http://www.youtube.com/watch?v=zBGpoTY-MZ8
Koja je najbolja pjesma Dine Dvornika? Moja Lady! Šta to čujem? Ne znate za nju? Marš na ju tjub! MAAAAAAAAAAAAAAAAAARŠ!!!
Nije politički korektno psovati, pače ni vrijeđati debele ljude. I ne samo to... To je i jako ružno. A može se i otkaz zbog toga dobiti. Zato ovo i nije moj blog, ne? Hakirali su ga zli Klingonci iz serije Crveni patuljak, ali oni se u toj seriji ne zovu Klingonci, već nekako drugačije, no ne mogu se sjetiti kako, ali ti kojih se ne mogu sjetiti "glume" Klingonce jer sve je to jedna velika parodija na Zvjezdane staze i ine saj faj 3,14zdarije. Bio to moj blog ili ne, zabole me Avram Grant za političku korektnost i otkaze - ispričavam se debelim ljudima jer odista nemam ništa protiv njih i ne želim vrijeđati njihove osjećaje. Uostalom, halo?!? Tko može odrediti tko je debeo, debere? Nije li to rastezljiva kategorija? BMI? BULLSHIT!
Bio neki dan onaj dobrotvorni cvi-cva koncert u Lisinskom. Poslije se u holu našli gospodin predsjednik Debepublike, žaba Karmela, pingos Romano, debeljko Duško i gospodin predsjednik Sabora. Majke ti mile, taj frajer ima 73 godine i umjesto da je na Visu, daju mu tu enormnu plaću. Jedino što vrle građane može tješiti jest što neće dugo primati tu još enormniju pemziju!!! Šta drugo reći nego - DE-BE-LO-KRA-CI-JA!
http://www.youtube.com/watch?v=IC0fdtb09O4
Ma batali to, jeste li ikad jeli samo vrhnje za kuhanje? Šta to čujem? Niste? E, vreme je da probate... Zašto? Jer tako preporuča RTL televizija... Kako? Tako! Kad gledate onu restoransku emisiju Stefana Makija, prije pauze za reklame kažu "predahnite uz vrhnje za kuhanje"... Pa jebem vam mater, kaj ću jest vrhnje za kuhanje samo?!? Ili kuhano? Kako se kuha vrhnje za kuhanje? Postoje li recepti za kuhanje (pripremanje) vrhnja za kuhanje? Ili knjiga recepata čak? Ajde da kažu „sponzor emisije je jebeno vrhnje za kuhanje“, ali ne! „PREDAHNITE UZ VRHNJE ZA KUHANJE"!!! I onda krive čovjeka da je prost kad mu izleti „jebem vam mater da vam jebem mater“ ili „Klikeru, puši“!
Žao mi je zbog ove posvemašnje nadrkanosti. Inače sam osoba koja se vazda raduje životu, pretty cheerful personality. Znao sam da će se to jednog dana dogoditi, no čovjek nikad nije pripremljen, znao sam da će me jedna Mrak kombinacija uhvatiti ozlijeđenog ili bolesnog. I eto, dogodilo se! Majke mu ga spalim!!!
Krajem 2007. godine, na tadašnjem blogu, sada izgubljenom u sajber spejsu, napisao sam post o minuloj sezoni na tečnom srpskom, kako i priliči jednom Spasi Mutavskom, tješeći se kako i nije bila tako loša, iako je bila slabija od 2006. i još slabija od 2005., a u stvari je bila odlična! Svaka sezona u kojoj si se bavio sportom bila je izvrsna, ali čovjek je smećarsko biće koje je uvijek nezadovoljno i onda mu se to lijepo obije o glavu: srao si da ti godina nije bila dobra pa ti eto onda usrana 2008. i još gora 2009.! I sad opet serem i plačem i kukumavčim što sam ozlijeđen i što ne mogu na Mrak kombu, a to je nakon minule sezone stvarno u kurcu od mene. Jer ovakva sezona, bez obzira što sam realno debeološ, nema šanse ponoviti se. Zašto? Zvuči li (hajde da se malo kurčim bez muda) „drugo mjesto na Mrak kombi (najjebenijoj ligi svih vremena) iza nedodirljivog Markice uz prvu i jedinu pobjedu u pojedinačnom kolu, pobjeda na JGL (meni najdražoj ligi ikad), pobjeda na Treking ligi (najzahtjevnijoj ligi), pobjeda na najdražem (noćnom) Medotreku, uz dva srebra (Labin, Durmitor), pobjeda na Zagreb Urbanu i, kao vrhnje za kuhanje na tortu, najteže izborena pobjeda na poker Main Eventu“ kao nešto što bi se moglo ponoviti? Naravno da ne! Zato deco, uživajte kad ste dobri ili najbolji u životu jer to se možda nikada neće ponoviti i nemojte da suludo ganjanje još boljih rezultata pokvari uživanje u trenutku.
Kad smo kod svega toga, hajmo sada, prije nego što krenemo ili ne krenemo u nove avanture, napraviti presjek, ali ne godine, nego svih ovih godina: jedanaest maratona (šest sljemenskih, tri zagrebačka te po jedan splitski i plitvički), Čazma (61 km), Davos (78,5 km), UTMB (158 km), jedna Traversa, jedna Blatersa, tri puta 24 sata Sljemana, tri urbana (dva zagrebačka i jedan mariborski), jedan Cres, tri IMO-a, jedan KIC, dvije Terre, ultimativni Bimbache, jednom Starigrad-Senj nako, jednom Starigrad-Oltari nako, 25 završenih ultra trekinga u Hrvatskoj ili onih koji su spadali u Treking ligu (po četiri Medvednice, Učke i Velebita, tri Mosora, po dva Risnjaka i Bjelolasice te Rab, Durmitor, Samoborsko, Istratrek, Mljet i Posavski treking). Čak i kad se ništa od toga ne bi ponovilo, bilo bi dovoljno, am I right? Or am I right? OR AM I RIGHT? Sablja, Chura, Mukki, Vođa, Nada, prebrojite svoje ultre pa da vidimo gdje smo!
http://www.youtube.com/watch?v=YraiisVxV3w
Čemu sve ovo? Ničemu! Ili možda... Kad ste u formi, nemojte „da prkosite, terate inat, pričate prazne priče, kurčite se bez muda“, ne cmizdrite ako vam ide loše jer zuvijek može biti puno, puno gore, nego budite sretni i uživajte u društvu ove velike grupe teških pozitivaca Waka eh eh Tsamina mina zangalewa Anawa aa This time for Africa jer ovakva grupa (trekera, gelenderovaca, mračnjaka) susreće se rijetko ili nikad! Zato mislim da je najvažnija statistika ona o broju dolazaka, a ne rezultati, zato je ona prva, a reze tek na kraju. Iako, statistika je apsolutno nebitna, bitno je, bre, da se družimo i da uživamo! Jeste, dabome!
Nego, deco, kad ste povređeni, upućujem vas na još malo duboko i visokoumne Šakirine poezije: „You're a good soldier, choosing your battles, pick yourself up and dust yourself off and back in the saddle. When you fall get up oh oh and if you fall get up oh oh...“ Kad ozljede napadnu, ne treba očajavati, nego uprijeti u druge sportove koje ozljeda dopušta i uključiti se u organizaciju ivenata na kojima biste inače nastupali jer ljudi u organizaciji nikad previše. Još su i stari Latini znali da „Hodie mihi, cras tibi!“ Pritom ne mislim na Mihu iz Geokona, ali kad smo već kod njega, Miha, di si?!? A ozljeda će proći i ponovo ćemo se naganjati po šumama i gorama, po mraku i Gipsu, sve do 2060. godine. Tada će nastupiti novo doba, s nekim novim ljudima, gnomima, orkama kitovima ubojicama, mo čvarcima (ocvirkima), gromama, Rokijima...
nedjelja, 26. prosinca 2010.
ponedjeljak, 29. studenoga 2010.
B(LJ)UUUUUUUU, PREDATOR!
Za skribomančinu poput mene doživljaj pobjede ne bi bio potpun bez da to uobličim u literarni izričaj. Šta je s Urbanom? To prepuštam pravom folksdojčeru – Štumbergeru, nadajmo se da će biti na hrvatskom... Tko pročita cijelu Šeherezadu o Medotreku, može se ponosno smatrati noulajferom teže kategorije!
Peti Medotrek, bez obzira na mitsku i svetu planinu, meni oduvijek najdraži, prije pet, četiri i tri godine središnji događaj proljeća, kao stvoren za mene, peglaj bez mozga gore-dole na poznatoj stazi, “ko nabije, taj dobije”, bez neizvjesnosti orijentacije, a opet težak za psihu i još više za noge. Nakon godine pauze zbog “nerentabilnosti”, Šimun mijenja stazu, a polovica kontrola saznaje se tek na dan utrke (šetao na planinarskoj zbog ruke), dok ove godine mijenja i termin te dan za noć, pače i uvodi posve novi koncept koji se pokazao kao pun pogodak.
Naravno da se nadam pobjedi na najdražem brdu, ali nekako ne vjerujem u nju jer sam već triput bio drugi i kao da sam skloniji vjerovati “prokletstvu” drugog mjesta, iako sam svaki put sa srebrom bio i više nego sretan jer uvijek moraš biti zadovoljan ako si dobio sve koje si mogao dobiti, a ovi ispred mene (Brajković i dvaput Rajković) tada su bili puno bolji, iako zaostatak to možda ne pokazuje (pet minuta ukupno!). Bez obzira što bi domaća pobjeda bila najslađa, potpisao bih drugo mjesto zbog toga što bi me ostavilo u igri za ukupnu pobjedu u ligi, a i postolju se ne gleda u zube (izraz copyright by Joey Battafuco).
Iako dvojice pobjednika prva tri Medotreka nema u utrci, konkurencija je ozbiljna: uvijek nepredvidivi Bojan, orijentacist Lovrec, vrsni poznavatelj sljemenskih staza - Vođa i po meni najozbiljniji konkurent za pobjedu i branitelj prošlogodišnjeg naslova – Juraj the Folksdojčer. Roce, iako vodeći u ligi, na tuđem brdu u noći nema šanse pa mu i sam preporučujem kvalitetno šlepanje (izraz copyright by Mukki) i čestitam na hrabrosti što se uopće pojavio, sjetivši se Ferrine i moje noćno-maglovite avanture na Učki 2004., kada dobar dio utrke nismo blage veze imali gdje smo...
Da bismo izbjegli gužvu, Trs i ja dolazimo na prijave dva i pol sata prije starta i u miru precrtavamo kontrole. Dok pokušavam smisliti najbolji put, gužva je sve veća, a žamor i zapitkivanja remete mi koncentraciju, tako da pola sata blejim u kartu ne uspjevši smisliti ama dablam baš ništa. Atmosfera i osjećaji koje ćutim podsjećaju me na kaos uoči starta pustolovnih utrka, na užurbano planiranje najbolje trase, zapravo, ovo i bješe noćna treking avantura. Najprije se bavim mišlju da trčim po cesti do Gorskog zrcala, na kraju skupim kontrole u srednjem dijelu, uključujući jedinicu, a onda opet po cesti kroz Gračane do Lagvića pa na Medvedgrad i natrag do Šestinskog groblja, no od tog odustajem jer mi se od Svetog Jakoba najlogičnije čini krenuti na Medvedgrad te se odlučujem prvo pokupiti središnji dio, zatim krenuti prema Gorskom zrcalu pa preko u Zagorje, onda po izohipsi pokupiti raspelo, Horvatove stube, Markov travnik i Oštricu te vrh i đir rudnik, Grajfova, Risnjak, Sveti Jakob, s tim da bih kod skloništa na stazi 23, nakon uspona sa Zrcala, odlučio idem li stazom 38 na partizansku čeku ili to propuštam.
Već prije starta imam jednog konkurenta manje, što na Medotreku, što u ukupnom poretku. Naime, prilazi mi Bojan s praznom kartom (ništa nije označio) i pita me gdje je ta partizanska promatračnica, tako da mi je već tada jasno da mu neće proći planiranje u hodu jer je prekasno došao na start i propustio sve pohvatati. Doduše, na Velebitu je pola sata zakasnio na start i rasturio nas k’o mlade majmune, ali ovo je ipak drugačiji koncept plus planet MRAK...
Nakon još jednog Šimunovog urnebesnog briefinga (“čuvari u kamenolomu ne nose maske, oni su stvarno tako strašni, nemojte im pokušavati skinuti masku”), veći dio horde jurnuo je po cesti (iako je start pomaknut iz Mlinarice na tunel baš da bi se izbjegla cesta!) do KT A na stazi 57a, a onaj pametniji direktno na KT B (prvi stup žičare) jer A nosi samo 50 bodova, no to nisam primijetio u pustoj želji da skupim sve kontrole (čitaj: pohlepno đubre!). Trebam li uopće spominjati da, unatoč predstojećih osam sati utrke, već od druge milisekunde trčim k’o kreten, premda ovaj put kakti imam opravdanje jer mi na uho šapuće iritantni profesor Robin Williams iz ljigopatetičnog Društva mrtvih pjesnika: “Seize the day, seize the day!”, ali ovaj put u doslovnom značenju – što više treba proći za dana, a kad padne mrak, kretanje se i nesvjesno usporava... Moju (gluplju) skupinu predvodi Paver za kojim se derem “jebeš utrku na kojoj vodi frajer od 70 godina!”, a iza njega je uvijek ozbiljni Lino. U Gračanima, Paver produžuje okolnim putem, dok Lino, ja i ostatak društva skrećemo na asfaltirani početak Leusteka do kontrole A. Na raspelu šifra “Žana nešto”! Koji kurac?!? Kakve li su mu to šifre?!? Poslije se ispostavilo da su šifre imena osoba iz trekersko-pustolovnog polusvijeta plus neko slovo i brojka, a sve zato da ih bude što teže prenositi onima koji na toj kontroli nisu bili, to jest, da bi se spriječilo varanje, što se, unatoč flomasterima različite boje nije moglo izbjeći, kao ni vožnja javnim prijevozom. Tu dolazi do još jednog razdvajanja: dio ekipe odlazi prema prvoj obaveznoj kontroli, a Trs, Domagoj i ja po Leusteku prema kontroli B – prvom stupu žičare. Hoće li ovo biti još jedna saga “kako smo išli od kontrole do kontrole”, iako sam još prije nekoliko godina primio kritiku od dr. Radića da bih trebao prijeći na viši nivo i početi stvari “opisivati” u dubinu? Naravno da DA jer ovo je ipak moj maksimum. Uostalom, svaka kontrola ima svoju pričicu...
