B(LJ)UUUUUUUU, PREDATOR!

Za skribomančinu poput mene doživljaj pobjede ne bi bio potpun bez da to uobličim u literarni izričaj. Šta je s Urbanom? To prepuštam pravom folksdojčeru – Štumbergeru, nadajmo se da će biti na hrvatskom... Tko pročita cijelu Šeherezadu o Medotreku, može se ponosno smatrati noulajferom teže kategorije!
Peti Medotrek, bez obzira na mitsku i svetu planinu, meni oduvijek najdraži, prije pet, četiri i tri godine središnji događaj proljeća, kao stvoren za mene, peglaj bez mozga gore-dole na poznatoj stazi, “ko nabije, taj dobije”, bez neizvjesnosti orijentacije, a opet težak za psihu i još više za noge. Nakon godine pauze zbog “nerentabilnosti”, Šimun mijenja stazu, a polovica kontrola saznaje se tek na dan utrke (šetao na planinarskoj zbog ruke), dok ove godine mijenja i termin te dan za noć, pače i uvodi posve novi koncept koji se pokazao kao pun pogodak.
Naravno da se nadam pobjedi na najdražem brdu, ali nekako ne vjerujem u nju jer sam već triput bio drugi i kao da sam skloniji vjerovati “prokletstvu” drugog mjesta, iako sam svaki put sa srebrom bio i više nego sretan jer uvijek moraš biti zadovoljan ako si dobio sve koje si mogao dobiti, a ovi ispred mene (Brajković i dvaput Rajković) tada su bili puno bolji, iako zaostatak to možda ne pokazuje (pet minuta ukupno!). Bez obzira što bi domaća pobjeda bila najslađa, potpisao bih drugo mjesto zbog toga što bi me ostavilo u igri za ukupnu pobjedu u ligi, a i postolju se ne gleda u zube (izraz copyright by Joey Battafuco).
Iako dvojice pobjednika prva tri Medotreka nema u utrci, konkurencija je ozbiljna: uvijek nepredvidivi Bojan, orijentacist Lovrec, vrsni poznavatelj sljemenskih staza - Vođa i po meni najozbiljniji konkurent za pobjedu i branitelj prošlogodišnjeg naslova – Juraj the Folksdojčer. Roce, iako vodeći u ligi, na tuđem brdu u noći nema šanse pa mu i sam preporučujem kvalitetno šlepanje (izraz copyright by Mukki) i čestitam na hrabrosti što se uopće pojavio, sjetivši se Ferrine i moje noćno-maglovite avanture na Učki 2004., kada dobar dio utrke nismo blage veze imali gdje smo...
Da bismo izbjegli gužvu, Trs i ja dolazimo na prijave dva i pol sata prije starta i u miru precrtavamo kontrole. Dok pokušavam smisliti najbolji put, gužva je sve veća, a žamor i zapitkivanja remete mi koncentraciju, tako da pola sata blejim u kartu ne uspjevši smisliti ama dablam baš ništa. Atmosfera i osjećaji koje ćutim podsjećaju me na kaos uoči starta pustolovnih utrka, na užurbano planiranje najbolje trase, zapravo, ovo i bješe noćna treking avantura. Najprije se bavim mišlju da trčim po cesti do Gorskog zrcala, na kraju skupim kontrole u srednjem dijelu, uključujući jedinicu, a onda opet po cesti kroz Gračane do Lagvića pa na Medvedgrad i natrag do Šestinskog groblja, no od tog odustajem jer mi se od Svetog Jakoba najlogičnije čini krenuti na Medvedgrad te se odlučujem prvo pokupiti središnji dio, zatim krenuti prema Gorskom zrcalu pa preko u Zagorje, onda po izohipsi pokupiti raspelo, Horvatove stube, Markov travnik i Oštricu te vrh i đir rudnik, Grajfova, Risnjak, Sveti Jakob, s tim da bih kod skloništa na stazi 23, nakon uspona sa Zrcala, odlučio idem li stazom 38 na partizansku čeku ili to propuštam.
