potočku avanturu. Sam silazak u kanjon i nije tako strašan, ali dolje nismo bili sigurni na koju stranu da krenemo jer je djelovalo kao da je to neki manji potok koji će se uliti u Veliki, a opet, dovoljno je velik da bude na karti, no nema ga, a i sam teren sugerira da smo u pravom potoku. Nakon kratkog vijećanja hoćemo li nizvodno, uzvodno ili direktno uzbrdo prema stazi 50, krećemo uzvodno. Čak smo i stazu pronašli, no uspio sam Sablju uvjeriti da se vratimo u potok, iako je to, izgleda bila ona staza koju trebamo, dakle, potez za notes! Potok je polako, zbog granja i stijena, postajao sve teže prohodan, no nije nam bilo druge, nego nastaviti, sve dok Sablja opet iznad potoka nije ugledao stazu, no ja sam tvrdoglavo nastavio. Fora mi je scena gdje mi Sablja sa staze najavljuje da je ispred mene slap, a ja, idiot, umjesto da se s njim šećem po stazi, ispenjavam slapove. Naravno, noge su mi potpuno mokre, no uskoro smo obojica na stazi kod lovačke čeke, odakle kreće brutalni uspon prema jedanaestici i još brutalnije kraćenje na 1M i samo sklonište Mrzlak (sedma obavezna točka). Vrijeme i nije toliko loše – 53 minute, nasuprot zamišljenih 45. Kod mene i dalje nema znakova krize, na Brebaku (osma i zadnja ultra obavezna točka) smo in no time za točno šest i pol sati. Dok Sablju nagovaram da se spustimo u potok na račvanje staza 55 i 55a i 60 nagradnih minuta upravo iz te rupe dolazi Benović i ubrzo iza njega Pajkan. Vidim ja, a vide i oni da neće stići obići preostale tri obavezne ter odustaju od Zavurta i stižu u cilj točno u 8 i 30 za top 10! Bravo!
Tu se opet rastajem sa Sabljonijem. On će prema Ceru, ja direktno u potok pa stazicom prema račvanju potoka i kontroli koja nosi 60 minuta. Taman kad su mi se noge malo osušile, opet gazim po potoku i opet sam mokar, al što bi reko Osmić Edo, ko ga .ebe, nou sikiriki, sikiriki, nou, nou, 7 sati je i sitno, a ja se dokopao 60 minuta bonusa i onda...
Eeeeeeeeee, onda je počelo... Još od kamenoloma u Kraljevom Vrhu pa sve do Brebaka pitah se kako to da mi je tako lagano, švercam li se ja možda, jesam li možda trebao brže... No, kad je počeo legendarni sljemenski Put u nebo, koji definitivno spada u kategoriju zagorskog „UPRI“, onda sam dobio ono po što dolazi i za što se trka svaka mazohistička lujka iz ekipe „always ultra“, samo za taaaaaaaaaaj osjećaaaaaaaaaaj, a to je onaj potpuni raspad sistema, totalna nemoć, ono što je Babić nazvao plačipičkastost, ako se dobro sjećam, tako nešto... Bože mili, kraja mu nema, staza satkana od prirodnih stepenica koje čini korijenje okolnih stabala. U jednom trenutku krajnje nemoći okrećem se prema osvjetljenom gradu da bih kao uživao u neprocjenjivom pogledu, a u stvari, pogled mi je samo izgovor da se odmorim nekoliko sekundi. Nakon tih petnaest prestrašnih minuta u bakica modu, čak lagano trčkaram po platou i po onim uskim stazicama 55-ice, konačno sječem makadam i krećem u podnožje, za mene u ovom stanju, baš pravog diva – Cera! Taj je direktni uspon na divljaka prestrašan kad si svjež ako ideš punom snagom, a ovo... Na tom mjestu sam bio na duplom kolu Mrak kombe prije dvije godine kad sam Dejvu rekao da sam već mrtav, a još se na Cer moramo penjati, ali to nije bilo ni približno stanje slično ovom. Uglavnom, teško je to, čak i nemoguće opisati, paklenih 10 minuta na -2 Celzijanera. Buljim samo pred sebe, korak po korak, ne usuđujem se pogledati gore jer su obrisi kraja ovog uspona predaleko. Pred kraj uspona ugledam lampu, znam da to može biti jedino Sablja, ali svejedno pitam. On odlazi i viče „Upriiiii!“, a ja maštovito odgovaram „Upriiiiiiiiii!“. Ne mogu vjerovati da sam gore, moja sedamnaesta kontrola! Vadim kartu i gledam isplati li mi se ići u bolnicu Brestovac jer nosi samo 20 minuta, ali ipak odlučujem ići jer se od nje namjeravam dići direktno na cilj. Dok lagano trčkaram s Cera, vidim nekog kako lagano hoda ispred mene. Ne mogu vjerovati da je Sablja baš toliko spor. I nije, to je Bojan, susrećem ga pred kraj utrke, opet kao i 2010. i opet bez obaveznih kontrola. Zovem ga da ide sa mnom na Brestovac, ali to je već pokupio. U prvoj prostoriji nema konrole, iako tako piše u uputama. Obilazim sve prostorije, kružim oko bolnice, vrijeme curi, ja pizdim, zovem Šimuna, ne javlja se.
