DEMICKIFIKACIJA MICKE

Micke iz Dežele? Neeeeeee! Micke iz Lijepe Naše!
Šta mi bi da sam još jednom (ukupno treći put) i prvi put nakon četiri godine odlučio prijeći micku planinu u jednom dahu, a čak nije bila ni utrka? Stvarno ne znam šta mi bi... Zapravo znam: sve sam stariji i lošiji, rezultata niotkud, a moram biti u centru pažnje pa sam se ugurao da pišem za Globus i odlučio ubit da prijeđem Micku. Bez obzira na to, nadao sam se da će Mukki, koji je forsirao tu ideju, ipak odustati od svega, ali frajer se nije dao pa smo se on, Sajmon i ja u zoru našli na kraju asfalta u NP Velika Paklenica, upravo tamo gdje je i bio start prve tri velebitske ultre, kao tri smiješna tipa (M u bijeloj pamučnoj majici i niskim Salomonkama, S nakon tri dana bolovanja s temperaturom u visokim Salomonkama i ja nakon mjesec dana trčkaranja poslije totalne i uterne dvoipomjesečne pauze u cestovnim Mizuno tenisicama) koji su odlučili proći originalnu trasu, sva trojica nakon 3 ili manje sati spavanja, bez supporta na polovici staze u vidu fine tople juhice, čiste robe i nove zalihe pločica i gelova...
Pravo je osvježenje bilo proći one prve stepenice laganim hodom, a ne zaklati se u prvih 10 minuta kao na utrci koja traje 30+ sati, no serpentine prema Lekinim njivama nikoga ne ostavljaju neokrznutim. Dok sam prolazio taj beskrajni uspon, jedina utjeha mi je bila pomisao na činjenicu da će i to proći. Na Ivine Vodice stižemo za dva i pol sata i tamo susrećemo prve planinare, koji su se taman probudili i izmilili iz kućice/skloništa. Pita nas žena jesmo li krenuli u dva pa biva iznenađena kad je čula da smo krenuli u 5. Od silnog iznenađenja upitala nas je hoćemo li prespavati ovdje. Da, sigurno, krenuli smo u 5, sad je pol 8 i idemo spavat! Još je iznenađenija bila kad je čula da idemo do Senja, a kako joj je spavanje očito glavna preokupacija, pitala nas je hoćemo li prespavati na Strugama. To je valjda logičan slijed planinara: cijeli dan od Ivinih do Struga. No, najiznenađenija je bila kad je čula da uopće nećemo spavati i još je jedino uspjela dobaciti da manje trčimo, a više uživamo.
Prema Čičinoj dolini prešli smo još dvoje planinara, a na Vaganskom bili za 4 sata i 17 minuta. Sljedeće prolaze ne znam, Mukki ih ima zapisane, a nisu ni toliko bitni. Na spustu smo sreli četvero mladih kako se penju prema Vaganskom i to su zadnji planinari na koje smo naišli sve do Alana! Na Marasovcu obnavljamo zalihe vode, kratimo na Buljmu zaobilazeći Struge, osvježavamo se na Stražbenici, a na Rujnu, bez obzira na Sunce, uživamo u povjetarcu koji nas rashlađuje. Nešto prije Rujna smo i zadnji put trčali jer je bolesnom Šimunu bilo sve teže, a ja sam tada odlučio primijeniti podlu, ali najefikasniju taktiku kako onoga koji je trenutno najsporiji stalno imati našpananog: držati razmak od 50-tak metara i uvijek ga imati u vidokrugu, kao i on nas, a kad ubrza, ubrzamo i mi, tako da je razmak uvijek isti. Ako odeš predaleko, glupo je čovjeka ostaviti samog. Poslije toga ga čekaš i baš kad te stigne, kreneš, što je najgore za njegov moral jer ispada da se ti stalno odmaraš, a on nikad. Sam je Šimun kasnije primijetio da se osjeća vrlo usamljeno, ali nije loše ponekad ostati sam sa svojim mislima i napajati se ljepotama s brojnih prekokrasnih krajobraza micke.
