Ne znam šta mi bi, ali sinoć sam opet gledao "predsjedničke kandidate" na televiziji. Je li to mazohizam ili je čovjek stvarno zoon politicon, ne znam?!?
Uglavnom, razina razgovora je presmiješna, svađe, osobni animoziteti, isticanje vrlo upitnih osobnih zasluga, izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja... Za mene je vrhunac emisije bio (ujedno i trenutak zbog kojeg se isplatilo izgubiti vrijeme) kad je Jurčević u završnoj riječi javnost pozvao da glasa za njega jer je on jedini (uz eventualno Mikšića) koji do sada nije sudjelovao u vlasti - drugim riječima, ne birajte smeće koje je do sada pljačkalo državu i dovelo je u stanje u kojem se nalazi :D Neprocjenjivo je to da on te riječi izgovara dok svi oni sjede oko njega...
Inače, prekjučer su me na fiksni telefon nazvali iz stožera predsjedničkog kandidata M.B.-a i pitali me hoću li mu pružiti podršku na predsjedničkim izborima. Ja im odgovorio da sam mislio da se podrška pruža na način da se pojaviš na izborima i zaokružiš broj ispred njegova imena i prezimena i da je to tajno, a oni me pitali da misle na pružanje potpore njegovoj predsjedničkoj kampanji među rodbinom i prijateljima. Oh, how fucking lame!!!
I baš se poklopilo da je sljedeći dan, dok sam se vozio biciklom na posao, u svoje haračenje iz Klaićeve ulice čoporativno krenulo desetak prometnih redara gorespomenutog gradonačelnika, uredno zaposjevši stazu namijenjenu isključivo biciklistima, tako da sam ih, malo manje uljudno, a više bezobrazno, zamolio da se pomaknu, kako bih mogao proći. Kakve li ironije - prometni redari krše prometne propise i to još čoporativno! C c c...
srijeda, 23. prosinca 2009.
srijeda, 16. prosinca 2009.
UDRI, UNIŠTI!
Ovaj tekst trebao bi izaći u listu Hrvatski planinar, ali u skraćenoj verziji...
"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."
"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."
četvrtak, 19. studenoga 2009.
LJIGA
Jaooooooooooooooo! Ovo želim napisati od onog dana kad je počela “predsjednička” kampanja besprizornih likova hrvatske političke estrade. Tu stvarno ne znaš ko je jadniji, to jest, ko je veća ljiga! Mislim, onaj Primorac! Pa ko će za njega glasat?!? Predviđam mu promile... Vidošević - o, kakav prekrasan plakatić, tako zgodan, mladolik i fotošopiran, računa na ženske glasove... Pusićka? Dakle, njen posjet Vukovaru je stvarno prejadan. I ona spominje Glavaševića... Čovječe, ona je kroz sve ove godine barem pokazala koliko joj je stalo do Hrvatske. Pardon, koliko joj NIJE stalo. Ona bi u Vukovaru gradila kazališta i koncertne dvorane – super, teta Pusićeva, a s čim bi ti ljudi išli u kazalište? Ili Hebrang – on je sve rekao time što se, dok je bio ministar zdravstva, išao operirati u inozemstvo!!! I onda je, sirotek, posjetio azil za pse u Dubrovniku – oh, how very lame!!! A Bandić? I on je počeo u Vukovaru. Šteta što ga oni radnici kojima se penjao nisu bacili dole. I ono besramno ulizivanje teti na ulici – užas! On će kupiti zemlju i svake godine dolaziti brati jabuke “da bi bio s mojim Vukovarcima” – s njegovim Vukovarcima? Isuse Bože! Da smo pametni, ukinuli bismo instituciju predsjednika. Jer kakav je njegov utjecaj? Ali ne! Bandić će, kad ga izaberemo, raditi kao konj za Hrvatsku!!! Šta će radit kao konj? Okopavat vrt na Pantovčaku? To je, budimo realni, jedino što predsjednik ove države može konkretno raditi. Zapravo, institucija predsjednika ima smisla koliko i titula konzula u vrijeme carevanja Kaligule – toliko je važna da je i konj slobodno može obnašati. Ušteda također nije zanemariva: sijeno je puno jeftinije od predsjedničkih obžderavanja, a i nije potrebna tolika prateća svita, savjetnici etc., tek jedan do tri konjušara jer ipak je riječ o predsjedniku...
Baš tih dana, stanovnici Venecije održali su pogreb svome gradu. Da jer grad propada. U pijesak. Da jer se sve više ljudi iseljava. Kako tužno! Šmrčić! Nakon što su nas tlačili tisuću godina i tko zna koliko bi još da nisu dobili po repu od francuskog patuljka i zato što zbog njih dvaput moramo prelaziti državnu granicu da bismo došli do Dubrovnika, tako mi se plače... NOT! Propadnite i umrite jer za razliku od Treking lige, za Venecijom sigurno suzu neću pustiti...
Baš tih dana, stanovnici Venecije održali su pogreb svome gradu. Da jer grad propada. U pijesak. Da jer se sve više ljudi iseljava. Kako tužno! Šmrčić! Nakon što su nas tlačili tisuću godina i tko zna koliko bi još da nisu dobili po repu od francuskog patuljka i zato što zbog njih dvaput moramo prelaziti državnu granicu da bismo došli do Dubrovnika, tako mi se plače... NOT! Propadnite i umrite jer za razliku od Treking lige, za Venecijom sigurno suzu neću pustiti...
četvrtak, 1. listopada 2009.
THE CULT
Mda... Kakav je to tekst i kakav je to pisac koji prvu ili bilo koju rečenicu počinje s mda?!? Nikakav, but of course, a i nije baš da sam u konkurenciji za nagradu gospođe Mirjane Pulicer-Kmačić...
Legendarna engleska rock grupa u Zagrebu je okupila tisuću i pol do dvije obožavatelja (čitaj: olinjalih rokerica i rokera). Uz grupe Bros, New Kids on the Zhanna Tarnopolskaya Pintusevich Block i Human Premiere League, jedan od mojih najomiljenijih vokalno-instrumentalnih sastava iz 80-tih i s početka 90-tih, ako ne i najobožavaniji uopće. Mislim da sam u dvorani 2 a.k.a. maloj dvorani Doma sportova zadnji put bio na koncertu Bronski Beata (ne pitaj me ništa...), a umjesto '86. gazila je '87. ili osma, no u tom interijeru kao da je vrijeme stalo - taj karizmatični prostor i dan-danas žestoko vuče na Moldaviju, Rusiju ili, u najboljem slučaju, Latviju. Predgrupu je najbolje ignorirati, a onda, nakon sat i pol i dvadeset i nešto godina čekanja, na scenu izlaze Oni, supersized Ian goleme guzice, s trbušinom koju je sakrio odjećom, a podvoljak bradom i Duffy Duck, koji se, ako ne računamo trbuh veličine moga, prilično dobro drži, tako da mu i dalje pojavom dominira ogromna glava.
Svirka počinje jednom od najboljih stvari uopće, a to je "Nirvana" i ubrzo shvaćam da se pjesme nižu onim istim redom kojim su posloženu na albumu Love. Ok, znao sam da će odsvirati cijeli taj album, ali baš po redu?!? No dobro, to je definitivno dobar način za lako memoriranje plej liste.
Za moje niske standarde svirka je bila odlična, ali stvar je, kao i obično, usrao razglas jer Iana jedva da se čulo. Kad bolje razmislim, možda je to i bolje jerbo mi se baš ne čini da je u nekoj pjevačkoj formi. Naravno da ne mora sve zvučati kao na studijskoj snimci (iako je instrumentalni dio prilično bio na tom tragu), no glasovne improvizacije pretežno su bile u igri zbog nemogućnosti da sve otpjeva kako treba. Prije, za vrijeme i nakon svake pjesme, ispijao je litre i litre vode, pa kad se na ekranu koji je pokretnim slikama pratio svirku pojavilo obilje iste, uzviknuo sam: "Dajte mu da pije!!!!" S publikom nije uopće komunicirao, što je također možda bolje da ne bi sve pokvario možebitnim pozdravom tipa "Helou Belgrejd" ili "Dobro veče Srbija", a pokazao se prilično autističnim izvodeći najveći hit "Rain" koji je totalno zapalio ljude, a on ih uopće nije pratio nego je izvodio sasvim nepotrebne improvizacije. No, ja sam konačno uživo čuo the best of the best of the best "Hollow Man" i sad mogu miran mrijeti, iako osjećam da imam miles 2 go b4 I sleep... No, dosta o meni, pričajmo još malo o mom omiljenom bendu... Poslije te pjesme uslijedila je meni daleko najlošija i najljigavija "Revolution" i uopće mi nije jasno zašto je to bio singl. Valjda zbog "angažiranog" (uuuuuuuuu) teksta, koji su pratili filmići s M.L. Kingom, Gandhijem i drugim junacima, što me podsjetilo na ljigavog Bonota i njegova "angažirana" sranja... Drugi vrhunac koncert je dosegnuo predzadnjom pjesmom s albuma Love - "She Sells Sanctuary", a pred kraj izvođenja spomenutog albuma, Ian se malo opustio, nekoliko puta izgovorio "thank you", nekoliko puta nešto promrmljao, a zadnja pjesma "Black Angel" bila je baš prigodna jer završava riječima "... it's a long long long goodbye...", nakon čega su se pokupili, ali tek nekoliko metara iza bine, što je značilo da nije kraj.
Vratili su se s pjesmom "Electric Ocean" s albuma (očito) "Electric", što baš i nije toliko zapalilo publiku jer malo tko za nju zna. Nastavili su provjerenom i poznatom "Wild Flower", možda najvećim hitom s električnog albuma, zatim s teško prepoznatljivom "Sun King" pa dvije koje nisam prepoznao, a možda nikad ni čuo, da bi završili s velikim hitovima "Fire Woman" i "Love Removal Machine", ne previše uspješno izvedenima. I to je bilo to. Društvo je bacilo publici što je imalo (Ian ukupno tri puta svoj zaštitni znak - def) i otprašilo u nepoznatom smjeru. Dok su ljudi urlikali "we want more, we want more!", Kaltovci su vjerojatno uživali u blagodatima jednog od zagrebačkih hotela...
Sve gore napisano treba svrstati u rubriku "samo da je srat" jer, sve u svemu, ja sam zadovoljan. Sat i pol svirke omiljenih pjesama od strane omiljenih muzičara sasvim je dovoljno da čovjek bude sretan i još mjesecima pušta kaltovske uspješnice u autu do ibera...