Već prije starta imam jednog konkurenta manje, što na Medotreku, što u ukupnom poretku. Naime, prilazi mi Bojan s praznom kartom (ništa nije označio) i pita me gdje je ta partizanska promatračnica, tako da mi je već tada jasno da mu neće proći planiranje u hodu jer je prekasno došao na start i propustio sve pohvatati. Doduše, na Velebitu je pola sata zakasnio na start i rasturio nas k’o mlade majmune, ali ovo je ipak drugačiji koncept plus planet MRAK...
Nakon još jednog Šimunovog urnebesnog briefinga (“čuvari u kamenolomu ne nose maske, oni su stvarno tako strašni, nemojte im pokušavati skinuti masku”), veći dio horde jurnuo je po cesti (iako je start pomaknut iz Mlinarice na tunel baš da bi se izbjegla cesta!) do KT A na stazi 57a, a onaj pametniji direktno na KT B (prvi stup žičare) jer A nosi samo 50 bodova, no to nisam primijetio u pustoj želji da skupim sve kontrole (čitaj: pohlepno đubre!). Trebam li uopće spominjati da, unatoč predstojećih osam sati utrke, već od druge milisekunde trčim k’o kreten, premda ovaj put kakti imam opravdanje jer mi na uho šapuće iritantni profesor Robin Williams iz ljigopatetičnog Društva mrtvih pjesnika: “Seize the day, seize the day!”, ali ovaj put u doslovnom značenju – što više treba proći za dana, a kad padne mrak, kretanje se i nesvjesno usporava... Moju (gluplju) skupinu predvodi Paver za kojim se derem “jebeš utrku na kojoj vodi frajer od 70 godina!”, a iza njega je uvijek ozbiljni Lino. U Gračanima, Paver produžuje okolnim putem, dok Lino, ja i ostatak društva skrećemo na asfaltirani početak Leusteka do kontrole A. Na raspelu šifra “Žana nešto”! Koji kurac?!? Kakve li su mu to šifre?!? Poslije se ispostavilo da su šifre imena osoba iz trekersko-pustolovnog polusvijeta plus neko slovo i brojka, a sve zato da ih bude što teže prenositi onima koji na toj kontroli nisu bili, to jest, da bi se spriječilo varanje, što se, unatoč flomasterima različite boje nije moglo izbjeći, kao ni vožnja javnim prijevozom. Tu dolazi do još jednog razdvajanja: dio ekipe odlazi prema prvoj obaveznoj kontroli, a Trs, Domagoj i ja po Leusteku prema kontroli B – prvom stupu žičare. Hoće li ovo biti još jedna saga “kako smo išli od kontrole do kontrole”, iako sam još prije nekoliko godina primio kritiku od dr. Radića da bih trebao prijeći na viši nivo i početi stvari “opisivati” u dubinu? Naravno da DA jer ovo je ipak moj maksimum. Uostalom, svaka kontrola ima svoju pričicu...
