DEMICKIFIKACIJA MICKE

Micke iz Dežele? Neeeeeee! Micke iz Lijepe Naše!
Šta mi bi da sam još jednom (ukupno treći put) i prvi put nakon četiri godine odlučio prijeći micku planinu u jednom dahu, a čak nije bila ni utrka? Stvarno ne znam šta mi bi... Zapravo znam: sve sam stariji i lošiji, rezultata niotkud, a moram biti u centru pažnje pa sam se ugurao da pišem za Globus i odlučio ubit da prijeđem Micku. Bez obzira na to, nadao sam se da će Mukki, koji je forsirao tu ideju, ipak odustati od svega, ali frajer se nije dao pa smo se on, Sajmon i ja u zoru našli na kraju asfalta u NP Velika Paklenica, upravo tamo gdje je i bio start prve tri velebitske ultre, kao tri smiješna tipa (M u bijeloj pamučnoj majici i niskim Salomonkama, S nakon tri dana bolovanja s temperaturom u visokim Salomonkama i ja nakon mjesec dana trčkaranja poslije totalne i uterne dvoipomjesečne pauze u cestovnim Mizuno tenisicama) koji su odlučili proći originalnu trasu, sva trojica nakon 3 ili manje sati spavanja, bez supporta na polovici staze u vidu fine tople juhice, čiste robe i nove zalihe pločica i gelova...
Pravo je osvježenje bilo proći one prve stepenice laganim hodom, a ne zaklati se u prvih 10 minuta kao na utrci koja traje 30+ sati, no serpentine prema Lekinim njivama nikoga ne ostavljaju neokrznutim. Dok sam prolazio taj beskrajni uspon, jedina utjeha mi je bila pomisao na činjenicu da će i to proći. Na Ivine Vodice stižemo za dva i pol sata i tamo susrećemo prve planinare, koji su se taman probudili i izmilili iz kućice/skloništa. Pita nas žena jesmo li krenuli u dva pa biva iznenađena kad je čula da smo krenuli u 5. Od silnog iznenađenja upitala nas je hoćemo li prespavati ovdje. Da, sigurno, krenuli smo u 5, sad je pol 8 i idemo spavat! Još je iznenađenija bila kad je čula da idemo do Senja, a kako joj je spavanje očito glavna preokupacija, pitala nas je hoćemo li prespavati na Strugama. To je valjda logičan slijed planinara: cijeli dan od Ivinih do Struga. No, najiznenađenija je bila kad je čula da uopće nećemo spavati i još je jedino uspjela dobaciti da manje trčimo, a više uživamo.
Prema Čičinoj dolini prešli smo još dvoje planinara, a na Vaganskom bili za 4 sata i 17 minuta. Sljedeće prolaze ne znam, Mukki ih ima zapisane, a nisu ni toliko bitni. Na spustu smo sreli četvero mladih kako se penju prema Vaganskom i to su zadnji planinari na koje smo naišli sve do Alana! Na Marasovcu obnavljamo zalihe vode, kratimo na Buljmu zaobilazeći Struge, osvježavamo se na Stražbenici, a na Rujnu, bez obzira na Sunce, uživamo u povjetarcu koji nas rashlađuje. Nešto prije Rujna smo i zadnji put trčali jer je bolesnom Šimunu bilo sve teže, a ja sam tada odlučio primijeniti podlu, ali najefikasniju taktiku kako onoga koji je trenutno najsporiji stalno imati našpananog: držati razmak od 50-tak metara i uvijek ga imati u vidokrugu, kao i on nas, a kad ubrza, ubrzamo i mi, tako da je razmak uvijek isti. Ako odeš predaleko, glupo je čovjeka ostaviti samog. Poslije toga ga čekaš i baš kad te stigne, kreneš, što je najgore za njegov moral jer ispada da se ti stalno odmaraš, a on nikad. Sam je Šimun kasnije primijetio da se osjeća vrlo usamljeno, ali nije loše ponekad ostati sam sa svojim mislima i napajati se ljepotama s brojnih prekokrasnih krajobraza micke.