Recimo, pri žestokom usponu na prvi stup žičare, u suprotnom smjeru, dakle nizbrdo, susrećemo Mr. Dimmyja, koji snenim pogledom i uobičajenim blaženim izrazom lica, gracioznošću vitke srne forsira padinu, ali u super slou mou moudu, kao da živi u ljepilu, gotovo irealna slika. Već tada, nakon manje od pola sata, primjećujem da Trs, s kojim sam dogovorio kolaboraciju, dobro prati ravnice, uzbrdice i nizbrdice (nije li to sve?!?), ali opako lejma na najaphiličnijim hodajućim strminama. Put prema točki C ilitiga Tustom vrhu, vodi preko dragog i predragog Gipsa, gdje prestižemo one koji su mudro prekrižili raspelo. Ima li išta strmije od zadnjeg uspona prema trećem stupu žičare? Ima! Kad s tog puta skrenete direktno na Tusti vrh. Ono što me tješi u toj agoniji jest da unatoč sporosti bakice, prestižem ljude, a od Tustinja činim ono što sam još prije starta odlučio – kratim na divlje do prve obavezne kontrole (početak “Puta u nebo”), no to nije bila dobra ideja ni za mene niti za petoricu koji su me pratili uvjereni da znam šta radim jer sam ih odveo kroz trnje i gustu šikaru, što nam je znatno usporilo kretanje, tako da sam nešto kasnije nekoliko puta čuo sarkastične komentare tipa “Pratite Kikija, on zna!” :D
A na obaveznoj jedinici i prvo neugodno iznenađenje – gro “planinara” u redu polagano cvikaju svoje listiće... Normalno da mi se iz usta otelo glasno “Jaoooooooo!” i “Isuse Bože!”. Šta čovjeka muči u tim situacijama? “Džaba mog sumanutog trčanja jer sad moram čekat u redu!” i samo za ovu utrku specifično “Majku mu, sad ovdje gubim vrijeme, a trebat će mi svaka sekunda da stignem do partizanske čeke i vratim se u limitu!” Zahvaljujem Maji, Borisu i ostalima koji su me pustili, no to je bila manjina, a ostale boli pipa za ultraše, oni imaju svoju utrku, došli su prije i marš u red! Zatim slijedi glasoviti Put u nebo, drugi kalvarijski uspon, dugačak desetak minuta. Ono što me tješi u agoniji i tog konstantnog uspona od 25% jest što prestižem horde ljudi, a onim grupacijama koje su bile ispred mogu zahvaliti što sam lako našao KT E, gdje se i jope stvorila gužvica, no “čovjek iz organizacije” svima nam je potpisao kartone, što je ubrzalo proces, a bilo mi je čudno što li on tamo radi... I dok Vukodlak i kompanija kreću (barem pretpostavljam) na divljaka prema točki D, ja odlazim na makadam i trčim prema raspelu kod četiri izvora i sve mi nešto čudno... E, šta je sad?!? Čudno mi jer je na tom dijelu staze od 5./6. stupa prema Medvedgradu uvijek bio finiš utrke, a moi sav slomljen, jedva se krećući. Kao da je jučer bilo (AD 2005. ) kad sam tu trčkarao, misleći da pokušavam očuvati drugo mjesto jer je Marko kao daleko ispred mene, a progonitelji vrlo blizu jer otkad su me grčevi sašili ispod Krumpirišta, vučem se ko zadnja krava, a kad tamo, Elvir i Perković došli skoro sat i pol iza mene, dok je Marko promašio kraticu za Medvedgrad, završio na Lagviću pa kod “oltara domovine” (ma šta to značilo) imao samo dvije minute prednosti i čak bih ga i dobio, jer je na vrh zapalio preko Svetog Jakoba, a ne po Bažulovki, da nisam u medvedgradskom restoranu pio posoljenu koka kolu, bojeći se da me opet ne zgrabe grčevi. Godinu kasnije, baš kod ovog istog raspela neki čiča me obavijestio da je Brajković desetak minuta ispred mene, a kako sigurno nije znao najbolji put do Tuđmangrada, tamo sam ga sreo baš na istom mjestu kao i Markicu u već opisanoj dirljivoj pričici, da bih u cilj došao tek minutu iza njega. Bješe to jedina gostujuća ultra pobjeda na Medotreku. Još godinu kasnije, na mojoj zadnjoj Medoultri prije ovogodišnje, Markica je išao na sigurnu pobjedu uz što manje napora “drži Kikicu i oderi ga u finišu” jer je Sajmon nuđao neku lovicu za pobjedu, a sljedećeg je dana naumio trčati Borošinu utrku. Tako smo zajedno došli do ovog istog raspela, gdje sam se nadao da će Marko, koji uvijek troši više vode od mene, puniti na jednom od četiri izvora, pri čemu sam podlo naumio, kad on skrene po vodu, dati petama vjetra (nikad baš nisam razumio taj izraz) pa da vidimo čija majka crnu vunu prede, iako ni moja niti njegova to ne radi. No, na žalost, Markica nije punio i malo kasnije je na stazi broj 12 samo lagano ubrzao, toliko lagano da se čak nije ni prašina digla e da bih mogao reći da me ostavio da jedem njegovu prašinu...
Jaooooooo, kud su me odvele uspomene, gdje li sam ono stao?!? Aha, da, raspelo, točka D do koje me više nisu mogli pratiti ni Grah ni Trs, a jedino mi je društvo pravio Domagoj Marušić, koji je u takvoj formi da je slobodno mogao nastaviti sa mnom na ultru, no on je ganjao bodove za Trail Trophy u planinarskoj kategoriji. Pri kraju uspona na Cer (KT F) sustižem Sablju, Vođu i Trsa, što me usrećuje iz dva razloga – uplovit ću u nadolazeću noć u dobrom društvu i siguran sam da već sad imam pokoju kontrolu više od, kasnije se ispostavilo, najžešćeg konkurenta – Vođe. Kad tamo – na Ceru još jedno anpleznt srprajz – opet red! Računajući na gužve, Simon & Cimerman dozvolio je da na A i B kontroli koristimo i svoje flomastere, no ni on se nije nadao ovakvom trekerskom Bu(mu) i svekolikom mnoštvu noćnih ljubitelja trekinga te Zagrebačke gore, tako da su redovi egzistirali puno kasnije i dalje no što se on nadao. Dok papanski stajem u red i očajan pizdim u sebi, Sablja kulerski sve zaobilazi i uz riječi “Sorry, dečki, ultra!” grabi flomaster te upisuje šifru (Janković nešto na ćirilici) sebi i nama trojici, dok planinari sve promatraju bez riječi (neki su se bunili zbog ćirilice), zbog čega im obećajem pivu u Mlinarici. U redu sam primijetio i onog tipa iz “organizacije” koji je ipak bio natjecatelj, a naše preguravanje mu bješe “nagrada” što je svima upisao šifru dvije kontrole ranije. Na drugu obaveznu kontrolu ilitiga Brestovac, fantastična četvorka dolazi u sumrak i počinje traženje kontrole po negdašnjoj bolnici, što nas izluđuje jer se ne zna točno gdje je pa si mogu zamisliti kako je orijentacistima kad nalete na takvu Šimunovu minu. U silnom traženju zaboravljam da je ovo idealno mjesto za plašitelje, kadli u jednom trenutku osvijetlim Boženu, pogledi nam se susretnu, a ona izgovori normalnim, nimalo plašiteljskim tonom “Bu” (namjerno bez uskličnika jer to nije bilo nikakvo plašenje), tako da me nasmijala, namjesto prestravila. Taman kad smo našli kontrolu, ugledao sam jednog duha u kutu, ali bilo je prekasno za užas i stravu jer sam ga ugledao prije nego što je uspio išta učiniti te neuplašeni krećemo prema KT G, lovačkoj čeki između sedmog i osmog stupa žičare, do koje postoje dvije varijante: trkačka, idealna za mene i Trsa ter sjebana, odvratna za mene i Trsa, ona kojom je jednoć Markica poveo ergelu pri noćnom spustu s Grafičara nakon jednog od kola Mrak kombe. Normalno da ne slušamo sebe i slijedimo Vođu i Sablju kroz velike strmine, gustiš, potoke i psovke, no takvi potezi štede noge pred kojima je još lijepi broj kilometara i visinske razlike. Slijedi uspon do ceste pa njome do staze Gelendera, koju samo sječemo i spajamo se na stazu koja preko Leusteka vodi do Šumarevog puta jer nam je sljedeće odredište Šumarev grob, a tamo – groblje. Šumarija je odradila posao, ostavila čistinu i blato u koje se upada do gležnja. Prijelaz preko Leusteka ne bih ni primijetio da mi Vođa na to nije ukazao, a od Leusteka do Šumarevog puta staza je gotovo neprohodna od silnog truda šumara i prevelike brige ravnateljice i djelatnika parka prirode. Šumarev put idealan je za trčanje pa tamo ostavljam Vođu, Sablju i Trsa, no biram lošiji put prema Danjki i opet smo zajedno cijelim putem od Danjke, preko Donjeg Mrzljaka do kote 523 (Jelovac), gdje smo opet u dvojbama: trčati po makadamu okolo naokolo do Gorskog zrcala ili pratiti Vožda u suludom spustu. Suprotno našoj prirodi, opet se odlučujemo za luđu varijantu i slijedimo našeg predvodnika po grebenu i kroz Stari potok, pri čemu sam uvjerenja da ne gubimo ništa te odmornih nogu stižemo na Gorsko (treću obaveznu kontrolu), gdje nam se pridružuje peti mušketir d’Štumberger, koji se s vrha, preko Danjke i točke K na stazi 23 pokušao direktno spustiti na Zrcalo, no uzeo je krivi makadam i krenuo prema Vidovcu/Bidrovcu, a kad je to shvatio spustio se na divlje i vidno sretan naletio na našu četvorku. Umjesto da kontrole nastavi skupljati “obrnutim” smjerom (Jelovac, Donji Mrzljak, Šumarev grob...), što sam mu i predložio, njemu je dosta gubljenja te nastavlja s nama putem kojim u više od sat vremena neće skupiti nijednu kontrolu, a kad sam mu to napomenuo, uzvratio mi je da kaj ja hoću kad on ima jednu obaveznu kontrolu više (vrh). Oukej... I tako je četvorka pojačana Juvicom krenula po stazi 23 prema točki K, a Vođa i ja smo imali dogovor da ćemo kod te točke odlučiti idemo li po tu partizanštinu ili ne, iako je i meni i njemu bilo jasno da nećemo i dobro da nismo jer to bi bila zamka iz koje se ne bismo izvukli. Na tom dugačkom i opakom usponu susreli smo jedino Graha u suprotnom smjeru, baš dok sam društvu prepričavao dogodovštine s mog, do ove godine jedinog, Yogsi Zagreb Urbana na kojem sam nastupio s Markicom jer je trasa prolazila ovim istim putem, ali biciklima. Jeste dabome da nije bilo ni v od vožnje, nego guranje i nošenje, meni uvijek predraga disciplina jerbo je i jedina gdje apsolutno šijem Marka. No, naše se društvo ubrzo razvodnilo – Trs je totalno zaostao, Sablja i Vožd malo manje, ali dovoljno da ne bi mogli čuti moje povike s točke K jer je tamo trebao pasti dogovor s Vođom, ali ništa od toga, već sa Štumsijem nastavljam preko Hunjke na Horvatove te prema točki O na još jednom raspelu, prije kojeg se krajcam s Marovićem, Nadom i valjda Tomom, a gdje se Juvica nemalo iznenadio kad je vidio da sam već skupio pola kontrola, puno više od njega... Definitivno odustavši od partizanske čeke, krećemo prema kamenolomu (obaveznoj kontroli), i to na divlje po ludoj strmini, ali ne direktno da ne bismo ispali na vrh kamenoloma, nego malo južnije pa na makadam ispadamo tristotinjak metara od rampe. Iako mi Juraj savjetuje da ne idem u Kraljev Vrh jer bih mogao popušiti limit, kod mene dvojbi nema – nema šanse da propustim i drugu kontrolu od 400 bodova, iako sam kasnije izračunao da bih bez Kraljevog Vrha skupio još više bodova, no jebeš Medotrek ultru bez tog za trekere kultnog zagorskog podsljemenskog sela. Nakon što sam Štumbergerju pokazao kuda bi on trebao nastaviti put prema Pisanoj bukvi (sumnjivi put u mrak i nepoznato), potrčao je za mnom, ali ubrzo se, poradi probavnih problema, predomislio i ostavio me samog da jezdim po makadamu na kojem sretoh jedino Bojana koji se vraćao baš iz Kraljevog vrha. Bješe to moje daleko najbrže trčanje po tom makadamu, zbog toga što nisam iza sebe imao tri spusta kao prve tri godine i zato što je “noć, noć, noć, noć, totalni je mrak” pa nije vruće, a i zato što sam svjestan da opako koketiram čak možda i s DNF statusom jer imam samo pola obaveznih kontrola, a premašio sam polovicu dozvoljenog vremena, debelo zašavši u peti sat utrke. Stvar se dodatno zakomplicirala na mostiću gdje je trebala biti kontrola, a nje ni pa ni! Normalno da me to ubija u pojam jer vrijeme curi. Ispisujem “ŠIVAK” na najbližem betonskom rasvjetnom stupu te “Š” unutar markacije na tom istom stupu, palim mobitel i polagano krećem dalje. Dok se đubre uključilo i učitao imenik, prešao sam oko tristo metara, a Šimun mi veli da se vratim jer je kontrola kakti ispod mostića. I ne budi lijen, vrati se, nema veze što vrijeme prolazi, grbi se ispod mosta, zuri ko kreten, ali faking kontrole stvarno nema! Ponovo zovem Šimuna i krećem dalje, izgubivši dragocjenih, brat bratu, oko osam minuta, a ubrzo me napušta raspizđenost koja prepušta mjesto novim osjećajima za feeling – budući da pretpostavljam da nitko više nije krenuo za Kraljev Vrh, najbliži natjecatelji možda su kod Pisane bukve, više od tri kilometra od mene, dakle, potpuno sam sam u šumi i da ovo nije utrka, usrao bih se od straha, a ovako je osjećaj nenadjebiv i teško opisiv, možda tek bardovima i pjesnicima poput lorda Bajrona, Bodlera, Maka Dizdara, Vladislava Petkovića Disa, Josipa Pupačića, Bojana i Chure... Uglavnom, nešto kao najljepši san, baš onakav kad ti je žao što si se probudio, ali kvari ga samo onaj pješčani sat u glavi koji neprestano upozorava da je vremena sve manje. Konačno dolazim i u legendarnu “UPRI” zonu, a na meni “UPRI” majica kratkih rukava – vrijeme je bilo savršeno. Kao što sam brže no ikad trčao prema Kraljevom, isto tako nikad lakše nisam svladao taj višekratno opjevani heart and legbreaking uspon, koji u meni budi uspomene i uspomene... Krenut ću otkad se Zemlja ohladila iliti od jaja ilitiga od ljeta Gospodnjega 2005.: nakon mamutskog debakl Velebita 2004. godine, koji me zaljubio u treking i planine, noćnog