četvrtak, 9. listopada 2008.
GELENDER LIGA 2 - 6. KOLO
Nikad brži izvještaj: južina, mrak do vrha, čokolada i falš termometar... Otkrio nam Vođa da onaj na Vidikovcu pokazuje pet stupnjeva manje, majku mu! Ne Vođi, termometru... Čudna li je ta Gelender liga: u petom kolu 17 ljudi, a samo jedan novi, a sad 14 ljudi, a čak 5 novih. Osim Bojana i ludog Denisa, prilično nevjerojatno djeluje podatak da se Vođa (srebrni na Mrak ligi) te Petra i Iva nikad nisu pojavili na ovoj ligi, ali eto - nisu. Sad nas je 45.
srijeda, 10. rujna 2008.
I TO SE MORALO DOGODITI...
Nakon četrnaest godina nepobjedivosti prestajemo biti jedina neporažena nogometna reprezentacija na domaćem terenu. Nije to nikakvo iznenađenje - kad dolazi Engleska, to se uvijek može dogoditi. Da se desilo u onoj utakmici prije dvije godine, nitko se ne bi čudio.
No zašto se mora dogoditi na ovakav način?!? Vjerojatno bi izgubili i da nije bilo crvenog kartona, ali možda i ne bi. Ovako nas je jedna nesreća u obrani koštala gola, a jedna sudačka odluka unakazila. Najobičniji start, bez namjere, lakat samo naslonjen, bez udarca. Ljuboš nije namjeravao dati ni žuti karton, a kad je ugledao krv, izvadio je crveni. U najmanju ruku - smiješno! Kad je vidio što je učinio utakmici i nama tim potezom, postao je još smješniji - poništio je čisti gol Englezima za 4:0, a nama poklonio gol - KATASTROFA! Uvijek sam se čudio zašto je taj, ne mogu pronaći bolji pridjev, smiješni Slovak toliko cijenjen sudac - eto...
I dalje mislim da smo moćna reprezentacija i da prvi put imamo dobrog izbornika. Što će reći novinari? To nikog normalnog ne zanima. Johan Cruyff davno je rekao: "Ako si talentiran za nogomet, a imaš i u glavi, možeš postati veliki igrač. Ako si "samo" talentiran, možeš postati dobar igrač. Ako si netalentiran, postat ćeš novinar." Ili sudac... :)
No zašto se mora dogoditi na ovakav način?!? Vjerojatno bi izgubili i da nije bilo crvenog kartona, ali možda i ne bi. Ovako nas je jedna nesreća u obrani koštala gola, a jedna sudačka odluka unakazila. Najobičniji start, bez namjere, lakat samo naslonjen, bez udarca. Ljuboš nije namjeravao dati ni žuti karton, a kad je ugledao krv, izvadio je crveni. U najmanju ruku - smiješno! Kad je vidio što je učinio utakmici i nama tim potezom, postao je još smješniji - poništio je čisti gol Englezima za 4:0, a nama poklonio gol - KATASTROFA! Uvijek sam se čudio zašto je taj, ne mogu pronaći bolji pridjev, smiješni Slovak toliko cijenjen sudac - eto...
I dalje mislim da smo moćna reprezentacija i da prvi put imamo dobrog izbornika. Što će reći novinari? To nikog normalnog ne zanima. Johan Cruyff davno je rekao: "Ako si talentiran za nogomet, a imaš i u glavi, možeš postati veliki igrač. Ako si "samo" talentiran, možeš postati dobar igrač. Ako si netalentiran, postat ćeš novinar." Ili sudac... :)
petak, 5. rujna 2008.
GELENDER LIGA - 5. KOLO
Glupi Spartak Mironovič! Pošaljem ga na ligu kao novinara jerbo bijah bolestan, no isti je odmah nakon lige otputovao kući odakle je trebao poslati izvještaj. Izgleda da se sa svojim Bjelorusima te bratskim narodima Ukrajincima i Rusima višednevno zapio slaveći ljetnojesenske pobjede Crvene armije iz '44. nad njemačkim divizijama Ukrajina Sjever i Ukrajina Jug. A malo prije me Sablja nazvao zaprijetivši mi da nikad neću nastupiti za Gelender Buntai tim ako izvještaj ne bude na netu do 9. Još ću na posao zakasnit'!
