VELEBIT 2012.

Za mene, ova je priča počela 2004. godine, kad me Markica Rajković (trenutno Amerikanac, inače, jednom drugi (2005.) i dvaput treći (2006. i 2010.) na velebitskoj ultri) pozvao da s njim u timu odvalim V140+ od Starigrada Paklenice do Senja. Iako sam godinu prije bio svjestan da se utrka održava, nije mi palo na pamet prijaviti se jer mi je Velebit bio apsolutna enigma i apstrakcija. Ostao je to i do sljedeće godine, no tada sam imao gorespomenutog vodiča, doduše, samo do polovice, a do kraja sam se „krpao“ s onima iz planinarske kategorije (koja je tad iznosila tričavih 75 km), najviše sa Sašom Horvatom, Tomislavom Novakovićem i Slobodanom Mikom, koji su me, kombinirano, nekako dovukli do cilja. Otada, propustio sam samo 2008. i 2009., a 2007. sam na stotki odustao iz čiste obijesti, samo zato što mi je bilo teško (a kad nije?!?), tako da s ovogodišnjim imam četiri Velebita 100+… Kako bi rekao često citirani Ćiro, prvak u nepotrebnom gomilanju riječi koje se potrudio skupiti i po abecedi poredati čika Bratoljub, trekanje po bilo kojem dijelu mitske planine, po noći il' po danu, predstavlja privilegij koji treba znati cijeniti… I ne samo to: iako mi je na startu UTMB-a (utrke oko Mt. Blanca) žestoko išlo na živce što spiker još prije početka sve koji su se pojavili na startu proglašava pobjednicima, to stvarno vrijedi za one koji su po paklenom vremenu završili bilo koju velebitsku dužinsku kategoriju i svatko od njih može, kao nekad legendarni Velebitaš, pokojni Zdenko Svetina, podići ruke dok ulazi u cilj i viknuti „POBJEDNIK“! Ove godine, utrka za mene traje otkad je završila euforija oko rekorda s JGL, dakle, zadnjih desetak dana totalnog ludila, ali ipak malo manjeg nego prošle godine jer je između prošlogodišnje i zadnje velike završene 100+ treking utrke prije toga (UTMB) prošlo pet godina. Najsmješnija mi je bila scena poslije Puntijarke, dva dana prije utrke, kad su se ljudi opraštali sa mnom kao da idem u Vijetnam ili Oluju… Staza je opisana prošle godine http://treking-liga.com/index.php?option=com_content&view=article&id=102:velebit-100-iz-pera-i-perspektive-kristijana-&catid=50:sa-svih-strana i nema je smisla ponovo opisivati jer smo samo obrnuli smjer pa ću tek nabrojiti nekoliko crtica… - Ovaj put na početku, a ne kao inače, na kraju, bez kurtoazije, afrike, ulizivanja i patetike, u ime svih natjecatelja zahvaljujem pripadnicima gorske službe, specijalne policije i volonterima što su osiguravali i opsluživali ovu utrku jer bez njih je ne bi ni bilo. - Naravno, zahvaljujem i Šimunu na ovom privilegiju, a ako vam se on ponekad (ili često) čini nervoznim i distanciranim, znajte da cijelog treking pokreta ne bi bilo da on nije (prema vlastitim riječima) toliko lud, a prema mojima - žestoko. - Lesi uvjerljivo i nedodirljivo pobjeđuje drugi put zaredom i tako se u ovih deset izdanja Velebitskog trekinga pridružuje svom kumu (kako slatko  )i kolegi s alpinističkih ekspedicija te treking instituciji u Hrvata – Ferrotu, koji je pobijedio (2003. u timu sa Soldom) prve dvije godine na 140+. - Treći koji ima dvije velebitske ultra pobjede je Bojan, 2007. i 2010., što ga čini najstarijim pobjednikom neke ultra utrke u Hrvatskoj. - Ako