debakla s Ferrom na Učki iste godine te iduće stjenovitog Mosorskog debakla za čovjeka s asfalta, uslijedio je domaći teren i poznata staza. Sve je dobro krenulo, već na drugom usponu iz Bistre riješio sam se Ferre (treking institucije) i Perkovića i već tada zatefterio drugo mjesto, uopće ne sanjavši da bih se mogao približiti Markici... No, u Kraljevom Vrhu sretoh ga dok se vraćao s kontrole koja bješe kod legendarne birtije, pri čemu sam ja već prošao križanje s Vinogradskom gdje se skreće prema vrhu, što znači da je imao tri, možda četiri minute prednosti i tko se ne bi polakomio... Značajno ubrzah tempo, zaboravih ne uzimanje tekućine iz glupog mjeha koji sam tada koristio drugi i zadnji put, a jedino što me zanimalo je hoću li ugledati Markovu žutu majicu. I dok sam se tako bavio zurenjem kroz proljetne sljemenske krošnje, na “UPRI” usponu toliko me sašilo da sam morao zastajati, držati se za stabla i okretati nadiru li progonitelji. Eh, da je to bilo sve... Nekako sam se dokopao manje strmih dijelova ispod Krumpirišta, ali onda je na naplatu došlo nedovoljno sisanja iz glupe sisalice kojom se vuče voda iz mjeha, naime, satrali su me takvi grčevi kao nikad prije ni poslije u životu, najprije u kvadricepsima, a kad sam ih pokušao istegnuti, još gori u zadnjim ložama pa sam od istezanja odustao i počeo hodati oprezno, kao po jajima, no kad sam nakratko izgubio stazu, preskočio sam jedan mali jarak, dočekao se na prste i tada mi se zgrčio list pa mi je jedino preostalo da se bacim na zemlju i smijem svojoj gorkoj sudbini. Domaći teren, prilika za prvo postolje i onda ovakav fijasko. Aber, nakon nekoliko minuta ležanja krenuo sam dalje i laganim tempom guslao još tri sata do cilja, bez da mi se itko odostraga približio, a skoro sam i Markicu uhvatio, što sam opisao gore, na jednoj od nekoliko desetaka stranica ove 1001 noći... Dvanaest mjeseci kasnije, iskustvo je pobijedilo grčeve, a na tom mjestu našao sam se na diobi trećeg mjesta sa svojim vjernim pratiteljem u prve dvije godine trekinga – Draženom Perkovićem, a daleko ispred nas (nismo ih sreli u Kraljevu Vrhu) bili su B-rajković i obični Rajković. I dok sam razmišljao kada ću se i hoću li ga se uopće uspjeti riješiti kako bih si osigurao postolje na domaćem terenu, “UPRI” zona ga je toliko satrala da je (nevjerojatno, ali istinito) kod Crne mlake ostao spavati petnaestak minuta, na kraju uzevši četvrto mjesto... Nakon još pokojeg matorčevog flešbeka, krenimo dalje na ovo nadasve zanimljivo putešestvije bez naravoučenija: Pisanu bukvu, jedno od rijetkih mjesta na kojem nisam bio prije ovog trekinga, pronalazim bez problema, no umjesto da sam zbog toga sretan, muči me vrijeme što brzo prolazi, a još više umor koji polako obuzima sva osjetila. Na križanju moje staze i makadama srećem dečka iz planinarske kategorije pa zajedno trčimo prema Oštrici. Na satu je 5:40 i pitam se što li on radi ovdje kad nema šanse stići do cilja čak ni u produženom limitu, a onda se sjetim da ne znaju svi baš cijelu stazu napamet niti koliko im treba od točke do točke. Već opako dehidriran, na Oštrici punim bidone i preko Zelenog spusta dolazim na vrh – vrijeme 6:22. Gore nema nikog, možda poslije mene više nitko i nije došao na Vidikovac, puše sve jače, ali južina pa nema potrebe za oblačenjem, a i krećem prema dolje (a kud bih s vrha?!?), na rudnik Zrinskih, računajući usput što mogu pokupiti, a da ne zakasnim. Na rudniku ponovo, nakon tri i pol sata odvojenosti, srećem Sablju koji traži ulaz i kontrolu. Nagovaram ga da mi se pridruži do Grajfove i Risnjaka, on se dvoumi, pita me koliko ima do Grajfove, deset minuta, kažem mu, on ipak odustaje, a meni je do kopanje trebalo devet. Na putu me stigao i Juraj (misleći da sam Roce, očito je i njemu umor poremetio percepciju), za koga sam mislio da je daleko ispred jer nije bio u Kraljevom Vrhu. Ispada da odlaskom u Zagorje nisam ništa izgubio jer sam nadoknadio vrijeme izgubljeno u tom điru, a zaradio 400 bodova. Ipak, Jurica je zbog toga puno svježiji od mene i bježi mi. Na jednom od zadnjih uspona, onom na Risnjak, obuzima me posvemašnja malaksalost i ravnodušnost te počinjem doslovno šetati. Tada bi najjednostavnije bilo odjebati sve i lagano odšetati do cilja uz kratko skretanje prema Medogradu, no kompetitivno đubre u meni drma dva gela s kofeinom, srče posljedne kapi vode s Oštrice i kreće u borbu sa samim sobom, bolovima, štopericom. U totalnom cajtnotu odustajem od Svetog Jakoba jer bi to značilo jedan uspon više. Unatoč bolovima u stopalu, kao sumanut trčim prema Medvedgradu. Na putu susrećem Bojana koji malodušno hoda nizbrdo i nagovaram ga da potrči za mnom jer ćemo tako lakše pronaći grob u Šestinama, ne znajući da nije skupio sve obavezne kontrole. Očekujem da će me ubiti kratki uspon na Medvedgrad, a sreća me obuzela kad sam vidio džip na parkingu i čovjeka koji mi govori da ne moram gore, objašnjavajući mi koji grob moram pronaći. Sad mi je jasno da ću i uz traženje groba stići u limitu pa se ne žurim previše prema dolje, a i nije baš da mogu. U suprotnom smjeru nailaze Stan, Nada, Goran i Tomo, a na groblju zatičem Juru i policijsku ophodnju. Baš kad sam ušao među grobove i započeo potragu, jedan od policajaca Juri je pokazao grob. U potpunom odsustvu cenzure (nije da i inače imam poštovanja prema grobljima) po azimutu gazim preko grobova, a čovjek u službi zaštite naroda me upozorava: “Gospodine, ne možete gaziti ljudima preko grobova!” Na satu 7:41. Umjesto da krenem prema cilju, pohlepni mozak, unatoč umoru, zaključuje da imam vremena skoknuti do Šimunovog dvorišta po zadnju kontrolu i ponovo sa Štumdojčerom trčim našom pobjedničkom stazom s Urbana od prije mjesec i pol dana: Šestinska crkva-Gornje Prekrižje. Putem mi je Juvica prepričao razgovor između njega i policajaca što se odvijao na groblju... Policajci: “Kud ćete vi?” Juraj: “Na groblje.” P: “Ma na kakvo groblje?!? Pa ponoć je!” J: “Moram do jednog groba.” P: “Kakvog groba?!” J: “Groba na kojem je kontrola, utrka je.” P: “Šta opet onaj Men’s Health?” J: “Ne, ali isti je organizator.” Dalje nije bilo potrebno objašnjavati :D U cilju: 7:59! Jurini Švabovi rekli bi “perfektes tajming”, ja bih rekao da je moglo i bolje, ali nema se za čime žaliti jer bolje nije bilo ni potrebno. Jako zabavan, ali za noć pretežak koncept, osim za dobre poznavatelje ove planine. Za sljedeću godinu predlažem isti koncept, ali po danu. U šestoj sezoni moja treća pobjeda na utrci Treking lige, prva nakon pet i pol godina... :D Najdraže mi je ipak što je Sablja, koji se približava brojci od tridesetak hrvatskih ultra trekinga i uz Peću jedini sa svih pet sljemenskih ultra, osvojio prvu medalju...
Osjećaj? Veliko zadovoljstvo, ali opet... Kao što su me zajebavali na Velebitu kad sam bio sedmi, tako bi me zajebavali i ovdje da nisam pobijedio. A i kad nešto sam napraviš, to ti se više ne čini toliko veliko. No, pobjeda je ipak najslađa kod kuće!
Prošle godine Vođa je bio prvi koji je uzeo Jutarnju Gelender i Treking ligu u istoj sezoni. Ja tome mogu dodati i Urban. Pa da vas vidimo, frajeri! :D Prvi pobjednik Treking lige koji nije pobijedio na Risnjaku. Ali i Risnjak nije u ligi. Počinje li nova tradicija s Medvednicom? Brus Li? Džet Li?
U svakom slučaju, sve ovogodišnje uspjehe mogu zahvaliti svom treneru Alanu Čengiću. Isplati se 1100 kn mjesečno plaćati kvalitetnom stručnjaku...
Peti Medotrek, bez obzira na mitsku i svetu planinu, meni oduvijek najdraži, prije pet, četiri i tri godine središnji događaj proljeća, kao stvoren za mene, peglaj bez mozga gore-dole na poznatoj stazi, “ko nabije, taj dobije”, bez neizvjesnosti orijentacije, a opet težak za psihu i još više za noge. Nakon godine pauze zbog “nerentabilnosti”, Šimun mijenja stazu, a polovica kontrola saznaje se tek na dan utrke (šetao na planinarskoj zbog ruke), dok ove godine mijenja i termin te dan za noć, pače i uvodi posve novi koncept koji se pokazao kao pun pogodak.
Naravno da se nadam pobjedi na najdražem brdu, ali nekako ne vjerujem u nju jer sam već triput bio drugi i kao da sam skloniji vjerovati “prokletstvu” drugog mjesta, iako sam svaki put sa srebrom bio i više nego sretan jer uvijek moraš biti zadovoljan ako si dobio sve koje si mogao dobiti, a ovi ispred mene (Brajković i dvaput Rajković) tada su bili puno bolji, iako zaostatak to možda ne pokazuje (pet minuta ukupno!). Bez obzira što bi domaća pobjeda bila najslađa, potpisao bih drugo mjesto zbog toga što bi me ostavilo u igri za ukupnu pobjedu u ligi, a i postolju se ne gleda u zube (izraz copyright by Joey Battafuco).
Iako dvojice pobjednika prva tri Medotreka nema u utrci, konkurencija je ozbiljna: uvijek nepredvidivi Bojan, orijentacist Lovrec, vrsni poznavatelj sljemenskih staza - Vođa i po meni najozbiljniji konkurent za pobjedu i branitelj prošlogodišnjeg naslova – Juraj the Folksdojčer. Roce, iako vodeći u ligi, na tuđem brdu u noći nema šanse pa mu i sam preporučujem kvalitetno šlepanje (izraz copyright by Mukki) i čestitam na hrabrosti što se uopće pojavio, sjetivši se Ferrine i moje noćno-maglovite avanture na Učki 2004., kada dobar dio utrke nismo blage veze imali gdje smo...
Da bismo izbjegli gužvu, Trs i ja dolazimo na prijave dva i pol sata prije starta i u miru precrtavamo kontrole. Dok pokušavam smisliti najbolji put, gužva je sve veća, a žamor i zapitkivanja remete mi koncentraciju, tako da pola sata blejim u kartu ne uspjevši smisliti ama dablam baš ništa. Atmosfera i osjećaji koje ćutim podsjećaju me na kaos uoči starta pustolovnih utrka, na užurbano planiranje najbolje trase, zapravo, ovo i bješe noćna treking avantura. Najprije se bavim mišlju da trčim po cesti do Gorskog zrcala, na kraju skupim kontrole u srednjem dijelu, uključujući jedinicu, a onda opet po cesti kroz Gračane do Lagvića pa na Medvedgrad i natrag do Šestinskog groblja, no od tog odustajem jer mi se od Svetog Jakoba najlogičnije čini krenuti na Medvedgrad te se odlučujem prvo pokupiti središnji dio, zatim krenuti prema Gorskom zrcalu pa preko u Zagorje, onda po izohipsi pokupiti raspelo, Horvatove stube, Markov travnik i Oštricu te vrh i đir rudnik, Grajfova, Risnjak, Sveti Jakob, s tim da bih kod skloništa na stazi 23, nakon uspona sa Zrcala, odlučio idem li stazom 38 na partizansku čeku ili to propuštam.
Već prije starta imam jednog konkurenta manje, što na Medotreku, što u ukupnom poretku. Naime, prilazi mi Bojan s praznom kartom (ništa nije označio) i pita me gdje je ta partizanska promatračnica, tako da mi je već tada jasno da mu neće proći planiranje u hodu jer je prekasno došao na start i propustio sve pohvatati. Doduše, na Velebitu je pola sata zakasnio na start i rasturio nas k’o mlade majmune, ali ovo je ipak drugačiji koncept plus planet MRAK...
Nakon još jednog Šimunovog urnebesnog briefinga (“čuvari u kamenolomu ne nose maske, oni su stvarno tako strašni, nemojte im pokušavati skinuti masku”), veći dio horde jurnuo je po cesti (iako je start pomaknut iz Mlinarice na tunel baš da bi se izbjegla cesta!) do KT A na stazi 57a, a onaj pametniji direktno na KT B (prvi stup žičare) jer A nosi samo 50 bodova, no to nisam primijetio u pustoj želji da skupim sve kontrole (čitaj: pohlepno đubre!). Trebam li uopće spominjati da, unatoč predstojećih osam sati utrke, već od druge milisekunde trčim k’o kreten, premda ovaj put kakti imam opravdanje jer mi na uho šapuće iritantni profesor Robin Williams iz ljigopatetičnog Društva mrtvih pjesnika: “Seize the day, seize the day!”, ali ovaj put u doslovnom značenju – što više treba proći za dana, a kad padne mrak, kretanje se i nesvjesno usporava... Moju (gluplju) skupinu predvodi Paver za kojim se derem “jebeš utrku na kojoj vodi frajer od 70 godina!”, a iza njega je uvijek ozbiljni Lino. U Gračanima, Paver produžuje okolnim putem, dok Lino, ja i ostatak društva skrećemo na asfaltirani početak Leusteka do kontrole A. Na raspelu šifra “Žana nešto”! Koji kurac?!? Kakve li su mu to šifre?!? Poslije se ispostavilo da su šifre imena osoba iz trekersko-pustolovnog polusvijeta plus neko slovo i brojka, a sve zato da ih bude što teže prenositi onima koji na toj kontroli nisu bili, to jest, da bi se spriječilo varanje, što se, unatoč flomasterima različite boje nije moglo izbjeći, kao ni vožnja javnim prijevozom. Tu dolazi do još jednog razdvajanja: dio ekipe odlazi prema prvoj obaveznoj kontroli, a Trs, Domagoj i ja po Leusteku prema kontroli B – prvom stupu žičare. Hoće li ovo biti još jedna saga “kako smo išli od kontrole do kontrole”, iako sam još prije nekoliko godina primio kritiku od dr. Radića da bih trebao prijeći na viši nivo i početi stvari “opisivati” u dubinu? Naravno da DA jer ovo je ipak moj maksimum. Uostalom, svaka kontrola ima svoju pričicu...