I kad ne dođem na ligu, liga je sa mnom, a i ja s njom. U srijedu sam se spontano probudio u 5 i 17 i poslao hektolitre pozitivne energije jutarnjim herojima, a onda iscrpljen i u suzama zbog neodlaska nastavio spavati. Kad sam se ponovo probudio, opet sam se rasplakao. U traci pokraj mene na povratku doma stajao je auto riječke registracije s natpisom (pogađate li?) - JGL!
Ok, dosta o meni, imam za reći dvije, tri riječi o ligi. Nije Zvezda zvezda, a ni zveZda, nego ovo:
1. Apsolutni rekord lige - 17 natjecatelja! Hrvati bi rekli "alal vera!"
2. Ničim izazvan, Markica je srušio vlastiti i rekord lige. Čekamo rezultat ispod 35 minuta. Možda već sljedeće kolo.
3. Ako Jürgen Štumberger nastavi s drugim mjestima, bit će pobjednik lige.
4. 17 ljudi, a samo jedan novi, ali jubilarni četrdeseti - to je Trkadžija Golec! Četrnaesti novi ove godine. Od tih 40, cura je 11!
5. U svom prvom nastupu Trkadžija Golec uspio je postati drugi ukupno i prve ove godine koji je uspio osvojiti NULA bodova. Bjavo!
Otvaram filozofsku raspravu. Može li se osvojiti nula bodova? Ili se nula bodova ne može osvojiti? Je li pravilnije reći "nije osvojio nijedan bod"? Jesu li nula i nijedan bod isto? Može li se shodno tome reći "nije osvojio nula bodova"? Ako nije osvojio nula bodova, koliko je bodova osvojio? Pitanja naviru bez prestanka, ali moram na posao... Zdravstvujte!
I kad ne dođem na ligu, liga je sa mnom, a i ja s njom. U srijedu sam se spontano probudio u 5 i 17 i poslao hektolitre pozitivne energije jutarnjim herojima, a onda iscrpljen i u suzama zbog neodlaska nastavio spavati. Kad sam se ponovo probudio, opet sam se rasplakao. U traci pokraj mene na povratku doma stajao je auto riječke registracije s natpisom (pogađate li?) - JGL!
Ok, dosta o meni, imam za reći dvije, tri riječi o ligi. Nije Zvezda zvezda, a ni zveZda, nego ovo:
1. Apsolutni rekord lige - 17 natjecatelja! Hrvati bi rekli "alal vera!"
2. Ničim izazvan, Markica je srušio vlastiti i rekord lige. Čekamo rezultat ispod 35 minuta. Možda već sljedeće kolo.
3. Ako Jürgen Štumberger nastavi s drugim mjestima, bit će pobjednik lige.
4. 17 ljudi, a samo jedan novi, ali jubilarni četrdeseti - to je Trkadžija Golec! Četrnaesti novi ove godine. Od tih 40, cura je 11!
5. U svom prvom nastupu Trkadžija Golec uspio je postati drugi ukupno i prve ove godine koji je uspio osvojiti NULA bodova. Bjavo!
Otvaram filozofsku raspravu. Može li se osvojiti nula bodova? Ili se nula bodova ne može osvojiti? Je li pravilnije reći "nije osvojio nijedan bod"? Jesu li nula i nijedan bod isto? Može li se shodno tome reći "nije osvojio nula bodova"? Ako nije osvojio nula bodova, koliko je bodova osvojio? Pitanja naviru bez prestanka, ali moram na posao... Zdravstvujte!
nedjelja, 10. kolovoza 2008.
V E L I K A P O B J E D A
Nitko ne zna što će dalje biti, ali ovo je definitivno velika pobjeda iz više razloga. Uz očekivanu sljedeću pobjedu protiv Brazila, potrebna nam je još samo jedna u zadnje tri utakmice za sigurno četvrtfinale; kao startna, presudna je za samopouzdanje; postignuta je protiv možda i najjače reprezentacije u našoj skupini ili uopće i sve to bez Balića oko 35 minuta.
