ISTRATREK 2012.

Pored svih pionira, legendi, veterana i doajena Istratreka, neslavna dužnost iznošenja dojma o ovogodišnjoj utrci pala je na ovog nemuštog juniora koji je, u maniri pravog karijerista i iznad svega lovca na bodove, istratrekao tek treći put, dakle, otkad se taj treking nalazi unutar jedne i jedine, Treking lige...

Kako ne podleći iskušenju i ne započeti priču pitanjem „Šta reći?"... Očito nikako! Još nekoliko tjedana prije starta, kad je Paliska objavio da najduža kategorija sedmog Istratreka ima 63 kilometra i tri tisuće metara visinske razlike u plus i toliko u minus, za razliku od prošle kad je bila humana s najvećim postotkom finišera ikada, bilo je jasno da se Alen poMorenio (aluzija na Morena koji je prije dvije godine postavio monster stazu J ), a kad je večer uoči utrke objavljena karta, postalo je izvjesno da se nije samo poMorenio, nego i poElvirio jer je trasa bila i orijentacijski, a ne samo kilometarski i visinski, vrlo zahtjevna.

No, kako bilo da bilo (šta to znači?!?), ljudi (a Boga mi i ja) očito jako vole ovaj treking jer brojka od preko 520 prijavljenih govori sama za sebe. Bože, glupe li su te fraze u hrvatskom jeziku, ako su to uopće fraze. Kako brojke uopće govore? Ako govore same za sebe, kako onda znamo da govore? Ako brojke... DOSTA!

Dok su se planinarci i džogeri tek lagano okupljali u Buzetu, ultraši, pred kojima je bio dug put, a pred nekima sigurno i noćna avantura, za pokret bjehu spremni već prije 8 i pol, no još prije samog početka dogodio se - IN-CI-DENT!: Jazz, (čitaj: Džez, zovi ga: oj, Džeže!), jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi ultraš, na startu svoje prve ultre pojavio se noseći džajnorms školski ruksak s kojim se po veličini mogu mjeriti tek oni s Velebitskog trekinga 2003. i 2004. godine, tih početaka trekanja u Hrvata, kad su neki mislili da na utrku treba nositi karimate, vreće za spavanje, šatore, plinska kuhala, lonce, wokove, tave..., a meni je izgledalo kao da bježi od kuće ili namjerava ostati u šumi barem tjedan dana... Teške boje!

Najavljene kiše još nema, očekujemo je popodne. Da nema velike vlage, uvjeti bi bili idealni jer nema ni sunca koje bi nas spržilo i zadovoljstvo možda pretvorilo u agoniju, dakle, zamalo savršeno... Do kraja dana, kiša je paduckala tek dva, tri puta po pet minuta, tako da oni koji su se prijavili, a nisu došli zbog loše prognoze, mogu stvarno žaliti. Iako, znate one fore: koji je najbolji auto? Službeni auto! Koji je najbolji natjecatelj? Onaj koji plati startninu i ne dođe na utrku! Ne jede grah, ne pije pivo, ne izvoljeva vegetarijanski menu, ne kritizira, ne moraš ga čekati do jutra, ne moraš ga skupljati usred ničega, ne traži ga GSS...

Da ne bi bilo držanja za ruke male u cilju, opet se krenulo na kronometar, ali svakih deset sekundi, tako da su se ubrzo formirale grupice, iako se krenulo prilično žestoko, cestom nizbrdo, a ne markiranim putem kako je organizator savjetovao. Mladi Jazz, koji je trebao ići sa mnom, zbog pregolemosti svog ruksaka ne može me držati ni na prvom brdu pa se od platoa do cilja (99 % utrke) družim s hrvatskim zetom njemačke nacionalnosti Maikom i čitavo vrijeme uživam u njegovom Arnold Šerafinciger engleskom. Tu negdje stiže nas i Mauricio, koga pokušavamo slijediti, ali gazela iz Kanfanara prebrza je za ove dvije debele svinje pa nam bježi već između prve i druge kontrolne točke. Do Istarskih Toplica deremo punom snagom, a onda opet - križni put! Čovječe, druga trka u osam dana (Marija Bistrica prošlog vikenda) koja me vodi posljednjim Kristovim koracima (prije uskrsnuća, but of course)! To vjersko iskustvo moju osobu toliko je duhovno nahranilo, istisnuvši iz mene svaku želju za naganjanjem. Nakon toga, utrku nastavljamo u easy modeu, prateći Danijela koji naviga i ne vadeći kartu. Ako bi nekoga slučajno uhvatio iznenadni napad ambicioznosti, svaki pokušaj bježanja domaćem navigatoru završio bi tako da bi on laganim hodom u jednom trenutku ispao ispred onih koji su mu pokušali „pobjeći".