Na Stapu je bilo vode u izobilju, na termometru 28 stupnjeva i tamo smo kampirali pola sata. Preko Panosa i Šugarske Dulibe došli smo u Ramino Korito, a mrak nas je uhvatio malo iza Šikić Jatare. Tamo uvijek iste dvojbe: je li ovo zadnji uspon na livade poviše Baških Oštarija ili predzadnji ili ih ima još i više. Uglavnom, nikad izaći iz tih rupa i konačno!: livada, zadnji uspon te spust do hotela. Vrijeme 17:30. Zadovoljavajuće.
U hotelu usred noći srećemo Didaka. Nevjerojatno! Kao da je utrka, a on na kontrolnoj točki upisuje prolaze. Šimun razumno odustaje, Markova cura u nevjerici sluša otkud smo došli i kamo idemo bez spavanja, a Mukki i ja, poslije 45 minuta još jednog kampiranja, u problemima kako pogoditi Premužićku, nastavljamo. Pokušavam nas obojicu motivirati najavom drugog rezultata svih vremena (ispod 33 sata), računajući da možemo ponoviti mojih 14 i pol sati iz utrke kad sam bio strgan od prvog dijela, no pokazalo se da je moć adrenalina ipak prevelika. Odmah iza ponoći počinje mi se užasno spavati, nesuvislo buncam, Mukki predlaže kratko spavanje, što odbijam, a spašava me gel s kofeinom uz koji sam nekako izgurao do svitanja. Premužićki nikad kraja. Na nekim mjestima propada u provaliju, na puno mjesta mora se preskakati drveće, a na jednom mjestu se odronila stijena iznad staze, a ogromni ostaci (jedan veličine kontejnera) su zatrpali stazu i to postaje trajno stanje jer do te divljine neće doći nikakvi strojevi. Čekam spasonosne livade, za koje znam da ih ima puno, ali šuma nikako da završi, vrijeme curi, Alan ni blizu, ja padam u očaj na rubu plača. I Mukkiju se čini kao da su nadodali nekoliko kilometara, a ja ne mogu vjerovati da ćemo biti sat vremena sporiji (8 sati!) od mog najlošijeg dijela utrke gdje su se ljudi pitali šta sam radio sedam sati!!!
Na Alanu je već debelo jutro pa planinari doručkuju. Od iznemoglosti sam ih jedva pozdravio i nisam imao namjeru komunicirati, ali sami nas priupitaše odakle dolazimo i kamo idemo pa smo se morali malo hvaliti, uživajući u njihovim preneraženim licima i komentarima tipa "vidiš šta ti je mladost". Oni idu u suprotnom smjeru i sljedeću noć namjeravaju prespavati na Radlovcu! Oh, man, tamo smo bili prije samo 3 sata! Pitam se šta će raditi cijeli dan do Radlovca, a oni vjerojatno tko su ovi manijaci.
Onaj atraktivniji dio Premužićeve, od Alana do Zavižana, prolazi relativno dobro (oko 3 i pol sata), iako sanjam hodajući i stalno haluciniram (jedna od onih koju pamtim je žena u žutoj haljini koja sjedi i slika). Na makadamu po završetku Premužićke zovem Šimuna poradi preispitivanja opcija odustajanja, a on predlaže Oltare. Jako mi se svidjela ta ideja, ali ubrzo mi se u glavi sve stubokom promijenilo. Sad je točno 30 sati i mi to možemo srediti do cilja za ispod 35, što je do sada uspjelo samo petorici: Ferri, Golubu i Horvatičeku, Markici i meni.