Recimo, pri žestokom usponu na prvi stup žičare, u suprotnom smjeru, dakle nizbrdo, susrećemo Mr. Dimmyja, koji snenim pogledom i uobičajenim blaženim izrazom lica, gracioznošću vitke srne forsira padinu, ali u super slou mou moudu, kao da živi u ljepilu, gotovo irealna slika. Već tada, nakon manje od pola sata, primjećujem da Trs, s kojim sam dogovorio kolaboraciju, dobro prati ravnice, uzbrdice i nizbrdice (nije li to sve?!?), ali opako lejma na najaphiličnijim hodajućim strminama. Put prema točki C ilitiga Tustom vrhu, vodi preko dragog i predragog Gipsa, gdje prestižemo one koji su mudro prekrižili raspelo. Ima li išta strmije od zadnjeg uspona prema trećem stupu žičare? Ima! Kad s tog puta skrenete direktno na Tusti vrh. Ono što me tješi u toj agoniji jest da unatoč sporosti bakice, prestižem ljude, a od Tustinja činim ono što sam još prije starta odlučio – kratim na divlje do prve obavezne kontrole (početak “Puta u nebo”), no to nije bila dobra ideja ni za mene niti za petoricu koji su me pratili uvjereni da znam šta radim jer sam ih odveo kroz trnje i gustu šikaru, što nam je znatno usporilo kretanje, tako da sam nešto kasnije nekoliko puta čuo sarkastične komentare tipa “Pratite Kikija, on zna!” :D
A na obaveznoj jedinici i prvo neugodno iznenađenje – gro “planinara” u redu polagano cvikaju svoje listiće... Normalno da mi se iz usta otelo glasno “Jaoooooooo!” i “Isuse Bože!”. Šta čovjeka muči u tim situacijama? “Džaba mog sumanutog trčanja jer sad moram čekat u redu!” i samo za ovu utrku specifično “Majku mu, sad ovdje gubim vrijeme, a trebat će mi svaka sekunda da stignem do partizanske čeke i vratim se u limitu!” Zahvaljujem Maji, Borisu i ostalima koji su me pustili, no to je bila manjina, a ostale boli pipa za ultraše, oni imaju svoju utrku, došli su prije i marš u red! Zatim slijedi glasoviti Put u nebo, drugi kalvarijski uspon, dugačak desetak minuta. Ono što me tješi u agoniji i tog konstantnog uspona od 25% jest što prestižem horde ljudi, a onim grupacijama koje su bile ispred mogu zahvaliti što sam lako našao KT E, gdje se i jope stvorila gužvica, no “čovjek iz organizacije” svima nam je potpisao kartone, što je ubrzalo proces, a bilo mi je čudno što li on tamo radi... I dok Vukodlak i kompanija kreću (barem pretpostavljam) na divljaka prema točki D, ja odlazim na makadam i trčim prema raspelu kod četiri izvora i sve mi nešto čudno... E, šta je sad?!? Čudno mi jer je na tom dijelu staze od 5./6. stupa prema Medvedgradu uvijek bio finiš utrke, a moi sav slomljen, jedva se krećući. Kao da je jučer bilo (AD 2005. ) kad sam tu trčkarao, misleći da pokušavam očuvati drugo mjesto jer je Marko kao daleko ispred mene, a progonitelji vrlo blizu jer otkad su me grčevi sašili ispod Krumpirišta, vučem se ko zadnja krava, a kad tamo, Elvir i Perković došli skoro sat i pol iza mene, dok je Marko promašio kraticu za Medvedgrad, završio na Lagviću pa kod “oltara domovine” (ma šta to značilo) imao samo dvije minute prednosti i čak bih ga i dobio, jer je na vrh zapalio preko Svetog Jakoba, a ne po Bažulovki, da nisam u medvedgradskom restoranu pio posoljenu koka kolu, bojeći se da me opet ne zgrabe grčevi. Godinu kasnije, baš kod ovog istog raspela neki čiča me obavijestio da je Brajković desetak minuta ispred mene, a kako sigurno nije znao najbolji put do Tuđmangrada, tamo sam ga sreo baš na istom mjestu kao i Markicu u već opisanoj dirljivoj pričici, da bih u cilj došao tek minutu iza njega. Bješe to jedina gostujuća ultra pobjeda na Medotreku. Još godinu kasnije, na mojoj zadnjoj Medoultri prije ovogodišnje, Markica je išao na sigurnu pobjedu uz što manje napora “drži Kikicu i oderi ga u finišu” jer je Sajmon nuđao neku lovicu za pobjedu, a sljedećeg je dana naumio trčati Borošinu utrku. Tako smo zajedno došli do ovog istog raspela, gdje sam se nadao da će Marko, koji uvijek troši više vode od mene, puniti na jednom od četiri izvora, pri čemu sam podlo naumio, kad on skrene po vodu, dati petama vjetra (nikad baš nisam razumio taj izraz) pa da vidimo čija majka crnu vunu prede, iako ni moja niti njegova to ne radi. No, na žalost, Markica nije punio i malo kasnije je na stazi broj 12 samo lagano ubrzao, toliko lagano da se čak nije ni prašina digla e da bih mogao reći da me ostavio da jedem njegovu prašinu...