Na Stapu je bilo vode u izobilju, na termometru 28 stupnjeva i tamo smo kampirali pola sata. Preko Panosa i Šugarske Dulibe došli smo u Ramino Korito, a mrak nas je uhvatio malo iza Šikić Jatare. Tamo uvijek iste dvojbe: je li ovo zadnji uspon na livade poviše Baških Oštarija ili predzadnji ili ih ima još i više. Uglavnom, nikad izaći iz tih rupa i konačno!: livada, zadnji uspon te spust do hotela. Vrijeme 17:30. Zadovoljavajuće.
U hotelu usred noći srećemo Didaka. Nevjerojatno! Kao da je utrka, a on na kontrolnoj točki upisuje prolaze. Šimun razumno odustaje, Markova cura u nevjerici sluša otkud smo došli i kamo idemo bez spavanja, a Mukki i ja, poslije 45 minuta još jednog kampiranja, u problemima kako pogoditi Premužićku, nastavljamo. Pokušavam nas obojicu motivirati najavom drugog rezultata svih vremena (ispod 33 sata), računajući da možemo ponoviti mojih 14 i pol sati iz utrke kad sam bio strgan od prvog dijela, no pokazalo se da je moć adrenalina ipak prevelika. Odmah iza ponoći počinje mi se užasno spavati, nesuvislo buncam, Mukki predlaže kratko spavanje, što odbijam, a spašava me gel s kofeinom uz koji sam nekako izgurao do svitanja. Premužićki nikad kraja. Na nekim mjestima propada u provaliju, na puno mjesta mora se preskakati drveće, a na jednom mjestu se odronila stijena iznad staze, a ogromni ostaci (jedan veličine kontejnera) su zatrpali stazu i to postaje trajno stanje jer do te divljine neće doći nikakvi strojevi. Čekam spasonosne livade, za koje znam da ih ima puno, ali šuma nikako da završi, vrijeme curi, Alan ni blizu, ja padam u očaj na rubu plača. I Mukkiju se čini kao da su nadodali nekoliko kilometara, a ja ne mogu vjerovati da ćemo biti sat vremena sporiji (8 sati!) od mog najlošijeg dijela utrke gdje su se ljudi pitali šta sam radio sedam sati!!!
Na Alanu je već debelo jutro pa planinari doručkuju. Od iznemoglosti sam ih jedva pozdravio i nisam imao namjeru komunicirati, ali sami nas priupitaše odakle dolazimo i kamo idemo pa smo se morali malo hvaliti, uživajući u njihovim preneraženim licima i komentarima tipa "vidiš šta ti je mladost". Oni idu u suprotnom smjeru i sljedeću noć namjeravaju prespavati na Radlovcu! Oh, man, tamo smo bili prije samo 3 sata! Pitam se šta će raditi cijeli dan do Radlovca, a oni vjerojatno tko su ovi manijaci.
Onaj atraktivniji dio Premužićeve, od Alana do Zavižana, prolazi relativno dobro (oko 3 i pol sata), iako sanjam hodajući i stalno haluciniram (jedna od onih koju pamtim je žena u žutoj haljini koja sjedi i slika). Na makadamu po završetku Premužićke zovem Šimuna poradi preispitivanja opcija odustajanja, a on predlaže Oltare. Jako mi se svidjela ta ideja, ali ubrzo mi se u glavi sve stubokom promijenilo. Sad je točno 30 sati i mi to možemo srediti do cilja za ispod 35, što je do sada uspjelo samo petorici: Ferri, Golubu i Horvatičeku, Markici i meni.