Na Zavižanu nije bilo kole, a moj cunning plan bio je zbuksati dvije u bidon i drmnuti ih na Batinovici za ludi finiš prema cilju. Bez obzira na to, moje žuljeve na tabanima i Mukkijevu krvavu petu, trčimo do Oltara (staze je mjestimično poučna i uređena, a mjestimično zatrpana porušenim drvećem), a tamo me izlazak na cestu konačno otrijeznio. Ok, idem do kraja, ali nema više trčanja, a vrijeme nek bude kakvo bude, svejedno mi je. Kao i uvijek, najgori dio utrke je asfalt od Oltara do Tuževca, odakle vodi planinarska staza na Batinovicu. Ispod Batinovice, u prvom selu pitamo za najbrži put do Senja, a taj je put, premda najkraći, ekvivalent paklu. Mukki je otrčao ganjajući vrijeme, a ja ostajem sam u zvizdanu bez hlada, s premalo vode. Sunce prži tako jako da je kosa suha pola minute nakon što je smočim. Cesti se kraj ne nazire, kule nema na vidiku. Nekih 5 kilometara prije Senja prolazi me auto i čovjek mi nudi prijevoz, a ja na prvu odgovaram da bi svi rekli da sam zadnja p.... kad bih sad ušao u auto (Klića kaže da sam ovako i onako) i zahvaljujem se (eh, da mi je dao malo razmisliti). Nastavljam dalje brzinom od 2 km/h i odlučujem da nikad više neću proći taj drugi dio od Baških do Senja. I dalje stojim pri tome. Mukki porukom javlja da je stigao do cilja. Gledam na sat: 36:00:06. Ako uračunamo vrijeme pisanja i slanja poruke, vrijeme mu je 35:59. Ulazim u Senj, a kula i more su tako daleko. Dolazim u iskušenje da zovem Šimuna ili Barbaru da dođu po mene. Ipak sam se nekako dogegao do magistrale, prošao ispod kule za 36:40, u prvom dućanu drmnuo litru čokoladnog mlijeka i pojavio se na rivi (trebam li napominjati da su me ljudi čudno gledali - dugi rukavi, ruksak, bicke, gegajući hod, izmoždena njuška...), gdje me dočekala Barbara sa psićem, Mukki koji se već vratio s kupanja, a onda i Šimun koji je u obližnjoj birtiji gledao vaterpolo.
Tad mi je bilo svejedno, a sad mi je drago što me nitko nigdje nije skupio, ali siguran sam da ovo neću ponoviti, bez obzira na nirvanu slatkog umora i zadovoljstva što će me pratiti danima, a mislim da ni utrka više neće ovim prestrašnim stazama drugog dijela.
Ispod Stapa vidjeli smo dvije srne, na Premužićevoj po noći ježa, u zoru nešto veliko sivo što je pobjeglo (medvjed, a vjerojatnije divlja svinja), minutu nakon toga slatkog mladog veprića, baš bebu, mrtvog na samoj stazi, ispod Batinovice zekana-zvekana... Paukovi su bezbrojni i golemi, njihove smo mreže uglavnom zaobilazili. Kad je to bilo nemoguće, uništili bismo mrežu uz glasne isprike, a tješila nas je činjenica da će vješti i impozantni vlasnik ubrzo isplesti novu. Od asfalta ispod Batinovice pa sve do spusta u Senj pratio me jedan te isti obad koji mi se i krvi napio.
Što se demicfikacije tiče, uz sat i 15 minuta kampiranja, šetnjicu kroz veći dio puta, vrijeme je sasvim solidno, što znači da se na ovoj stazi, naravno - bez gubljenja, nema šta raditi više od 40 sati. Tako govorio Zaratustra...