Jaooooooo, kud su me odvele uspomene, gdje li sam ono stao?!? Aha, da, raspelo, točka D do koje me više nisu mogli pratiti ni Grah ni Trs, a jedino mi je društvo pravio Domagoj Marušić, koji je u takvoj formi da je slobodno mogao nastaviti sa mnom na ultru, no on je ganjao bodove za Trail Trophy u planinarskoj kategoriji. Pri kraju uspona na Cer (KT F) sustižem Sablju, Vođu i Trsa, što me usrećuje iz dva razloga – uplovit ću u nadolazeću noć u dobrom društvu i siguran sam da već sad imam pokoju kontrolu više od, kasnije se ispostavilo, najžešćeg konkurenta – Vođe. Kad tamo – na Ceru još jedno anpleznt srprajz – opet red! Računajući na gužve, Simon & Cimerman dozvolio je da na A i B kontroli koristimo i svoje flomastere, no ni on se nije nadao ovakvom trekerskom Bu(mu) i svekolikom mnoštvu noćnih ljubitelja trekinga te Zagrebačke gore, tako da su redovi egzistirali puno kasnije i dalje no što se on nadao. Dok papanski stajem u red i očajan pizdim u sebi, Sablja kulerski sve zaobilazi i uz riječi “Sorry, dečki, ultra!” grabi flomaster te upisuje šifru (Janković nešto na ćirilici) sebi i nama trojici, dok planinari sve promatraju bez riječi (neki su se bunili zbog ćirilice), zbog čega im obećajem pivu u Mlinarici. U redu sam primijetio i onog tipa iz “organizacije” koji je ipak bio natjecatelj, a naše preguravanje mu bješe “nagrada” što je svima upisao šifru dvije kontrole ranije. Na drugu obaveznu kontrolu ilitiga Brestovac, fantastična četvorka dolazi u sumrak i počinje traženje kontrole po negdašnjoj bolnici, što nas izluđuje jer se ne zna točno gdje je pa si mogu zamisliti kako je orijentacistima kad nalete na takvu Šimunovu minu. U silnom traženju zaboravljam da je ovo idealno mjesto za plašitelje, kadli u jednom trenutku osvijetlim Boženu, pogledi nam se susretnu, a ona izgovori normalnim, nimalo plašiteljskim tonom “Bu” (namjerno bez uskličnika jer to nije bilo nikakvo plašenje), tako da me nasmijala, namjesto prestravila. Taman kad smo našli kontrolu, ugledao sam jednog duha u kutu, ali bilo je prekasno za užas i stravu jer sam ga ugledao prije nego što je uspio išta učiniti te neuplašeni krećemo prema KT G, lovačkoj čeki između sedmog i osmog stupa žičare, do koje postoje dvije varijante: trkačka, idealna za mene i Trsa ter sjebana, odvratna za mene i Trsa, ona kojom je jednoć Markica poveo ergelu pri noćnom spustu s Grafičara nakon jednog od kola Mrak kombe. Normalno da ne slušamo sebe i slijedimo Vođu i Sablju kroz velike strmine, gustiš, potoke i psovke, no takvi potezi štede noge pred kojima je još lijepi broj kilometara i visinske razlike. Slijedi uspon do ceste pa njome do staze Gelendera, koju samo sječemo i spajamo se na stazu koja preko Leusteka vodi do Šumarevog puta jer nam je sljedeće odredište Šumarev grob, a tamo – groblje. Šumarija je odradila posao, ostavila čistinu i blato u koje se upada do gležnja. Prijelaz preko Leusteka ne bih ni primijetio da mi Vođa na to nije ukazao, a od Leusteka do Šumarevog puta staza je gotovo neprohodna od silnog truda šumara i prevelike brige ravnateljice i djelatnika parka prirode. Šumarev put idealan je za trčanje pa tamo ostavljam Vođu, Sablju