se prisjetimo stare podjele sportaša na neradnike (nit rade, nit djecu imaju), jebivetre (rade, ali djeca štanga) i prave muškarce (em rade, em djecu odgajaju), onda Bojanovi i Lesijevi uspjesi imaju još veću težinu jer su obojica ponosni očevi po troje djece. - Nakon Bojana i Mlakara, još se jedna slovenska zvijer okušala na Velebitskoj ultri/stotki. Čim smo se krajcali kod Ravnog Dabra, po stasu i trku bilo mi je jasno da će tu biti velikih problema. Prešao me dok sam se ja glupirao prema Žutom kuku. Od Baških smo išli zajedno, upoznali se, a onda je krenuo s nabrajanjem: drugi na SP-u u planinskom trčanju na duge staze, četiri puta na Des Sables, jednom bio četvrti, ove godine osmi, drugi na Sljemenskom maratonu 2004. s jednim od najboljih rezultata svih vremena, a ja samo vičem „Isuse, s kim ja trčim!“ Normalno da mi je ubrzo odmaglio, ali pogriješio kod Panosa. Poslije sam još dvaput vidio njegovu lampu petnaestak minuta iza sebe, između Panosa i Stapa i na Stapu te ujutro na Sijasetu. Četvrti ispod dvadeset sati u ove dvije godine. Toni. Toni Vincelj. - Osim što sam promašio krenuvši prema Žutom kuku namjesto prema Kizi, promašio sam i na Rujnu nakon tranzicije, skrenuvši na prvi, nemarkirani makadam lijevo. Glupo!!! - Gerijatrija strikes again! Drugi i treći četiri banke, šesti 46, sedmi 56 godina! Bravo, Periću! A do prije dvije, tri godine švercao se u planinarskoj kategoriji, kao prestar je… - Najveće iznenađenje stotke: Duje Lekšić! Who da f..k is Duje? Očito, nada i budućnost ultra trekinga u Hrvata… - Tadeja rasturila bez Carina! Jelena i Beny ispod Stapine sreli medvjedića i majku mu, koja, navodno, reži kao tigar  Možda su više pažnje trebali pokloniti uzvicima kojima sam se, izazvan ponekim šumom ili svjetlećim očima, a najčešće ničim, bavio cijelu noć, tipa „Mrš!“, „Čibe!“, „Šu!“, „Odbij!“ ili „Aaaajmooooooooo!“ Osim očiju čije vlasnike nisam uspio identificirati, na Rujnu sam prepoznao tri jureća zeca. Ili možda jednog koji me pratio  Treća Sanja Mladenović. Budući da ne znamo puno o njoj, mogla bi se predstaviti jednim sastavkom na temu „Kako mi je bilo na Velebitu“, nešto slično kao Majda Horvat, najmlađa starterica sa stotke, čiji su tekstovi najveće iznenađenje i osvježenje u ovom malom dijelu „našeg“ neba/weba http://odstarogahorvatamala.wordpress.com/2012/06/26/make-your-life-a-story-worth-telling-take1-dukat-velebitski-treking-100km-37/ - Samo na Velebitu možeš doživjeti start na 30+ stupnjeva, a zoru na Vaganskom vrhu pri 8 Celzijanera u oblaku koji ti je smočio tenisice i čarape, izložen udarima olujne bure. Još ako si nenormalan pa cijelu utrku prođeš u kratkoj majici i bickama… Dok sam se penjao na Sveto brdo, bio sam uvjeren da mi ne gine upala pluća, bubrega, porebrice ili bilo čega, ali odlučio sam štedjeti na prljanju robe jer se susjedi bune koliko se veša suši na mom knežijskom balkonu  - Inkriminirani oblak toliko je smutio pobjednika da se uspio zavrtjeti na jednoj jedinoj stazi (hrbat između Vaganskog vrha i Čičine doline) i krenuti u suprotnom smjeru, dok sam ja na platou najvišeg velebitskog vrha duže vrijeme tražio markaciju za brdo Sveto… - Samo na Velebitu može se dogoditi da stotka (barem za prvu trojicu koji su izbjegli vrućinu drugog dana) bude lakša od ultre ili light kategorije. Kako im je bilo, dobro je opisao Vedran: „Negdje iznad Manite peći, doživio sam malo prosvjetljenje. Shvatio sam kako je Paklenica dobila ime.