Sve je počelo izvrsno, nismo gubili ni u jednom trenutku i brzo smo vodili 9:5, no tad su njemački suci odlučili vratiti Španjolce u igru. Ako mislite da sam klasični hrvatski paranoik, pogledajte snimku: najprije Balićevi koraci pa Vorijev faul u napadu (u ove odluke nisam siguran), no nakon toga čisti faul u napadu nad Dominikovićem i nepostojeći sedmerac u istoj akciji. Sve to utakmicu vraća u neizvjesnost, premda samo zakratko jer naši ponovo vraćaju na pet razlike i vjerujem da bi tako i ostalo do kraja da se nije ozlijedio Balić. List je u pitanju, nadam se da će ga osposobiti do četvrtfinala. Mislim da ga do tada ne bi trebalo forsirati jer je četvrtfinalna utakmica presudna, a valjda ćemo bez njega dobiti Brazilce i osvojiti još jedan bod pride.
U drugo poluvrijeme Španjolci ulaze žestoko i brzo smanjuju na dva gola zaostatka, no Hrvati na polovici opet imaju pet razlike: 22:17. Tad Španjolci stišću, opet uz pomoć sudaca - ovaj put u samo jednoj situaciji - apsolutno nepotrebnom i prestrogom isključenju Dominikovića. Nakon toga Lino počinje divljati - prvo dobiva žuti karton nakon navodno nedosuđenog faula nad Vorijem, a onda i dvije minute kazne nakon navodno nedosuđenog faula nad Lackovićem, pa tada imamo dva igrača manje, što Španjolcima omogućuje prvo i jedino vodstvo 27:26, ako se dobro sjećam. Znači da su nam napravili 10:4. Ali ni to nije bilo dovoljno, naši do kraja igraju briljantno i s 5:2 konačni je rezultat 31:29 i sve to bez Balića koji je promatrao sa strane i navijao zamotanog lista. Po meni, najbolji igrač bio je Duvnjak, iako su svi bili odlični. Još prošle godine novak u reprezentaciji i predmet "sprdačine" u reklamama prije našeg zadnjeg prvenstva, preuzeo je Balićevo mjesto i odigrao kao da ga igra već godinama i usto postigao dosta golova.
No, jebeš Igre - u Gruziji se kolju...
Sve je počelo izvrsno, nismo gubili ni u jednom trenutku i brzo smo vodili 9:5, no tad su njemački suci odlučili vratiti Španjolce u igru. Ako mislite da sam klasični hrvatski paranoik, pogledajte snimku: najprije Balićevi koraci pa Vorijev faul u napadu (u ove odluke nisam siguran), no nakon toga čisti faul u napadu nad Dominikovićem i nepostojeći sedmerac u istoj akciji. Sve to utakmicu vraća u neizvjesnost, premda samo zakratko jer naši ponovo vraćaju na pet razlike i vjerujem da bi tako i ostalo do kraja da se nije ozlijedio Balić. List je u pitanju, nadam se da će ga osposobiti do četvrtfinala. Mislim da ga do tada ne bi trebalo forsirati jer je četvrtfinalna utakmica presudna, a valjda ćemo bez njega dobiti Brazilce i osvojiti još jedan bod pride.
U drugo poluvrijeme Španjolci ulaze žestoko i brzo smanjuju na dva gola zaostatka, no Hrvati na polovici opet imaju pet razlike: 22:17. Tad Španjolci stišću, opet uz pomoć sudaca - ovaj put u samo jednoj situaciji - apsolutno nepotrebnom i prestrogom isključenju Dominikovića. Nakon toga Lino počinje divljati - prvo dobiva žuti karton nakon navodno nedosuđenog faula nad Vorijem, a onda i dvije minute kazne nakon navodno nedosuđenog faula nad Lackovićem, pa tada imamo dva igrača manje, što Španjolcima omogućuje prvo i jedino vodstvo 27:26, ako se dobro sjećam. Znači da su nam napravili 10:4. Ali ni to nije bilo dovoljno, naši do kraja igraju briljantno i s 5:2 konačni je rezultat 31:29 i sve to bez Balića koji je promatrao sa strane i navijao zamotanog lista. Po meni, najbolji igrač bio je Duvnjak, iako su svi bili odlični. Još prošle godine novak u reprezentaciji i predmet "sprdačine" u reklamama prije našeg zadnjeg prvenstva, preuzeo je Balićevo mjesto i odigrao kao da ga igra već godinama i usto postigao dosta golova.