i Trsa, no biram lošiji put prema Danjki i opet smo zajedno cijelim putem od Danjke, preko Donjeg Mrzljaka do kote 523 (Jelovac), gdje smo opet u dvojbama: trčati po makadamu okolo naokolo do Gorskog zrcala ili pratiti Vožda u suludom spustu. Suprotno našoj prirodi, opet se odlučujemo za luđu varijantu i slijedimo našeg predvodnika po grebenu i kroz Stari potok, pri čemu sam uvjerenja da ne gubimo ništa te odmornih nogu stižemo na Gorsko (treću obaveznu kontrolu), gdje nam se pridružuje peti mušketir d’Štumberger, koji se s vrha, preko Danjke i točke K na stazi 23 pokušao direktno spustiti na Zrcalo, no uzeo je krivi makadam i krenuo prema Vidovcu/Bidrovcu, a kad je to shvatio spustio se na divlje i vidno sretan naletio na našu četvorku. Umjesto da kontrole nastavi skupljati “obrnutim” smjerom (Jelovac, Donji Mrzljak, Šumarev grob...), što sam mu i predložio, njemu je dosta gubljenja te nastavlja s nama putem kojim u više od sat vremena neće skupiti nijednu kontrolu, a kad sam mu to napomenuo, uzvratio mi je da kaj ja hoću kad on ima jednu obaveznu kontrolu više (vrh). Oukej... I tako je četvorka pojačana Juvicom krenula po stazi 23 prema točki K, a Vođa i ja smo imali dogovor da ćemo kod te točke odlučiti idemo li po tu partizanštinu ili ne, iako je i meni i njemu bilo jasno da nećemo i dobro da nismo jer to bi bila zamka iz koje se ne bismo izvukli. Na tom dugačkom i opakom usponu susreli smo jedino Graha u suprotnom smjeru, baš dok sam društvu prepričavao dogodovštine s mog, do ove godine jedinog, Yogsi Zagreb Urbana na kojem sam nastupio s Markicom jer je trasa prolazila ovim istim putem, ali biciklima. Jeste dabome da nije bilo ni v od vožnje, nego guranje i nošenje, meni uvijek predraga disciplina jerbo je i jedina gdje apsolutno šijem Marka. No, naše se društvo ubrzo razvodnilo – Trs je totalno zaostao, Sablja i Vožd malo manje, ali dovoljno da ne bi mogli čuti moje povike s točke K jer je tamo trebao pasti dogovor s Vođom, ali ništa od toga, već sa Štumsijem nastavljam preko Hunjke na Horvatove te prema točki O na još jednom raspelu, prije kojeg se krajcam s Marovićem, Nadom i valjda Tomom, a gdje se Juvica nemalo iznenadio kad je vidio da sam već skupio pola kontrola, puno više od njega... Definitivno odustavši od partizanske čeke, krećemo prema kamenolomu (obaveznoj kontroli), i to na divlje po ludoj strmini, ali ne direktno da ne bismo ispali na vrh kamenoloma, nego malo južnije pa na makadam ispadamo tristotinjak metara od rampe. Iako mi Juraj savjetuje da ne idem u Kraljev Vrh jer bih mogao popušiti limit, kod mene dvojbi nema – nema šanse da propustim i drugu kontrolu od 400 bodova, iako sam kasnije izračunao da bih bez Kraljevog Vrha skupio još više bodova, no jebeš Medotrek ultru bez tog za trekere kultnog zagorskog podsljemenskog sela. Nakon što sam Štumbergerju pokazao kuda bi on trebao nastaviti put prema Pisanoj bukvi (sumnjivi put u mrak i nepoznato), potrčao je za mnom, ali ubrzo se, poradi probavnih problema, predomislio i ostavio me samog da jezdim po makadamu na kojem sretoh jedino Bojana koji se vraćao baš iz Kraljevog vrha. Bješe to moje daleko najbrže trčanje