VELEBIT 2011. - STOTKA!

Prođe još jedan (deveti) velebitski treking ter kao i svaki prethodni (a pogotovo stotka!) instantno ulazi u legendu… Za one koji nisu bili i možda im nije jasno, bez obzira što su svi trekinzi kod nas doslovno fantastični i svaki je doživljaj za sebe, a organizacija sve bolja i bolja, voljeli ili ne Šimuna, bio vam on simpatičan ili ne, idu li vam na živce njegovi organizacijski gafovi poput Konzumovih vrećica ili olujne bure (šala, šala!) , ovo je bio treking događaj sezone! Ako nakon Lesijevog i Pešićevog (zovu ga Golub, ali ja ne mogu da ne bi došlo do zabune i miješanja s legendom velebitske ultre Tihomirom Golubom) rezultata još uvijek ima bisera koji tvrde da treking nije sport, poručujem im da se napuše! I još nešto. Ako je netko zaboravio moju kategorizaciju sportaša brđana iz neprežaljenog Maratonca (a ima i mlađahnih koji to nisu čitali), za razliku od besposličara (treća kategorija) i jebivetara (druga kategorija), čiji smo predstavnici primjerice Krušec i ja, Goran i Ante (zvani i Josip) ponosni su predstavnici (prve) kategorije pravih muškaraca, prvi s troje djece, a drugi s jednim djetetom i sljedećim na putu. Vjerujem da smo Lacko i ja ispravno zaključili da smo svi mi ostali, koji smo išli preko 20 sati (uz izuzeće Tadeje, koja je išla fantastičan ženski rezultat), luzeri. Dečki, bila mi je čast družiti se i susretati s Vama na pojedinim dijelovima staze.

A sad krenimo u dosadni linearni opis staze za prijatelja dr. Radića viđen očima bronce dronce…

Najprije je bilo super sresti sve ljude večer prije, malo se podružiti and stuff, spavanje baš i nije bilo nešto jer je bura fijukala k’o luda, ali sasvim dovoljno i onda start: Babić je startao prvi, ja se uguzio brzo iza njega jer sam htio što više proći za dana, nadajući se da će me noć uloviti negdje iza Šugarske, taman da u sumrak prođem one problematične livade. Do nekadašnjeg starta (kraja asfalta) trebalo mi je 11 minuta, a onda sam ga laganim trkom lovio do doma (Tanzanija) pa smo zajedno krenuli prema Vodicama. Vrijeme na domu sam zaboravio, a i ništa mi ne bi značilo (štopericu sam slučajno isključio na spustu s Konjevače, a u cilju je ponovo uključio, što je obrisalo sve prolaze koje sam imao do Jatare) pa mi je prvi orijentir bilo križanje na planinarskih pola sata do Ivinih, tamo gdje se staza iz doma spaja s onom s Lekinih Njiva. A kad tamo!!! Ok, bilo mi je čudno da nas još ne sustižu Lesjak, Pešić, Bojan…, jer smo stvarno baš trčkarali, no sve mi je bilo jasno kad sam vidio vrijeme, na što smo obojica zaključili da se nismo zaletjeli jer nam je bilo turbo lagano, ali vrijeme na Ivinim Vodicama bilo je 1:55! Ako oduzmemo trčanje do starog starta, to je samo šest minuta slabije od 1:38, rekordnog prolaza Pece ili onih rukometaša Bjelovaraca, koji nikad nisu završili utrku. Na šterni su introdjusali neku novu zdjelu s kojom je puno teže vaditi vodu nego iz stare kante i dok se bićBa i ja „mučimo“ puneći bidone (tek kad smo napunili, skužili smo da je lijevak ispod stare kante) i nadamo se da nećemo završiti kao spomenuti etaloni za zaletavanje, unutar minute pored nas, u sumanutom trku protrčavaju Lesi, Pešić i Ivica Šošić, svi ispod rekordnog prolaza.