Recimo, pri žestokom usponu na prvi stup žičare, u suprotnom smjeru, dakle nizbrdo, susrećemo Mr. Dimmyja, koji snenim pogledom i uobičajenim blaženim izrazom lica, gracioznošću vitke srne forsira padinu, ali u super slou mou moudu, kao da živi u ljepilu, gotovo irealna slika. Već tada, nakon manje od pola sata, primjećujem da Trs, s kojim sam dogovorio kolaboraciju, dobro prati ravnice, uzbrdice i nizbrdice (nije li to sve?!?), ali opako lejma na najaphiličnijim hodajućim strminama. Put prema točki C ilitiga Tustom vrhu, vodi preko dragog i predragog Gipsa, gdje prestižemo one koji su mudro prekrižili raspelo. Ima li išta strmije od zadnjeg uspona prema trećem stupu žičare? Ima! Kad s tog puta skrenete direktno na Tusti vrh. Ono što me tješi u toj agoniji jest da unatoč sporosti bakice, prestižem ljude, a od Tustinja činim ono što sam još prije starta odlučio – kratim na divlje do prve obavezne kontrole (početak “Puta u nebo”), no to nije bila dobra ideja ni za mene niti za petoricu koji su me pratili uvjereni da znam šta radim jer sam ih odveo kroz trnje i gustu šikaru, što nam je znatno usporilo kretanje, tako da sam nešto kasnije nekoliko puta čuo sarkastične komentare tipa “Pratite Kikija, on zna!” :D
A na obaveznoj jedinici i prvo neugodno iznenađenje – gro “planinara” u redu polagano cvikaju svoje listiće... Normalno da mi se iz usta otelo glasno “Jaoooooooo!” i “Isuse Bože!”. Šta čovjeka muči u tim situacijama? “Džaba mog sumanutog trčanja jer sad moram čekat u redu!” i samo za ovu utrku specifično “Majku mu, sad ovdje gubim vrijeme, a trebat će mi svaka sekunda da stignem do partizanske čeke i vratim se u limitu!” Zahvaljujem Maji, Borisu i ostalima koji su me pustili, no to je bila manjina, a ostale boli pipa za ultraše, oni imaju svoju utrku, došli su prije i marš u red! Zatim slijedi glasoviti Put u nebo, drugi kalvarijski uspon, dugačak desetak minuta. Ono što me tješi u agoniji i tog konstantnog uspona od 25% jest što prestižem horde ljudi, a onim grupacijama koje su bile ispred mogu zahvaliti što sam lako našao KT E, gdje se i jope stvorila gužvica, no “čovjek iz organizacije” svima nam je potpisao kartone, što je ubrzalo proces, a bilo mi je čudno što li on tamo radi... I dok Vukodlak i kompanija kreću (barem pretpostavljam) na divljaka prema točki D, ja odlazim na makadam i trčim prema raspelu kod četiri izvora i sve mi nešto čudno... E, šta je sad?!? Čudno mi jer je na tom dijelu staze od 5./6. stupa prema Medvedgradu uvijek bio finiš utrke, a moi sav slomljen, jedva se krećući. Kao da je jučer bilo (AD 2005. ) kad sam tu trčkarao, misleći da pokušavam očuvati drugo mjesto jer je Marko kao daleko ispred mene, a progonitelji vrlo blizu jer otkad su me grčevi sašili ispod Krumpirišta, vučem se ko zadnja krava, a kad tamo, Elvir i Perković došli skoro sat i pol iza mene, dok je Marko promašio kraticu za Medvedgrad, završio na Lagviću pa kod “oltara domovine” (ma šta to značilo) imao samo dvije minute prednosti i čak bih ga i dobio, jer je na vrh zapalio preko Svetog Jakoba, a ne po Bažulovki, da nisam u medvedgradskom restoranu pio posoljenu koka kolu, bojeći se da me opet ne zgrabe grčevi. Godinu kasnije, baš kod ovog istog raspela neki čiča me obavijestio da je Brajković desetak minuta ispred mene, a kako sigurno nije znao najbolji put do Tuđmangrada, tamo sam ga sreo baš na istom mjestu kao i Markicu u već opisanoj dirljivoj pričici, da bih u cilj došao tek minutu iza njega. Bješe to jedina gostujuća ultra pobjeda na Medotreku. Još godinu kasnije, na mojoj zadnjoj Medoultri prije ovogodišnje, Markica je išao na sigurnu pobjedu uz što manje napora “drži Kikicu i oderi ga u finišu” jer je Sajmon nuđao neku lovicu za pobjedu, a sljedećeg je dana naumio trčati Borošinu utrku. Tako smo zajedno došli do ovog istog raspela, gdje sam se nadao da će Marko, koji uvijek troši više vode od mene, puniti na jednom od četiri izvora, pri čemu sam podlo naumio, kad on skrene po vodu, dati petama vjetra (nikad baš nisam razumio taj izraz) pa da vidimo čija majka crnu vunu prede, iako ni moja niti njegova to ne radi. No, na žalost, Markica nije punio i malo kasnije je na stazi broj 12 samo lagano ubrzao, toliko lagano da se čak nije ni prašina digla e da bih mogao reći da me ostavio da jedem njegovu prašinu...
Jaooooooo, kud su me odvele uspomene, gdje li sam ono stao?!? Aha, da, raspelo, točka D do koje me više nisu mogli pratiti ni Grah ni Trs, a jedino mi je društvo pravio Domagoj Marušić, koji je u takvoj formi da je slobodno mogao nastaviti sa mnom na ultru, no on je ganjao bodove za Trail Trophy u planinarskoj kategoriji. Pri kraju uspona na Cer (KT F) sustižem Sablju, Vođu i Trsa, što me usrećuje iz dva razloga – uplovit ću u nadolazeću noć u dobrom društvu i siguran sam da već sad imam pokoju kontrolu više od, kasnije se ispostavilo, najžešćeg konkurenta – Vođe. Kad tamo – na Ceru još jedno anpleznt srprajz – opet red! Računajući na gužve, Simon & Cimerman dozvolio je da na A i B kontroli koristimo i svoje flomastere, no ni on se nije nadao ovakvom trekerskom Bu(mu) i svekolikom mnoštvu noćnih ljubitelja trekinga te Zagrebačke gore, tako da su redovi egzistirali puno kasnije i dalje no što se on nadao. Dok papanski stajem u red i očajan pizdim u sebi, Sablja kulerski sve zaobilazi i uz riječi “Sorry, dečki, ultra!” grabi flomaster te upisuje šifru (Janković nešto na ćirilici) sebi i nama trojici, dok planinari sve promatraju bez riječi (neki su se bunili zbog ćirilice), zbog čega im obećajem pivu u Mlinarici. U redu sam primijetio i onog tipa iz “organizacije” koji je ipak bio natjecatelj, a naše preguravanje mu bješe “nagrada” što je svima upisao šifru dvije kontrole ranije. Na drugu obaveznu kontrolu ilitiga Brestovac, fantastična četvorka dolazi u sumrak i počinje traženje kontrole po negdašnjoj bolnici, što nas izluđuje jer se ne zna točno gdje je pa si mogu zamisliti kako je orijentacistima kad nalete na takvu Šimunovu minu. U silnom traženju zaboravljam da je ovo idealno mjesto za plašitelje, kadli u jednom trenutku osvijetlim Boženu, pogledi nam se susretnu, a ona izgovori normalnim, nimalo plašiteljskim tonom “Bu” (namjerno bez uskličnika jer to nije bilo nikakvo plašenje), tako da me nasmijala, namjesto prestravila. Taman kad smo našli kontrolu, ugledao sam jednog duha u kutu, ali bilo je prekasno za užas i stravu jer sam ga ugledao prije nego što je uspio išta učiniti te neuplašeni krećemo prema KT G, lovačkoj čeki između sedmog i osmog stupa žičare, do koje postoje dvije varijante: trkačka, idealna za mene i Trsa ter sjebana, odvratna za mene i Trsa, ona kojom je jednoć Markica poveo ergelu pri noćnom spustu s Grafičara nakon jednog od kola Mrak kombe. Normalno da ne slušamo sebe i slijedimo Vođu i Sablju kroz velike strmine, gustiš, potoke i psovke, no takvi potezi štede noge pred kojima je još lijepi broj kilometara i visinske razlike. Slijedi uspon do ceste pa njome do staze Gelendera, koju samo sječemo i spajamo se na stazu koja preko Leusteka vodi do Šumarevog puta jer nam je sljedeće odredište Šumarev grob, a tamo – groblje. Šumarija je odradila posao, ostavila čistinu i blato u koje se upada do gležnja. Prijelaz preko Leusteka ne bih ni primijetio da mi Vođa na to nije ukazao, a od Leusteka do Šumarevog puta staza je gotovo neprohodna od silnog truda šumara i prevelike brige ravnateljice i djelatnika parka prirode. Šumarev put idealan je za trčanje pa tamo ostavljam Vođu, Sablju i Trsa, no biram lošiji put prema Danjki i opet smo zajedno cijelim putem od Danjke, preko Donjeg Mrzljaka do kote 523 (Jelovac), gdje smo opet u dvojbama: trčati po makadamu okolo naokolo do Gorskog zrcala ili pratiti Vožda u suludom spustu. Suprotno našoj prirodi, opet se odlučujemo za luđu varijantu i slijedimo našeg predvodnika po grebenu i kroz Stari potok, pri čemu sam uvjerenja da ne gubimo ništa te odmornih nogu stižemo na Gorsko (treću obaveznu kontrolu), gdje nam se pridružuje peti mušketir d’Štumberger, koji se s vrha, preko Danjke i točke K na stazi 23 pokušao direktno spustiti na Zrcalo, no uzeo je krivi makadam i krenuo prema Vidovcu/Bidrovcu, a kad je to shvatio spustio se na divlje i vidno sretan naletio na našu četvorku. Umjesto da kontrole nastavi skupljati “obrnutim” smjerom (Jelovac, Donji Mrzljak, Šumarev grob...), što sam mu i predložio, njemu je dosta gubljenja te nastavlja s nama putem kojim u više od sat vremena neće skupiti nijednu kontrolu, a kad sam mu to napomenuo, uzvratio mi je da kaj ja hoću kad on ima jednu obaveznu kontrolu više (vrh). Oukej... I tako je četvorka pojačana Juvicom krenula po stazi 23 prema točki K, a Vođa i ja smo imali dogovor da ćemo kod te točke odlučiti idemo li po tu partizanštinu ili ne, iako je i meni i njemu bilo jasno da nećemo i dobro da nismo jer to bi bila zamka iz koje se ne bismo izvukli. Na tom dugačkom i opakom usponu susreli smo jedino Graha u suprotnom smjeru, baš dok sam društvu prepričavao dogodovštine s mog, do ove godine jedinog, Yogsi Zagreb Urbana na kojem sam nastupio s Markicom jer je trasa prolazila ovim istim putem, ali biciklima. Jeste dabome da nije bilo ni v od vožnje, nego guranje i nošenje, meni uvijek predraga disciplina jerbo je i jedina gdje apsolutno šijem Marka. No, naše se društvo ubrzo razvodnilo – Trs je totalno zaostao, Sablja i Vožd malo manje, ali dovoljno da ne bi mogli čuti moje povike s točke K jer je tamo trebao pasti dogovor s Vođom, ali ništa od toga, već sa Štumsijem nastavljam preko Hunjke na Horvatove te prema točki O na još jednom raspelu, prije kojeg se krajcam s Marovićem, Nadom i valjda Tomom, a gdje se Juvica nemalo iznenadio kad je vidio da sam već skupio pola kontrola, puno više od njega... Definitivno odustavši od partizanske čeke, krećemo prema kamenolomu (obaveznoj kontroli), i to na divlje po ludoj strmini, ali ne direktno da ne bismo ispali na vrh kamenoloma, nego malo južnije pa na makadam ispadamo tristotinjak metara od rampe. Iako mi Juraj savjetuje da ne idem u Kraljev Vrh jer bih mogao popušiti limit, kod mene dvojbi nema – nema šanse da propustim i drugu kontrolu od 400 bodova, iako sam kasnije izračunao da bih bez Kraljevog Vrha skupio još više bodova, no jebeš Medotrek ultru bez tog za trekere kultnog zagorskog podsljemenskog sela. Nakon što sam Štumbergerju pokazao kuda bi on trebao nastaviti put prema Pisanoj bukvi (sumnjivi put u mrak i nepoznato), potrčao je za mnom, ali ubrzo se, poradi probavnih problema, predomislio i ostavio me samog da jezdim po makadamu na kojem sretoh jedino Bojana koji se vraćao baš iz Kraljevog vrha. Bješe to moje daleko najbrže trčanje po tom makadamu, zbog toga što nisam iza sebe imao tri spusta kao prve tri godine i zato što je “noć, noć, noć, noć, totalni je mrak” pa nije vruće, a i zato što sam svjestan da opako koketiram čak možda i s DNF statusom jer imam samo pola obaveznih kontrola, a premašio sam polovicu dozvoljenog vremena, debelo zašavši u peti sat utrke. Stvar se dodatno zakomplicirala na mostiću gdje je trebala biti kontrola, a nje ni pa ni! Normalno da me to ubija u pojam jer vrijeme curi. Ispisujem “ŠIVAK” na najbližem betonskom rasvjetnom stupu te “Š” unutar markacije na tom istom stupu, palim mobitel i polagano krećem dalje. Dok se đubre uključilo i učitao imenik, prešao sam oko tristo metara, a Šimun mi veli da se vratim jer je kontrola kakti ispod mostića. I ne budi lijen, vrati se, nema veze što vrijeme prolazi, grbi se ispod mosta, zuri ko kreten, ali faking kontrole stvarno nema! Ponovo zovem Šimuna i krećem dalje, izgubivši dragocjenih, brat bratu, oko osam minuta, a ubrzo me napušta raspizđenost koja prepušta mjesto novim osjećajima za feeling – budući da pretpostavljam da nitko više nije krenuo za