po tom makadamu, zbog toga što nisam iza sebe imao tri spusta kao prve tri godine i zato što je “noć, noć, noć, noć, totalni je mrak” pa nije vruće, a i zato što sam svjestan da opako koketiram čak možda i s DNF statusom jer imam samo pola obaveznih kontrola, a premašio sam polovicu dozvoljenog vremena, debelo zašavši u peti sat utrke. Stvar se dodatno zakomplicirala na mostiću gdje je trebala biti kontrola, a nje ni pa ni! Normalno da me to ubija u pojam jer vrijeme curi. Ispisujem “ŠIVAK” na najbližem betonskom rasvjetnom stupu te “Š” unutar markacije na tom istom stupu, palim mobitel i polagano krećem dalje. Dok se đubre uključilo i učitao imenik, prešao sam oko tristo metara, a Šimun mi veli da se vratim jer je kontrola kakti ispod mostića. I ne budi lijen, vrati se, nema veze što vrijeme prolazi, grbi se ispod mosta, zuri ko kreten, ali faking kontrole stvarno nema! Ponovo zovem Šimuna i krećem dalje, izgubivši dragocjenih, brat bratu, oko osam minuta, a ubrzo me napušta raspizđenost koja prepušta mjesto novim osjećajima za feeling – budući da pretpostavljam da nitko više nije krenuo za Kraljev Vrh, najbliži natjecatelji možda su kod Pisane bukve, više od tri kilometra od mene, dakle, potpuno sam sam u šumi i da ovo nije utrka, usrao bih se od straha, a ovako je osjećaj nenadjebiv i teško opisiv, možda tek bardovima i pjesnicima poput lorda Bajrona, Bodlera, Maka Dizdara, Vladislava Petkovića Disa, Josipa Pupačića, Bojana i Chure... Uglavnom, nešto kao najljepši san, baš onakav kad ti je žao što si se probudio, ali kvari ga samo onaj pješčani sat u glavi koji neprestano upozorava da je vremena sve manje. Konačno dolazim i u legendarnu “UPRI” zonu, a na meni “UPRI” majica kratkih rukava – vrijeme je bilo savršeno. Kao što sam brže no ikad trčao prema Kraljevom, isto tako nikad lakše nisam svladao taj višekratno opjevani heart and legbreaking uspon, koji u meni budi uspomene i uspomene... Krenut ću otkad se Zemlja ohladila iliti od jaja ilitiga od ljeta Gospodnjega 2005.: nakon mamutskog debakl Velebita 2004. godine, koji me zaljubio u treking i planine, noćnog debakla s Ferrom na Učki iste godine te iduće stjenovitog Mosorskog debakla za čovjeka s asfalta, uslijedio je domaći teren i poznata staza. Sve je dobro krenulo, već na drugom usponu iz Bistre riješio sam se Ferre (treking institucije) i Perkovića i već tada zatefterio drugo mjesto, uopće ne sanjavši da bih se mogao približiti Markici... No, u Kraljevom Vrhu sretoh ga dok se vraćao s kontrole koja bješe kod legendarne birtije, pri čemu sam ja već prošao križanje s Vinogradskom gdje se skreće prema vrhu, što znači da je imao tri, možda četiri minute prednosti i tko se ne bi polakomio... Značajno ubrzah tempo, zaboravih ne uzimanje tekućine iz glupog mjeha koji sam tada koristio drugi i zadnji put, a jedino što me zanimalo je hoću li ugledati Markovu žutu majicu. I dok sam se tako bavio zurenjem kroz proljetne sljemenske krošnje, na “UPRI” usponu toliko me sašilo da sam morao zastajati, držati se za stabla i okretati nadiru li progonitelji. Eh, da je to bilo sve... Nekako sam se dokopao manje strmih dijelova ispod Krumpirišta, ali onda