FRANJO POTOČNIK

Prije točno 11 mjeseci, originalna i nikad zajedno nastupajuća postava Teama Croatia + Tea + Luka Grebenc, odvela me na Triglav, a vaistinu sam bio uvjeren da nema šanse da ikad odem. Džaba bilo konja vranih po livadi razigranih, džaba uvjeravanja da se gore penju bakice od 80 i više godina, kad ja visinu ne volem. Ne da je ne volem, nego je, brate, ne podnosim. Kad me spopadne strah što dolazi iz predjela muških spolnih žlijezda, umirem. Fuj, odvratna li osjećaja!!! Dok smo spavali u smrdljivom Aljaževom domu, dva sam puta sanjao da sam pobjegao u Zagreb i pritom osjećao nevjerojatno olakšanje, koje je zamijenilo teško razočaranje kad bih se probudio. Tad sam molio Manitua, Odina i El Chupacabru da pošalju kišu i spase me tog užasa. Kiša je padala cijelu noć, no to nije spriječilo naciste iz riječkog dijela ex TC-a da nas u zoru povedu prema majci slovenskih planina. I to ne bilo kojim putem, nego onim najtežim, to jest, preko Bambergerjeve ferate i črez Plemenice (valjda sam dobro napisao, a i ako nisam, who gives a shit). Prije ferate, dok su drugi veselo na pojas kačili via ferata set, ja sam bojažljivo priupitao hoće li se jako naljutiti ako se vratim do doma po auto i odem za Zagreb. Naravno, ta je opcija bila unacceptable i ja sam nekako preživio taj uspon i ostale klinove i sajle do Triglava, ponešto i zahvaljujući magli jer zbog nje nisam mogao cijelo vrijeme biti svjestan svih strahota oko sebe. Na vrhu se razvedrilo, no za sve ono što sam do tada prošao, spust via normale na Kredaricu bio je pljuga. A onda sam im svima lijepo rekao da sam ja napravio svoje (popeo se) i da više nemam živaca za proživljavanje smrtnih strahova i da se spuštam u dolinu Krma pa ću pješačiti 20 km do auta i doline Vrata, samo da opet ne moram na klinove i sajle prema dolje. No, ne lezi vraže, podli Elvir rekao je da je Tominškova staza ništa prema onome što sam već prošao. Ne moram ni napominjati da je to nešto najstravičnije što sam u životu prošao (hodaš po klinovima, držiš se za sajlu, a ispod tebe ambis do Deliblatske Peščare)! Ipak, preživio sam i hvala im što su me odveli i trpili...
I tako je došao dan da sam i ja nekog odveo na Triglav, bješe to jučer moj trkački partner Alan. Vrijeme savršeno, bolje nikako ne može biti. Ja kreten nisam se namazao kremom pa sam pocrvenio po strateškim mjestima, njuška, nadlaktice i listovi peku opako. Ovaj put išlo se iz Krme (ne budu mene više vidli Bambergeri, Plemenice, Tominškove...), 2 sata i 45 minuta do Kredarice, a kad tamo, opet dubioze. Kad je čovjek vidio ljude u stijeni prema Malom Triglavu, nije mu uopće bilo jasno kako su se ovi tamo našli. On je mislio da je i do vrha šetnjica kao do doma. I ja sam, čim sam to vidio, počeo gutati knedle i rekao mu da ne idem gore, više zbog straha, a manje zbog ruke jer se kao ne smijem primati za klinove i sajle. Budući da je Alan rekao da bez mene ne ide, a ja sam si ipak mislio da ako sam se tu već jednom spustio da mogu i opet i da je glupo da se ne popnemo kad smo već tako blizu, ipak smo krenuli i do vrha jedan drugog psovali što smo se od onog drugog dali nagovoriti da se penjemo, ali ipak smo obavili ono po što smo došli, a to je slikica s Aljaževim stolpom.
Otkud onda Franjo Potočnik?!? Čovjek je, dok smo se Alan i ja međusobno prepucavali, na svom putu prema dolje, a našem prema gore, uletio u našu konverzaciju baš na Malom Triglavu i taj je trenutak postao neprocjenjiv. On je isto krenuo iz Krme, ali u pola 3 ujutro, a stazu ionako zna napamet jer se prije 9 godina u sklopu humanitarne akcije popeo na Triglav 366 puta za 200 i nešto dana! Od Kredarice mu je rekord 47 minuta gore(25)-dolje(22), a tad je imao 65 godina!!! Uskoro će napuniti 74 godine, a 8.8. će mu biti 888. put da se popeo na Triglav, što je slovenski i apsolutni rekord!!! Fucking unbelievable! Starom Franji želimo dug život i, naravno, TISUĆICU!!!