Kraljev Vrh, najbliži natjecatelji možda su kod Pisane bukve, više od tri kilometra od mene, dakle, potpuno sam sam u šumi i da ovo nije utrka, usrao bih se od straha, a ovako je osjećaj nenadjebiv i teško opisiv, možda tek bardovima i pjesnicima poput lorda Bajrona, Bodlera, Maka Dizdara, Vladislava Petkovića Disa, Josipa Pupačića, Bojana i Chure... Uglavnom, nešto kao najljepši san, baš onakav kad ti je žao što si se probudio, ali kvari ga samo onaj pješčani sat u glavi koji neprestano upozorava da je vremena sve manje. Konačno dolazim i u legendarnu “UPRI” zonu, a na meni “UPRI” majica kratkih rukava – vrijeme je bilo savršeno. Kao što sam brže no ikad trčao prema Kraljevom, isto tako nikad lakše nisam svladao taj višekratno opjevani heart and legbreaking uspon, koji u meni budi uspomene i uspomene... Krenut ću otkad se Zemlja ohladila iliti od jaja ilitiga od ljeta Gospodnjega 2005.: nakon mamutskog debakl Velebita 2004. godine, koji me zaljubio u treking i planine, noćnog debakla s Ferrom na Učki iste godine te iduće stjenovitog Mosorskog debakla za čovjeka s asfalta, uslijedio je domaći teren i poznata staza. Sve je dobro krenulo, već na drugom usponu iz Bistre riješio sam se Ferre (treking institucije) i Perkovića i već tada zatefterio drugo mjesto, uopće ne sanjavši da bih se mogao približiti Markici... No, u Kraljevom Vrhu sretoh ga dok se vraćao s kontrole koja bješe kod legendarne birtije, pri čemu sam ja već prošao križanje s Vinogradskom gdje se skreće prema vrhu, što znači da je imao tri, možda četiri minute prednosti i tko se ne bi polakomio... Značajno ubrzah tempo, zaboravih ne uzimanje tekućine iz glupog mjeha koji sam tada koristio drugi i zadnji put, a jedino što me zanimalo je hoću li ugledati Markovu žutu majicu. I dok sam se tako bavio zurenjem kroz proljetne sljemenske krošnje, na “UPRI” usponu toliko me sašilo da sam morao zastajati, držati se za stabla i okretati nadiru li progonitelji. Eh, da je to bilo sve... Nekako sam se dokopao manje strmih dijelova ispod Krumpirišta, ali onda je na naplatu došlo nedovoljno sisanja iz glupe sisalice kojom se vuče voda iz mjeha, naime, satrali su me takvi grčevi kao nikad prije ni poslije u životu, najprije u kvadricepsima, a kad sam ih pokušao istegnuti, još gori u zadnjim ložama pa sam od istezanja odustao i počeo hodati oprezno, kao po jajima, no kad sam nakratko izgubio stazu, preskočio sam jedan mali jarak, dočekao se na prste i tada mi se zgrčio list pa mi je jedino preostalo da se bacim na zemlju i smijem svojoj gorkoj sudbini. Domaći teren, prilika za prvo postolje i onda ovakav fijasko. Aber, nakon nekoliko minuta ležanja krenuo sam dalje i laganim tempom guslao još tri sata do cilja, bez da mi se itko odostraga približio, a skoro sam i Markicu uhvatio, što sam opisao gore, na jednoj od nekoliko desetaka stranica ove 1001 noći... Dvanaest mjeseci kasnije, iskustvo je pobijedilo grčeve, a na tom mjestu našao sam se na diobi trećeg mjesta sa svojim vjernim pratiteljem u prve dvije godine trekinga – Draženom Perkovićem, a daleko ispred nas (nismo ih sreli u Kraljevu Vrhu) bili su B-rajković i obični Rajković. I dok sam razmišljao kada ću se i hoću li ga se uopće uspjeti riješiti kako bih si osigurao postolje na domaćem terenu, “UPRI” zona ga je toliko satrala da je (nevjerojatno, ali istinito) kod Crne mlake ostao spavati petnaestak minuta, na kraju uzevši četvrto mjesto... Nakon još pokojeg matorčevog flešbeka, krenimo dalje na ovo nadasve zanimljivo putešestvije bez naravoučenija: Pisanu bukvu, jedno od rijetkih mjesta na kojem nisam bio prije ovog trekinga, pronalazim bez problema, no umjesto da sam zbog toga sretan, muči me vrijeme što brzo prolazi, a još više umor koji polako obuzima sva osjetila. Na križanju moje staze i makadama srećem dečka iz planinarske kategorije pa zajedno trčimo prema Oštrici. Na satu je 5:40 i pitam se što li on radi ovdje kad nema šanse stići do cilja čak ni u produženom limitu, a onda se sjetim da ne znaju svi baš cijelu stazu napamet niti koliko im treba od točke do točke. Već opako dehidriran, na Oštrici punim bidone i preko Zelenog spusta dolazim na vrh – vrijeme 6:22. Gore nema nikog, možda poslije mene više nitko i nije došao na Vidikovac, puše sve jače, ali južina pa nema potrebe za oblačenjem, a i krećem prema dolje (a kud bih s vrha?!?), na rudnik Zrinskih, računajući usput što mogu pokupiti, a da ne zakasnim. Na rudniku ponovo, nakon tri i pol sata odvojenosti, srećem Sablju koji traži ulaz i kontrolu. Nagovaram ga da mi se pridruži do Grajfove i Risnjaka, on se dvoumi, pita me koliko ima do Grajfove, deset minuta, kažem mu, on ipak odustaje, a meni je do kopanje trebalo devet. Na putu me stigao i Juraj (misleći da sam Roce, očito je i njemu umor poremetio percepciju), za koga sam mislio da je daleko ispred jer nije bio u Kraljevom Vrhu. Ispada da odlaskom u Zagorje nisam ništa izgubio jer sam nadoknadio vrijeme izgubljeno u tom điru, a zaradio 400 bodova. Ipak, Jurica je zbog toga puno svježiji od mene i bježi mi. Na jednom od zadnjih uspona, onom na Risnjak, obuzima me posvemašnja malaksalost i ravnodušnost te počinjem doslovno šetati. Tada bi najjednostavnije bilo odjebati sve i lagano odšetati do cilja uz kratko skretanje prema Medogradu, no kompetitivno đubre u meni drma dva gela s kofeinom, srče posljedne kapi vode s Oštrice i kreće u borbu sa samim sobom, bolovima, štopericom. U totalnom cajtnotu odustajem od Svetog Jakoba jer bi to značilo jedan uspon više. Unatoč bolovima u stopalu, kao sumanut trčim prema Medvedgradu. Na putu susrećem Bojana koji malodušno hoda nizbrdo i nagovaram ga da potrči za mnom jer ćemo tako lakše pronaći grob u Šestinama, ne znajući da nije skupio sve obavezne kontrole. Očekujem da će me ubiti kratki uspon na Medvedgrad, a sreća me obuzela kad sam vidio džip na parkingu i čovjeka koji mi govori da ne moram gore, objašnjavajući mi koji grob moram pronaći. Sad mi je jasno da ću i uz traženje groba stići u limitu pa se ne žurim previše prema dolje, a i nije baš da mogu. U suprotnom smjeru nailaze Stan, Nada, Goran i Tomo, a na groblju zatičem Juru i policijsku ophodnju. Baš kad sam ušao među grobove i započeo potragu, jedan od policajaca Juri je pokazao grob. U potpunom odsustvu cenzure (nije da i inače imam poštovanja prema grobljima) po azimutu gazim preko grobova, a čovjek u službi zaštite naroda me upozorava: “Gospodine, ne možete gaziti ljudima preko grobova!” Na satu 7:41. Umjesto da krenem prema cilju, pohlepni mozak, unatoč umoru, zaključuje da imam vremena skoknuti do Šimunovog dvorišta po zadnju kontrolu i ponovo sa Štumdojčerom trčim našom pobjedničkom stazom s Urbana od prije mjesec i pol dana: Šestinska crkva-Gornje Prekrižje. Putem mi je Juvica prepričao razgovor između njega i policajaca što se odvijao na groblju... Policajci: “Kud ćete vi?” Juraj: “Na groblje.” P: “Ma na kakvo groblje?!? Pa ponoć je!” J: “Moram do jednog groba.” P: “Kakvog groba?!” J: “Groba na kojem je kontrola, utrka je.” P: “Šta opet onaj Men’s Health?” J: “Ne, ali isti je organizator.” Dalje nije bilo potrebno objašnjavati :D U cilju: 7:59! Jurini Švabovi rekli bi “perfektes tajming”, ja bih rekao da je moglo i bolje, ali nema se za čime žaliti jer bolje nije bilo ni potrebno. Jako zabavan, ali za noć pretežak koncept, osim za dobre poznavatelje ove planine. Za sljedeću godinu predlažem isti koncept, ali po danu. U šestoj sezoni moja treća pobjeda na utrci Treking lige, prva nakon pet i pol godina... :D Najdraže mi je ipak što je Sablja, koji se približava brojci od tridesetak hrvatskih ultra trekinga i uz Peću jedini sa svih pet sljemenskih ultra, osvojio prvu medalju...
Osjećaj? Veliko zadovoljstvo, ali opet... Kao što su me zajebavali na Velebitu kad sam bio sedmi, tako bi me zajebavali i ovdje da nisam pobijedio. A i kad nešto sam napraviš, to ti se više ne čini toliko veliko. No, pobjeda je ipak najslađa kod kuće!
Prošle godine Vođa je bio prvi koji je uzeo Jutarnju Gelender i Treking ligu u istoj sezoni. Ja tome mogu dodati i Urban. Pa da vas vidimo, frajeri! :D Prvi pobjednik Treking lige koji nije pobijedio na Risnjaku. Ali i Risnjak nije u ligi. Počinje li nova tradicija s Medvednicom? Brus Li? Džet Li?
U svakom slučaju, sve ovogodišnje uspjehe mogu zahvaliti svom treneru Alanu Čengiću. Isplati se 1100 kn mjesečno plaćati kvalitetnom stručnjaku...
utorak, 12. listopada 2010.
ALIJEN VS BLJUUUUUUUUU PRE-DA-TOR
Dan prije vrlo uspjele gej parade u Begešu, na tapeti bješe kino. Kakve to ima veze s gej paradom? Hmmmmmm, koje je seksualne orijentacije onaj koji u vrijeme biti-ili-ne-biti utakmice za status najobožavanijeg izbornika gleda Džuliju Roberts i po prvom taktu i pol prepoznaje pjesmu Flitvud Meka "Thunder only happens when it's raining"?!? Jedi, moli, voli? Odnos spolova u dvorani sličan je onom kad se gleda Seks i grad 1 i 2 ili Seks i grad 3 (Cure na Visu), s nekoliko postotaka više u korist osjećajnih "muškaraca". Nevjerojatno je da je turbo skinny Džulija uspjela, unatoč savršenoj liniji, uzgojiti podvoljak. Valjda posljedica godina... I ne vidim zašto ljudi idu u Indiju pronalaziti sebe, Boga or whatever jer mi se to ne čini najsretnijim mjestom za život, no opet, kako to može razumjeti površni "zapadnjak" poput mene, željan samo isprazne zabave? Film je definitivno predugačak, a dojam dužine produžuje činjenica da se nikako ne pojavljuje Havijer Bardem za koga se zna da nastupa u dijelu "Voli", a takvoj zvijezdi i jednom od najvećih mačo tipova outside and inside Holivuda ne može se dati samo nekoliko minuta filma, nego puno puno više, iako izgleda kao Vojislav, pokojni ljubavnik moje pokojne bake.
Može li spoj dva "kultna" filma stvoriti još kultniji film? Može li se se pridjev kultni komparirati? Na oba pitanja najvjerojatniji je odgovor ne, iako bi filmolozi i jezikoslovci priupitali "zašto ne?!?", no u slučaju alijena koji proizvodi više sline čak i od mene samog i predatora koji izgleda kao zdepasti debeljko, tome svakako nije tako. I sasvim mi je nejasno zašto su njih dvojica, kao i svi njihovi klonovi, iako bića nesumnjivo velike inteligencije, cijelo vrijeme toliko besni? Preporučujem gospođu Jadranku i autogeni trening...
Za kraj vječita dvojba - tko je jači: mlada partizanka ili Ma Baker? Mlada partizanka je pušku nosila i konja jahala, a Ma Baker je sinove naučila rukovati oružjem. Mlada partizanka je kolo plesala, a Ma Baker nikad nije zaplakala. Mlada partizanka je bombu bacala, a Ma Baker je znala kako umrijeti... Ne preostaje nam ništa drugo doli referendum. Koji će se održati otprilike kad i onaj o ulasku u Europsku Uniju. Sveto Nigdarjevo? Vrba i grožđe? Nikad pa ni onda? Most likely...
Može li spoj dva "kultna" filma stvoriti još kultniji film? Može li se se pridjev kultni komparirati? Na oba pitanja najvjerojatniji je odgovor ne, iako bi filmolozi i jezikoslovci priupitali "zašto ne?!?", no u slučaju alijena koji proizvodi više sline čak i od mene samog i predatora koji izgleda kao zdepasti debeljko, tome svakako nije tako. I sasvim mi je nejasno zašto su njih dvojica, kao i svi njihovi klonovi, iako bića nesumnjivo velike inteligencije, cijelo vrijeme toliko besni? Preporučujem gospođu Jadranku i autogeni trening...
Za kraj vječita dvojba - tko je jači: mlada partizanka ili Ma Baker? Mlada partizanka je pušku nosila i konja jahala, a Ma Baker je sinove naučila rukovati oružjem. Mlada partizanka je kolo plesala, a Ma Baker nikad nije zaplakala. Mlada partizanka je bombu bacala, a Ma Baker je znala kako umrijeti... Ne preostaje nam ništa drugo doli referendum. Koji će se održati otprilike kad i onaj o ulasku u Europsku Uniju. Sveto Nigdarjevo? Vrba i grožđe? Nikad pa ni onda? Most likely...
četvrtak, 2. rujna 2010.