No, jebeš Igre - u Gruziji se kolju...
nedjelja, 3. kolovoza 2008.
POSAVSKI TREKING
Ujedno i povijesni - prvi slovenski treking koji se ubraja u hrvatsku treking ligu održao se nedaleko od hrvatske granice u brdima sjeverno od Save, odnosno Krškog i Sevnice. Staza nešto humanija što se dužine tiče nego što je slučaj kod nas (oko 35 km), ali zelo zahtevna (više od 2 tisuće metara uspona) i prelijepa - s puno single track planinarskih stazica.
Nakon 18 hrvatskih ultra, 48 sati Sljemana, Traverse, Davosa i Tour de Mont Blanca, iskusni pisac ovih redaka odlučio se za revolucionarnu taktiku - krenuti bez vode pri temperaturi od 30-tak Celzijevaca! To je mom starom i debelom tijelu pomoglo da pukne još pri usponu na prvu KT (Veliko Kozje), a dojam jadnosti povećavao je Juraj koji je pri najvećim strminama skakutao oko mene berući gljive!?! Do Lisce, druge KT, još sam se koprcao u prvom dijelu poretka zahvaljujući orijentacijskim pogreškama "konkurenata", pritom dobrano opizdivši glavom u jednu debelu granu (buča je još tvrda!), no kad sam se tamo skoro ispovraćao nakon litre vode na eks, koje sam se dokopao poslije dva i pol sata dobrovoljnog žeđanja (Mukki mi je nudio vodu, no em nije fer ljudima otimati vodu koju tegle, em 'ko mi je kriv - treba ispaštati poradi vlastite gluposti), pala je odluka da će nastavak biti malo jača šetnjica.
Umjesto da se primim Nuše i za njom nastavim do cilja, meni se baš nije htjelo, pa čak ni kad me pretrčala gospođa Horova. Umjesto toga, spopala me ideja spustiti se s hrpta na cestu puno prije nego što je to bilo potrebno i kad sam već krenuo, odvratila me pomisao da je Bojan stazu povukao po najljepšim stazama tamošnjih planina, a ja se, idiot, želim taljigati po cesti. To se na kraju i dogodilo, ali ipak puno kraće, a pri divljem spustu kroz granje i koprive prema cesti izgubio sam bidon, tako da sam ovisio o vodi uz stazu ili o birtijama tipa one u selu Podgorje gdje unutra nema nikoga pa se lijepo sam poslužiš vodom.
Prema KT 3 (Veliki Javornik - 1023 m n/v) i najvišoj točki utrke opet se nađoh u čoporu trekera, a malo prije 4. i posljednje KT prije cilja (Planinska koča na Bohorju) i taman kad je počela kiša, sretoh jedini ženski tim u utrci, Gogu i Žanu iz pohodniške kategorije. Žderonju nije bilo teško nagovoriti da malo zasjednemo na juhicu i štrudlicu, a već je pala i odluka o zajedničkom špancirungudo cilja, koju je promijenio Deki odjednom se pojavivši u domu, iako sam mislio da je više od pola sata ispred mene, no on je odlučio napustiti Nušu, krenuti na svoju ruku i pritom grupicu koja ga je pratila odvesti u krivom smjeru. I tako smo Deki i ja odlučili malo jače otrčati do cilja, usput pokupili i Branka te pokušali utrku završiti jednom orijentacijskom briljanterijom. Što je najbolje, Deki je odredio azimut i doveo nas direktno na cilj, no problem je u tome što smo očekivali da ćemo ići nizbrdo (da, to je onaj problem retardiranih orijentacista vonabija - kako znamo spušta li se teren ili diže?), a išli smo uzbrdo. Naravno!, kad smo azimut uzeli od križanja puta i potoka, a od potoka se teren može jedino dizati - to nam je palo na pamet tek kad smo se našli na terenu koji se diže - dakle, strašno!!! Još smo i dvaput preskakali ogradu, što je bilo sasvim izlišno, plašeći pritom jelene, srndaće, košute, srne, što li su već bili, umjesto da smo jednostavno hodali uz ogradu s vanjske strane. Al da nema takvih pizdarija, ne bi treking bio tako zabavan.