BOS SISTAZ

Pola dana smišljam što napisati i ništa pametno mi ne pada na pamet. Samo blejim u prazno i sve misli mi se svode u jednu, a opet, nikako da iskoči našto suvislo. Ajde, testirajte se malo: biste li ovog trenutka, ako izuzmemo Janicu koja je jedna i jedina u planetarnim okvirima, sa sigurnošću mogli reći koliko Hrvatska ima zlatnih olimpijskih medalja? Izuzmimo Pešalova jer ta medalja nije proizvedena u Hrvatskoj, niti su je proizveli Hrvati i ostaju nam "samo" dvije - one rukometaša. I kao što se pamte njihova imena, kao što svi znaju tko je Stipe Božić, tako će se 4ever and ever pamtiti Darija i Iris, Iris i Darija, jer to su još dvije "punokrvne" zlatne medalje, ako ne i zlatnije od zlatnih! Nek se, kamo sreće, pridruže i Vedrana i Ena i Milena, ali njih ne poznajem, a ovo je ipak my own private motha' fucking blog! Još ću jednom citirati Ferru, nekako mi zvoni da je to izrekao pri usponu na Medvedgrad asfaltom iz Lukšića, iako se nikako ne mogu sjetiti zašto smo se nas dvojica tamo našli: "Jednog dana ćemo pričati unucima da smo poznavali sestre Bostjančić!" U tom trenutku pomislih kako Ferro nepotrebno preuveličava stvari, no od danas shvaćam da je to istina. Vjerujem da su svi bili sigurni da će se Darija i Iris popeti, ali puno je drugačiji osjećaj kad se to uistinu dogodi. Kao nešto što neprestano očekuješ, a opet ne možeš vjerovati kad do toga stvarno dođe. Cure, zna se što mislim, words are meaningless and 4getable, a ovo što ste vi napravile definitivno nije. Sve što bih dalje napisao bio bi još samo jedan od mojih ego tripova...

ŽIVOT IZ PERSPEKTIVE JUTARNJE GELENDER LIGE...

...iliti zašto volim Jutarnju gelender ligu 1, 2, 3 i sve predstojeće. Atmosfera je trekerska - nema brojeva, nema startnina, nema opterećujućih spika, nema nadrkane i negativno nabijene atmosfere nekih drugih sportova. Interakcija baš i nije neka jer se dolazi malo prije starta, za vrijeme trke se samo dahće i krepava, od magle ne vidi ništa osim snopa svjetla pod nosom, a još ako ti se žuri pa sam kreneš dole... Ali osjećaj poslije nešto je posebno i teško opisivo, vjerojatno ono po što svi dolaze. Endorfini divljaju mozgom, a nirvana bi bila potpuna da čovjek nije neispavan. Ovako vlada stanje drčno-opuštenog savršenstva: lagana vožnja kroz grad, a dok gitara Joea Frusciantea u The Zephyr Song jeca toliko jebeno dobro da mami suze na oči, nek kolone budu kilometarske, nek bombe padaju, nek svemirci izvrše invaziju...