je na naplatu došlo nedovoljno sisanja iz glupe sisalice kojom se vuče voda iz mjeha, naime, satrali su me takvi grčevi kao nikad prije ni poslije u životu, najprije u kvadricepsima, a kad sam ih pokušao istegnuti, još gori u zadnjim ložama pa sam od istezanja odustao i počeo hodati oprezno, kao po jajima, no kad sam nakratko izgubio stazu, preskočio sam jedan mali jarak, dočekao se na prste i tada mi se zgrčio list pa mi je jedino preostalo da se bacim na zemlju i smijem svojoj gorkoj sudbini. Domaći teren, prilika za prvo postolje i onda ovakav fijasko. Aber, nakon nekoliko minuta ležanja krenuo sam dalje i laganim tempom guslao još tri sata do cilja, bez da mi se itko odostraga približio, a skoro sam i Markicu uhvatio, što sam opisao gore, na jednoj od nekoliko desetaka stranica ove 1001 noći... Dvanaest mjeseci kasnije, iskustvo je pobijedilo grčeve, a na tom mjestu našao sam se na diobi trećeg mjesta sa svojim vjernim pratiteljem u prve dvije godine trekinga – Draženom Perkovićem, a daleko ispred nas (nismo ih sreli u Kraljevu Vrhu) bili su B-rajković i obični Rajković. I dok sam razmišljao kada ću se i hoću li ga se uopće uspjeti riješiti kako bih si osigurao postolje na domaćem terenu, “UPRI” zona ga je toliko satrala da je (nevjerojatno, ali istinito) kod Crne mlake ostao spavati petnaestak minuta, na kraju uzevši četvrto mjesto... Nakon još pokojeg matorčevog flešbeka, krenimo dalje na ovo nadasve zanimljivo putešestvije bez naravoučenija: Pisanu bukvu, jedno od rijetkih mjesta na kojem nisam bio prije ovog trekinga, pronalazim bez problema, no umjesto da sam zbog toga sretan, muči me vrijeme što brzo prolazi, a još više umor koji polako obuzima sva osjetila. Na križanju moje staze i makadama srećem dečka iz planinarske kategorije pa zajedno trčimo prema Oštrici. Na satu je 5:40 i pitam se što li on radi ovdje kad nema šanse stići do cilja čak ni u produženom limitu, a onda se sjetim da ne znaju svi baš cijelu stazu napamet niti koliko im treba od točke do točke. Već opako dehidriran, na Oštrici punim bidone i preko Zelenog spusta dolazim na vrh – vrijeme 6:22. Gore nema nikog, možda poslije mene više nitko i nije došao na Vidikovac, puše sve jače, ali južina pa nema potrebe za oblačenjem, a i krećem prema dolje (a kud bih s vrha?!?), na rudnik Zrinskih, računajući usput što mogu pokupiti, a da ne zakasnim. Na rudniku ponovo, nakon tri i pol sata odvojenosti, srećem Sablju koji traži ulaz i kontrolu. Nagovaram ga da mi se pridruži do Grajfove i Risnjaka, on se dvoumi, pita me koliko ima do Grajfove, deset minuta, kažem mu, on ipak odustaje, a meni je do kopanje trebalo devet. Na putu me stigao i Juraj (misleći da sam Roce, očito je i njemu umor poremetio percepciju), za koga sam mislio da je daleko ispred jer nije bio u Kraljevom Vrhu. Ispada da odlaskom u Zagorje nisam ništa izgubio jer sam nadoknadio vrijeme izgubljeno u tom điru, a zaradio 400 bodova. Ipak, Jurica je zbog toga puno svježiji od mene i bježi mi. Na jednom od zadnjih uspona, onom na Risnjak, obuzima me posvemašnja malaksalost i ravnodušnost te počinjem doslovno šetati. Tada bi najjednostavnije bilo odjebati sve i