Legendarna engleska rock grupa u Zagrebu je okupila tisuću i pol do dvije obožavatelja (čitaj: olinjalih rokerica i rokera). Uz grupe Bros, New Kids on the Zhanna Tarnopolskaya Pintusevich Block i Human Premiere League, jedan od mojih najomiljenijih vokalno-instrumentalnih sastava iz 80-tih i s početka 90-tih, ako ne i najobožavaniji uopće. Mislim da sam u dvorani 2 a.k.a. maloj dvorani Doma sportova zadnji put bio na koncertu Bronski Beata (ne pitaj me ništa...), a umjesto '86. gazila je '87. ili osma, no u tom interijeru kao da je vrijeme stalo - taj karizmatični prostor i dan-danas žestoko vuče na Moldaviju, Rusiju ili, u najboljem slučaju, Latviju. Predgrupu je najbolje ignorirati, a onda, nakon sat i pol i dvadeset i nešto godina čekanja, na scenu izlaze Oni, supersized Ian goleme guzice, s trbušinom koju je sakrio odjećom, a podvoljak bradom i Duffy Duck, koji se, ako ne računamo trbuh veličine moga, prilično dobro drži, tako da mu i dalje pojavom dominira ogromna glava.
Svirka počinje jednom od najboljih stvari uopće, a to je "Nirvana" i ubrzo shvaćam da se pjesme nižu onim istim redom kojim su posloženu na albumu Love. Ok, znao sam da će odsvirati cijeli taj album, ali baš po redu?!? No dobro, to je definitivno dobar način za lako memoriranje plej liste.
Za moje niske standarde svirka je bila odlična, ali stvar je, kao i obično, usrao razglas jer Iana jedva da se čulo. Kad bolje razmislim, možda je to i bolje jerbo mi se baš ne čini da je u nekoj pjevačkoj formi. Naravno da ne mora sve zvučati kao na studijskoj snimci (iako je instrumentalni dio prilično bio na tom tragu), no glasovne improvizacije pretežno su bile u igri zbog nemogućnosti da sve otpjeva kako treba. Prije, za vrijeme i nakon svake pjesme, ispijao je litre i litre vode, pa kad se na ekranu koji je pokretnim slikama pratio svirku pojavilo obilje iste, uzviknuo sam: "Dajte mu da pije!!!!" S publikom nije uopće komunicirao, što je također možda bolje da ne bi sve pokvario možebitnim pozdravom tipa "Helou Belgrejd" ili "Dobro veče Srbija", a pokazao se prilično autističnim izvodeći najveći hit "Rain" koji je totalno zapalio ljude, a on ih uopće nije pratio nego je izvodio sasvim nepotrebne improvizacije. No, ja sam konačno uživo čuo the best of the best of the best "Hollow Man" i sad mogu miran mrijeti, iako osjećam da imam miles 2 go b4 I sleep... No, dosta o meni, pričajmo još malo o mom omiljenom bendu... Poslije te pjesme uslijedila je meni daleko najlošija i najljigavija "Revolution" i uopće mi nije jasno zašto je to bio singl. Valjda zbog "angažiranog" (uuuuuuuuu) teksta, koji su pratili filmići s M.L. Kingom, Gandhijem i drugim junacima, što me podsjetilo na ljigavog Bonota i njegova "angažirana" sranja... Drugi vrhunac koncert je dosegnuo predzadnjom pjesmom s albuma Love - "She Sells Sanctuary", a pred kraj izvođenja spomenutog albuma, Ian se malo opustio, nekoliko puta izgovorio "thank you", nekoliko puta nešto promrmljao, a zadnja pjesma "Black Angel" bila je baš prigodna jer završava riječima "... it's a long long long goodbye...", nakon čega su se pokupili, ali tek nekoliko metara iza bine, što je značilo da nije kraj.
Vratili su se s pjesmom "Electric Ocean" s albuma (očito) "Electric", što baš i nije toliko zapalilo publiku jer malo tko za nju zna. Nastavili su provjerenom i poznatom "Wild Flower", možda najvećim hitom s električnog albuma, zatim s teško prepoznatljivom "Sun King" pa dvije koje nisam prepoznao, a možda nikad ni čuo, da bi završili s velikim hitovima "Fire Woman" i "Love Removal Machine", ne previše uspješno izvedenima. I to je bilo to. Društvo je bacilo publici što je imalo (Ian ukupno tri puta svoj zaštitni znak - def) i otprašilo u nepoznatom smjeru. Dok su ljudi urlikali "we want more, we want more!", Kaltovci su vjerojatno uživali u blagodatima jednog od zagrebačkih hotela...
Sve gore napisano treba svrstati u rubriku "samo da je srat" jer, sve u svemu, ja sam zadovoljan. Sat i pol svirke omiljenih pjesama od strane omiljenih muzičara sasvim je dovoljno da čovjek bude sretan i još mjesecima pušta kaltovske uspješnice u autu do ibera...
četvrtak, 30. srpnja 2009.
DEMICKIFIKACIJA MICKE
Micke iz Dežele? Neeeeeee! Micke iz Lijepe Naše!
Šta mi bi da sam još jednom (ukupno treći put) i prvi put nakon četiri godine odlučio prijeći micku planinu u jednom dahu, a čak nije bila ni utrka? Stvarno ne znam šta mi bi... Zapravo znam: sve sam stariji i lošiji, rezultata niotkud, a moram biti u centru pažnje pa sam se ugurao da pišem za Globus i odlučio ubit da prijeđem Micku. Bez obzira na to, nadao sam se da će Mukki, koji je forsirao tu ideju, ipak odustati od svega, ali frajer se nije dao pa smo se on, Sajmon i ja u zoru našli na kraju asfalta u NP Velika Paklenica, upravo tamo gdje je i bio start prve tri velebitske ultre, kao tri smiješna tipa (M u bijeloj pamučnoj majici i niskim Salomonkama, S nakon tri dana bolovanja s temperaturom u visokim Salomonkama i ja nakon mjesec dana trčkaranja poslije totalne i uterne dvoipomjesečne pauze u cestovnim Mizuno tenisicama) koji su odlučili proći originalnu trasu, sva trojica nakon 3 ili manje sati spavanja, bez supporta na polovici staze u vidu fine tople juhice, čiste robe i nove zalihe pločica i gelova...
Pravo je osvježenje bilo proći one prve stepenice laganim hodom, a ne zaklati se u prvih 10 minuta kao na utrci koja traje 30+ sati, no serpentine prema Lekinim njivama nikoga ne ostavljaju neokrznutim. Dok sam prolazio taj beskrajni uspon, jedina utjeha mi je bila pomisao na činjenicu da će i to proći. Na Ivine Vodice stižemo za dva i pol sata i tamo susrećemo prve planinare, koji su se taman probudili i izmilili iz kućice/skloništa. Pita nas žena jesmo li krenuli u dva pa biva iznenađena kad je čula da smo krenuli u 5. Od silnog iznenađenja upitala nas je hoćemo li prespavati ovdje. Da, sigurno, krenuli smo u 5, sad je pol 8 i idemo spavat! Još je iznenađenija bila kad je čula da idemo do Senja, a kako joj je spavanje očito glavna preokupacija, pitala nas je hoćemo li prespavati na Strugama. To je valjda logičan slijed planinara: cijeli dan od Ivinih do Struga. No, najiznenađenija je bila kad je čula da uopće nećemo spavati i još je jedino uspjela dobaciti da manje trčimo, a više uživamo.
Prema Čičinoj dolini prešli smo još dvoje planinara, a na Vaganskom bili za 4 sata i 17 minuta. Sljedeće prolaze ne znam, Mukki ih ima zapisane, a nisu ni toliko bitni. Na spustu smo sreli četvero mladih kako se penju prema Vaganskom i to su zadnji planinari na koje smo naišli sve do Alana! Na Marasovcu obnavljamo zalihe vode, kratimo na Buljmu zaobilazeći Struge, osvježavamo se na Stražbenici, a na Rujnu, bez obzira na Sunce, uživamo u povjetarcu koji nas rashlađuje. Nešto prije Rujna smo i zadnji put trčali jer je bolesnom Šimunu bilo sve teže, a ja sam tada odlučio primijeniti podlu, ali najefikasniju taktiku kako onoga koji je trenutno najsporiji stalno imati našpananog: držati razmak od 50-tak metara i uvijek ga imati u vidokrugu, kao i on nas, a kad ubrza, ubrzamo i mi, tako da je razmak uvijek isti. Ako odeš predaleko, glupo je čovjeka ostaviti samog. Poslije toga ga čekaš i baš kad te stigne, kreneš, što je najgore za njegov moral jer ispada da se ti stalno odmaraš, a on nikad. Sam je Šimun kasnije primijetio da se osjeća vrlo usamljeno, ali nije loše ponekad ostati sam sa svojim mislima i napajati se ljepotama s brojnih prekokrasnih krajobraza micke.
Na Stapu je bilo vode u izobilju, na termometru 28 stupnjeva i tamo smo kampirali pola sata. Preko Panosa i Šugarske Dulibe došli smo u Ramino Korito, a mrak nas je uhvatio malo iza Šikić Jatare. Tamo uvijek iste dvojbe: je li ovo zadnji uspon na livade poviše Baških Oštarija ili predzadnji ili ih ima još i više. Uglavnom, nikad izaći iz tih rupa i konačno!: livada, zadnji uspon te spust do hotela. Vrijeme 17:30. Zadovoljavajuće.
U hotelu usred noći srećemo Didaka. Nevjerojatno! Kao da je utrka, a on na kontrolnoj točki upisuje prolaze. Šimun razumno odustaje, Markova cura u nevjerici sluša otkud smo došli i kamo idemo bez spavanja, a Mukki i ja, poslije 45 minuta još jednog kampiranja, u problemima kako pogoditi Premužićku, nastavljamo. Pokušavam nas obojicu motivirati najavom drugog rezultata svih vremena (ispod 33 sata), računajući da možemo ponoviti mojih 14 i pol sati iz utrke kad sam bio strgan od prvog dijela, no pokazalo se da je moć adrenalina ipak prevelika. Odmah iza ponoći počinje mi se užasno spavati, nesuvislo buncam, Mukki predlaže kratko spavanje, što odbijam, a spašava me gel s kofeinom uz koji sam nekako izgurao do svitanja. Premužićki nikad kraja. Na nekim mjestima propada u provaliju, na puno mjesta mora se preskakati drveće, a na jednom mjestu se odronila stijena iznad staze, a ogromni ostaci (jedan veličine kontejnera) su zatrpali stazu i to postaje trajno stanje jer do te divljine neće doći nikakvi strojevi. Čekam spasonosne livade, za koje znam da ih ima puno, ali šuma nikako da završi, vrijeme curi, Alan ni blizu, ja padam u očaj na rubu plača. I Mukkiju se čini kao da su nadodali nekoliko kilometara, a ja ne mogu vjerovati da ćemo biti sat vremena sporiji (8 sati!) od mog najlošijeg dijela utrke gdje su se ljudi pitali šta sam radio sedam sati!!!