Prilično zbunjeni i potaknuti brzinom vodeće trojke, nas dvojica neznatno ubrzavamo, potpuno nepotrebno jer je tempo iznad svih očekivanja. Do skloništa kod Vlaškog grada stižemo za 25 minuta, a onda izlazimo iz šume na, po meni orkansku buru, ali weatherman Stjepko me ispravio rekavši da je bila „samo“ olujna. Dok se borimo s prvom podužom opakom uzbrdicom i udarima vjetra, koji nas povremeno potpuno zaustavlja, a ponekad i bacaka amo-tamo pokušavajući kožu na licu odnijeti sa sobom prema moru, (tako da sam se osjećao kao Gumiflex, zlikovac iz stripa o Alanu Fordu – ako ne znaju Paliska i zeko, zna google who he is), komentiram kako ovi koje vidimo ispred sebe nisu normalni, a Babić dodaje da možda mi nismo normalni jer ih još uvijek vidimo. Zanimljivo je da su od nas petorice, četvorica završili u top 5, što možda znači da se ipak nismo preforsirali na početku. Na istoj udaljenosti iza nas pojavljuje se Bojan sa štapovima, a mene veseli što se prema Svetom Brdu razlika za prvima ne povećava. Na najvećem usponu Babić odlučuje malko usporiti, vodeća trojka još uvijek je kompaktna (moje vrijeme na Svetom Brdu – 2:59), a na spustu susrećem Bojana, Dragomira, Maika, Chicara, Štefa Jandrečića, Lacka, Čapija i na samom Sijasetu Ferru (vjerojatno sam nekog zaboravio), a budući da nema nikoga iz superplaninarske kategorije, očito je da je kanjon Male Paklenice puno zahtjevniji. Na toj dionici puta prilično me razveselilo što je nekoliko ljudi spomenulo da se natpis s moje majice (LSD – Loš, Star, Debeo) ne slaže s realnošću, a iznenadilošto sam između Sijaseta i Lukine spomen ploče sreo hrpu ljudi iz Zagreba koji nisu u utrci – Sominu, Stanislava, Pišpeka i Vuka!

Između dva najviša velebitska vrha i dalje smo nevjerojatno brzi, Lesjak i Pešić čas ostavljaju Šošića, čas ih on sustiže, kao da se igra, što je činio prošle godine na Mljetu i lagano završio kao drugi, a čovjeku je 55 godina! Na zadnjem usponu prema Vaganskom, on ih ipak pušta, a ja ga stižem i doznajem da je pao i razbio koljeno. Naravno da se to može dogoditi svakome, ali prilično mi je upitan izbor obuće – mislim da je nosio Reebok cestovne tenisice, no svi su velebitski stotkaši u neku ruku modno ekscentrični – Lesi, na primjer, sa svojom orijentacijskom uniformom i neizbježnom maramom (kasnije i sa štapovima), manje djeluje kao Trek King, više podsjećajući na kakvu bakicu, a opet, sam sam cijelu utrku prošao u žutim kupaćim gaćama… U to malo vremena što smo proveli zajedno, Šošić me priupitao koji put sam u ovom dijelu Velebita, iz prve sam ispalio deseti, onda malo razmislio, došavši do sedam ili osam. Tijekom utrke imao sam vremena produmati o tome i doći do sljedećeg zaključka (kad je netko star, ništa bez flešbekova): 1. S Markom na V140+ 2004., 2. V140+ 2005., 3. Opet s Markom na Terri 2006. (nezaborave maline poslije Čičine doline u drugoj polovici rujna) kad je treking dionica unutar utrke bila dugačka otprilike kao ovogodišnja stotka (hotel Alan u Starigradu-Mala Paklenica-Ivine Vodice-Vaganski-Velika Paklenica-Njivarska strana-Rujno-Stap-Panos-Šugarska-Baške-Ravni Dabar-Karlobag), 4. Velebitska stotka 2007. (kasnije odustao), 5. S Mukkijem i Šimunom 2009. na underground V140+, 6. S Mukkijem 2010. opet na underground V140+ i 7. Ove godine s Vlainićem na mjerenju staze, dakle, ako nešto nisam zaboravio, ovo bi bio osmi put.