ZA DEBILČINE
Fucking finally! Stižem na zadnju kontrolu, mjesto Argentiere. Još jednom, iako su mi to rekli barem deset puta na prethodnim kontrolama, pitam koliko ima do Chamonixa – devet kilometara, još sića devet kilometara, a na satu 28:10. Tada sam uvjeren da idem ispod 30 (mogu valjda i prehodati devet kila za sat i pedeset!), ali svejedno oprezan jer znam da me čeka još 200 metara uspona i 400 metara silaska – to sam zapamtio iz Road Book-a. Kao i na svakoj kontroli, ultra (jer ovo je ipak ultra) ljubazni volonteri prilaze mi, nude mi hranu, napitke, no ja odvraćam samo: “Rien! Merci.” jer želim dalje, u cilj, u kadu, u nešto suho, u krevet... Obraćam se nekim srednjoškolcima da mi pokažu put i tek tada, na zadnjoj kontroli, uspio sam čuti Francuza kako govori engleski bez smiješnog francuskog naglaska – zato što je mali očito zaluđen reperima i savršeno skida američki naglasak: “Hey, man, just go down the street and turn right before the bridge! Go for it man!!!” OK, odoh sam into the night k’o Michelle iz “Allo, allo”... Oznaka kilometara nema, samo na check pointovima, no savršena noćna fluorescentna signalizacija pokazuje mi put u mrklom mraku – dovoljno je samo podići pogled i divovske krijesnice obasjane svjetlom moje lampe pokazuju se i na daljini od stotinjak metara. Malo se penjem, malo spuštam i nadam se da ću onih 200 metara uspona skupiti pomalo, uz lagano penjanje i spuštanje. Potpuno sam sam i vjerojatno prvi puta u životu sam u šumi ne osjećam nikakvu nelagodu ili strah – apsolutno mi je svejedno, želim samo naprijed, lagano trčkaram, čak i uzbrdice. I tada, oko ponoći druge noći, počinju halucinacije – ne fizičke, nego u glavi. U nekakvom polusnu sam sebi govorim: “Daj JOJ vode, trebaš JOJ dati vode!” Onda se osvijestim i skužim da sam ja žedan i da ja trebam piti. Toliko o sigurnosti u vezi određivanja mog spola. Polako se pojavljuju svjetla s lijeve strane, ne još samog grada, nego prilaznih cesata, što me toliko zbunilo da mi je trebalo deset minuta da uopće shvatim s koje strane dolazim u Chamonix, ali nisam shvatio kako s desne strane, a ne s lijeve. Ako radimo lijevi krug oko Mont Blanca, nismo li se trebali spuštati s lijeve strane u grad koji bi nam trebao biti s desne. Cijelu trku zamišljam trijumfalni ulazak u Chamonix s lijevog brda i ulice kroz koje trebam proći kad se spustim i sad ovo! I to me mučilo sve dok se u šumi na jednom mjestu nije grupiralo četiri, pet krijesnica, a to znači samo jedno – skretanje! I to kuda! U brdo! Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Čovjek iz organizacije govori mi: “La derniere montagne!” Ma jebite se! To ste rekli kad sam se penjao na prokleti Les Tseppes tri sata ranije. Moral mi totalno pada. Nalazim se pedeset metara iznad cilja i sad moram u brdo. Prestajem trčati, a krijesnice su sve više i više. Hvata me totalna psihoza, opet se vučem k’o zadnja krava i samo čekam kad će prestati brdo, ali ono ne prestaje. Suunto pakazuje da sam se popeo 50, 100, 150 metara... Isuse i Bože! Dosta! Stižem jedinog tipa na zadnjoj dionici i potpuno bijesan govorim mu: “They fucked us up! We’re not going to make it under 30!” Frajer ne odgovara ništa, no konačno se pojavljuje nizbrdica i dva tipa iz organizacije koji nam govore da imamo još dva kilometra. Gledam na sat – 29:32. Pa valjda mi je dosta 28 minuta za to! Ništa ja ne vjerujem tim Francuzima, dva bi mogla biti i tri i pol, pa počinjem trčati k’o sumanut, a onaj tip za mnom. U gradu me čak pokušao i stići, no moja posljednja šprica odagnala je njegove nade. Znao sam da me u cilju neće dočekati samo Ivana, nego i neki koji su odustali, samo nisam znao koji: bili su to Ferro i Šimun. Zadovoljstvo nula bodova, ne jedem ništa, ne pijem ništa, jedva govorim, izgledam k’o smrt, Ferro je istinski zadivljen ovim “pothvatom” , a ja samo želim kući. U redu, završio sam, ispod 30 je (29:46), ali ne mogu sad uživati u tome, a i može se to ići nekoliko sati bolje kad je čovjek mršaviji, uformniji etc.! Sad, dok ovo pišem, mirno mogu reći – drago mi je što sam bio, što sam završio, drago mi je zbog rezultata, došao bih opet, ali ne sljedeće godine, očito mi leže što duže trke, bez obzira na umiranje, ali da sam pronašao neki smisao, došao u kontakt s inner self, nešto sebi dokazao, postao bolja osoba and all that crap – nisam! This is just something that I like... Iako sam za vrijeme trke tisuću puta sam sebi rekao da sam idiot zato što to radim, nema veze, mislim da je vrijedilo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog prethodne rečenice. A trka je definitivno za debile, gurni glavu među noge i peglaj i tako satima... Ili danima! Alen i Saša, nemojte se uvrijediti, ali svi koji završe ovu trku mogu se okititi nadimkom DEBILČINA!
Ulazimo u auto, Ivana pali grijanje i naizgled je sve u redu, ali kad sam izašao iz auta, istog trenutka počeo sam se totalno tresti od glave do pete sve dok nisam ušao u kadu vruće vode, a uz sve me još drmao i očajni kašalj koji nikako nije prestajao... Nakon nekoliko dremčića u kadi, nešto sam pojeo i legao, a mišić na prednjoj strani desne potkoljenice, malo iznad gležnja, toliko me bolio da nisam mogao pomicati prste – mislio sam da je sezona za mene gotova... Spavao sam od 2 do 4 i 30, a onda sam se opet probudio i išao na internet gledati gdje su ostali naši junaci. Spuštali su se s predzadnjeg brda, a kiša ih je prala cijelu noć! Nedjelju smo proveli čekajući ih, Alen 41, Saša 44 sata, Terminator 42 sata. Usput sam se upoznao s onim Britancem, vjerojatno Englezom, Mark Richards se zove, išao je ispod 28 – napravio mi je dva sata u zadnja 42 kilometra!
But nvrmnd that – stvarno možemo biti sretni s obzirom na to gdje živimo – 7 dana u Chamonixu (izgovaraju “šamoniks”!) nisam vidio zgodnu curu!!! Posljedice? Tko to zna, ali muskulfiber gotovo nikakav, deset puta slabiji nego poslije Bijele Lasice, bol u ozlijeđenom mišiću popušta, manji bolovi u stopalima... Puno više znat će se na Just Pine Contestu devetogdevetogudevetsati...
Spustio sam se sa zadnjeg brda i stigao na predzadnji check point Vallorcine za točno 27 sati i točno za onoliko koliko je potrebno da se ide minutu ispod 30 kad bi se išlo linearno od početka do kraja – 11 minuta i 20 sekundi po kilometru. E tek sad sam na konju jer major usponi are no more! Dok sav mokar sjedim i jedem toplu juhu, a volonteri čine sve da budem namiren, ispitujem natjecatelje oko sebe možemo li do cilja stići za manje od tri sata. Vele mi da možeš i za dva ako si brz, ali da je naša realnost 2 i 40. Svima nam je već odavno dosta i smješkamo se jedni drugima pokazujući da svi zajedno nismo normalni... Ustajem i izlazim za jednim koji također želi U 30, vani je ledeno i kiša pljušti. Nakon doslovno pet metara hvata me takva drhtavica da ne mogu pomicati noge i vraćam se u kuću. Skidam šuškavac i mokru majicu, iz ruksaka vadim suhi šuškavac koji oblačim na golo tijelo i uvlačim u bicke, preko njega mokri šuškavac, a preko svega mokru majicu. Iz ruksaka vadim mokre tajice i oblačim ih preko bicki, pa takav, donekle ugrijan krećem trčati sedam kilometara do zadnje kontrole...
Nakon 132 kilometra počinje posljednji veliki uspon Iz Trienta s 1300 na 1900 metara – Les Tseppes. Pitam se zašto je prošlogodišnji fantom čije prolaze pratim, tri kilometra išao preko sat vremena – zato što su to tri kilometra najstrmijeg uspona na Bikčevićevoj – oko 20 % cijelo vrijeme. Vučem se nekako s noge na nogu, hvala Bogu da nema stijena nego normalan zemljani, šumski put, dok kiša i dalje pere. Check point i opet nije na vrhu, pa pitam koliko se još moramo penjati – još 140 metara visinske razlike, gotovo do 2100. Spontano mi iz usta izleti jedan “Fuck!”, ne uzimam ni hranu ni vodu, krećem dalje jer sam na knap, a uspon će potrajati još oko pola sata. Na vrhu sam potpuno sam, konačno ponovo u Francuskoj, mrak pada, kiša pljušti vodoravno zbog vjetra koji brije sto na sat. Vadim lampu, navlačim zimsku kapu i rukavice i krećem u divljački spust po mračnim blatnim stazama – jurim k’o lud, stižem ljude koji se miču u stranu, nekoliko puta padam u blato, cijela garderoba je blatnjava, rukavice, čak i broj, ali polako skidam vrijeme svom fantomu...
Nešto manje od 21 sat i 116 kilometara – stižem na drugu tranziciju – Champex-Lac (Lac=jezero) u Švicarskoj. Tu sam psihički puk’o treći put. Mislio sam da neću moći dalje. Jedva sam se dovukao, nekako uzimam svoje stvari i odlazim u nekakav podrum do wc-a. Dok sam se presvlačio, uhvatila me prva zimica i treskavica pa sam se brzo vratio na sunce, napunio bidon, pojeo juhu s nogu, malo čokolade i idemo dalje. Čeka me još maraton i devet sati fore – valjda mogu prehodati maraton za devet sati. Prvih deset minuta odlučujem hodati iako staza prolazi kroz mjesto pored jezera, ljudi mi plješću, a meni sve neugodno jer se vučem užasno. Pored jezera svirači u tradicionalnim nošnjama pušu u one dugačke rogove – traženjem fotografa postajem maneken zajedno s našim ćelavim Britancem koji me ovdje sustigao i nakon toga trčeći otišao ispred mene. Sad se treba popesti s 1400 na 1900, ali vraga! Najprije se po makadamu treba spustiti ispod 1300, pa tek onda gore – naravno da užasno pizdim, ali nema pomoći – ne mogu nizbrdo, ne mogu ravno, a pogotovo ne mogu na takvu nizbrdicu kao što je uspon na Bovine. Ogromne stijene koje predstavljaju prepreke u vidu ogromnih stepenica, a svaka je smrt za kvadricepse. Penjem se brzinom od šest metara visinske u minuti i pričam s Virginie, 42-godišnjom Francuskinjom od 1,60 i valjda 47 kila koja je počela trčati 1999! Završila je kao peta, 40 minuta iza mene jer joj nisu išle zadnje dvije mokre nizbrdice... Prema vrhu me i ona ostavlja, svi me prestižu i ja stvarno mislim da neću nikad doći na vrh (četvrto i posljednje pucanje u glavi!), a da stvar bude još bolja, počela je i kiša, što znači mokre stijene na spustu i dodatno gubljenje vremena. Na kontroli teško razočaranje – to nije kraj uspona jer iznad sebe na serpentinama vidim ljude kako se dalje penju. No nekako sam i to svladao i počeo trčati mokru nizbrdicu hrabrije no ikad – ništa posebno jer ipak nemam velika jaja, ali brže od sviju koji su me derali prema gore, prema Trientu...
Iz Courmayera krećem poprilično raspižđen, ali onako pozitivno, “I’m gonna kick your butt” attitude. Prema sljedećem vrhu od 2 tisuće i 800 metara uspona iznad Courmayera pretežno prestižem ljude, a još ih i gro prelazim na check pointu gdje se zadržavam vrlo kratko. Taj Refuge Bertone nalazi se na 77. kilometru i tu je odvaljeno nešto više od pola visinske razlike prema gore. Slijedi dvanaest kilometara trčkaranja po hrptu, a onda uspon na posljednji i najviši dvoipotisućnjak Grand Col Ferret (2537), ujedno i granični prijalaz iz Italije u Švicu, 800 metara visinske razlike u samo 4,6 kilometara. I rekao bi čovjek da si tu na konju... Moš’ mislit! Od tog mjesta do cilja ima još dve i pol tisuće prema gore i četiri prema dolje! Počinje spust od 1400 metara prema Praz de Fortu (tu već neki usput i spavaju na suncu) uz dvije usputne kontrole, a na jednoj od njih, La Fouly, drugi put pucam. Prema njoj, na nizbrdici i ravnom makadamu, mnogi me prolaze, ne da mi se više trčati, a na check pointu sjedam i polako jedem juhu, potpuno prazan i nikakav. Poslije toga odlučujem hodati deset minuta, čak i nizbrdice, a hodao bih još da se nisam sjetio da treba dobiti i Ferru i da bi se on uskoro mogao pojaviti ako ovako nastavim. Zato trčkaram prema zadnjoj kontroli prije Champexa, pa još malo ispod 1100 i onda u Champex na 1500...
Tranzicija u Courmayeru je posebna priča... Oko pola sedam ujutro ulazim u ogromnu dvoranu. Najprije svoju vreću čekam jedno tri minute dok ih drugi dobivaju odmah. Govorim si “ne pizdi, ne deri se na ljude, to su volonteri, ovo je klasična nadrkanost nakon neprospavane noći, dvanaest sati trke, umora, gladi...”. Dok čekam okrećem glavu i pogled mi zastaje u velikoj prostoriji iza mene – a tamo se odvija, Šimun je to izvrsno nazvao, bitka za ranjenike! Dvadesetak frajera već tu leži na stolovima za masažu. Doslovce se smijem prolazeći kroz tu sobu misleći si “frajeri zakaj ne odustanete – imate još devedeset! kilometara, a već ste koma teška...” Odlazim do wc-a na presvlačenje i NE MOGU VJEROVATI da postoji samo jedna kabina u koju ulazi neka baba umjesto da pusti mene, ne vidi li da sam u trci, dok se presvlačim moram braniti svoje prvo mjesto u redu, a kad se konačno dočepam kabine, imam što vidjeti – fucking ČUČAVAC!!! Baš me zanima kako će oni ranjenici rasturenih kvadricepsa ovdje obaviti ono što moraju, moji su k’o novi i baš me briga, ali naravno da nema ključa i naravno da debili ne kucaju!!! Čudo da nije došlo do incidenta... Ne možeš vjerovati – organizacija fenomenalna, vreće složene po brojevima, masaža, tuševi, hrane i pića što i koliko ti srce želi, ali jedna wc kabina s čučavcem!!! Moglo bi se reći - k’o da ne znamo Talijane... Zemlja je Italija, ali svi pričaju francuski i to je područje gdje dominira francuska kultura...
Suprotno crnim prognozama, na startu je lijepo, toplo i sunčano. Mene drma lagana temperatura uslijed lagane prehlade poradi zadnja dva hladna i kišna dana. Padaju zadnja fotkanja, slušanja patetičnih govora na više jezika, tipa “svi koji su na startu već su pobjednici”, fuj, bljuv, ne serite više i pustite nas! Mistera Nadrkanosti strašno živcira ta gomila koja mu se mota po nogama. Sad mi se tu guzite, a poslije ćete svi krepati, suckers! Na prvom pišanju prelaze me Ferro i Saša, kojeg kasnije sustižem, pa kroz “naše” selo Les Houches (Lezuš) prolazimo zajedno, kao i na prvom brdu, gdje, također pišanja radi prelazimo ćelavog Britanca kojeg smo svaku večer viđali u Chamonixu kako trči. Eto ti sad tvoje glupo trčanje uoči trke, pikzibneru! Kasnije se ispostavilo tko je u stvari pikzibner od nas dvojice... Na spustu ostavljam Sašu, a na putu prema sljedećoj kontroli, na uskom šumskom putu uzbrdo gdje se napravila hodajuća kolona, tri čovjeka ispred sebe u mraku primijetim Ferru i tad počinje meni jedan od najdražih događaja cijele trke – Ferro i ja pričamo i dovikujemo se cijelih pola sata dok svi ostali šute nemajući blage veze o čemu pričamo... U selu Les Contamines na 25. kilometru kompletno ludilo – prolazimo kroz uski špalir dugačak oko sto metara, a ljudi plješču i urlaju najglasnije što mogu dvadeset centimetara od nas!!! Čovjek ne može izdržati da ne umre od smijeha. To je ujedno i prva kontrola s hrpom hrane, fantastično privlačnom atmosferom i rock bandom koji praši, tako da bih tamo najradije ostao. To je zamka u koju su mnogi upali, a Ferro i ja nastavljamo brzo, prešavši u boksu pedesetak tipova. Jedino što mi muti zadovoljstvo je što za prolazima tipa koji je prošle godine išao 29:08, što sam imao zapisano na papiriću obljepljenim selotejpom, zaostajem sve više i više...