Na Alanu je već debelo jutro pa planinari doručkuju. Od iznemoglosti sam ih jedva pozdravio i nisam imao namjeru komunicirati, ali sami nas priupitaše odakle dolazimo i kamo idemo pa smo se morali malo hvaliti, uživajući u njihovim preneraženim licima i komentarima tipa "vidiš šta ti je mladost". Oni idu u suprotnom smjeru i sljedeću noć namjeravaju prespavati na Radlovcu! Oh, man, tamo smo bili prije samo 3 sata! Pitam se šta će raditi cijeli dan do Radlovca, a oni vjerojatno tko su ovi manijaci.
Onaj atraktivniji dio Premužićeve, od Alana do Zavižana, prolazi relativno dobro (oko 3 i pol sata), iako sanjam hodajući i stalno haluciniram (jedna od onih koju pamtim je žena u žutoj haljini koja sjedi i slika). Na makadamu po završetku Premužićke zovem Šimuna poradi preispitivanja opcija odustajanja, a on predlaže Oltare. Jako mi se svidjela ta ideja, ali ubrzo mi se u glavi sve stubokom promijenilo. Sad je točno 30 sati i mi to možemo srediti do cilja za ispod 35, što je do sada uspjelo samo petorici: Ferri, Golubu i Horvatičeku, Markici i meni.
Na Zavižanu nije bilo kole, a moj cunning plan bio je zbuksati dvije u bidon i drmnuti ih na Batinovici za ludi finiš prema cilju. Bez obzira na to, moje žuljeve na tabanima i Mukkijevu krvavu petu, trčimo do Oltara (staze je mjestimično poučna i uređena, a mjestimično zatrpana porušenim drvećem), a tamo me izlazak na cestu konačno otrijeznio. Ok, idem do kraja, ali nema više trčanja, a vrijeme nek bude kakvo bude, svejedno mi je. Kao i uvijek, najgori dio utrke je asfalt od Oltara do Tuževca, odakle vodi planinarska staza na Batinovicu. Ispod Batinovice, u prvom selu pitamo za najbrži put do Senja, a taj je put, premda najkraći, ekvivalent paklu. Mukki je otrčao ganjajući vrijeme, a ja ostajem sam u zvizdanu bez hlada, s premalo vode. Sunce prži tako jako da je kosa suha pola minute nakon što je smočim. Cesti se kraj ne nazire, kule nema na vidiku. Nekih 5 kilometara prije Senja prolazi me auto i čovjek mi nudi prijevoz, a ja na prvu odgovaram da bi svi rekli da sam zadnja p.... kad bih sad ušao u auto (Klića kaže da sam ovako i onako) i zahvaljujem se (eh, da mi je dao malo razmisliti). Nastavljam dalje brzinom od 2 km/h i odlučujem da nikad više neću proći taj drugi dio od Baških do Senja. I dalje stojim pri tome. Mukki porukom javlja da je stigao do cilja. Gledam na sat: 36:00:06. Ako uračunamo vrijeme pisanja i slanja poruke, vrijeme mu je 35:59. Ulazim u Senj, a kula i more su tako daleko. Dolazim u iskušenje da zovem Šimuna ili Barbaru da dođu po mene. Ipak sam se nekako dogegao do magistrale, prošao ispod kule za 36:40, u prvom dućanu drmnuo litru čokoladnog mlijeka i pojavio se na rivi (trebam li napominjati da su me ljudi čudno gledali - dugi rukavi, ruksak, bicke, gegajući hod, izmoždena njuška...), gdje me dočekala Barbara sa psićem, Mukki koji se već vratio s kupanja, a onda i Šimun koji je u obližnjoj birtiji gledao vaterpolo.
Tad mi je bilo svejedno, a sad mi je drago što me nitko nigdje nije skupio, ali siguran sam da ovo neću ponoviti, bez obzira na nirvanu slatkog umora i zadovoljstva što će me pratiti danima, a mislim da ni utrka više neće ovim prestrašnim stazama drugog dijela.
Ispod Stapa vidjeli smo dvije srne, na Premužićevoj po noći ježa, u zoru nešto veliko sivo što je pobjeglo (medvjed, a vjerojatnije divlja svinja), minutu nakon toga slatkog mladog veprića, baš bebu, mrtvog na samoj stazi, ispod Batinovice zekana-zvekana... Paukovi su bezbrojni i golemi, njihove smo mreže uglavnom zaobilazili. Kad je to bilo nemoguće, uništili bismo mrežu uz glasne isprike, a tješila nas je činjenica da će vješti i impozantni vlasnik ubrzo isplesti novu. Od asfalta ispod Batinovice pa sve do spusta u Senj pratio me jedan te isti obad koji mi se i krvi napio.
Što se demicfikacije tiče, uz sat i 15 minuta kampiranja, šetnjicu kroz veći dio puta, vrijeme je sasvim solidno, što znači da se na ovoj stazi, naravno - bez gubljenja, nema šta raditi više od 40 sati. Tako govorio Zaratustra...
Šta mi bi da sam još jednom (ukupno treći put) i prvi put nakon četiri godine odlučio prijeći micku planinu u jednom dahu, a čak nije bila ni utrka? Stvarno ne znam šta mi bi... Zapravo znam: sve sam stariji i lošiji, rezultata niotkud, a moram biti u centru pažnje pa sam se ugurao da pišem za Globus i odlučio ubit da prijeđem Micku. Bez obzira na to, nadao sam se da će Mukki, koji je forsirao tu ideju, ipak odustati od svega, ali frajer se nije dao pa smo se on, Sajmon i ja u zoru našli na kraju asfalta u NP Velika Paklenica, upravo tamo gdje je i bio start prve tri velebitske ultre, kao tri smiješna tipa (M u bijeloj pamučnoj majici i niskim Salomonkama, S nakon tri dana bolovanja s temperaturom u visokim Salomonkama i ja nakon mjesec dana trčkaranja poslije totalne i uterne dvoipomjesečne pauze u cestovnim Mizuno tenisicama) koji su odlučili proći originalnu trasu, sva trojica nakon 3 ili manje sati spavanja, bez supporta na polovici staze u vidu fine tople juhice, čiste robe i nove zalihe pločica i gelova...
Pravo je osvježenje bilo proći one prve stepenice laganim hodom, a ne zaklati se u prvih 10 minuta kao na utrci koja traje 30+ sati, no serpentine prema Lekinim njivama nikoga ne ostavljaju neokrznutim. Dok sam prolazio taj beskrajni uspon, jedina utjeha mi je bila pomisao na činjenicu da će i to proći. Na Ivine Vodice stižemo za dva i pol sata i tamo susrećemo prve planinare, koji su se taman probudili i izmilili iz kućice/skloništa. Pita nas žena jesmo li krenuli u dva pa biva iznenađena kad je čula da smo krenuli u 5. Od silnog iznenađenja upitala nas je hoćemo li prespavati ovdje. Da, sigurno, krenuli smo u 5, sad je pol 8 i idemo spavat! Još je iznenađenija bila kad je čula da idemo do Senja, a kako joj je spavanje očito glavna preokupacija, pitala nas je hoćemo li prespavati na Strugama. To je valjda logičan slijed planinara: cijeli dan od Ivinih do Struga. No, najiznenađenija je bila kad je čula da uopće nećemo spavati i još je jedino uspjela dobaciti da manje trčimo, a više uživamo.
Prema Čičinoj dolini prešli smo još dvoje planinara, a na Vaganskom bili za 4 sata i 17 minuta. Sljedeće prolaze ne znam, Mukki ih ima zapisane, a nisu ni toliko bitni. Na spustu smo sreli četvero mladih kako se penju prema Vaganskom i to su zadnji planinari na koje smo naišli sve do Alana! Na Marasovcu obnavljamo zalihe vode, kratimo na Buljmu zaobilazeći Struge, osvježavamo se na Stražbenici, a na Rujnu, bez obzira na Sunce, uživamo u povjetarcu koji nas rashlađuje. Nešto prije Rujna smo i zadnji put trčali jer je bolesnom Šimunu bilo sve teže, a ja sam tada odlučio primijeniti podlu, ali najefikasniju taktiku kako onoga koji je trenutno najsporiji stalno imati našpananog: držati razmak od 50-tak metara i uvijek ga imati u vidokrugu, kao i on nas, a kad ubrza, ubrzamo i mi, tako da je razmak uvijek isti. Ako odeš predaleko, glupo je čovjeka ostaviti samog. Poslije toga ga čekaš i baš kad te stigne, kreneš, što je najgore za njegov moral jer ispada da se ti stalno odmaraš, a on nikad. Sam je Šimun kasnije primijetio da se osjeća vrlo usamljeno, ali nije loše ponekad ostati sam sa svojim mislima i napajati se ljepotama s brojnih prekokrasnih krajobraza micke.
Na Stapu je bilo vode u izobilju, na termometru 28 stupnjeva i tamo smo kampirali pola sata. Preko Panosa i Šugarske Dulibe došli smo u Ramino Korito, a mrak nas je uhvatio malo iza Šikić Jatare. Tamo uvijek iste dvojbe: je li ovo zadnji uspon na livade poviše Baških Oštarija ili predzadnji ili ih ima još i više. Uglavnom, nikad izaći iz tih rupa i konačno!: livada, zadnji uspon te spust do hotela. Vrijeme 17:30. Zadovoljavajuće.
U hotelu usred noći srećemo Didaka. Nevjerojatno! Kao da je utrka, a on na kontrolnoj točki upisuje prolaze. Šimun razumno odustaje, Markova cura u nevjerici sluša otkud smo došli i kamo idemo bez spavanja, a Mukki i ja, poslije 45 minuta još jednog kampiranja, u problemima kako pogoditi Premužićku, nastavljamo. Pokušavam nas obojicu motivirati najavom drugog rezultata svih vremena (ispod 33 sata), računajući da možemo ponoviti mojih 14 i pol sati iz utrke kad sam bio strgan od prvog dijela, no pokazalo se da je moć adrenalina ipak prevelika. Odmah iza ponoći počinje mi se užasno spavati, nesuvislo buncam, Mukki predlaže kratko spavanje, što odbijam, a spašava me gel s kofeinom uz koji sam nekako izgurao do svitanja. Premužićki nikad kraja. Na nekim mjestima propada u provaliju, na puno mjesta mora se preskakati drveće, a na jednom mjestu se odronila stijena iznad staze, a ogromni ostaci (jedan veličine kontejnera) su zatrpali stazu i to postaje trajno stanje jer do te divljine neće doći nikakvi strojevi. Čekam spasonosne livade, za koje znam da ih ima puno, ali šuma nikako da završi, vrijeme curi, Alan ni blizu, ja padam u očaj na rubu plača. I Mukkiju se čini kao da su nadodali nekoliko kilometara, a ja ne mogu vjerovati da ćemo biti sat vremena sporiji (8 sati!) od mog najlošijeg dijela utrke gdje su se ljudi pitali šta sam radio sedam sati!!!
