Start: Rizvanuša. Cilj: Visočica - Velebit (1609 m n/v). Što? Planinska utrka. Koliko? 14-tak km (12 km makadama, 2 km planinarskog puta). Doživljaj? Neprocjenjiv (odavno izlizana fora, no boljeg izraza nema). Makadam je taman - uzbrdo, nizbrdo, ravno i na kraju nagrada - dva kilometra krepavanja po planinarskoj stati do vrha - najprije kroz šumu, a onda po čistini - i na vrhu - LU-DI-LO!!! Jedna od rijetkih utrka, a možda i jedina gdje sam i ja u cilju vrištao - definitivno najljepši cilj u Hrvatskoj - pogled koji obara - more i otoci s jedne, nepregledna i šumovita Lika s druge, a Velebit na sve strane. Onima koji su bili zauvijek ostaje u sjećanju. Vi koji se niste pojavili, ne propustite priliku sljedeće godine!
Još jednom se pokazalo da su najbolje poluunderground utrke koje iz ljubavi prema svom kraju i trčanju organizira skupina entuzijasta - utrke sa srcem. I vjerojatno jedina utrka u Hrvatskoj s koje su baš svi, pa čak i oni koji mrze planinarenje poput ona zadnja dva kilometra, otišli prezadovoljni. A one koji zbog toga sljedeće godine neće doći, zamijenit će pet puta više onih koji će doći zbog naših priča. Kaže Mile da će utrka sljedeće godine biti još bolja. To je nemoguće jer ne postoji bolje od savršenog.
No, da ne bih bio optužen za patetiku, za kraj nešto sasvim drugo. Kako sam se htio kazniti za loše trčanje (iako sam bio prvi u kategoriji najjadnijoj od svih - M35) i zato što me deru žene :) (čak 3), odlučio sam otrčati natrag do Rizvanuše, a ne vratiti se kombijem kao sav normalan svijet. Iako donji dio makadama vrvi od upozorenja da se ne skreće s glavnog puta poradi mina, u gornjem dijelu toga nema, pa sam odlučio sijeći serpentine kroz šumu. U donjem dijelu, dok sam se pitao jesam li normalan, uhvati me nužda i zamislim si tragikomičnu situaciju kako tijekom obavljanja iste pogibam od mine, pa odlučih trpjeti do Rizvan Cityja, ne toliko zbog straha od mina, nego zato što bi trkači desetljećima umirali od smijeha pričajući priču o meni koji sam poginuo dok sam nuždirao, a utrka bi se mogla zvati Memorijal Seronje...
subota, 26. srpnja 2008.
četvrtak, 3. srpnja 2008.
REKORD!
Piše: Kak? Spartak!
Zašto Spartak? Jer ovo je kolo imalo tri žrtve: 1. Kiša, izgubljena psica, 2. Petra, uplakana vlasnica koja zbog slučaja pod brojem 1 nije završila utrku i 3. onaj koji je trebao ovo pisati, no pregazio ga stampedo mošusnih govečeta iz tundre te se oporavlja u bolnici te pozdravlja sve sudionike lige, čitatelje bloga i AS portala uz riječi: "Večer prije proklinjao sam ligu zbog ranog ustajanja nakon tuluma, ali ta liga obogatila mi je život, ta divna sljemanska jutra krijepe mi dušu! Hvala, Sablja, hvala mama, hvala tata, hvala Cuba Gooding JR.!"
Ma ostavimo se mi tužnih tema. Rekord iz naslova upućuje na činjenicu da se u ovom kolu na startu pojavilo rekordnih 16 duša i tijela, završilo također 16, a bilo ih je 17. Pomniji pratitelji ove opskurne lige, kao i zgoda belgijskog istražitelja amatera geja Poirota, nikad udate penzionerke Marple te inspektora debeljka Barnabyja, jedinog preživjelog iz okruga Midsomer, već zaključuju zašto je tome bilo tako: Petra odustala, Deki RI-Bitch zakasnio i to vam je to. Teško je povjerovati da će se ikada pojaviti više ljudi, no "alive be and see"...
Novaci: Mate Šlapina, prvi put i odmah drugi, Burić, kojem se čudimo što mu je tek prvi put, Ivan Habuš a.k.a. Debeli (po nadimku je jasno da to nije kržljava sljemenska Neman Ivica Habuš), Ivan Rakovac, doktor iz Poreča koji mjesec dana boravi u Zagrebu, vjerojatno na some kind of stručno usavršavanje, te djevojke iz crkve sv. Petra i Pavla, dakle čak 6!!!
Juraj opet rasturio - drugi najbolji rezultat Lige, a usput je ubrao i dva vrganja! Jedva čekam clash: slomljeni i polugoli Markica vs. podivljali Juraj u gaćama! Možda već u 4. kolu 6. kolovoza, a ako ne, onda sigurno u 5. na godišnjicu sljemegelender bloga 3. rujna...
Što se još ima za reći? Palačinke rule, Kiša pronađena, Nikola Stamenić se oporavio i dolazi zgaziti Pinkyja na Puntijarku, Žana prva koja nije dobila bodove za poredak, ali za spol je. Čeka se novi Chura Nulabodovski...
Zašto Spartak? Jer ovo je kolo imalo tri žrtve: 1. Kiša, izgubljena psica, 2. Petra, uplakana vlasnica koja zbog slučaja pod brojem 1 nije završila utrku i 3. onaj koji je trebao ovo pisati, no pregazio ga stampedo mošusnih govečeta iz tundre te se oporavlja u bolnici te pozdravlja sve sudionike lige, čitatelje bloga i AS portala uz riječi: "Večer prije proklinjao sam ligu zbog ranog ustajanja nakon tuluma, ali ta liga obogatila mi je život, ta divna sljemanska jutra krijepe mi dušu! Hvala, Sablja, hvala mama, hvala tata, hvala Cuba Gooding JR.!"
Ma ostavimo se mi tužnih tema. Rekord iz naslova upućuje na činjenicu da se u ovom kolu na startu pojavilo rekordnih 16 duša i tijela, završilo također 16, a bilo ih je 17. Pomniji pratitelji ove opskurne lige, kao i zgoda belgijskog istražitelja amatera geja Poirota, nikad udate penzionerke Marple te inspektora debeljka Barnabyja, jedinog preživjelog iz okruga Midsomer, već zaključuju zašto je tome bilo tako: Petra odustala, Deki RI-Bitch zakasnio i to vam je to. Teško je povjerovati da će se ikada pojaviti više ljudi, no "alive be and see"...
Novaci: Mate Šlapina, prvi put i odmah drugi, Burić, kojem se čudimo što mu je tek prvi put, Ivan Habuš a.k.a. Debeli (po nadimku je jasno da to nije kržljava sljemenska Neman Ivica Habuš), Ivan Rakovac, doktor iz Poreča koji mjesec dana boravi u Zagrebu, vjerojatno na some kind of stručno usavršavanje, te djevojke iz crkve sv. Petra i Pavla, dakle čak 6!!!
Juraj opet rasturio - drugi najbolji rezultat Lige, a usput je ubrao i dva vrganja! Jedva čekam clash: slomljeni i polugoli Markica vs. podivljali Juraj u gaćama! Možda već u 4. kolu 6. kolovoza, a ako ne, onda sigurno u 5. na godišnjicu sljemegelender bloga 3. rujna...
Što se još ima za reći? Palačinke rule, Kiša pronađena, Nikola Stamenić se oporavio i dolazi zgaziti Pinkyja na Puntijarku, Žana prva koja nije dobila bodove za poredak, ali za spol je. Čeka se novi Chura Nulabodovski...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