SEKS U ŠKOLI

Zdravo, dragi i predragi prijatelji, ljubitelji opskurnih i još opskurnijih sportova! Saznah jučer za aferu rušenja stabala na Dubravkinu putu te se odlučih uvjeriti u isto on the face of the place. Prije toga, dok sam po enti put u čekaonici vabio uputnicu (i tamo susreo treking instituciju u Hrvata, poznatog srčera za ekstraterestrijalnom inteligencijom), pao mi pod ruke onaj smiješni selonačelnikov list "zagreb.hr", koji službeno izlazi danas, no uvijek se pojavi koji dan ranije. U donjem kutu šeste stranice, naoko savamatsu beznačajni člančić što ga prenosim u cijelosti (valda me ne budu tuzili, ne?) pod naslovom "Opasna stabla na Dubravkinom putu": "Lani je na Dubravkinom putu bilo 15 samoizvaljivanja stabala i samo je sreća spasila prolaznike. Budući da se tu grade sportski tereni i šetnica od gotovo dva kilometra, Hrvatske šume čine sve da se samoizvaljivanja ne bi dogodila kad radovi završe i krenu prvi šetači. Uklonit će se 272 opasna stabla." Hm, hm, hm... Koji debil uopće izmisli imenicu samoizvaljivanje ili samoizvala?!?
"Jezikoslovac velik ja sam,
Pun sam teških provala.
Jedna od mojih žešćih
Bješe samoizvala!"
Pazi! Samo je sreća spasila prolaznike! Oni dovijeka mogu i trebaju zahvaljivati sudbini, sreći i gospođici Providnost što živi ostaše! A Hrvatske šume čine SVE da to prestane biti pitanje sreće!!! Živjele Hrvatske šume jer one ukloniše OPASNA stabla. Još će ispasti da stabla nisu opasna samo zbog svojih čestih i čudnih afiniteta prema samoizvaljivanju, nego su i odgovorna za silovanja, pljačke i otimačine po Zagrebu. Prije nego što završe u peći ili kao namještaj, treba ih ispitati! Neka priznaju svoja zlodjela! I nek priznaju što više! Ima li neriješenih slučajeva ubojstava? Pokoje pripišite nesretnom stablu br. 112 s Dubravkina puta jer da je mirovalo na svom mjestu, namjesto lutalo po gradu s podlim nakanama, sad bi bilo propisno ukorijenjeno i ne bi samoizvalom prijetilo nedužnim šetačima (pasa) kojih je manje nego, recimo, na Leusteku ili Bikčevićevoj stazi na Sljemenu. Znači li to da i tamo treba ukloniti sva OPASNA stabla? Nema brige, tamo se to ionako radi, jedino što se žrtve ne mjere u stotinama, nego u desecima, a možda i stotinama tisuća.
I ne budi lijen (ionako sam na bolovanju), odoh ja čekirati što se tamo dogodilo. Boga mi, pravo groblje! I ne samo groblje stabala, nego su za teška vozila morali i okretišta napraviti, ali ajde, kaže da će sve nanovo urediti. Vjerojatno i hoće. Budući da se radi o centru grada, puno izloženijem jamranju građana, na mjestu porušenog drveća posađene su mladice, što na Sljemenu nije slučaj, Husaga i prijatelji, za razliku od Sljemena, nisu se sprejem potpisivali po stablima, a sigurno će pokupiti sve kante i smeće koje na Sljemenu uredno ostavljaju. Sve u svemu, i nije tako loše. Sljedećih nekoliko godina šetači će ljeti uživati u podnevnom suncu jer spasonosnog hlada baš i neće biti.
No, nije to ništa prema onom što nas čeka na Sljemenu, a to je nova žičara. Kako u "zagreb.hr" kaže naša mila sugrađanka Ria: "Žičara je dio tradicije odlaska Zagrepčana na Sljeme. Vozeči se njome neki su se upoznali i sprijateljili." Joj, kak je to super! Istina, trebamo žičaru, a kaj bu ispalo od toga, teško nama! Kol'ko će šume porušiti postavljajući 27 stupova (stara je imala 13), nitko ne zna, a najveći pokolj prijeti na vrhu jer se gornja stanica želi premjestiti na vrh (tako je teško prehodati onih 200 metara do vrha - jadni skijaši - ako već neće moći autom gore, barem iskrcajte njihove debele guze na vrhu!), što znači još puno, puno rušenja plus međustanica kod Brestovca.
I sve bi se to još podnijelo kad bismo izbjegli tunel kroz Sljeme i Tangentu, Tangensu ili kako se već ne zovu sve te prebolesne ideje...

RUKA

Ovu priču ispričao sam više od sto puta. Dopizdilo, brate:
"Pao sam s bicikla, slomio ruku, bio pomak, operirali me, stavili pločice i šerafe, koje sam uspio rasturiti, tj. pomaknuli se pa kost nije zarastala. Prvo što me doktor pitao kad je vidio snimku bješe jesam li opet pao s bicikla. Zato sam bio na drugoj operaciji. Tad mi je izvadilo dio kosti iz zgloba da bi nadomjestilo ono što nije zarastalo i ponovo stavilo pločice i šerafe."
Priča ima i nastavak, a pišem ga zato jer ću možda taj nastavak ispričati deset puta manje ako ovo pročita deset posjetitelja ovog ažbloga:
"Danas bio na kontroli. Ovaj put pločica stoji dobro i kost dobro zarasta, no jedan se šeraf počeo izvlačiti. Sad me nije pitao jesam li pao s bicikla jer je šteta puno manja, nego jesam li skidao longetu. Kakvo potcjenjivanje! Kao da ne mogu rasturiti šerafe ne skidajući longetu!!! Uglavnom, vjerojatno će ponovo operirati, s tim da je odmah naručio pločicu od nekog puno čvršćeg materijala koji se ne vadi, tj. ostaje 4 life."
Elem, nema Traverse, nema Medotreka, Risnjaka, a vjerojatno ni Velebita, Sljemenskog maratona, niti Cresa. Možda se vidimo na 24 sata Sljemana i na Grossglockneru...