Na Alanu je već debelo jutro pa planinari doručkuju. Od iznemoglosti sam ih jedva pozdravio i nisam imao namjeru komunicirati, ali sami nas priupitaše odakle dolazimo i kamo idemo pa smo se morali malo hvaliti, uživajući u njihovim preneraženim licima i komentarima tipa "vidiš šta ti je mladost". Oni idu u suprotnom smjeru i sljedeću noć namjeravaju prespavati na Radlovcu! Oh, man, tamo smo bili prije samo 3 sata! Pitam se šta će raditi cijeli dan do Radlovca, a oni vjerojatno tko su ovi manijaci.
Onaj atraktivniji dio Premužićeve, od Alana do Zavižana, prolazi relativno dobro (oko 3 i pol sata), iako sanjam hodajući i stalno haluciniram (jedna od onih koju pamtim je žena u žutoj haljini koja sjedi i slika). Na makadamu po završetku Premužićke zovem Šimuna poradi preispitivanja opcija odustajanja, a on predlaže Oltare. Jako mi se svidjela ta ideja, ali ubrzo mi se u glavi sve stubokom promijenilo. Sad je točno 30 sati i mi to možemo srediti do cilja za ispod 35, što je do sada uspjelo samo petorici: Ferri, Golubu i Horvatičeku, Markici i meni.
Na Zavižanu nije bilo kole, a moj cunning plan bio je zbuksati dvije u bidon i drmnuti ih na Batinovici za ludi finiš prema cilju. Bez obzira na to, moje žuljeve na tabanima i Mukkijevu krvavu petu, trčimo do Oltara (staze je mjestimično poučna i uređena, a mjestimično zatrpana porušenim drvećem), a tamo me izlazak na cestu konačno otrijeznio. Ok, idem do kraja, ali nema više trčanja, a vrijeme nek bude kakvo bude, svejedno mi je. Kao i uvijek, najgori dio utrke je asfalt od Oltara do Tuževca, odakle vodi planinarska staza na Batinovicu. Ispod Batinovice, u prvom selu pitamo za najbrži put do Senja, a taj je put, premda najkraći, ekvivalent paklu. Mukki je otrčao ganjajući vrijeme, a ja ostajem sam u zvizdanu bez hlada, s premalo vode. Sunce prži tako jako da je kosa suha pola minute nakon što je smočim. Cesti se kraj ne nazire, kule nema na vidiku. Nekih 5 kilometara prije Senja prolazi me auto i čovjek mi nudi prijevoz, a ja na prvu odgovaram da bi svi rekli da sam zadnja p.... kad bih sad ušao u auto (Klića kaže da sam ovako i onako) i zahvaljujem se (eh, da mi je dao malo razmisliti). Nastavljam dalje brzinom od 2 km/h i odlučujem da nikad više neću proći taj drugi dio od Baških do Senja. I dalje stojim pri tome. Mukki porukom javlja da je stigao do cilja. Gledam na sat: 36:00:06. Ako uračunamo vrijeme pisanja i slanja poruke, vrijeme mu je 35:59. Ulazim u Senj, a kula i more su tako daleko. Dolazim u iskušenje da zovem Šimuna ili Barbaru da dođu po mene. Ipak sam se nekako dogegao do magistrale, prošao ispod kule za 36:40, u prvom dućanu drmnuo litru čokoladnog mlijeka i pojavio se na rivi (trebam li napominjati da su me ljudi čudno gledali - dugi rukavi, ruksak, bicke, gegajući hod, izmoždena njuška...), gdje me dočekala Barbara sa psićem, Mukki koji se već vratio s kupanja, a onda i Šimun koji je u obližnjoj birtiji gledao vaterpolo.
Tad mi je bilo svejedno, a sad mi je drago što me nitko nigdje nije skupio, ali siguran sam da ovo neću ponoviti, bez obzira na nirvanu slatkog umora i zadovoljstva što će me pratiti danima, a mislim da ni utrka više neće ovim prestrašnim stazama drugog dijela.
Ispod Stapa vidjeli smo dvije srne, na Premužićevoj po noći ježa, u zoru nešto veliko sivo što je pobjeglo (medvjed, a vjerojatnije divlja svinja), minutu nakon toga slatkog mladog veprića, baš bebu, mrtvog na samoj stazi, ispod Batinovice zekana-zvekana... Paukovi su bezbrojni i golemi, njihove smo mreže uglavnom zaobilazili. Kad je to bilo nemoguće, uništili bismo mrežu uz glasne isprike, a tješila nas je činjenica da će vješti i impozantni vlasnik ubrzo isplesti novu. Od asfalta ispod Batinovice pa sve do spusta u Senj pratio me jedan te isti obad koji mi se i krvi napio.
Što se demicfikacije tiče, uz sat i 15 minuta kampiranja, šetnjicu kroz veći dio puta, vrijeme je sasvim solidno, što znači da se na ovoj stazi, naravno - bez gubljenja, nema šta raditi više od 40 sati. Tako govorio Zaratustra...
srijeda, 22. srpnja 2009.
FRANJO POTOČNIK
Prije točno 11 mjeseci, originalna i nikad zajedno nastupajuća postava Teama Croatia + Tea + Luka Grebenc, odvela me na Triglav, a vaistinu sam bio uvjeren da nema šanse da ikad odem. Džaba bilo konja vranih po livadi razigranih, džaba uvjeravanja da se gore penju bakice od 80 i više godina, kad ja visinu ne volem. Ne da je ne volem, nego je, brate, ne podnosim. Kad me spopadne strah što dolazi iz predjela muških spolnih žlijezda, umirem. Fuj, odvratna li osjećaja!!! Dok smo spavali u smrdljivom Aljaževom domu, dva sam puta sanjao da sam pobjegao u Zagreb i pritom osjećao nevjerojatno olakšanje, koje je zamijenilo teško razočaranje kad bih se probudio. Tad sam molio Manitua, Odina i El Chupacabru da pošalju kišu i spase me tog užasa. Kiša je padala cijelu noć, no to nije spriječilo naciste iz riječkog dijela ex TC-a da nas u zoru povedu prema majci slovenskih planina. I to ne bilo kojim putem, nego onim najtežim, to jest, preko Bambergerjeve ferate i črez Plemenice (valjda sam dobro napisao, a i ako nisam, who gives a shit). Prije ferate, dok su drugi veselo na pojas kačili via ferata set, ja sam bojažljivo priupitao hoće li se jako naljutiti ako se vratim do doma po auto i odem za Zagreb. Naravno, ta je opcija bila unacceptable i ja sam nekako preživio taj uspon i ostale klinove i sajle do Triglava, ponešto i zahvaljujući magli jer zbog nje nisam mogao cijelo vrijeme biti svjestan svih strahota oko sebe. Na vrhu se razvedrilo, no za sve ono što sam do tada prošao, spust via normale na Kredaricu bio je pljuga. A onda sam im svima lijepo rekao da sam ja napravio svoje (popeo se) i da više nemam živaca za proživljavanje smrtnih strahova i da se spuštam u dolinu Krma pa ću pješačiti 20 km do auta i doline Vrata, samo da opet ne moram na klinove i sajle prema dolje. No, ne lezi vraže, podli Elvir rekao je da je Tominškova staza ništa prema onome što sam već prošao. Ne moram ni napominjati da je to nešto najstravičnije što sam u životu prošao (hodaš po klinovima, držiš se za sajlu, a ispod tebe ambis do Deliblatske Peščare)! Ipak, preživio sam i hvala im što su me odveli i trpili...
I tako je došao dan da sam i ja nekog odveo na Triglav, bješe to jučer moj trkački partner Alan. Vrijeme savršeno, bolje nikako ne može biti. Ja kreten nisam se namazao kremom pa sam pocrvenio po strateškim mjestima, njuška, nadlaktice i listovi peku opako. Ovaj put išlo se iz Krme (ne budu mene više vidli Bambergeri, Plemenice, Tominškove...), 2 sata i 45 minuta do Kredarice, a kad tamo, opet dubioze. Kad je čovjek vidio ljude u stijeni prema Malom Triglavu, nije mu uopće bilo jasno kako su se ovi tamo našli. On je mislio da je i do vrha šetnjica kao do doma. I ja sam, čim sam to vidio, počeo gutati knedle i rekao mu da ne idem gore, više zbog straha, a manje zbog ruke jer se kao ne smijem primati za klinove i sajle. Budući da je Alan rekao da bez mene ne ide, a ja sam si ipak mislio da ako sam se tu već jednom spustio da mogu i opet i da je glupo da se ne popnemo kad smo već tako blizu, ipak smo krenuli i do vrha jedan drugog psovali što smo se od onog drugog dali nagovoriti da se penjemo, ali ipak smo obavili ono po što smo došli, a to je slikica s Aljaževim stolpom.
Otkud onda Franjo Potočnik?!? Čovjek je, dok smo se Alan i ja međusobno prepucavali, na svom putu prema dolje, a našem prema gore, uletio u našu konverzaciju baš na Malom Triglavu i taj je trenutak postao neprocjenjiv. On je isto krenuo iz Krme, ali u pola 3 ujutro, a stazu ionako zna napamet jer se prije 9 godina u sklopu humanitarne akcije popeo na Triglav 366 puta za 200 i nešto dana! Od Kredarice mu je rekord 47 minuta gore(25)-dolje(22), a tad je imao 65 godina!!! Uskoro će napuniti 74 godine, a 8.8. će mu biti 888. put da se popeo na Triglav, što je slovenski i apsolutni rekord!!! Fucking unbelievable! Starom Franji želimo dug život i, naravno, TISUĆICU!!!