Ivica na spustu prema Strugama nije ni pokušao pratiti, a ubrzo je zbog koljena, na žalost, morao odustati, a Pešića i Lesija gubim iz vida, no prilično sam siguran da ću ih prijeći krateći serpentinu kod Marasovca jer mi je tekućina s Ivinih zbog iznenađujuće brzine bila dovoljna do Rujna, a oni još uopće nisu punili, a kad ono – bacim pogled u desno prema vodi – tamo nikog živog! Ne mogu vjerovat!!! Na šta idu ta dvojica, na zrak?!? Do crkve na Rujnu (5:45) i dalje mahnito rušim sve vlastite prolaze iz 2005. i konačno ih sustižem i prestižem dok se krave u tranziciji. Unatoč brzim prolazima i zvizdanu, trčim cijelu visoravan do prvog uspona, gdje me ulovio Lesi, koji pretpostavlja da je Pešić puk’o i obavještava me da je taman kad je odlazio s tranzicije tamo stigao Bojan (peti je bio Babić, šesti Bili). E, tu već počinjem osjećati posljedice dotadašnjih žestokih uspona i svaku uzbrdicu se vučem, no Goran mi baš i ne bježi, što me prilično tješi. U šumi poslije Račabuše sustižemo Burića koji je iz Paklenice, u dogovoru sa Šimunom, krenuo direktno na Rujno i onda nastavio ovim dijelom Velebita u kojem još nije bio, praveći mi društvo do onih stijena između Stapa i Panosa.

Baš prije kuka Stapine Lesija je ponovo krenulo te nestaje u vidu nevida, na Tatekovoj se kod kontrolora krpam za vodu jer mi se izotonik počinje gaditi, a u trenutku kad smo Burići ja krenuli dalje, eto Pešića sa zamotanim koljenom, nesretnog jer „mora“ odustati zbog istegnuća ligamenata. No, ubrzo je odustao od odustajanja i napravio mi više od pet minuta do Panosa, a ja sam išao 1:09, sve zajedno tek nešto više od 9 sati!!! Na tranziciji prolijevam sav pripremljeni izotonik i otada odlučujem piti samo vodu. Pešića opslužuje druga ekipa te zajedno s njegovim bratom, koji nam petnaestak minuta diktira tempo, krećemo dalje. Dok ja jedva idem, Ante cijelo vrijeme melje, pjeva klapske pjesme i s lakoćom me ostavlja na prvoj uzbrdici. Na šterni prije Šugarske konačno sam se dokopao većih količina čiste vode, lijepo se opskrbio, kad začuh lomljavu grana. Šta to lomi grane u gori zelenoj? Al je medvjed, al su srne. Nit je medvjed, nit su srne, nego Bojan Jevševar. On boluje u ranama ljutim, muči ga želudac, toliko da mu se i u glavi pomutilo pa ulazi u sklonište na Šugarskoj Dulibi tražeći kontrolora, iako je sljedeća kontrola tek u Šikić Jatari. Do Pasjeg klanca bijasmo zajedno (uvijek netko tu mora zapalit za Brušane umjesto za Baške Oštarije, ovaj put je to bio Marović, a 2004. su to učinili Perković i Grdanjski, u tom trenutku prvoplasirani dvojac, a ukupno drugi, iza Ferre, strčavši se punom brzinom niz onu ludu nizbrdicu i doživjevši antiklimaks kad su u selu na osmrtnici pročitali da su u Brušanima, a ne u Oštarijama), a onda je Bojan ubacio u brzinu više (valjda u treću jer ja sam bio u drugoj) i lagano odjezdio prema Raminom Koritu. Čak sam ga i pokušao pratiti pa u tom stresu nisam uspio uživati u kreaciji Tome Vlainića, koji je na jedno drvo, ogromnim, naizmjenično crvenim i bijelim slovima napisao U P R I . Dakle, odnedavno i na Velebitu znakovlje naše sekte!