Ono što me fascinira čak i u ovim teškim trenucima je da još otkad sam ostao sam u mraku, u potoku, oko Brestovca, ne osjećam ni trunku straha, dok bi mi u nekom vlastitom samotnom aranžmanu na tim mjestima bilo prilično neugodno. Kružim ponovo i naletim na kontrolu ispred naznačene prostorije. Tu sam prošao već dva puta, ali sam osvjetljavao unutrašnjost, a ne vanjske zidove. Ostalo mi je 18 minuta. Odlazim prema istoku do žica stare žičare i penjem se ispod njih do makadama. Najradije bih sjeo i odmorio se nekoliko minuta, ali na knap sam s prvim limitom. Zadnje kapi mineralne ubacio sam u sebe prije Cera. Tjeram se jer znam da imam još 15 minuta. Prelazim makadam. Prolazim 10. stup. Spajam se na stazicu iznad njega. Ona me dovodi do staze Jutarnje lige. Cesta je na 50 metara. Prelazim cestu. Na ligi odavde imam oko 6 minuta. Na satu je 7:50. Znam da ću se dovući do cilja za 8 sati, ali samo uz brzo hodanje pa se ponovo tjeram. Konačno kraj uspona i malo ravnine, čak i kratka nizbrdica. Konačno gornja stanica žičare. Uz stepenice si pomažem vukući se za onu debelu špagu između stupova. Kraj stepenica. Onda se ponovo vučem za slične špage između stupića na stazi prema vrhu. Prolazim pokraj Zlatnog medvjeda. Žana s platoa upitno viče „Kristijan“? Nisam u stanju odgovoriti. Ulazim u cilj i sjedam. Čujem da sam blijed k'o krpa. Trpam u sebe iVshin kraš ekspres, litru mineralne, tri čaja, proteinsku pločicu koju nisam pojeo za vrijeme utrke i litru čokoladnog mlijeka i za čas sam skroz ok. NE-NAD-JE-BIV osjećaj, totalno savršenstvo i nirvana. I love this game!!!
Za one koji su šokirani korištenjem kofeinskih gelova i priznanjem te rabote pred milijunskim auditorijem, na ovoj utrci moj doping bješe: pola litre izotoničnog napitka, pola litre obične vode, litra mineralne, jedna tabletica Enervita i dva obična gela. Hrana nula bodova.
Već dva dana trpam u sebe ogromne količine hrane i tekućinu svih vrsta, a usnice su mi i dalje strašno suhe. Ovaj trek koštat će me bilo kakve šanse za medalju na Mrak kombi, ali vrijedilo je ubiti se na Medotreku. Ovaj trek koštat će me i oklade s Trsom da ću ga dobiti 8:0 na Mrak kombi, ali isplatilo se ubiti na Medotreku.
Isplatilo se ubiti na Medotreku točka!
Kao i revolucija, Treking liga jede svoju djecu. Pogledajte brončanog od prošle godine, fali mu jedna kontrola. Pogledajte srebrnog, kronično mu treba odmor. Pogledajte pobjednika, ubiše ga leđa. Pogledajte pobjednicu, satralo je. Teško je i gotovo nemoguće ganjati ligu dvije godine u nizu. Ja sam pokušao prve dvije. U trećoj sam puk'o nakon dvije utrke i nije me bilo nigdje sljedeće dvije i pol godine. Kad bih vratio vrijeme unazad, učinio bih isto za istu cijenu. Toliko volim treking.