Na Zavižanu nije bilo kole, a moj cunning plan bio je zbuksati dvije u bidon i drmnuti ih na Batinovici za ludi finiš prema cilju. Bez obzira na to, moje žuljeve na tabanima i Mukkijevu krvavu petu, trčimo do Oltara (staze je mjestimično poučna i uređena, a mjestimično zatrpana porušenim drvećem), a tamo me izlazak na cestu konačno otrijeznio. Ok, idem do kraja, ali nema više trčanja, a vrijeme nek bude kakvo bude, svejedno mi je. Kao i uvijek, najgori dio utrke je asfalt od Oltara do Tuževca, odakle vodi planinarska staza na Batinovicu. Ispod Batinovice, u prvom selu pitamo za najbrži put do Senja, a taj je put, premda najkraći, ekvivalent paklu. Mukki je otrčao ganjajući vrijeme, a ja ostajem sam u zvizdanu bez hlada, s premalo vode. Sunce prži tako jako da je kosa suha pola minute nakon što je smočim. Cesti se kraj ne nazire, kule nema na vidiku. Nekih 5 kilometara prije Senja prolazi me auto i čovjek mi nudi prijevoz, a ja na prvu odgovaram da bi svi rekli da sam zadnja p.... kad bih sad ušao u auto (Klića kaže da sam ovako i onako) i zahvaljujem se (eh, da mi je dao malo razmisliti). Nastavljam dalje brzinom od 2 km/h i odlučujem da nikad više neću proći taj drugi dio od Baških do Senja. I dalje stojim pri tome. Mukki porukom javlja da je stigao do cilja. Gledam na sat: 36:00:06. Ako uračunamo vrijeme pisanja i slanja poruke, vrijeme mu je 35:59. Ulazim u Senj, a kula i more su tako daleko. Dolazim u iskušenje da zovem Šimuna ili Barbaru da dođu po mene. Ipak sam se nekako dogegao do magistrale, prošao ispod kule za 36:40, u prvom dućanu drmnuo litru čokoladnog mlijeka i pojavio se na rivi (trebam li napominjati da su me ljudi čudno gledali - dugi rukavi, ruksak, bicke, gegajući hod, izmoždena njuška...), gdje me dočekala Barbara sa psićem, Mukki koji se već vratio s kupanja, a onda i Šimun koji je u obližnjoj birtiji gledao vaterpolo.
Tad mi je bilo svejedno, a sad mi je drago što me nitko nigdje nije skupio, ali siguran sam da ovo neću ponoviti, bez obzira na nirvanu slatkog umora i zadovoljstva što će me pratiti danima, a mislim da ni utrka više neće ovim prestrašnim stazama drugog dijela.
Ispod Stapa vidjeli smo dvije srne, na Premužićevoj po noći ježa, u zoru nešto veliko sivo što je pobjeglo (medvjed, a vjerojatnije divlja svinja), minutu nakon toga slatkog mladog veprića, baš bebu, mrtvog na samoj stazi, ispod Batinovice zekana-zvekana... Paukovi su bezbrojni i golemi, njihove smo mreže uglavnom zaobilazili. Kad je to bilo nemoguće, uništili bismo mrežu uz glasne isprike, a tješila nas je činjenica da će vješti i impozantni vlasnik ubrzo isplesti novu. Od asfalta ispod Batinovice pa sve do spusta u Senj pratio me jedan te isti obad koji mi se i krvi napio.
Što se demicfikacije tiče, uz sat i 15 minuta kampiranja, šetnjicu kroz veći dio puta, vrijeme je sasvim solidno, što znači da se na ovoj stazi, naravno - bez gubljenja, nema šta raditi više od 40 sati. Tako govorio Zaratustra...