Kad mi je Bojan odmaknuo, nekako mi je laknulo. Ne moram se više grčiti za postolje, ispred mene su favoriti za koje sam i prije utrke tvrdio da će podijeliti medalje i mogu uživati u trčkaranju očišćenim (hvala Carin i Tadeja) Raminim Koritom još uvijek za dana, čime sam debelo nadmašio svoja očekivanja. Iako mi se čini da se vučem, a svaka uzbrdica mi je predstavljala problem, dionicu Šugarska Duliba-Šikić Jatara prolazim za sat i pol. Cvikalice nema pa obilazim jedan ogromni kamen-putokaz, drugi gigantski kamen na kojem piše Šikić Jatara, ništa, mislim si da je još nisu postavili, idem dalje, još uvijek bez lampe. Na trostrukom križanju kontrolori sjede u šatoru uz vatricu. Čisto informacije radi (a možda se netko i izgubio, ne?), pitam jesu li prošla trojica. Kontrolori kažu da jesu, ali glas sa slovenskim naglaskom iz šatore veli „dvojica“ i skužim da je to Bojan! Upitah ga: „Koji k…. radiš u šatoru?“, a on veli da razgovara s ljudima. Pozovem ga da krene sa mnom, a on mi kaže da ga pričekam dok pronađe lampu. Zatim smo zajedno krenuli prema Brušanima po onoj nelogičnoj lijevo-desno markaciji, da bi, malo prije izlaska na visoravan, Bojan zaleg’o u zavjetrinu i rekao da će se ovdje odmoriti pola sata. Nadajući se da će ostati ležati što duže, ponudih mu šuškavac, no odbio je ponudu, rekavši da će krenuti dalje kad mu postane hladno, što je i učinio jer sam vidio njegovu lampu u daljini kad sam se okrenuo prije skretanja prema Konjevači. Kasnije se Bojan na Konjevaču popeo direktno, ne pronašavši Boženu i Mirelu koje su šator instalirale na markaciji ispod vrha u zavjetrini, a onda je negdje niže, ogrnut astrofolijom odspavao nekoliko sati.

Na početku uspona zadnji put sam susreo Lesija i Pešića kako se spuštaju, opet zajedno, vrlo dobro raspoloženi, za razliku od mene, prilično strganog, koga su brinuli Konjevača, Sadikovac i Kiza, no razveselila me vijest da kontrola nije na vrhu, nego ipak niže. Nekako sam se dovukao do Božene i Mirele, koje su na štriku rasprostrle mokru robu i grijale se u šatoru. Ponudile su mi „kolače“, najsuše i najgore na svijetu, a možete misliti koliko su bili odvratni, kad sam ih, bez obzira na glad, a u utrci sam do tada pojeo samo jednu vrećicu grožđica, morao ispljunuti, no hvala im na banani i nektarini, to mi je bilo super osvježavajuće. Negdje na spustu, ne znam kako, uspio sam isključiti štopericu, ali ionako nikog nisam susreo niti do skretanja za Sadikovac pa nisam ni mogao izmjeriti svoju prednost pred četvrtim, ali bilo je jasno da je ogromna. Tu me nakratko uhvatila paranoja kad se izgubila markacija da se ne zavrtim jer indolentni mužek nije ponio kompas, ali budući da sam tu bio dvaput prošle i jednom ove godine, ipak je sve bilo ok, samo nastaviš ravno i markacija se pojavi, pratiš je do livade, a onda uz rub šume prema obrisima Sadikovca koji skrivaju zvijezde (tu se, recimo, zagubio Bili, koji je na Šikić Jatari odlučio odustati i umjesto da ode direktno u Baške, ali tu stazu ne poznaje, odlučio je do Baških preko Sadikovca, gdje je također izgubio markaciju, zavrtio se, skoro izgubio glavu na stijenama Malog Sadikovca, da bi se nakon dva sata spustio na glavni put za Brušane s kojeg je i krenuo na Sadikovac, odlučivši tada da ide direktno u Brušane, gdje su ga skupili njegovi ljudi…). Ispao sam točno na vrh, prvi put vidio onu jametinu kod planinarske kontrolne točke i malo brže krenuo prema dolje, da se što prije s bure maknem u šumu. Ono što mi je bilo nevjerojatno, jest činjenica da me nijednog trenutka nije bilo strah, iako sam znao da ću cijelu noć biti sam, to je valjda moć adrenalina.