lagano odšetati do cilja uz kratko skretanje prema Medogradu, no kompetitivno đubre u meni drma dva gela s kofeinom, srče posljedne kapi vode s Oštrice i kreće u borbu sa samim sobom, bolovima, štopericom. U totalnom cajtnotu odustajem od Svetog Jakoba jer bi to značilo jedan uspon više. Unatoč bolovima u stopalu, kao sumanut trčim prema Medvedgradu. Na putu susrećem Bojana koji malodušno hoda nizbrdo i nagovaram ga da potrči za mnom jer ćemo tako lakše pronaći grob u Šestinama, ne znajući da nije skupio sve obavezne kontrole. Očekujem da će me ubiti kratki uspon na Medvedgrad, a sreća me obuzela kad sam vidio džip na parkingu i čovjeka koji mi govori da ne moram gore, objašnjavajući mi koji grob moram pronaći. Sad mi je jasno da ću i uz traženje groba stići u limitu pa se ne žurim previše prema dolje, a i nije baš da mogu. U suprotnom smjeru nailaze Stan, Nada, Goran i Tomo, a na groblju zatičem Juru i policijsku ophodnju. Baš kad sam ušao među grobove i započeo potragu, jedan od policajaca Juri je pokazao grob. U potpunom odsustvu cenzure (nije da i inače imam poštovanja prema grobljima) po azimutu gazim preko grobova, a čovjek u službi zaštite naroda me upozorava: “Gospodine, ne možete gaziti ljudima preko grobova!” Na satu 7:41. Umjesto da krenem prema cilju, pohlepni mozak, unatoč umoru, zaključuje da imam vremena skoknuti do Šimunovog dvorišta po zadnju kontrolu i ponovo sa Štumdojčerom trčim našom pobjedničkom stazom s Urbana od prije mjesec i pol dana: Šestinska crkva-Gornje Prekrižje. Putem mi je Juvica prepričao razgovor između njega i policajaca što se odvijao na groblju... Policajci: “Kud ćete vi?” Juraj: “Na groblje.” P: “Ma na kakvo groblje?!? Pa ponoć je!” J: “Moram do jednog groba.” P: “Kakvog groba?!” J: “Groba na kojem je kontrola, utrka je.” P: “Šta opet onaj Men’s Health?” J: “Ne, ali isti je organizator.” Dalje nije bilo potrebno objašnjavati :D U cilju: 7:59! Jurini Švabovi rekli bi “perfektes tajming”, ja bih rekao da je moglo i bolje, ali nema se za čime žaliti jer bolje nije bilo ni potrebno. Jako zabavan, ali za noć pretežak koncept, osim za dobre poznavatelje ove planine. Za sljedeću godinu predlažem isti koncept, ali po danu. U šestoj sezoni moja treća pobjeda na utrci Treking lige, prva nakon pet i pol godina... :D Najdraže mi je ipak što je Sablja, koji se približava brojci od tridesetak hrvatskih ultra trekinga i uz Peću jedini sa svih pet sljemenskih ultra, osvojio prvu medalju...
Osjećaj? Veliko zadovoljstvo, ali opet... Kao što su me zajebavali na Velebitu kad sam bio sedmi, tako bi me zajebavali i ovdje da nisam pobijedio. A i kad nešto sam napraviš, to ti se više ne čini toliko veliko. No, pobjeda je ipak najslađa kod kuće!
Prošle godine Vođa je bio prvi koji je uzeo Jutarnju Gelender i Treking ligu u istoj sezoni. Ja tome mogu dodati i Urban. Pa da vas vidimo, frajeri! :D Prvi pobjednik Treking lige koji nije pobijedio na Risnjaku. Ali i Risnjak nije u ligi. Počinje li nova tradicija s Medvednicom? Brus Li? Džet Li?
U svakom slučaju, sve ovogodišnje uspjehe mogu zahvaliti svom treneru Alanu Čengiću. Isplati se 1100 kn mjesečno plaćati kvalitetnom stručnjaku...