Novonastale situacije poradi, ubrzo nas sustižu Tadeja i Jelena, čiji pratitelji Carin i Beny ostaju bez daha i posustaju, tako da smo Gunther i ja više od polovice utrke iz prvog reda gledali „chick fight" za prvo mjesto. Čemu navodnici? Zato što smo očekivali nešto kao ovo: http://www.youtube.com/watch?v=LKhkvSRQZYo , a dobili otprilike ovo: http://www.youtube.com/watch?v=yYQRE5jPFRU Osim što ove tete iz filmića podsjećaju na Teju i Jeku, ni fight nije bio nešto, luk i voda, čemer i jad, tuga i buga... Uglavnom, Tadeja je imala 20 sekundi prednosti jer je toliko kasnije startala, ali Jelena je prvi i jedini put napala tek 300-tinjak metara prije cilja kad dvadeset sekundi razlike ne možeš napraviti ni ovim babama s jubitoa... Teške boje!

Ako netko ovaj osvrt pažljivo usporedi s ciljnom listom, činit će mu/joj se čudnim činjenica da je gorespomenuti Danijel u cilj ušao oko pola sata prije naše skupine. Naime, bez obzira što je sve savršeno pogađao, naša se grupica, gonjena ženskinjama, koje su se bojale da ih ne stigne neka treća, ubrzala i inteligentno odvojila, vrlo brzo se pogubivši iznad sela Kotli. Osim toga, stvar koja najviše upada u oči na ciljnoj listi je njeno začelje: Božena, Jazz i Sever preko 16 sati J Znači, Džez je dan započeo i završio IN-CI-DEN-TOM J Pardon, utrku, a ne dan jer završili su sljedećeg dana! Teške boje... J

U muškoj konkurenciji, četvrti put u pet nastupa pobijedio je Mauricio! Mi ostali možemo se nadati da će zbog skorašnje prinove u obitelji trenirati ipak malo manje. Jedini koji ga je jedanput uspio potisnuti na drugo mjesto bio je neponovljivi Bojan prošle godine. Nakon apstinencije na prve tri utrke, vratio se pobjednik Treking lige Lesi, osvojivši broncu kao najbolji neIstrijan! Ostatak ciljne liste dostupan je na sajtu, ne? O planinarskoj kategoriji možete čitati u Marijaninom tekstu...

Inače, sam koncept Istratreka nešto je potpuno novo u ovom „sportu". Prvih godina utrke su se održavale na unaprijed poznatim stazama nekoliko godina u nizu. Onda su se kontrole počele mijenjati, ali utrke se i dalje održavaju na istom mjestu kao i prethodnih godina, dok se na ovoj utrci u tri godine nije poklopilo niti jedan posto ukupne staze, a svaka je obuhvaćala šezdesetak kilometara! Prije dvije godine trekali smo jugozapadno od Labina, prošle sjeverno od Buzeta po Ćićariji, a ove južno od Buzeta. Takav koncept ovoj utrci jamči (dugo)vječnost jer nema šanse potrošiti se. Kad se za tri ili četiri godine vratimo na teren oko Labina, malo toga ćemo se sjećati i sve će nam opet biti novo...

Iako preferiram planine i šumu, ovogodišnja staza oduševila nas je istarskim gradićima, kaštelima i napuštenim selima. Siguran sam da većina trekera koji su nastupali ove godine već sad jedva čeka što će nam Alen i društvo zapapriti sljedeće godine, a osim Istratreka, najvjerojatnije nas očekuje i ultimativna poslastica - 160 kilometara trail utrke po Istarskom planinarskom putu!

Na kraju, želim zahvaliti Senki i Paulu na gostoprimstvu i dobrom društvu (on me i „zarazio" Teškim bojama...), Favoritu i Brooksu te, naravno, traseru i glavnom organizatoru Paliski, kao i cijeloj organizacijskoj škvadri koji su super izgledali u jednoobraznim Brooksovim hudicama...