I tako je došao dan da sam i ja nekog odveo na Triglav, bješe to jučer moj trkački partner Alan. Vrijeme savršeno, bolje nikako ne može biti. Ja kreten nisam se namazao kremom pa sam pocrvenio po strateškim mjestima, njuška, nadlaktice i listovi peku opako. Ovaj put išlo se iz Krme (ne budu mene više vidli Bambergeri, Plemenice, Tominškove...), 2 sata i 45 minuta do Kredarice, a kad tamo, opet dubioze. Kad je čovjek vidio ljude u stijeni prema Malom Triglavu, nije mu uopće bilo jasno kako su se ovi tamo našli. On je mislio da je i do vrha šetnjica kao do doma. I ja sam, čim sam to vidio, počeo gutati knedle i rekao mu da ne idem gore, više zbog straha, a manje zbog ruke jer se kao ne smijem primati za klinove i sajle. Budući da je Alan rekao da bez mene ne ide, a ja sam si ipak mislio da ako sam se tu već jednom spustio da mogu i opet i da je glupo da se ne popnemo kad smo već tako blizu, ipak smo krenuli i do vrha jedan drugog psovali što smo se od onog drugog dali nagovoriti da se penjemo, ali ipak smo obavili ono po što smo došli, a to je slikica s Aljaževim stolpom.
Otkud onda Franjo Potočnik?!? Čovjek je, dok smo se Alan i ja međusobno prepucavali, na svom putu prema dolje, a našem prema gore, uletio u našu konverzaciju baš na Malom Triglavu i taj je trenutak postao neprocjenjiv. On je isto krenuo iz Krme, ali u pola 3 ujutro, a stazu ionako zna napamet jer se prije 9 godina u sklopu humanitarne akcije popeo na Triglav 366 puta za 200 i nešto dana! Od Kredarice mu je rekord 47 minuta gore(25)-dolje(22), a tad je imao 65 godina!!! Uskoro će napuniti 74 godine, a 8.8. će mu biti 888. put da se popeo na Triglav, što je slovenski i apsolutni rekord!!! Fucking unbelievable! Starom Franji želimo dug život i, naravno, TISUĆICU!!!
srijeda, 20. svibnja 2009.
BOS SISTAZ
Pola dana smišljam što napisati i ništa pametno mi ne pada na pamet. Samo blejim u prazno i sve misli mi se svode u jednu, a opet, nikako da iskoči našto suvislo. Ajde, testirajte se malo: biste li ovog trenutka, ako izuzmemo Janicu koja je jedna i jedina u planetarnim okvirima, sa sigurnošću mogli reći koliko Hrvatska ima zlatnih olimpijskih medalja? Izuzmimo Pešalova jer ta medalja nije proizvedena u Hrvatskoj, niti su je proizveli Hrvati i ostaju nam "samo" dvije - one rukometaša. I kao što se pamte njihova imena, kao što svi znaju tko je Stipe Božić, tako će se 4ever and ever pamtiti Darija i Iris, Iris i Darija, jer to su još dvije "punokrvne" zlatne medalje, ako ne i zlatnije od zlatnih! Nek se, kamo sreće, pridruže i Vedrana i Ena i Milena, ali njih ne poznajem, a ovo je ipak my own private motha' fucking blog! Još ću jednom citirati Ferru, nekako mi zvoni da je to izrekao pri usponu na Medvedgrad asfaltom iz Lukšića, iako se nikako ne mogu sjetiti zašto smo se nas dvojica tamo našli: "Jednog dana ćemo pričati unucima da smo poznavali sestre Bostjančić!" U tom trenutku pomislih kako Ferro nepotrebno preuveličava stvari, no od danas shvaćam da je to istina. Vjerujem da su svi bili sigurni da će se Darija i Iris popeti, ali puno je drugačiji osjećaj kad se to uistinu dogodi. Kao nešto što neprestano očekuješ, a opet ne možeš vjerovati kad do toga stvarno dođe. Cure, zna se što mislim, words are meaningless and 4getable, a ovo što ste vi napravile definitivno nije. Sve što bih dalje napisao bio bi još samo jedan od mojih ego tripova...
srijeda, 1. travnja 2009.
ŽIVOT IZ PERSPEKTIVE JUTARNJE GELENDER LIGE...
...iliti zašto volim Jutarnju gelender ligu 1, 2, 3 i sve predstojeće. Atmosfera je trekerska - nema brojeva, nema startnina, nema opterećujućih spika, nema nadrkane i negativno nabijene atmosfere nekih drugih sportova. Interakcija baš i nije neka jer se dolazi malo prije starta, za vrijeme trke se samo dahće i krepava, od magle ne vidi ništa osim snopa svjetla pod nosom, a još ako ti se žuri pa sam kreneš dole... Ali osjećaj poslije nešto je posebno i teško opisivo, vjerojatno ono po što svi dolaze. Endorfini divljaju mozgom, a nirvana bi bila potpuna da čovjek nije neispavan. Ovako vlada stanje drčno-opuštenog savršenstva: lagana vožnja kroz grad, a dok gitara Joea Frusciantea u The Zephyr Song jeca toliko jebeno dobro da mami suze na oči, nek kolone budu kilometarske, nek bombe padaju, nek svemirci izvrše invaziju...
petak, 20. ožujka 2009.
SEKS U ŠKOLI
Zdravo, dragi i predragi prijatelji, ljubitelji opskurnih i još opskurnijih sportova! Saznah jučer za aferu rušenja stabala na Dubravkinu putu te se odlučih uvjeriti u isto on the face of the place. Prije toga, dok sam po enti put u čekaonici vabio uputnicu (i tamo susreo treking instituciju u Hrvata, poznatog srčera za ekstraterestrijalnom inteligencijom), pao mi pod ruke onaj smiješni selonačelnikov list "zagreb.hr", koji službeno izlazi danas, no uvijek se pojavi koji dan ranije. U donjem kutu šeste stranice, naoko savamatsu beznačajni člančić što ga prenosim u cijelosti (valda me ne budu tuzili, ne?) pod naslovom "Opasna stabla na Dubravkinom putu": "Lani je na Dubravkinom putu bilo 15 samoizvaljivanja stabala i samo je sreća spasila prolaznike. Budući da se tu grade sportski tereni i šetnica od gotovo dva kilometra, Hrvatske šume čine sve da se samoizvaljivanja ne bi dogodila kad radovi završe i krenu prvi šetači. Uklonit će se 272 opasna stabla." Hm, hm, hm... Koji debil uopće izmisli imenicu samoizvaljivanje ili samoizvala?!?
"Jezikoslovac velik ja sam,
Pun sam teških provala.
Jedna od mojih žešćih
Bješe samoizvala!"
Pazi! Samo je sreća spasila prolaznike! Oni dovijeka mogu i trebaju zahvaljivati sudbini, sreći i gospođici Providnost što živi ostaše! A Hrvatske šume čine SVE da to prestane biti pitanje sreće!!! Živjele Hrvatske šume jer one ukloniše OPASNA stabla. Još će ispasti da stabla nisu opasna samo zbog svojih čestih i čudnih afiniteta prema samoizvaljivanju, nego su i odgovorna za silovanja, pljačke i otimačine po Zagrebu. Prije nego što završe u peći ili kao namještaj, treba ih ispitati! Neka priznaju svoja zlodjela! I nek priznaju što više! Ima li neriješenih slučajeva ubojstava? Pokoje pripišite nesretnom stablu br. 112 s Dubravkina puta jer da je mirovalo na svom mjestu, namjesto lutalo po gradu s podlim nakanama, sad bi bilo propisno ukorijenjeno i ne bi samoizvalom prijetilo nedužnim šetačima (pasa) kojih je manje nego, recimo, na Leusteku ili Bikčevićevoj stazi na Sljemenu. Znači li to da i tamo treba ukloniti sva OPASNA stabla? Nema brige, tamo se to ionako radi, jedino što se žrtve ne mjere u stotinama, nego u desecima, a možda i stotinama tisuća.
I ne budi lijen (ionako sam na bolovanju), odoh ja čekirati što se tamo dogodilo. Boga mi, pravo groblje! I ne samo groblje stabala, nego su za teška vozila morali i okretišta napraviti, ali ajde, kaže da će sve nanovo urediti. Vjerojatno i hoće. Budući da se radi o centru grada, puno izloženijem jamranju građana, na mjestu porušenog drveća posađene su mladice, što na Sljemenu nije slučaj, Husaga i prijatelji, za razliku od Sljemena, nisu se sprejem potpisivali po stablima, a sigurno će pokupiti sve kante i smeće koje na Sljemenu uredno ostavljaju. Sve u svemu, i nije tako loše. Sljedećih nekoliko godina šetači će ljeti uživati u podnevnom suncu jer spasonosnog hlada baš i neće biti.
No, nije to ništa prema onom što nas čeka na Sljemenu, a to je nova žičara. Kako u "zagreb.hr" kaže naša mila sugrađanka Ria: "Žičara je dio tradicije odlaska Zagrepčana na Sljeme. Vozeči se njome neki su se upoznali i sprijateljili." Joj, kak je to super! Istina, trebamo žičaru, a kaj bu ispalo od toga, teško nama! Kol'ko će šume porušiti postavljajući 27 stupova (stara je imala 13), nitko ne zna, a najveći pokolj prijeti na vrhu jer se gornja stanica želi premjestiti na vrh (tako je teško prehodati onih 200 metara do vrha - jadni skijaši - ako već neće moći autom gore, barem iskrcajte njihove debele guze na vrhu!), što znači još puno, puno rušenja plus međustanica kod Brestovca.
I sve bi se to još podnijelo kad bismo izbjegli tunel kroz Sljeme i Tangentu, Tangensu ili kako se već ne zovu sve te prebolesne ideje...
"Jezikoslovac velik ja sam,
Pun sam teških provala.
Jedna od mojih žešćih
Bješe samoizvala!"
Pazi! Samo je sreća spasila prolaznike! Oni dovijeka mogu i trebaju zahvaljivati sudbini, sreći i gospođici Providnost što živi ostaše! A Hrvatske šume čine SVE da to prestane biti pitanje sreće!!! Živjele Hrvatske šume jer one ukloniše OPASNA stabla. Još će ispasti da stabla nisu opasna samo zbog svojih čestih i čudnih afiniteta prema samoizvaljivanju, nego su i odgovorna za silovanja, pljačke i otimačine po Zagrebu. Prije nego što završe u peći ili kao namještaj, treba ih ispitati! Neka priznaju svoja zlodjela! I nek priznaju što više! Ima li neriješenih slučajeva ubojstava? Pokoje pripišite nesretnom stablu br. 112 s Dubravkina puta jer da je mirovalo na svom mjestu, namjesto lutalo po gradu s podlim nakanama, sad bi bilo propisno ukorijenjeno i ne bi samoizvalom prijetilo nedužnim šetačima (pasa) kojih je manje nego, recimo, na Leusteku ili Bikčevićevoj stazi na Sljemenu. Znači li to da i tamo treba ukloniti sva OPASNA stabla? Nema brige, tamo se to ionako radi, jedino što se žrtve ne mjere u stotinama, nego u desecima, a možda i stotinama tisuća.