FRANJO POTOČNIK

Prije točno 11 mjeseci, originalna i nikad zajedno nastupajuća postava Teama Croatia + Tea + Luka Grebenc, odvela me na Triglav, a vaistinu sam bio uvjeren da nema šanse da ikad odem. Džaba bilo konja vranih po livadi razigranih, džaba uvjeravanja da se gore penju bakice od 80 i više godina, kad ja visinu ne volem. Ne da je ne volem, nego je, brate, ne podnosim. Kad me spopadne strah što dolazi iz predjela muških spolnih žlijezda, umirem. Fuj, odvratna li osjećaja!!! Dok smo spavali u smrdljivom Aljaževom domu, dva sam puta sanjao da sam pobjegao u Zagreb i pritom osjećao nevjerojatno olakšanje, koje je zamijenilo teško razočaranje kad bih se probudio. Tad sam molio Manitua, Odina i El Chupacabru da pošalju kišu i spase me tog užasa. Kiša je padala cijelu noć, no to nije spriječilo naciste iz riječkog dijela ex TC-a da nas u zoru povedu prema majci slovenskih planina. I to ne bilo kojim putem, nego onim najtežim, to jest, preko Bambergerjeve ferate i črez Plemenice (valjda sam dobro napisao, a i ako nisam, who gives a shit). Prije ferate, dok su drugi veselo na pojas kačili via ferata set, ja sam bojažljivo priupitao hoće li se jako naljutiti ako se vratim do doma po auto i odem za Zagreb. Naravno, ta je opcija bila unacceptable i ja sam nekako preživio taj uspon i ostale klinove i sajle do Triglava, ponešto i zahvaljujući magli jer zbog nje nisam mogao cijelo vrijeme biti svjestan svih strahota oko sebe. Na vrhu se razvedrilo, no za sve ono što sam do tada prošao, spust via normale na Kredaricu bio je pljuga. A onda sam im svima lijepo rekao da sam ja napravio svoje (popeo se) i da više nemam živaca za proživljavanje smrtnih strahova i da se spuštam u dolinu Krma pa ću pješačiti 20 km do auta i doline Vrata, samo da opet ne moram na klinove i sajle prema dolje. No, ne lezi vraže, podli Elvir rekao je da je Tominškova staza ništa prema onome što sam već prošao. Ne moram ni napominjati da je to nešto najstravičnije što sam u životu prošao (hodaš po klinovima, držiš se za sajlu, a ispod tebe ambis do Deliblatske Peščare)! Ipak, preživio sam i hvala im što su me odveli i trpili...
I tako je došao dan da sam i ja nekog odveo na Triglav, bješe to jučer moj trkački partner Alan. Vrijeme savršeno, bolje nikako ne može biti. Ja kreten nisam se namazao kremom pa sam pocrvenio po strateškim mjestima, njuška, nadlaktice i listovi peku opako. Ovaj put išlo se iz Krme (ne budu mene više vidli Bambergeri, Plemenice, Tominškove...), 2 sata i 45 minuta do Kredarice, a kad tamo, opet dubioze. Kad je čovjek vidio ljude u stijeni prema Malom Triglavu, nije mu uopće bilo jasno kako su se ovi tamo našli. On je mislio da je i do vrha šetnjica kao do doma. I ja sam, čim sam to vidio, počeo gutati knedle i rekao mu da ne idem gore, više zbog straha, a manje zbog ruke jer se kao ne smijem primati za klinove i sajle. Budući da je Alan rekao da bez mene ne ide, a ja sam si ipak mislio da ako sam se tu već jednom spustio da mogu i opet i da je glupo da se ne popnemo kad smo već tako blizu, ipak smo krenuli i do vrha jedan drugog psovali što smo se od onog drugog dali nagovoriti da se penjemo, ali ipak smo obavili ono po što smo došli, a to je slikica s Aljaževim stolpom.
Otkud onda Franjo Potočnik?!? Čovjek je, dok smo se Alan i ja međusobno prepucavali, na svom putu prema dolje, a našem prema gore, uletio u našu konverzaciju baš na Malom Triglavu i taj je trenutak postao neprocjenjiv. On je isto krenuo iz Krme, ali u pola 3 ujutro, a stazu ionako zna napamet jer se prije 9 godina u sklopu humanitarne akcije popeo na Triglav 366 puta za 200 i nešto dana! Od Kredarice mu je rekord 47 minuta gore(25)-dolje(22), a tad je imao 65 godina!!! Uskoro će napuniti 74 godine, a 8.8. će mu biti 888. put da se popeo na Triglav, što je slovenski i apsolutni rekord!!! Fucking unbelievable! Starom Franji želimo dug život i, naravno, TISUĆICU!!!