Tada krećemo na prvi baš veliki uspon, 1300 metara u plus na prvi dvoipotisućnjak! Na jednoj međukontroli Ferro se ostaje presvlačiti, pa ostajem sam od naših, okružen stotinama natjecatelja. Tu nastaju i nezaboravne slike – kad se na nekoj od uzbrdica okrenete, stotine krijesnica kroz mrak mili za vama... Taj uspon prolazim relativno bezbolno, no poslije njega slijedi spust od 1000 metara te još jedan uspon na dvoipotisućnjak! Ovaj put namjerno idem sporo, s noge na nogu, znajući da nije posljednji prije tranzicije jer nakon još jednog spusta od petstotinjak metara slijedi “završni” uspon na treći dvoipotisućnjak – ovaj puta ne idem namjerno sporo, nego zato jer brže ne mogu! ubilo me ovih tri soma uspona, prvi put pucam u glavi, uvjeren da do cilja više neću potrčati... Ali, naravno da se situacija ijenja dolaskom na vrh – očekuje me dva Sljemena silaska, noge na nizbrdici zaboravljaju odvaljene uzbrdice i lagano trčkaram prema Courmayeuru i zori. Na livadama (skijaškim stazama) koje smo prolazili naišao sam na jedino mjesto u 158 kilometara gdje sam posumnjao u oznake što ih je postavio organizator. Naime, vjetar je odnio svjetleće trake, tako da su na stazi ostali samo tanki stupići za koje su bile zakačene, a koji se teško primjećuju u mraku, no rađanje novog dana (uz nadu da sljedeći neću dočekati na stazi) odagnalo je sve sumnje i otkrilo moj prvi cilj u daljini, gdje me čekaju suhe stvari i hrana. Mnogo hrane...
Ulazimo u auto, Ivana pali grijanje i naizgled je sve u redu, ali kad sam izašao iz auta, istog trenutka počeo sam se totalno tresti od glave do pete sve dok nisam ušao u kadu vruće vode, a uz sve me još drmao i očajni kašalj koji nikako nije prestajao... Nakon nekoliko dremčića u kadi, nešto sam pojeo i legao, a mišić na prednjoj strani desne potkoljenice, malo iznad gležnja, toliko me bolio da nisam mogao pomicati prste – mislio sam da je sezona za mene gotova... Spavao sam od 2 do 4 i 30, a onda sam se opet probudio i išao na internet gledati gdje su ostali naši junaci. Spuštali su se s predzadnjeg brda, a kiša ih je prala cijelu noć! Nedjelju smo proveli čekajući ih, Alen 41, Saša 44 sata, Terminator 42 sata. Usput sam se upoznao s onim Britancem, vjerojatno Englezom, Mark Richards se zove, išao je ispod 28 – napravio mi je dva sata u zadnja 42 kilometra!
But nvrmnd that – stvarno možemo biti sretni s obzirom na to gdje živimo – 7 dana u Chamonixu (izgovaraju “šamoniks”!) nisam vidio zgodnu curu!!! Posljedice? Tko to zna, ali muskulfiber gotovo nikakav, deset puta slabiji nego poslije Bijele Lasice, bol u ozlijeđenom mišiću popušta, manji bolovi u stopalima... Puno više znat će se na Just Pine Contestu devetogdevetogudevetsati...
Spustio sam se sa zadnjeg brda i stigao na predzadnji check point Vallorcine za točno 27 sati i točno za onoliko koliko je potrebno da se ide minutu ispod 30 kad bi se išlo linearno od početka do kraja – 11 minuta i 20 sekundi po kilometru. E tek sad sam na konju jer major usponi are no more! Dok sav mokar sjedim i jedem toplu juhu, a volonteri čine sve da budem namiren, ispitujem natjecatelje oko sebe možemo li do cilja stići za manje od tri sata. Vele mi da možeš i za dva ako si brz, ali da je naša realnost 2 i 40. Svima nam je već odavno dosta i smješkamo se jedni drugima pokazujući da svi zajedno nismo normalni... Ustajem i izlazim za jednim koji također želi U 30, vani je ledeno i kiša pljušti. Nakon doslovno pet metara hvata me takva drhtavica da ne mogu pomicati noge i vraćam se u kuću. Skidam šuškavac i mokru majicu, iz ruksaka vadim suhi šuškavac koji oblačim na golo tijelo i uvlačim u bicke, preko njega mokri šuškavac, a preko svega mokru majicu. Iz ruksaka vadim mokre tajice i oblačim ih preko bicki, pa takav, donekle ugrijan krećem trčati sedam kilometara do zadnje kontrole...
Nakon 132 kilometra počinje posljednji veliki uspon Iz Trienta s 1300 na 1900 metara – Les Tseppes. Pitam se zašto je prošlogodišnji fantom čije prolaze pratim, tri kilometra išao preko sat vremena – zato što su to tri kilometra najstrmijeg uspona na Bikčevićevoj – oko 20 % cijelo vrijeme. Vučem se nekako s noge na nogu, hvala Bogu da nema stijena nego normalan zemljani, šumski put, dok kiša i dalje pere. Check point i opet nije na vrhu, pa pitam koliko se još moramo penjati – još 140 metara visinske razlike, gotovo do 2100. Spontano mi iz usta izleti jedan “Fuck!”, ne uzimam ni hranu ni vodu, krećem dalje jer sam na knap, a uspon će potrajati još oko pola sata. Na vrhu sam potpuno sam, konačno ponovo u Francuskoj, mrak pada, kiša pljušti vodoravno zbog vjetra koji brije sto na sat. Vadim lampu, navlačim zimsku kapu i rukavice i krećem u divljački spust po mračnim blatnim stazama – jurim k’o lud, stižem ljude koji se miču u stranu, nekoliko puta padam u blato, cijela garderoba je blatnjava, rukavice, čak i broj, ali polako skidam vrijeme svom fantomu...
Nešto manje od 21 sat i 116 kilometara – stižem na drugu tranziciju – Champex-Lac (Lac=jezero) u Švicarskoj. Tu sam psihički puk’o treći put. Mislio sam da neću moći dalje. Jedva sam se dovukao, nekako uzimam svoje stvari i odlazim u nekakav podrum do wc-a. Dok sam se presvlačio, uhvatila me prva zimica i treskavica pa sam se brzo vratio na sunce, napunio bidon, pojeo juhu s nogu, malo čokolade i idemo dalje. Čeka me još maraton i devet sati fore – valjda mogu prehodati maraton za devet sati. Prvih deset minuta odlučujem hodati iako staza prolazi kroz mjesto pored jezera, ljudi mi plješću, a meni sve neugodno jer se vučem užasno. Pored jezera svirači u tradicionalnim nošnjama pušu u one dugačke rogove – traženjem fotografa postajem maneken zajedno s našim ćelavim Britancem koji me ovdje sustigao i nakon toga trčeći otišao ispred mene. Sad se treba popesti s 1400 na 1900, ali vraga! Najprije se po makadamu treba spustiti ispod 1300, pa tek onda gore – naravno da užasno pizdim, ali nema pomoći – ne mogu nizbrdo, ne mogu ravno, a pogotovo ne mogu na takvu nizbrdicu kao što je uspon na Bovine. Ogromne stijene koje predstavljaju prepreke u vidu ogromnih stepenica, a svaka je smrt za kvadricepse. Penjem se brzinom od šest metara visinske u minuti i pričam s Virginie, 42-godišnjom Francuskinjom od 1,60 i valjda 47 kila koja je počela trčati 1999! Završila je kao peta, 40 minuta iza mene jer joj nisu išle zadnje dvije mokre nizbrdice... Prema vrhu me i ona ostavlja, svi me prestižu i ja stvarno mislim da neću nikad doći na vrh (četvrto i posljednje pucanje u glavi!), a da stvar bude još bolja, počela je i kiša, što znači mokre stijene na spustu i dodatno gubljenje vremena. Na kontroli teško razočaranje – to nije kraj uspona jer iznad sebe na serpentinama vidim ljude kako se dalje penju. No nekako sam i to svladao i počeo trčati mokru nizbrdicu hrabrije no ikad – ništa posebno jer ipak nemam velika jaja, ali brže od sviju koji su me derali prema gore, prema Trientu...
Iz Courmayera krećem poprilično raspižđen, ali onako pozitivno, “I’m gonna kick your butt” attitude. Prema sljedećem vrhu od 2 tisuće i 800 metara uspona iznad Courmayera pretežno prestižem ljude, a još ih i gro prelazim na check pointu gdje se zadržavam vrlo kratko. Taj Refuge Bertone nalazi se na 77. kilometru i tu je odvaljeno nešto više od pola visinske razlike prema gore. Slijedi dvanaest kilometara trčkaranja po hrptu, a onda uspon na posljednji i najviši dvoipotisućnjak Grand Col Ferret (2537), ujedno i granični prijalaz iz Italije u Švicu, 800 metara visinske razlike u samo 4,6 kilometara. I rekao bi čovjek da si tu na konju... Moš’ mislit! Od tog mjesta do cilja ima još dve i pol tisuće prema gore i četiri prema dolje! Počinje spust od 1400 metara prema Praz de Fortu (tu već neki usput i spavaju na suncu) uz dvije usputne kontrole, a na jednoj od njih, La Fouly, drugi put pucam. Prema njoj, na nizbrdici i ravnom makadamu, mnogi me prolaze, ne da mi se više trčati, a na check pointu sjedam i polako jedem juhu, potpuno prazan i nikakav. Poslije toga odlučujem hodati deset minuta, čak i nizbrdice, a hodao bih još da se nisam sjetio da treba dobiti i Ferru i da bi se on uskoro mogao pojaviti ako ovako nastavim. Zato trčkaram prema zadnjoj kontroli prije Champexa, pa još malo ispod 1100 i onda u Champex na 1500...
Tranzicija u Courmayeru je posebna priča... Oko pola sedam ujutro ulazim u ogromnu dvoranu. Najprije svoju vreću čekam jedno tri minute dok ih drugi dobivaju odmah. Govorim si “ne pizdi, ne deri se na ljude, to su volonteri, ovo je klasična nadrkanost nakon neprospavane noći, dvanaest sati trke, umora, gladi...”. Dok čekam okrećem glavu i pogled mi zastaje u velikoj prostoriji iza mene – a tamo se odvija, Šimun je to izvrsno nazvao, bitka za ranjenike! Dvadesetak frajera već tu leži na stolovima za masažu. Doslovce se smijem prolazeći kroz tu sobu misleći si “frajeri zakaj ne odustanete – imate još devedeset! kilometara, a već ste koma teška...” Odlazim do wc-a na presvlačenje i NE MOGU VJEROVATI da postoji samo jedna kabina u koju ulazi neka baba umjesto da pusti mene, ne vidi li da sam u trci, dok se presvlačim moram braniti svoje prvo mjesto u redu, a kad se konačno dočepam kabine, imam što vidjeti – fucking ČUČAVAC!!! Baš me zanima kako će oni ranjenici rasturenih kvadricepsa ovdje obaviti ono što moraju, moji su k’o novi i baš me briga, ali naravno da nema ključa i naravno da debili ne kucaju!!! Čudo da nije došlo do incidenta... Ne možeš vjerovati – organizacija fenomenalna, vreće složene po brojevima, masaža, tuševi, hrane i pića što i koliko ti srce želi, ali jedna wc kabina s čučavcem!!! Moglo bi se reći - k’o da ne znamo Talijane... Zemlja je Italija, ali svi pričaju francuski i to je područje gdje dominira francuska kultura...
Suprotno crnim prognozama, na startu je lijepo, toplo i sunčano. Mene drma lagana temperatura uslijed lagane prehlade poradi zadnja dva hladna i kišna dana. Padaju zadnja fotkanja, slušanja patetičnih govora na više jezika, tipa “svi koji su na startu već su pobjednici”, fuj, bljuv, ne serite više i pustite nas! Mistera Nadrkanosti strašno živcira ta gomila koja mu se mota po nogama. Sad mi se tu guzite, a poslije ćete svi krepati, suckers! Na prvom pišanju prelaze me Ferro i Saša, kojeg kasnije sustižem, pa kroz “naše” selo Les Houches (Lezuš) prolazimo zajedno, kao i na prvom brdu, gdje, također pišanja radi prelazimo ćelavog Britanca kojeg smo svaku večer viđali u Chamonixu kako trči. Eto ti sad tvoje glupo trčanje uoči trke, pikzibneru! Kasnije se ispostavilo tko je u stvari pikzibner od nas dvojice... Na spustu ostavljam Sašu, a na putu prema sljedećoj kontroli, na uskom šumskom putu uzbrdo gdje se napravila hodajuća kolona, tri čovjeka ispred sebe u mraku primijetim Ferru i tad počinje meni jedan od najdražih događaja cijele trke – Ferro i ja pričamo i dovikujemo se cijelih pola sata dok svi ostali šute nemajući blage veze o čemu pričamo... U selu Les Contamines na 25. kilometru kompletno ludilo – prolazimo kroz uski špalir dugačak oko sto metara, a ljudi plješču i urlaju najglasnije što mogu dvadeset centimetara od nas!!! Čovjek ne može izdržati da ne umre od smijeha. To je ujedno i prva kontrola s hrpom hrane, fantastično privlačnom atmosferom i rock bandom koji praši, tako da bih tamo najradije ostao. To je zamka u koju su mnogi upali, a Ferro i ja nastavljamo brzo, prešavši u boksu pedesetak tipova. Jedino što mi muti zadovoljstvo je što za prolazima tipa koji je prošle godine išao 29:08, što sam imao zapisano na papiriću obljepljenim selotejpom, zaostajem sve više i više...
