Kao što je poznato ili nije, a i kog boli ljoljo, “profesori” pa čak i povjesničari i gejografi, povremeno moraju pohoditi “stručna usavršavanja” u vidu predavanja, seminara, (automehaničarskih) radionica… Većina im hodočasti radi potvrda koje nitko nikad nije provjeravao, a neki naivci, jer ljudi su naivna bića, ponekad se ponadaju i nekom poučnom i(li), ne daj Bože, zanimljivom predavanju jer ipak nam ista drže profesori s faksa, doktori znanosti, magistri, docenti, vunderkindi znanstveni novaci s instituta za zgodovino, gubljenje vremena i prodavanje magle… Ali vraga, zanimljivo bude možda svako deseto, što je super kad si na dvodnevnom seminaru od jutra do mraka radi jednog bilo čijeg vremena vrijednog izlaganja. Ok, zato postoje eskiviranja, nedolasci, ljudi koji će ti podići potvrdu, treninzi u vrijeme nezanimljivih stvari. Većina tih doktora i inih titulaša i dalje misli da powerpoint preze služe za gomilanje teksta na slajdovima i čitanje s njih, iako povjesničari i gejografi, bez obzira koliko blentavi bili, ipak znaju čitati. Mislim ono, već i djeca u školi znaju koliko teksta smije biti i da se ne čita. No, može i gore… Naime, na zadnja dva predavanja, predavači su ČI-TA-LI. Da nisam bio, ne bih vjerovao. S tim da je prvi, ajde, barem imao prezentaciju, slike, karte, ali je ČITAO tekst, dok se vrla predavačica, novoskuhana doktorica, žena s dva fakulteta, lijepo nalaktila, stavila pred sebe tekst i udri čitat 45 minuta… Majke ti ga spalim, stvarno im svaka čast na njihovom radu, proučavanju dokumenata, analizama, sintezama, pipama mandarinama, ali to je, majke mi, previše!!! Pa jebote, da u školi klincima čitaš tekst iz knjige samo dvije minute, pojeli bi te, a da ne govorimo da ti dođe neka inspekcija na sat, a ti čitaš iz knjige 45 minuta, e to bi bilo zabavno… Uglavnoa, ja sam jučer bio u šoku i nisam mogo vjerovat da se to događa! Jebote, ono, ak dolaziš pred sto ljudi, daj se pripremi za jebeno predavanje!
Nemreš bolivet, nemreš bolivet, nemreš bolivet,
I gdje su Silver i Ren, tu Snup ne može živjet!
www.youtube.com/watch?v=KDXKm1eMlk4
srijeda, 9. studenoga 2011.
utorak, 1. studenoga 2011.
KRKTREK I TREKING OPĆENITO
Prošla je ponoć, ali ne da mi vrag mira jer treking je zakon! Iako je Mljet prekrasan, uvijek sam više za trekanje u planini, nego na bilo kojem našem otoku, uvijek sam više za veliku visinsku razliku, nego za lude poglede na more i otoke, ali još je od prvog Pašmana očito da treking populacija obožava otoke i da su upravo utrke na otocima najposjećenije. Ta se činjenica i opet potvrdila na prvom Krktreku - 370 ljudi u tri kategorije. Ne znam tko se prvi sjetio jogging kategorije, jesu li to Labinjonci ili netko drugi, ali ta je izmišljotina pun pogodak jer daje priliku onima koji se možda nikad ne bi usudili okušati na 25 ili 30 kilometara, a već nakon prvog jogginga im je jasno da to mogu i onda prelaze u planinarsku kategoriju. Bez obzira što neki ultraši, a ponekad i ja, omolavažavaju "planinare", to je vrlo zahtjevna disciplina u kojoj je ponekad teže postići dobar plasman nego na ultri, pogotovo među ženama.
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