I ne budi lijen (ionako sam na bolovanju), odoh ja čekirati što se tamo dogodilo. Boga mi, pravo groblje! I ne samo groblje stabala, nego su za teška vozila morali i okretišta napraviti, ali ajde, kaže da će sve nanovo urediti. Vjerojatno i hoće. Budući da se radi o centru grada, puno izloženijem jamranju građana, na mjestu porušenog drveća posađene su mladice, što na Sljemenu nije slučaj, Husaga i prijatelji, za razliku od Sljemena, nisu se sprejem potpisivali po stablima, a sigurno će pokupiti sve kante i smeće koje na Sljemenu uredno ostavljaju. Sve u svemu, i nije tako loše. Sljedećih nekoliko godina šetači će ljeti uživati u podnevnom suncu jer spasonosnog hlada baš i neće biti.
No, nije to ništa prema onom što nas čeka na Sljemenu, a to je nova žičara. Kako u "zagreb.hr" kaže naša mila sugrađanka Ria: "Žičara je dio tradicije odlaska Zagrepčana na Sljeme. Vozeči se njome neki su se upoznali i sprijateljili." Joj, kak je to super! Istina, trebamo žičaru, a kaj bu ispalo od toga, teško nama! Kol'ko će šume porušiti postavljajući 27 stupova (stara je imala 13), nitko ne zna, a najveći pokolj prijeti na vrhu jer se gornja stanica želi premjestiti na vrh (tako je teško prehodati onih 200 metara do vrha - jadni skijaši - ako već neće moći autom gore, barem iskrcajte njihove debele guze na vrhu!), što znači još puno, puno rušenja plus međustanica kod Brestovca.
I sve bi se to još podnijelo kad bismo izbjegli tunel kroz Sljeme i Tangentu, Tangensu ili kako se već ne zovu sve te prebolesne ideje...
srijeda, 18. ožujka 2009.
RUKA
Ovu priču ispričao sam više od sto puta. Dopizdilo, brate:
"Pao sam s bicikla, slomio ruku, bio pomak, operirali me, stavili pločice i šerafe, koje sam uspio rasturiti, tj. pomaknuli se pa kost nije zarastala. Prvo što me doktor pitao kad je vidio snimku bješe jesam li opet pao s bicikla. Zato sam bio na drugoj operaciji. Tad mi je izvadilo dio kosti iz zgloba da bi nadomjestilo ono što nije zarastalo i ponovo stavilo pločice i šerafe."
Priča ima i nastavak, a pišem ga zato jer ću možda taj nastavak ispričati deset puta manje ako ovo pročita deset posjetitelja ovog ažbloga:
"Danas bio na kontroli. Ovaj put pločica stoji dobro i kost dobro zarasta, no jedan se šeraf počeo izvlačiti. Sad me nije pitao jesam li pao s bicikla jer je šteta puno manja, nego jesam li skidao longetu. Kakvo potcjenjivanje! Kao da ne mogu rasturiti šerafe ne skidajući longetu!!! Uglavnom, vjerojatno će ponovo operirati, s tim da je odmah naručio pločicu od nekog puno čvršćeg materijala koji se ne vadi, tj. ostaje 4 life."
Elem, nema Traverse, nema Medotreka, Risnjaka, a vjerojatno ni Velebita, Sljemenskog maratona, niti Cresa. Možda se vidimo na 24 sata Sljemana i na Grossglockneru...
"Pao sam s bicikla, slomio ruku, bio pomak, operirali me, stavili pločice i šerafe, koje sam uspio rasturiti, tj. pomaknuli se pa kost nije zarastala. Prvo što me doktor pitao kad je vidio snimku bješe jesam li opet pao s bicikla. Zato sam bio na drugoj operaciji. Tad mi je izvadilo dio kosti iz zgloba da bi nadomjestilo ono što nije zarastalo i ponovo stavilo pločice i šerafe."
Priča ima i nastavak, a pišem ga zato jer ću možda taj nastavak ispričati deset puta manje ako ovo pročita deset posjetitelja ovog ažbloga:
"Danas bio na kontroli. Ovaj put pločica stoji dobro i kost dobro zarasta, no jedan se šeraf počeo izvlačiti. Sad me nije pitao jesam li pao s bicikla jer je šteta puno manja, nego jesam li skidao longetu. Kakvo potcjenjivanje! Kao da ne mogu rasturiti šerafe ne skidajući longetu!!! Uglavnom, vjerojatno će ponovo operirati, s tim da je odmah naručio pločicu od nekog puno čvršćeg materijala koji se ne vadi, tj. ostaje 4 life."
Elem, nema Traverse, nema Medotreka, Risnjaka, a vjerojatno ni Velebita, Sljemenskog maratona, niti Cresa. Možda se vidimo na 24 sata Sljemana i na Grossglockneru...
nedjelja, 1. veljače 2009.
FINALE...
Dokaz koliko sam bio napaljen je što sam propustio cijelo prvo poluvrijeme misleći da je utakmica u šest. Bilo mi nekako svejedno, a onda me razljutilo što su me raspizdili oni glupi suci. Ok, Francuzi su stvarno dobri, Lino je radio pizdarije s Horvatom na desnom vanjskom (ako ne može Metličić, gdje mu je Buntić), s Balićem na klupi u odlučujućim trenucima (ali tu ne znamo šta se s njim zbivalo) najveća pizdarija: sa Špremom na krilu, a čovjek ne igra cijelo prvenstvo. Za svaki njegov promašaj kriv je Lino, ali Lino je bio: olimpijski pobjednik, svjetski prvak, dvostruki svjetski viceprvak, europski viceprvak u samo 6 godina - od Portugala i svjetskog naslova prošlo je samo šest godina i zato Lino - svaka čast!
I srebro je veliki uspjeh. Iz nekoliko razloga. Teško je igrati doma, a mi smo odigrali bez kiksa. Velika je stvar kad domaća momčad stigne do finala. Dvorane su pune do kraja. Velika je stvar u nečemu biti drugi na svijetu. I velika je stvar doslovno se prošetati do finala, suvereno, a ne provlačiti se, bez pomoći sudaca.
A suci... Većina sudi loše jer ne znaju. Mislim da ni ovi danas ne znaju. Mi smo već nakon utakmice sa Španjolcima trebali uputiti službeni prosvjed pa nek se vidi da znamo šta nam rade unatoč +10! Koliko dobro moramo organizirati prvenstvo, koliko dvorana trebamo izgraditi, kome se u IHF-u moramo ulizivati ili koliko moramo platiti da imamo pošteno suđenje doma? Šta me danas raspizdilo? Dođem kod frenda lijepo gledat utakmicu, mirno, opušteno, ali vraga - već na početku svakom laiku očigledna greška - vodimo 13:11, Alilović brani, imali bismo napad za tri razlike, a suci sude nepostojeći sedmerac! Baš svinjski i smećarski! I naravno, Francuzi zabiju tri zaredom. Ne kažem da ne bi ionako, ali fini vjetar u leđa. Ubrzo nakon toga nepostojeći sedmerac uz sumnjivo isključenje, jedino u drugom poluvremenu. Malo čudno za finale. E tad su naši trebali izvršiti maksimalni pritisak na suce, uključujući i Linu, čak i pod cijenu njegovog isključenja, maksimalno napaliti dvoranu pa da vidimo kako bi se sudilo do kraja. No, to nije sve. Francuzi igraju najbolju obranu na prvenstvu, brzu i oštru, uvijek malo ispod granice isključenja, no Karabatić ga je u drugom poluvremenu zaslužio dvaput: jednom Metličića laktom u vrat, drugi put Balića rukom u lice (da suci imalo vjeruju svojim odlukama, Balića bi odmah isključili za ono unošenje Crnom Batiću u lice) - jasno mi je da je Karabatić najbolji igrač na svijetu i da ima kredit, jasno mi je da su suci dobili naputak da nema domaćinskog suđenja, ali situacija je čista - vidio si, dosudi, nitko im ne bi ni "a" rekao. I šlag na tortu - Šprem leži u francuskom šestercu, lopta je vani, suci dopuštaju da golman izvede loptu, a Francuzi pokušavaju zabiti...
Užas - lošost, neznanje, katastrofa...
I srebro je veliki uspjeh. Iz nekoliko razloga. Teško je igrati doma, a mi smo odigrali bez kiksa. Velika je stvar kad domaća momčad stigne do finala. Dvorane su pune do kraja. Velika je stvar u nečemu biti drugi na svijetu. I velika je stvar doslovno se prošetati do finala, suvereno, a ne provlačiti se, bez pomoći sudaca.
A suci... Većina sudi loše jer ne znaju. Mislim da ni ovi danas ne znaju. Mi smo već nakon utakmice sa Španjolcima trebali uputiti službeni prosvjed pa nek se vidi da znamo šta nam rade unatoč +10! Koliko dobro moramo organizirati prvenstvo, koliko dvorana trebamo izgraditi, kome se u IHF-u moramo ulizivati ili koliko moramo platiti da imamo pošteno suđenje doma? Šta me danas raspizdilo? Dođem kod frenda lijepo gledat utakmicu, mirno, opušteno, ali vraga - već na početku svakom laiku očigledna greška - vodimo 13:11, Alilović brani, imali bismo napad za tri razlike, a suci sude nepostojeći sedmerac! Baš svinjski i smećarski! I naravno, Francuzi zabiju tri zaredom. Ne kažem da ne bi ionako, ali fini vjetar u leđa. Ubrzo nakon toga nepostojeći sedmerac uz sumnjivo isključenje, jedino u drugom poluvremenu. Malo čudno za finale. E tad su naši trebali izvršiti maksimalni pritisak na suce, uključujući i Linu, čak i pod cijenu njegovog isključenja, maksimalno napaliti dvoranu pa da vidimo kako bi se sudilo do kraja. No, to nije sve. Francuzi igraju najbolju obranu na prvenstvu, brzu i oštru, uvijek malo ispod granice isključenja, no Karabatić ga je u drugom poluvremenu zaslužio dvaput: jednom Metličića laktom u vrat, drugi put Balića rukom u lice (da suci imalo vjeruju svojim odlukama, Balića bi odmah isključili za ono unošenje Crnom Batiću u lice) - jasno mi je da je Karabatić najbolji igrač na svijetu i da ima kredit, jasno mi je da su suci dobili naputak da nema domaćinskog suđenja, ali situacija je čista - vidio si, dosudi, nitko im ne bi ni "a" rekao. I šlag na tortu - Šprem leži u francuskom šestercu, lopta je vani, suci dopuštaju da golman izvede loptu, a Francuzi pokušavaju zabiti...