Miles to go before I sleep.
Woods are lonely, dark and deep but I have promises to keep.
Do stote ultre. 30 done/70 to go!

PRAG

Mda... Prag... Europska Unija... Bože, pomozi...

Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo najviše kilometara autocesta po broju stanovnika. Što više kilometara, više novčića u džepićima naših političko-poduzetničkih profitera-rasprodavača Hrvatske. Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo tako dobro sređene autoceste. Isti već navedeni razlog plus što ljudi imaju posla. No, činjenica je da od bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj (osim krajnjeg juga) nemaš 50 kilometara do auto puta, a kad izađeš na njega, cesta je tip-top u bilo koje doba godine (zato i jest skupa, screw vinjete) i vodi te do svih granica osim južne, a i to što nema The Mosta možemo zahvaliti našim pogrebnicima iz Unije.
Čemu ovaj introdakšn? Pa evo zato: lijepo autoputom dođeš do bratske nam i europske Slovenije i onda lijepo, po europskim navadama, kupiš vinjetu (pridodaš odmah i onu za Austriju) i onda lijepo očekuješ da ćeš se voziti k'o car do Češke. Al ne kaže se džaba „idi vraže di te traže“, a kad si krenuo na put u bratske europsko-jugoslavensko-habsburško-austro-ugarske pokrajine, Boga mi, tražio si vraga. Jerbo, iako si se prelijepim hrvatskim autoputom dovezao do Slovenije, sa slovenske strane istog nema, nego se voziš po staroj cesti, iako si vinjeturinu ponosno nakeljio na šajbu. Kad se konačno dočepaš onoga što si platio i auto se taman zalaufa, skužiš da ti je više vremena trebalo da odljepiš i naljepiš to govno nego što si se vozio po onome za što ti je ona bila potrebna. Onda lijepo prijeđeš našim draaaagim i starim prijateljima Austrijancima. Eeeeee, tamo se odmah nastavlja autocesta, sve je divno i krasno, ali wc je pola evra. Četiri osobe-dva evra! Nije dosta što su nas stoljećima maltretirali, isisavali iz Dalmacije i Istre sve što su mogli, što su skoro polovica Hrvata klijenti njihovih pljačkaških banaka, nego, buraz, plati još i wc. Plaća li se na hrvatskim autocestama wc? Ali, sve ok, nismo škrti, nije bed, autocesta je super, ne žalimo se, no, kad prođeš Beč, na scenu stupa gospodin Štangasinger-„što b' ja gradio autoput dalje od Beča prema sjeveru, jebe se men' za budale koji idu prema Češkoj“ i tako ti ostaju dvije opcije. Direktno gore prema Brnu starom cestom i onda autoputom prema Pragu ili dijagonalno, preko Znojma, kraćim putem, ali dužom dionicom po staroj cesti. Odabrasmo mi Znojmo, mjesto gdje sam ručao kad sam na maturalcu '89., baš na 18. rođendan išao iz Praga prema Beču, kupismo i treću vinjetu ter krenusmo. Bješe to greška. Jedna traka s jedne, druga s druge strane, a kamiona nebrojeno, više od osobnih automobila. Naime, blagostanje u EU je toliko da i u europskoj Češkoj, kao i u neeuropskoj Hrvatskoj, prijevozničke firme štede na vinjetama/cestarinama i masovno se voze mimo autoputa, stvarajući ogromne gužve usporavanjem prometa i izazivanjem nesreća, što se na našoj cesti i dogodilo čim je prhnuo snježić. Nakon otprilike dva sata taljiganja i stajanja u koloni – češka autocesta! Majko mila! Da mi je netko pričao, ne bih vjerovao. Kad si u desnoj traci, imaš osjećaj kao da se voziš po nekadašnjoj betonki prema Samoboru ili danas od Sesveta prema Kraljevcu, svakih tridesetak metara je prekid između dvije ploče, a cesta je puna rupetina. Kad voziš 120, volan trese k'o lud!
