ŽIVOT IZ PERSPEKTIVE JUTARNJE GELENDER LIGE...

...iliti zašto volim Jutarnju gelender ligu 1, 2, 3 i sve predstojeće. Atmosfera je trekerska - nema brojeva, nema startnina, nema opterećujućih spika, nema nadrkane i negativno nabijene atmosfere nekih drugih sportova. Interakcija baš i nije neka jer se dolazi malo prije starta, za vrijeme trke se samo dahće i krepava, od magle ne vidi ništa osim snopa svjetla pod nosom, a još ako ti se žuri pa sam kreneš dole... Ali osjećaj poslije nešto je posebno i teško opisivo, vjerojatno ono po što svi dolaze. Endorfini divljaju mozgom, a nirvana bi bila potpuna da čovjek nije neispavan. Ovako vlada stanje drčno-opuštenog savršenstva: lagana vožnja kroz grad, a dok gitara Joea Frusciantea u The Zephyr Song jeca toliko jebeno dobro da mami suze na oči, nek kolone budu kilometarske, nek bombe padaju, nek svemirci izvrše invaziju...