Na Baškima Bandi pokušava spavati, glava mu pada, ne smeta mu čak ni svjetlo što sam mu ga uperio u facu. Zabrinutu Anicu izvještavam o Bojanovim whereabouts, ona mi nudi hranu, ali ne uzimam ništa čak ni iz svoje vrećice, već samo litru i pol gazirane Jamnice. Još dok sam bio na glavnoj cesti, prije skretanja za Stupačinovo, Premužićevu i Kizu, Božena mi javlja da je bićBa upravo na Konjevači, što znači da imam dva sata prednosti i utrka je za mene tu bila gotova, a počela je turbo lagana šetnjica. Prvo na Kizu, jedini dio staze na kojem nikad nisam bio, povratak istim putem u Stupačinovo jer čemu riskirati kod tolike prednosti, lagano Premužićevom prema Dabarskoj Kosi, uz sjećanje na Terru 2006. kad smo se, nakon spomenute mamutske treking dionice, biciklima po cesti iz Karlobaga dovezli do hotela Velebno i onda na onom nevozivom dijelu Premužićeve gurali bicikl do Dabarske Kose, a poslije skoro cijelu noć preko Velebita do Jablanca. Na Kosi opet nema cvikalice pa si nekako mislim da je nema ni na Ravnom Dabru, ako je ovdje još nisu postavili, ali moram dolje, a kad tamo – troje ljudi. Malo smo popričali, saznao sam da je Lesi zbrisao Pešiću i krećem na svoj zadnji uspon. Gore primjećujem zastavicu na stupu koji upućuje prema Karlobagu, no ne vidim sljedeću markaciju. Zapravo, vidim je, ali u mraku (tek je počelo svitati) nisam primijetio da sam nekoliko metara prije skrenuo s Premužićeve pa mislim da sam još na njoj. Dvaput se spuštam do ruba livade, ne bih li možda na početku šume pronašao nastavak staze i dvaput se vraćam, čak zovem i Šimuna da ga pitam nastavlja li se staza desno, lijevo ili sredinom livade, a on uopće ne zna o čemu pričam jer zna da tu s markacijom nema nikakvih problema. Uglavnom, pola sata mi je trebalo da skužim da je Premužićeva iznad staze na kojoj se nalazim i da stojim na markaciji za Karlobag, a ne za Alan. A taj spust, to mogu razumjeti samo oni koji su ga prošli. Kad smo se na Terri spuštali njime, Marko je rekao da mu staza izgleda kao da je Premužić na njoj vježbao za pravu Premužićevu. Iako izgleda da spustu i kamenju nema kraja, utješno je da traje sat i pol, a čujem da su ga Lesi, Pešić i još neki izbjegli, spustivši se trasom vodovoda.

I to je to! Moje zadovoljstvo plasmanom i rezultatom je nemjerljivo, ovo mi je dosta za cijelu godinu! Napravit ću i tablicu ovih dana, ali mislim da dvije medalje na velebitskim stotkama imaju samo Ferro (dvije pobjede) i Tihomir Golub. Mislim da tri završene imamo Ferro, Golub, Dudo Filipović (jedini ima sva tri V140+!) i ja. Ukupno na Velebitu, osim Ferre, dvije pobjede ima Bojan, a po tri postolja Rajković i Golub. No, detaljnije u tablici… Osobno sam mogao maksimalno sat vremena brže, što je još uvijek far, far away od svemirskih vremena Lesjaka i Pešića. Kad je Lesi ušao u cilj, nije primijetio Šimuna, Pigija i Roberta koji su, u trećoj neprospavanoj noći, kunjali sa strane, izvadio je zviždaljku i počeo glasno zviždati, što ih je dobro streslo, a kad su se probudili, samo je rekao: „Evo, ja stigao, jel došao netko prije mene? Ne? Onda sam ja prvak Hrvatske!“ Kaže Robert da ga je Lesi tada podsjetio na Atom Mrava :D