Evo ja baš namćor, pravi Hrvat, mrzim sve i ništa mi ne valja, ali moram reći da je Prag stvarno lijep. Nešto kao Zagreb puta deset. Kad se popneš na Hračkane, nije kao u Zagrebu s Gornjeg grada, otkud vidiš stare krovove samo do Glavnog kolodvora, nekoliko kilometara prema Črnomercu i Kvatriću, a dalje socijalističke tvorevine, nego kao da je veći dio Praga baš stari grad. Ulice su lijepe i sve super. Ono što me najviše fascinira je kako je gradski prijevoz super riješen: metro, bus i tramvaj, koji vozi brzo jer auti skoro nigdje ne idu po tračnicama.
Moj dio grada bio je unutar Prahe 10, točnije hotelčić u sklopu sportskog kompleksa kluba Slavia, tako da sam čak jednom i „trenirao“ po atletskoj stazi AK Slavia, koja se nalazi uz bezbroj pomoćnih igrališta nogometnog kluba, nedaleko od samog stadiona. Na klupskim prostorijama je ogromna slika Vladimira Šmicera, najveće legende kluba. Slavia je jedini češki klub za koji je nastupao, a najveći dio karijere proveo je u Liverpoolu. Uz Klinsmanna, Nunota Gomesa i onog pederčine francuskog rukometaša Henryja, jedini koji je zabijao na tri različita europska prvenstva...
Ali, brate, masovni turizam u centru ubija... Uvijek se žalimo da naši Dalmatinci žele tijekom turističke sezone zaradit' za cijelu godine, da deru s cijenama, da ovo, da ono... Ma, nek zarade što više mogu dok mogu jer kad vidim ove Čehe... Raspon od teškog prodavanja magle do ciganluka težih proporcija. Npr. platiš hotel s četiri zvezde zvezde, a oni ti naplaćuju parking po danu. Iso miki! Cijene u gradu su ubitačne, a čak još nisu ni prešli na evrad! Ok, razumijem to, hrpa turista pa im otmi kad su glupi, em što troše em što uopće dolaze :D Da na svakom govnarskom suveniru piše Prague ili Praha, to je razumljivo i uobičajeno, s onim majicama Chech Drinking Team su već dosadni, ima par fora majica, a daleko mi je najbolja, razume se, Chech Me Out :D Ali prodavanje magle... Te u ovoj kući je prespavao Mozart kad je bio u Pragu (čovječe, kao da mi ljude vodimo u Remete i pokazujemo im kuću u kojoj je prespavao Franz Ferdinand prije nego što su ga probudili riječima iz onog vica o klincu koji je poželio biti princ: „Ustaj Ferdinande, moraš u Sarajevo!“) te na ovom groblju je pokopan Kafka te u ovim hodnicima je lutao Jozef Ka dok ga je vozala K&K birokracija (zapravo, samo K bez &K, ali nema veze, ka und ka zvuči puno bolje, a najbolje „kakanija“ – izmišljotina bucka Krleže, od stare Leposave muža)...
Najveći praški misterij od svega mi je već 22 godine (otkad sam ga prvi put vidio) ona crkva s astronomskim satom, orlojem ili kako li se sve ne zove taj drekec. Majke ti mile, to nemoš vjerovat, svaki puni sat skupe se ljudi i bleje gore valjda 15 minuta prije nego što predstava počne i kad konačno krene, helouuu, mislim, kakvo je to jebeno sranje?!? Kosturko navlači zvono, ostale lutke kimaju glavama, otvore se dva prozorčića s kojih se ukazuju retardirane lutke apostola, a sve traje maksimalno pola minute. Kad misliš da je gotovo, s tornja se oglasi trubač u nekoj starinskoj odjeći i ljudi mu plješću i deru se kad završi, a on mahne koji put i to je to i TAKO SVAKI JEBENI PUNI SAT!!! Anfakingbilivbl!!! Ono što mi je enigma jest kako to da baš svaki put ljudi plješću i viču tom trubaču kad završi sa svirkom, nije valjda da to piše u turističkom vodiču pod „Upute za ponašanje prilikom zurenja u debilni astronomski sat“ ili nije valjda da je u publici uvijek netko kome to nije prvi put ili nije valjda da je tamo uvijek neki animator koji povede galamu.
Sve u svemu, kad to vidim, još više mi je žao što smo cijelu Hrvatsku rasprodali i što ćemo sve svoje prepustiti jer mi smo za Češku i za veći dio ostatka svijeta stvarno raj na Zemlji…