Užas - lošost, neznanje, katastrofa...
subota, 24. siječnja 2009.
KOOOOO JEEEE NAAAAAJVEEEEĆIIII DEEEEBIIIL?
Daaaaaaaaarkooooo (sad idemo svi zajedno!) JAAAAANEEEEEŠ!!!
One s HTV-a bi stvarno trebalo poslati u gulag jer nisu kupili prvenstvo. A siroti Filip Brkić veze nema, no naravno da to nije previše bitno. A treba li komentirati onu trebicu koja "izvještava" s tribina? Zadatak baš po njenoj mjeri. I sve bi to prošlo da se nije pojavila ona debilčina koja priča s igračima odmah poslije utakmice, još na terenu. Njemu je najvažnije pitanje Baliću gdje je bolja atmosfera!!! I šta bi sad čovjek trebao odgovoriti? Ali ovaj ne odustaje i pita još jednom!!! Usred svih sranja između Zagreba i Splita, Hajduka i Dinama, sad još preko Balića treba dodatno zapaprit. I kad mu je Balić najboljim i jedinim mogućim odgovorom začepio glupa "novinarska" usta, ovaj ga pita jel mu smeta što ga Lino stalno rotira? Nije čuo ono što je htio pa sad treba vadit sranja s druge strane, na relaciji izbornik-najbolji igrač. I tu je popušio! Ali ni tu bezobrazluku i gluposti nije kraj - nakon toga pita kapetana da mu, ALI ISKRENO, kaže gdje je bolja atmosfera!!! Ma, ko si ti, smeće jedno, da to uopće pitaš i to još s tim ISKRENO?!? I ovaj ga je odjebo, idiota glupog! S T R A Š N O !!!
Čuo sam neke insajderske informacije da je atmosfera u reprezentaciji katastrofalna, da su svi posvađani, ažbla, ažbla... I? U kojoj je reprezentaciji dobra? Izbornik-mladi-stari-nezadovoljni koji ne igraju... Tko može pomiriti sve te taštine? Koliko ima igrača koji zaslužuju više? Horvat, Šprem, Buntić... I? Bitno je jedno - deveto natjecanje, osmo polufinale - kod nas nikad ne fali jalnuških diletanata, stoke sitnog zuba i crnih vragova. I ne samo crnih, nego i zelenih i žutih...
One s HTV-a bi stvarno trebalo poslati u gulag jer nisu kupili prvenstvo. A siroti Filip Brkić veze nema, no naravno da to nije previše bitno. A treba li komentirati onu trebicu koja "izvještava" s tribina? Zadatak baš po njenoj mjeri. I sve bi to prošlo da se nije pojavila ona debilčina koja priča s igračima odmah poslije utakmice, još na terenu. Njemu je najvažnije pitanje Baliću gdje je bolja atmosfera!!! I šta bi sad čovjek trebao odgovoriti? Ali ovaj ne odustaje i pita još jednom!!! Usred svih sranja između Zagreba i Splita, Hajduka i Dinama, sad još preko Balića treba dodatno zapaprit. I kad mu je Balić najboljim i jedinim mogućim odgovorom začepio glupa "novinarska" usta, ovaj ga pita jel mu smeta što ga Lino stalno rotira? Nije čuo ono što je htio pa sad treba vadit sranja s druge strane, na relaciji izbornik-najbolji igrač. I tu je popušio! Ali ni tu bezobrazluku i gluposti nije kraj - nakon toga pita kapetana da mu, ALI ISKRENO, kaže gdje je bolja atmosfera!!! Ma, ko si ti, smeće jedno, da to uopće pitaš i to još s tim ISKRENO?!? I ovaj ga je odjebo, idiota glupog! S T R A Š N O !!!
Čuo sam neke insajderske informacije da je atmosfera u reprezentaciji katastrofalna, da su svi posvađani, ažbla, ažbla... I? U kojoj je reprezentaciji dobra? Izbornik-mladi-stari-nezadovoljni koji ne igraju... Tko može pomiriti sve te taštine? Koliko ima igrača koji zaslužuju više? Horvat, Šprem, Buntić... I? Bitno je jedno - deveto natjecanje, osmo polufinale - kod nas nikad ne fali jalnuških diletanata, stoke sitnog zuba i crnih vragova. I ne samo crnih, nego i zelenih i žutih...
petak, 23. siječnja 2009.
četvrtak, 22. siječnja 2009.
utorak, 20. siječnja 2009.
RUKOMET
Pripremih još jedan štreberski post imajući u vidu dr. Vlahka...
Uopće ne mislim kritizirati - obožavam našu rukometnu reprezentaciju i Linota! Ovo im je deveto veliko natjecanje za redom - osam polufinala i jedan jedini kiks - ispadanje u četvrtfinalu prije dvije godine od Francuza, nakon što smo pregazili sve u grupi.
Olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, svjetski i europski viceprvaci. I baš zbog toga - potrošeni. Previše je velikih natjecanja, pet u četiri godine + igranje u jakim ligama gdje je svaka utakmica na sto posto. Kad smo bili svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, Lacković i Metličić zajedno su zabijali desetak golova, a koji put i puno više - danas ne zabiju ni pola od toga. I sve bi se to dalo nadoknaditi kad bi Balić bio u formi, a to isto nije slučaj. A još nam i golmani ne brane dobro. Zato ne znam na čemu temeljimo optimizam. Bojim se da ne završimo kao na Europskom prvenstvu isto u Hrvatskoj '99. kad se nismo uspjeli plasirati za Sydney pa nismo ni mogli braniti zlato iz Atlante. Tad se ta generacija gasila, a u odlučujućoj utakmici za peto mjesto i odlazak na Olimpijske igre izgubili smo od Slovenaca. Nadam se da sam u krivu...
E, mislio sam da je onaj Filip Brkić u kurcu! Mislim i dalje, ali on je doktor za onog Tabakovića koji prenosi utakmice u kojima ne igra Hrvatska - teško je to prepričati, treba ga slušati. Fenomenalno!!!
Uopće ne mislim kritizirati - obožavam našu rukometnu reprezentaciju i Linota! Ovo im je deveto veliko natjecanje za redom - osam polufinala i jedan jedini kiks - ispadanje u četvrtfinalu prije dvije godine od Francuza, nakon što smo pregazili sve u grupi.
Olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, svjetski i europski viceprvaci. I baš zbog toga - potrošeni. Previše je velikih natjecanja, pet u četiri godine + igranje u jakim ligama gdje je svaka utakmica na sto posto. Kad smo bili svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, Lacković i Metličić zajedno su zabijali desetak golova, a koji put i puno više - danas ne zabiju ni pola od toga. I sve bi se to dalo nadoknaditi kad bi Balić bio u formi, a to isto nije slučaj. A još nam i golmani ne brane dobro. Zato ne znam na čemu temeljimo optimizam. Bojim se da ne završimo kao na Europskom prvenstvu isto u Hrvatskoj '99. kad se nismo uspjeli plasirati za Sydney pa nismo ni mogli braniti zlato iz Atlante. Tad se ta generacija gasila, a u odlučujućoj utakmici za peto mjesto i odlazak na Olimpijske igre izgubili smo od Slovenaca. Nadam se da sam u krivu...
E, mislio sam da je onaj Filip Brkić u kurcu! Mislim i dalje, ali on je doktor za onog Tabakovića koji prenosi utakmice u kojima ne igra Hrvatska - teško je to prepričati, treba ga slušati. Fenomenalno!!!
subota, 17. siječnja 2009.
KOREJA
Baš su mi simpatični ovi Korejanci - igraju čisto, brzo i atraktivno i da - igraju, a ne seru! Pravi sportski, pošteni pristup - od sad navijam i za njih.
A zašto mi plaćamo pretplatu HTV-u, a oni ne prenose rukomet. Nego moramo slušati Filipa Brkića s njegovim mekanim L i totalnim nepoznavanjem rukometa. Kaže frajer za korejskog drugog golmana: "Ušao je u 40. minuti, a do tada nije skupio još nijednu obranu!" Isuse i Bože - nisam znao da se išta može obraniti dok sjediš na klupi. Mother of God! No, Filipček je još i dobar u usporedbi sa službenim spikerom - ne mogu vjerovat da su onog najiritantnijeg debila na svijetu Darka Janeša doveli u Split i još mu to i platili - užas! Nadam se da će ga Dalmatinci izdevetat kao onomad Dragu Ćosića i poslat ga natrag u Zagreb. K'o da nema duhovitih i rječitih Dalmatinaca koji bi to napravili stoput bolje od njega - i sigurno manje iritantno. Filip i Darko su iz LM - League of Morons.
I onda još vidim da su si političari (čuj zanimanja) povećali plaće - saborski zastupnik 16.900 + sve moguće beneficije. I onda mi se javi onaj tuljan Milanović koji kaže da se SDP-ovci odriču povećanja. Moš mislit! Kad su 2000. došli na vlast smanjili su saborske plaće za koliko ono - 2%? A otada su narasle još valjda 50%... Za koga glasat? HDZ? O, da - svakako... SDP? Još svakakije... Treće? Nema. Mislim da je jedini način da im se pokaže što mislimo o njima - bojkot izbora. Uvijek mi je u glavi onaj splitski grafit "Malo nas je, al smo govna!" A naši političari su best of the best of the best shits.
A zašto mi plaćamo pretplatu HTV-u, a oni ne prenose rukomet. Nego moramo slušati Filipa Brkića s njegovim mekanim L i totalnim nepoznavanjem rukometa. Kaže frajer za korejskog drugog golmana: "Ušao je u 40. minuti, a do tada nije skupio još nijednu obranu!" Isuse i Bože - nisam znao da se išta može obraniti dok sjediš na klupi. Mother of God! No, Filipček je još i dobar u usporedbi sa službenim spikerom - ne mogu vjerovat da su onog najiritantnijeg debila na svijetu Darka Janeša doveli u Split i još mu to i platili - užas! Nadam se da će ga Dalmatinci izdevetat kao onomad Dragu Ćosića i poslat ga natrag u Zagreb. K'o da nema duhovitih i rječitih Dalmatinaca koji bi to napravili stoput bolje od njega - i sigurno manje iritantno. Filip i Darko su iz LM - League of Morons.