Najnevjerojatnija stvar ove utrke je broj i postotak onih koji su je završili – 67 od 80 koji su startali, s time da su još dvojica stigli do cilja, ali nedostaju im neke kontrole i zato svima treba čestitati, to je fantastičan uspjeh koji se pamti cijeli život, a događa samo jednom ili možda tek nekoiliko puta u životu. 2007. godine stotku je završilo samo 19 ljudi, a Velebit 140+ 2003. i 2004. po 22., a 2005. samo 10 ljudi!!! Pandža je rasturio s četrvtim mjesto, Babić na prvoj stotki opravdao veliki potencijal, Tadeja rasturila, ma, dovoljno je pogledati listu dalje, većina poznatih i tek nešto nepoznatih imena i svima stvarno SVAKA ČAST!!! Ne treba zaboraviti niti da je superplaninarska kategorija bila čista ultra, mnogima prva. Sve u svemu, najteži je poduhvat organizacijski i zato hvala organizatorima i svima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u organizaciji, onima koji su postavljali cvikalice na udaljenim mjestima te posebno onima koji su dežurali na Borisovom domu, Ivinim Vodicama, Vlaškom gradu, Strugama, Rujnu, Stapu, Panosu, Šikić Jatari, Konjevači, Baškim Oštarijama i Ravnom Dabru…

JOŠ MALO O VELEBITU

Nakon Sabljine dugo najavljivane i šokantno opširne najave treking događaja sezone na Velebitu, ipak moram nešto malo nadodati...
Prije dva vikenda, Pajo, Kizo i ja nastupili smo u grupnom sprint triatlonu na Jarunu i nazočili dvama, više-manje neobičnim događajima:
1. Pri kraju plivanja, prošli smo pored lešine džajnorms soma, otprilike metar i pol dužine i brat bratu mnogo kila, sigurno više od pedeset, a tko zna, možda i stotinjak uraca, ovaj, mislim, kilograma, što znači da priče o somu Juri, dužini od dva metra nisu legende, nego istina...
2. Vozeći bicikl, u drugom krugu, baš malo prije ležećeg policajca, prestigla nas je debilčina u autu i, naravno, zakočio ispred ležećeg policajca pa smo se nas trojica skoro zabili u njega i počeli vikati "Debilu! Idiote! Kretenu! Majmune! Trogloditu!", uglavnom, nešto u tom stilu, e da bi frajer onda namjerno zakočio, tako da se Pajo zabio u njega. Na to je tip stao, izašao pogledati je li mu sve u redu s autom. I tukao bi se, dabome, ali nas smo ipak trojica. Ne smijem zaboraviti da mu je na suvozačkom sjedištu bila lična karta mnogih debila - pitbul!

Gledao sam film "Mr. Nobody" i moram priznati da kurca skužio nisam, očito nisam dovoljno dubok, pače, zaključio bih da sam vrlo plitak, tim više što mi je jedini komentar da Diane Kruger (čitaj: Kruga) puno bolje izgleda s tamnom kosom. Neuglednije, ali puno bolje!

Kakve ovo veze ima s Velebitom? Nikakve! I? Kaj se Velebita tiče, ovo je 2003., ovo je 2004., ovo je 2005., ovo je 2007.! Jedino premijeri nisam nazočio, a potvrđujem da je psihoza ista kao i prethodnih godina kada se upriličivala stotka ili više... Žao mi je samo što ne mogu iskopati komentare s mog bloga iz 2005. koji su zorno očitavali totalno ludilo sudionika uoči te utrke, psihoza na petu! Me, myself and Batica triput su sanjali da odustaju. Toliko o iskustvu i sličnim glupostima. Sretno svima i stvarno, svaka čast na hrabrosti, bez obzira dokle dogurali...