“ - Suckeri za poglede i vidike, ako ne možete stotku odvaliti u komadu i limitu, priuštite si višednevni izlet jer svi se ne mogu ni nabrojiti: oš s Dabarske kose, oš s Kize, Sadikovca, Konjevače, livada između Šugarske dulibe i Panosa, s Buljme, Vaganskog, Svetog brda… - Suckeri za zalaske Sunca, doživite to na Šugarskoj u bezbrojnim nijansama ružičaste  , a tamo možete i prespavati uz puhovski maraton koji traje cijelu noć… - Suckeri za izlaske, Sveto brdo vrti novu projekciju svakog jutra… - Koji je smjer brži? Meni svejedno, isto kao i vrijeme starta. Ionako moraš proći istu visinsku razliku, ono što je u jednom smjeru uzbrdo, u drugom je nizbrdo, no to ne znači da te neke stvari ipak ne iznenade. Tako me prva kriza uhvatila poslije Šikić jatare jer sam naviknuo jezditi kroz Ramino korito, a baš sam ga svaki put do sada prolazio u „pravom“ smjeru pa me ubilo što je u „suprotnom“ stalno blaga uzbrdica uz šećer na kraju u vidu one strme livade po kojoj smo se do sada na guzama sklizali nizbrdo. Kriza je bila tolika da sam već vidio Tadeju kako me stiže, a to bi bila najcrnja katastrofa of them all  Aber sve što si platio pateći uzbrdo, negdje će ti se vratiti pa mi je tako najljepši dio utrke, ujedno i onaj gdje sam se najbolje osjećao, noćno samovanje od Stapine do Račabuše, Čarabuše, kako li se zove, što sam ga, zbog pogodne konfiguracije obrnutog smjera, uglavnom protrčao u „smooth sailing“ stajlu… - Što znači nabrijanost na početku, a agonija na kraju, savršeno ilustriraju vremena početnih/završnih dionica ove dvije stotke: prošlogodišnju, pretežno nizbrdovitu, završnu dionicu od Baških Oštarija do Karlobaga mučio sam oko 5 i pol sati, a ove sam je godine na startu sašio za 3 sata i 12 minuta!!! Još nevjerojatnije zvuči da sam se 2011. brže popeo na Sveto brdo, nego što sam se ove godine spustio. Ali sve to je Velebit, ultra, stotka i zato je toliko privlačna i uzbudljiva. - Sljedeće godine je deseta godišnjica prvog Velebitskog i prvog trekinga u Hrvata pa shodno tome očekujemo da vrli organizator pripremi nešto posebno, a i ako bude sve kao sada, nema veze jer nema do… Do čega? (Ova je fora već dugo na Gelenderu, a sad nek u njoj „uživa“ i malo šire čitateljstvo). Jedan od Nizozemaca iz romana „Shogun“ Jamesa Clavella, obavljajući nuždu u travi pored bordela i očito uživajući u radnji, izvali „Nema do pišanja!“, a svi oni koji su doživjeli ovaj treking ili bilo koji prije njega, definitivno mogu reći: „Nema do Velebita!“ Za kraj – prolazi! Za znalce i za one koji će to tek postati. Kako bi rekla Milka Babović, uzmite bilježnice u ruke i zapišite ih. Ok, od Milkinih vremena malo smo napredovali (jesmo li vaistinu?!?) pa se sve to može lijepo isprintati… Svi prolazi uključuju i boravak na tranziciji, za mene sveukupno desetak minuta. Prolazi se mogu pogledati na istom ovom postu na brooksrunningteam.hr , treking-liga.com ili na http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/06/28/velebit-2012/

6.6.2007. - 6.6.2012.