FINALE...

Dokaz koliko sam bio napaljen je što sam propustio cijelo prvo poluvrijeme misleći da je utakmica u šest. Bilo mi nekako svejedno, a onda me razljutilo što su me raspizdili oni glupi suci. Ok, Francuzi su stvarno dobri, Lino je radio pizdarije s Horvatom na desnom vanjskom (ako ne može Metličić, gdje mu je Buntić), s Balićem na klupi u odlučujućim trenucima (ali tu ne znamo šta se s njim zbivalo) najveća pizdarija: sa Špremom na krilu, a čovjek ne igra cijelo prvenstvo. Za svaki njegov promašaj kriv je Lino, ali Lino je bio: olimpijski pobjednik, svjetski prvak, dvostruki svjetski viceprvak, europski viceprvak u samo 6 godina - od Portugala i svjetskog naslova prošlo je samo šest godina i zato Lino - svaka čast!
I srebro je veliki uspjeh. Iz nekoliko razloga. Teško je igrati doma, a mi smo odigrali bez kiksa. Velika je stvar kad domaća momčad stigne do finala. Dvorane su pune do kraja. Velika je stvar u nečemu biti drugi na svijetu. I velika je stvar doslovno se prošetati do finala, suvereno, a ne provlačiti se, bez pomoći sudaca.
A suci... Većina sudi loše jer ne znaju. Mislim da ni ovi danas ne znaju. Mi smo već nakon utakmice sa Španjolcima trebali uputiti službeni prosvjed pa nek se vidi da znamo šta nam rade unatoč +10! Koliko dobro moramo organizirati prvenstvo, koliko dvorana trebamo izgraditi, kome se u IHF-u moramo ulizivati ili koliko moramo platiti da imamo pošteno suđenje doma? Šta me danas raspizdilo? Dođem kod frenda lijepo gledat utakmicu, mirno, opušteno, ali vraga - već na početku svakom laiku očigledna greška - vodimo 13:11, Alilović brani, imali bismo napad za tri razlike, a suci sude nepostojeći sedmerac! Baš svinjski i smećarski! I naravno, Francuzi zabiju tri zaredom. Ne kažem da ne bi ionako, ali fini vjetar u leđa. Ubrzo nakon toga nepostojeći sedmerac uz sumnjivo isključenje, jedino u drugom poluvremenu. Malo čudno za finale. E tad su naši trebali izvršiti maksimalni pritisak na suce, uključujući i Linu, čak i pod cijenu njegovog isključenja, maksimalno napaliti dvoranu pa da vidimo kako bi se sudilo do kraja. No, to nije sve. Francuzi igraju najbolju obranu na prvenstvu, brzu i oštru, uvijek malo ispod granice isključenja, no Karabatić ga je u drugom poluvremenu zaslužio dvaput: jednom Metličića laktom u vrat, drugi put Balića rukom u lice (da suci imalo vjeruju svojim odlukama, Balića bi odmah isključili za ono unošenje Crnom Batiću u lice) - jasno mi je da je Karabatić najbolji igrač na svijetu i da ima kredit, jasno mi je da su suci dobili naputak da nema domaćinskog suđenja, ali situacija je čista - vidio si, dosudi, nitko im ne bi ni "a" rekao. I šlag na tortu - Šprem leži u francuskom šestercu, lopta je vani, suci dopuštaju da golman izvede loptu, a Francuzi pokušavaju zabiti...
Užas - lošost, neznanje, katastrofa...