Tada krećemo na prvi baš veliki uspon, 1300 metara u plus na prvi dvoipotisućnjak! Na jednoj međukontroli Ferro se ostaje presvlačiti, pa ostajem sam od naših, okružen stotinama natjecatelja. Tu nastaju i nezaboravne slike – kad se na nekoj od uzbrdica okrenete, stotine krijesnica kroz mrak mili za vama... Taj uspon prolazim relativno bezbolno, no poslije njega slijedi spust od 1000 metara te još jedan uspon na dvoipotisućnjak! Ovaj put namjerno idem sporo, s noge na nogu, znajući da nije posljednji prije tranzicije jer nakon još jednog spusta od petstotinjak metara slijedi “završni” uspon na treći dvoipotisućnjak – ovaj puta ne idem namjerno sporo, nego zato jer brže ne mogu! ubilo me ovih tri soma uspona, prvi put pucam u glavi, uvjeren da do cilja više neću potrčati... Ali, naravno da se situacija ijenja dolaskom na vrh – očekuje me dva Sljemena silaska, noge na nizbrdici zaboravljaju odvaljene uzbrdice i lagano trčkaram prema Courmayeuru i zori. Na livadama (skijaškim stazama) koje smo prolazili naišao sam na jedino mjesto u 158 kilometara gdje sam posumnjao u oznake što ih je postavio organizator. Naime, vjetar je odnio svjetleće trake, tako da su na stazi ostali samo tanki stupići za koje su bile zakačene, a koji se teško primjećuju u mraku, no rađanje novog dana (uz nadu da sljedeći neću dočekati na stazi) odagnalo je sve sumnje i otkrilo moj prvi cilj u daljini, gdje me čekaju suhe stvari i hrana. Mnogo hrane...
utorak, 6. srpnja 2010.
STRAŠNI FREDDY I DEBIL KARLO
Koji bi filmski serijal trebali pogledati svi pustolovni utrkivači?
"Freddy Krueger vraća se u remakeu jednog od najpoznatijih i najkultnijih horor klasika svih vremena. Grupu tinejdžera spaja ista stvar: u njihovim snovima proganja ih zloglasni Freddy Krueger, okrutni izopačeni ubojica nezamislivog fizičkog izgleda koji im dolazi u snove i ubija ih. Ako ostanu budni - preživjet će. Ali ako ih san pobijedi... - upast će u neku rupu, sletjeti u provaliju spuštajući se biciklom s Alana u Jablanac usred noći, pokupit će ih u kajaku trajekt Jablanac-Mišnjak, Brestova-Porozina, Valbiska-Merag ili teretni brod na liniji Capetown-Rijeka ili će ih, pak, prestići Kapović i Verbnjak ili Kapović i Stiven...
Hm, ako je Karlo uspio preživjeti tri mjeseca bez Karlovačkog, nije li onda to Karlovačko za kurac?!?
"Freddy Krueger vraća se u remakeu jednog od najpoznatijih i najkultnijih horor klasika svih vremena. Grupu tinejdžera spaja ista stvar: u njihovim snovima proganja ih zloglasni Freddy Krueger, okrutni izopačeni ubojica nezamislivog fizičkog izgleda koji im dolazi u snove i ubija ih. Ako ostanu budni - preživjet će. Ali ako ih san pobijedi... - upast će u neku rupu, sletjeti u provaliju spuštajući se biciklom s Alana u Jablanac usred noći, pokupit će ih u kajaku trajekt Jablanac-Mišnjak, Brestova-Porozina, Valbiska-Merag ili teretni brod na liniji Capetown-Rijeka ili će ih, pak, prestići Kapović i Verbnjak ili Kapović i Stiven...
Hm, ako je Karlo uspio preživjeti tri mjeseca bez Karlovačkog, nije li onda to Karlovačko za kurac?!?
ponedjeljak, 5. srpnja 2010.
UKINITE TAJ TENIS!
Zašto? Izgleda da Fedexovo vrijeme prolazi (nakon 20 i nešto polufinala i 8 finala Grand Slama za redom, ispao je u četvrtfinalu Roland Garrosa i Wimbledona :( ), a Nadal, koji ima tek 24 godine, ima već 8 naslova. Ne želim da jednog dana baš on premaši Rogera. Isto tako, znam da se nikad više neće pojaviti igrač koji igra ljepše i lakše od Federera i zato - ukinite taj Reuters!!! Ovaj, mislim, tenis...
utorak, 29. lipnja 2010.
SP
Joj, što volem ovo Svjetsko prvenstvo!!! Igra nenadjebiva, hrpa golova, a što je najvažnije - Englezi ispali! Džaba bilo Engleza vranih, po livadi razigranih za milijune funti, džaba kreten Capello i milijuni koje su mu dali, ne mogu pobijediti SAD i Alžirce, dok su Slovence dobili jedva. I tako mi se plače kad se sjetim nepriznatog im gola, u sed rumu sam već dva dana i nikako da se oporavim. Eto, tako vam i treba kad ste protiv Ukrajine namjerno igrali k'o pipice, sve se vraća, sve se plaća, a njima se višestruko vraća prevara austrijskog autrihtera iz 1966., koji se Nijemcima osvetio za Anschluss :)
"Tužna je naša sudbina,
razvalila nas je Njemačka,
razvalila Njemačka,
sad plačemo k'o curica,
sjebao nas je drug sudija!"
"Tužna je naša sudbina,
razvalila nas je Njemačka,
razvalila Njemačka,
sad plačemo k'o curica,
sjebao nas je drug sudija!"
utorak, 4. svibnja 2010.
LABINJONAC I MIZERIJA ŠTO USLIJEDI...
Budući da ove godine odlučih ganjati Treking ligu, a Pašman propustih jer mi se nije po škrapama padalo na moju invalidnu ruku, Istra Trek bješe, ako ne računam revijalni nastup na Bojanovom Posavskom trekingu 2008., moja prva prava ultra nakon gotovo tri godine...
Kad mi je Mukki, poslije objave karte, večer uoči utrke javio da je ovogodišnji Labinjonac čista orijentacija, nisam se ni potrudio negdje pogledati kartu, nego sam otišao na poker gdje sam ostao do jedan u noći jer ipak se moraju znati prioriteti, a i davno sam zaključio da je san precijenjen. Dok sam ujutro na glavnom labinskom trgu uz pomoć Štumsija “precrtavao” kontrolne točke sa službene na detaljnu kartu i usput gledao oko sebe i razmišljao kuda bi to trebalo krenuti, a odgovora naravno nigdje, vrlo brzo mi je postalo jasno da ću kartu u ruksaku imati samo zato što je to obavezna oprema te da ću se osim u noge, pouzdati u poznavanje terena nekog od domaćina. Drugim riječima, bit ću krpelj!
I konačno jedna ultra koja je počela ležerno, a ne bjesomučnim dahtanjem i krepavanjem u prvih pet minuta utrke koja može potrajati i dvoznamenkasti broj sati – lagani spust u Rabac uz potočić, taman za zagrijavanje, a onda počinje naganjanje po rivi gdje GIK (geek?) – Gazela iz Kanfanara ubacuje u veću brzinu i odlazi prema sigurnoj pobjedi, tako se barem činilo... Jedva sam dočekao da se maknemo s asfalta i krenemo po manje trčljivim putevima (čitaj: smanjimo tempo) koje najbolje ne poznaju čak ni domaći (iako smo išli okolo, na trećoj točki u uvali Prtlog smo prije Mauricija koji je zapeo u gustišu) te odlučio da će moje višesatno društvo biti Roce i Samuel (najjebenija frizura Treking scene!), kao i kapetan Mukki. Hvala Vam dečki na ugodnom druženju, bilo je super trčkarati i šetati laganim tempom po plažama i brdima zapadne Istre (Mukki mi je pokazao znamenito mjesto gdje je prošle godine ležao dvostruki pobjednik Bobo), sve do svjetionika Ravni, gdje sam, ni sam ne znam zašto, unutar našeg kvarteta, bio glavni pobornik azimutnog makijanja prema putu za Crnu Puntu (jebeš treking na kojem se sav ne izgrebeš!), čak sam i kompas izvadio... Iako smo izgubili masu vremena i penjali se na Skitaču, za vrijeme spusta Davora zove Moreno i pita ga gdje je, čudeći se što na KT 6 (Crna Punta) još nitko stigao nije, a mi smo kalkulirali da smo oko 28. mjesta, no ispostavilo se da su ispred nas samo Elvir, Darija i Brane (vidjevši da će vrlo malo ljudi stići u limitu, Moreno ga ukida, kao i KT 9 i 10). U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija "“kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno”, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim – bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio!
Nekoliko ljudi me priupitalo bješe li to moj “povratak” (Džedaja?) ili tek labuđi pjev, a kako se mjesec travanj nastavio, izgleda da je ipak ovo drugo. Srijeda poslije Labinjonca donijela je 4. kolo JGL gdje sam realno išao dvije i pol minute slabije nego mjesec dana prije, dotrščinski kros tri dana kasnije me sasvim satro, počelo je debljanje (vratio 5 kg u manje od mjesec dana :D), a nastavila se i sapunica dosadnija od doktorske serije Udav u anatomiju zvana Listovi – mišići izdajice..., (doduše, to me riješilo ganjanja Trail Trophyja i desetak ubitačnih utrka + dva planinska maratona) tako da sada ponovo pauziram i vidim budućnost: ponovo ću ga sjebat na 5. kolu JGL, onda ću pauzirati do Mljeta i opet ga tamo sjebati and on and on and on and on...
Kad mi je Mukki, poslije objave karte, večer uoči utrke javio da je ovogodišnji Labinjonac čista orijentacija, nisam se ni potrudio negdje pogledati kartu, nego sam otišao na poker gdje sam ostao do jedan u noći jer ipak se moraju znati prioriteti, a i davno sam zaključio da je san precijenjen. Dok sam ujutro na glavnom labinskom trgu uz pomoć Štumsija “precrtavao” kontrolne točke sa službene na detaljnu kartu i usput gledao oko sebe i razmišljao kuda bi to trebalo krenuti, a odgovora naravno nigdje, vrlo brzo mi je postalo jasno da ću kartu u ruksaku imati samo zato što je to obavezna oprema te da ću se osim u noge, pouzdati u poznavanje terena nekog od domaćina. Drugim riječima, bit ću krpelj!
I konačno jedna ultra koja je počela ležerno, a ne bjesomučnim dahtanjem i krepavanjem u prvih pet minuta utrke koja može potrajati i dvoznamenkasti broj sati – lagani spust u Rabac uz potočić, taman za zagrijavanje, a onda počinje naganjanje po rivi gdje GIK (geek?) – Gazela iz Kanfanara ubacuje u veću brzinu i odlazi prema sigurnoj pobjedi, tako se barem činilo... Jedva sam dočekao da se maknemo s asfalta i krenemo po manje trčljivim putevima (čitaj: smanjimo tempo) koje najbolje ne poznaju čak ni domaći (iako smo išli okolo, na trećoj točki u uvali Prtlog smo prije Mauricija koji je zapeo u gustišu) te odlučio da će moje višesatno društvo biti Roce i Samuel (najjebenija frizura Treking scene!), kao i kapetan Mukki. Hvala Vam dečki na ugodnom druženju, bilo je super trčkarati i šetati laganim tempom po plažama i brdima zapadne Istre (Mukki mi je pokazao znamenito mjesto gdje je prošle godine ležao dvostruki pobjednik Bobo), sve do svjetionika Ravni, gdje sam, ni sam ne znam zašto, unutar našeg kvarteta, bio glavni pobornik azimutnog makijanja prema putu za Crnu Puntu (jebeš treking na kojem se sav ne izgrebeš!), čak sam i kompas izvadio... Iako smo izgubili masu vremena i penjali se na Skitaču, za vrijeme spusta Davora zove Moreno i pita ga gdje je, čudeći se što na KT 6 (Crna Punta) još nitko stigao nije, a mi smo kalkulirali da smo oko 28. mjesta, no ispostavilo se da su ispred nas samo Elvir, Darija i Brane (vidjevši da će vrlo malo ljudi stići u limitu, Moreno ga ukida, kao i KT 9 i 10). U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija "“kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno”, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim – bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio!
Nekoliko ljudi me priupitalo bješe li to moj “povratak” (Džedaja?) ili tek labuđi pjev, a kako se mjesec travanj nastavio, izgleda da je ipak ovo drugo. Srijeda poslije Labinjonca donijela je 4. kolo JGL gdje sam realno išao dvije i pol minute slabije nego mjesec dana prije, dotrščinski kros tri dana kasnije me sasvim satro, počelo je debljanje (vratio 5 kg u manje od mjesec dana :D), a nastavila se i sapunica dosadnija od doktorske serije Udav u anatomiju zvana Listovi – mišići izdajice..., (doduše, to me riješilo ganjanja Trail Trophyja i desetak ubitačnih utrka + dva planinska maratona) tako da sada ponovo pauziram i vidim budućnost: ponovo ću ga sjebat na 5. kolu JGL, onda ću pauzirati do Mljeta i opet ga tamo sjebati and on and on and on and on...
srijeda, 24. ožujka 2010.
LJUBIČIĆ - DODATAK
Tek kad sam pogledao sažetak cijelog Indian Wellsa, shvatio sam koliko je to velik turnir - zapravo, mogao bi se nazvati i petim Grand Slamom, uz jedinu razliku što se igra na dva, a ne na tri dobivena seta. Uostalom, dovoljno je vidjeti listu pobjednika otkad se turnir igra na ovom mjestu:
2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker
2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker
ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
POTATO HEAD
Još davno sam rekao da bi tenis propao kad bi prvih dvadeset igrača bilo atraktivno kao Ljubičić The Krumpiroglavi, pri čemu ne mislim na njegovu igru itself, nego na njegovu cjelokupnu pojavu. Mislim, sve ok, on je vaistinu pravi gospodin na terenu i izvan njega, ima beckhend za koji bi ja prodao familiju, ali daj malo popizdi, baci reket, vrišti, psuj i bokserom u glavu… I aman taman kad sam pomislio da je gotovo s njim, frajer u Indian Wellsu mrkne drugog i trećeg igrača na svijetu (Nole i Rafa Gluplji Od Šerafa), tj. trojicu (pri čemu nijedan od njih nije Troicki) iz TOP 10 (ako Roddick trenutno i nije među deset, sigurno tamo spada). Nevjerojatno!!! Volio bih da nije, ali ipak vjerujem da je to labuđi pjev našeg Potato Heada te sam ga stoga odlučio na ovaj način opjevati, a nadam se da će ovo netko i uglazbiti, pače i ubaletiti u maniri ni više ni manje nego Labuđeg jezera…
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
četvrtak, 4. ožujka 2010.
ponedjeljak, 22. veljače 2010.
LUPI PETAMA...
...bilo je prvo što je Ivica izgovorio pred kamerama. Samo me zanima postoje li još uvijek oni kripli koji govore "joj, meni Ivica nije baš nekaj, Janica je bolja" ili "Ivica nema glavu" i slične kretenizme. A čovjek ima glavu oduvijek. Dok je nakon ne znam koje operacije prije deset godina ležao u bolnici i pričao o olimpijskim medaljama, ne maštao, nego govorio, nagovještavao. Ili kad mu je o zadnjoj vožnji sezone ovisila ukupna pobjeda u slalomu. Ili svaki puta kad je bio prvi nakon prve vožnje i uvijek zadržao prednost. Ivica is the greatest! Lupi petama...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