Nema se šta puno opisivati utrka koja je trajala trideset i osam minuta i sedam sekundi, zato će to biti kraći dio ove dirljive pričice... Meni je ionako zanimljiviji onaj dio koji je okružuje, zapravo, koji joj prethodi... U stvari, ovo bi trebala biti priča o tome kako ne treba biti bahat i pred sebe stavljati prevelika i nerealna očekivanja s jedne strane i kako doći do rekorda nakon pet godina s druge... Shodno rezultatu 39:12 iz petog prošlogodišnjeg kola, bio sam bahato uvjeren da u sljedećem idem ispod 39, a možda i rekord, a s obzirom na konstelaciju snaga na startu i na pobjedu, no izgorio sam u prevelikoj želji i nedovoljnoj spremi za takvo što (očito je tih 39:12 bio vrhunac za mene te godine) i bio pokisao unatoč trećem mjestu (Brko i pogotovo Vođa rasturili su me k'o mladog majmuna) i rezultatu ispod 40 minuta, a to su dvije stvari s kojima nikad ne bi trebalo biti nezadovoljan. Ok, još sam se dvaput nakon toga uspio skrpati ispod 40, ali ono što nisam ni sanjao je da ću ponovo među tri biti tek za godinu dana! Iako ovo pričam već duže vrijeme, ali ne ponašam se baš tako, čovjek uvijek treba biti presretan s dobrim plasmanom, a pogotovo s rekordom jer tko zna kada će i hoće li ikada ići bolje. Zapravo, kad smo loši, uvijek trebamo imati na umu da ćemo jednog dana žaliti za trenucima kad smo bilo toliko „loši“, a tko zna šta će biti nako velebitske stotke s mojim hvatištima i Haglundovim petama... S druge strane, prirodno je težiti boljem i naravno da želim ispod 38, ali ako i ostane ovako, ja zadovoljan jer pet godina je jako dugo razdoblje, a kad bih krajnje karikirao, u ovih 1827 dana napredovao sam otprilike stotinku dnevno ilitiga sekundu svakih 96 dana. Realno, bila je to petogodišnja borba s ozljedama, kilama i tragičnom sporošću... Kako i zašto rekord: redoslijed je nebitan, jedno su kile (3,5 između zadnjeg i ovog kola) i više-manje redovito treniranje ritam ponedjeljak-srijeda-subota sa školom u nekom normalnom modu bez ubijanja i uglavnom bez brda koje dosta iscrpljuje (izbjegavam zbog bolnih hvatišta), ali opet, ne skroz bez jer ipak su četiri ultre i Kaj treking iza mene... I kak je to bilo: prvo što me iznenadilo je onaj rez ispod 40 s 86 kila u petom kolu. Kad su kile rapidno počele padati, mislio sam da bi bilo zgodno ići ispod 39 nakon točno pet godina, a rekord je ipak bio dosta daleko. Doduše, u glavi sam mu se približio kad sam se osam dana prije utrke s Jazzom naganjao po istoj stazi, a izlaz na Gips je bio 9:28, četiri sekunde bolji nego u utrci u petom kolu. Ako tako mogu nenabrijan i na treningu, onda u utrci mogu oko 9, a ako prolaz na šestom stupu bude oko 17:30, sve je moguće... Tako je otprilike i bilo: Nikica je, kao i uvijek, odmah odjurio, Andraž ga je pokušao slijediti, ali odustao je nakon manje od minute. Iza njega ja pa Šime, a vrlo blizu i Androić. Izlaz na Gips 9:06, ima nade za rekord. Kod šestog stupa, Nikicu vidimo na kraju ravnine, nas trojica smo tu negdje, a Androić ipak zaostaje. Prolaz na šestom stupu 17:34, izvrsno, sad već vjerujem u rekord ako ne puknem. Na ravnom dijelu Šime i ja prelazimo Andraža. Očito je da Šime može puno bolje, ali ne ide naprijed. Na trećem prolazu (predzadnji prijelaz ceste, početak makadama za Žensko sedlo) piše 27:46 i sad sam uvjeren da rekord pada. Plasman mi je apsolutno nebitan, to mi je sasvim dovoljno. Malo prije prijelaza zadnje ceste Šime odlazi, a Andraž je dovoljno daleko da mi ostaje treće mjesto. Znam da mi je ovo prvi i zadnji put da sam dobio Andraža pa dodatno uživam. Ovo je jednostavno moralo ostati zabilježeno!