I onda još vidim da su si političari (čuj zanimanja) povećali plaće - saborski zastupnik 16.900 + sve moguće beneficije. I onda mi se javi onaj tuljan Milanović koji kaže da se SDP-ovci odriču povećanja. Moš mislit! Kad su 2000. došli na vlast smanjili su saborske plaće za koliko ono - 2%? A otada su narasle još valjda 50%... Za koga glasat? HDZ? O, da - svakako... SDP? Još svakakije... Treće? Nema. Mislim da je jedini način da im se pokaže što mislimo o njima - bojkot izbora. Uvijek mi je u glavi onaj splitski grafit "Malo nas je, al smo govna!" A naši političari su best of the best of the best shits.
petak, 9. siječnja 2009.
DAN KAD SE ZEMLJA ZAUSTAVILA VS SPALITI NAKON ČITANJA
Za ljude koji su gledali film Dan kad se Zemlja zaustavila, bio je to dan kad su se u kinu, gledajući inkriminirani film, usrali od muke. Zamisao odlična - izvedba katastrofična! Šteta Kathy Bates i Johna Cleesea, kao i ljepotice Jennifer Connely, koja možda nije takva njuška kao gore spomenuti, ali je tako jebeno zgooooodna! Što se egzotičnog Keanua tiče, u Matrixu smo mogli prihvatiti njegov zbunjeni pogled i retardirani usporeni govor - ipak su čovjeka digli na prepad (USTAJ!)iz one tekućine svog atrofiranog. Ok, i ovdje se dogodilo nešto slično, ali, brate, dosta je više. "Hello! I am Keanu! I am slightly retarded! That is why I talk slowly! Not because I shall say this only once! I came to destroy Earth! You humans are scumbags! Run for your miserable lives! But there is no place to run! My robot will kill you all!" A taj robot - uzeli su ga iz turbo limača i uvećali sto puta. Svašta! Film A produkcije, a sve je tako jadno napravljeno. Još jedan dokaz da je novac apsolutno nebitan. I zašto mu taj svemogući robot nije omogućio da se obrati Ujedinjenim narodima? To nije objašnjeno. Kao, on je dobji, dobji jobot koji jeagija samo na nasilje. Užas! I na kraju, kad sve odlazi k vragu, svemoćni Keanu opoziva uništenje jer su mu Einstein Cleese, lepa Jennifer i njen posinak u patetičnoj potrazi za mrtvim ocem, u ime čovječanstva obećali da će se ljudi popjaviti i da će biti dobji kao onaj dobji, dobji jobot iz tujbo jimača. Ocjena: gori čak i od Forresta Gumpa.
Ali zato ovaj drugi... Imali su bratovi Coen svojih bisera u negativnom smislu, ali ovo... Teško pronalazim riječi... Što je, opet, teško za povjerovati... Jednoć davno pročitah u knjizi "Austrijski duh" kako su Židovi u prosjeku inteligentniji jer njeguju neku specifičnu vrstu humora, koja onda kod djece brže i bolje razvija mozak. Možda sam se glupo izrazio i možda je snobovski i preseratorski spominjati izraz "inteligentni humor", ali ne nalazim drugi - to je baš to - inteligentni humor. Mali ljudi koji će svoje male živote zbog svojih psihotičnih stanja dovesti do krajnjeg apsurda. Toliko suludih, grotesknih situacija i nevjerojatnih obrata može smisliti samo netko kome mozak radi na poseban način. Clooney ("rear entrance situation") i Pitt ("intelligence shit, CIA top secret shit and... shit") u svojim već viđenim izvrsnim glupirajućim ulogama u kojima se ponajviše sprdaju sa samima sobom, uvijek odlična Frances McDormand (ili kako glupani iz našeg jedinog kina koje je pojelo sve ostale, na svojoj internet stranici pišu - MacDormand), po meni bolji od sviju već spomenutih - Malkovich, a über alles, u ulozi od najviše tri minute u dvije scene - briljantni J. K. Simmons!(zanimljivost: žena - isto glumica - mu se zove Michelle Schumacher) Definitivno film koji treba gledati više puta jer fore su neizbrojive - jedini kojem sam se smijao od početka do kraja. Ocjena: one of the best of the best of the best, Sir!
I da se malo osvrnem na onu klaustrofobičnu garažu u Branimir centru. Evo, osvrćem se i ne vidim je. Vidim samo sjeverni zid svoje sobe. Hm, dosta je logično da je garaža klaustrofobična. Možda bi bila prostranija kad bi bila klauskvatrofobična. U svakom slučaju, onima koji su klauskinskofobični ne preporučujem njegove filmove. Evo, hm, u svakom slučaju i uglavnom, teško da garaža može biti agorafobična te ova cijela tirada ispada besmislenom. Hvala dragom Cinestaru što nam poklanja tri sata besplatnog parkiranja, a poklonjenom konju ažbla ažbla, no što ako smo došli drugim dobrom ili lošem ter parking plaćamo? Bez obzira gdje ostavio svog limenog gutača kuna, vrlo teško ćeš iz njega izaći jer su parkirna mjesta širine jedva dovoljne da stane sam auto. A nama obijesnim ljudima to nije dovoljno - mi bi još i vrata otvarali, pa šta li nam je?!? Onda onaj automat!!! Jedan po katu! Jedan na 595 parkirnih mjesta. I neće bilo kakve novčanice, ne, ne! Samo ispeglane, tek otisnute! Inače ih bljuje natrag... I tako, dok on bljuje li bljuje, počne novi sat i gle, nije više 8 - sad je 16 kuna! I šta sad? Ako nećeš platit jer te varaju i prave budalom, kako ćeš van? Nema tu knjige žalbe, nema živih ljudi, samo roboti ko onaj frend od K. Reevesa.
"Josef K. pokušao je platiti parking, no automat nije primao njegove novčanice. Satima je tumarao katovima Branimir centra, nadajući se da će neki drugi automat biti bolje volje. Kad je izgubio nadu, pokušao je pronaći svoj auto. Danima je prolazio kroz nepregledne redove automobila, nikako ne uspijevajući pronaći svoj, dok je njegov dug za parkiranje polako premašivao vrijednost čitave njegove imovine. Konačno je pronašao svoj auto, prekriven crnilom ispušnih plinova koji su ga učinili neprepoznatljivim. Pokušao je ući u auto, no ubrzo je shvatio da vrata ne može otvoriti ni toliko da bi se nekako uvukao. Na žalost, parkirao je na rikverc, tako da ni peta vrata nije mogao otvoriti. Dok je stajao u očaju smišljajući što učiniti, prišla su mu trojica muškaraca u ružnim odijelima i odveli ga u nepoznatom pravcu. Josefa K. više nitko nikad nije vidio..."
Ali zato ovaj drugi... Imali su bratovi Coen svojih bisera u negativnom smislu, ali ovo... Teško pronalazim riječi... Što je, opet, teško za povjerovati... Jednoć davno pročitah u knjizi "Austrijski duh" kako su Židovi u prosjeku inteligentniji jer njeguju neku specifičnu vrstu humora, koja onda kod djece brže i bolje razvija mozak. Možda sam se glupo izrazio i možda je snobovski i preseratorski spominjati izraz "inteligentni humor", ali ne nalazim drugi - to je baš to - inteligentni humor. Mali ljudi koji će svoje male živote zbog svojih psihotičnih stanja dovesti do krajnjeg apsurda. Toliko suludih, grotesknih situacija i nevjerojatnih obrata može smisliti samo netko kome mozak radi na poseban način. Clooney ("rear entrance situation") i Pitt ("intelligence shit, CIA top secret shit and... shit") u svojim već viđenim izvrsnim glupirajućim ulogama u kojima se ponajviše sprdaju sa samima sobom, uvijek odlična Frances McDormand (ili kako glupani iz našeg jedinog kina koje je pojelo sve ostale, na svojoj internet stranici pišu - MacDormand), po meni bolji od sviju već spomenutih - Malkovich, a über alles, u ulozi od najviše tri minute u dvije scene - briljantni J. K. Simmons!(zanimljivost: žena - isto glumica - mu se zove Michelle Schumacher) Definitivno film koji treba gledati više puta jer fore su neizbrojive - jedini kojem sam se smijao od početka do kraja. Ocjena: one of the best of the best of the best, Sir!
I da se malo osvrnem na onu klaustrofobičnu garažu u Branimir centru. Evo, osvrćem se i ne vidim je. Vidim samo sjeverni zid svoje sobe. Hm, dosta je logično da je garaža klaustrofobična. Možda bi bila prostranija kad bi bila klauskvatrofobična. U svakom slučaju, onima koji su klauskinskofobični ne preporučujem njegove filmove. Evo, hm, u svakom slučaju i uglavnom, teško da garaža može biti agorafobična te ova cijela tirada ispada besmislenom. Hvala dragom Cinestaru što nam poklanja tri sata besplatnog parkiranja, a poklonjenom konju ažbla ažbla, no što ako smo došli drugim dobrom ili lošem ter parking plaćamo? Bez obzira gdje ostavio svog limenog gutača kuna, vrlo teško ćeš iz njega izaći jer su parkirna mjesta širine jedva dovoljne da stane sam auto. A nama obijesnim ljudima to nije dovoljno - mi bi još i vrata otvarali, pa šta li nam je?!? Onda onaj automat!!! Jedan po katu! Jedan na 595 parkirnih mjesta. I neće bilo kakve novčanice, ne, ne! Samo ispeglane, tek otisnute! Inače ih bljuje natrag... I tako, dok on bljuje li bljuje, počne novi sat i gle, nije više 8 - sad je 16 kuna! I šta sad? Ako nećeš platit jer te varaju i prave budalom, kako ćeš van? Nema tu knjige žalbe, nema živih ljudi, samo roboti ko onaj frend od K. Reevesa.
"Josef K. pokušao je platiti parking, no automat nije primao njegove novčanice. Satima je tumarao katovima Branimir centra, nadajući se da će neki drugi automat biti bolje volje. Kad je izgubio nadu, pokušao je pronaći svoj auto. Danima je prolazio kroz nepregledne redove automobila, nikako ne uspijevajući pronaći svoj, dok je njegov dug za parkiranje polako premašivao vrijednost čitave njegove imovine. Konačno je pronašao svoj auto, prekriven crnilom ispušnih plinova koji su ga učinili neprepoznatljivim. Pokušao je ući u auto, no ubrzo je shvatio da vrata ne može otvoriti ni toliko da bi se nekako uvukao. Na žalost, parkirao je na rikverc, tako da ni peta vrata nije mogao otvoriti. Dok je stajao u očaju smišljajući što učiniti, prišla su mu trojica muškaraca u ružnim odijelima i odveli ga u nepoznatom pravcu. Josefa K. više nitko nikad nije vidio..."
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