Pobijedio Mlakar s bolesno dobrim rezultatom, Mukki izvrstan treći - u cilj došao s Nušom, koja je prva žena, no na diobi trećeg mjesta u apsolutnoj kategoriji! Najbolji tim je bračni par Smokvina-Hanza.
Atmosfera za vrijeme i nakon utrke klasična trekerska - znači više nego ugodna i vidimo se druge godine, ne na istoj stazi, ali opet negdje u blizini.
Šećer na kraju bio je povratak kući: lagana vožnjica preko starog prijelaza u Bregani, uz preslušavanje najkuruzastijih hitova iz 80-tih i natjecanje između Juraja, Mukkija i mene tko će se sjetiti više bizarnih podataka o grupama, pjevačima i pjesmama iz tog razdoblja i glasno puštanje istih iz auta na parkingu kod Bille uz kavicu iz Mc Govnardsa... Trekeraj remembers eighties!!!
Rezultati i slike na stranicama SLO treking lige, a link na Slavekove slike imate u komentarima ispod zadnjeg posta na sljemegelender blogu.
Nakon 18 hrvatskih ultra, 48 sati Sljemana, Traverse, Davosa i Tour de Mont Blanca, iskusni pisac ovih redaka odlučio se za revolucionarnu taktiku - krenuti bez vode pri temperaturi od 30-tak Celzijevaca! To je mom starom i debelom tijelu pomoglo da pukne još pri usponu na prvu KT (Veliko Kozje), a dojam jadnosti povećavao je Juraj koji je pri najvećim strminama skakutao oko mene berući gljive!?! Do Lisce, druge KT, još sam se koprcao u prvom dijelu poretka zahvaljujući orijentacijskim pogreškama "konkurenata", pritom dobrano opizdivši glavom u jednu debelu granu (buča je još tvrda!), no kad sam se tamo skoro ispovraćao nakon litre vode na eks, koje sam se dokopao poslije dva i pol sata dobrovoljnog žeđanja (Mukki mi je nudio vodu, no em nije fer ljudima otimati vodu koju tegle, em 'ko mi je kriv - treba ispaštati poradi vlastite gluposti), pala je odluka da će nastavak biti malo jača šetnjica.
Umjesto da se primim Nuše i za njom nastavim do cilja, meni se baš nije htjelo, pa čak ni kad me pretrčala gospođa Horova. Umjesto toga, spopala me ideja spustiti se s hrpta na cestu puno prije nego što je to bilo potrebno i kad sam već krenuo, odvratila me pomisao da je Bojan stazu povukao po najljepšim stazama tamošnjih planina, a ja se, idiot, želim taljigati po cesti. To se na kraju i dogodilo, ali ipak puno kraće, a pri divljem spustu kroz granje i koprive prema cesti izgubio sam bidon, tako da sam ovisio o vodi uz stazu ili o birtijama tipa one u selu Podgorje gdje unutra nema nikoga pa se lijepo sam poslužiš vodom.
Prema KT 3 (Veliki Javornik - 1023 m n/v) i najvišoj točki utrke opet se nađoh u čoporu trekera, a malo prije 4. i posljednje KT prije cilja (Planinska koča na Bohorju) i taman kad je počela kiša, sretoh jedini ženski tim u utrci, Gogu i Žanu iz pohodniške kategorije. Žderonju nije bilo teško nagovoriti da malo zasjednemo na juhicu i štrudlicu, a već je pala i odluka o zajedničkom špancirungudo cilja, koju je promijenio Deki odjednom se pojavivši u domu, iako sam mislio da je više od pola sata ispred mene, no on je odlučio napustiti Nušu, krenuti na svoju ruku i pritom grupicu koja ga je pratila odvesti u krivom smjeru. I tako smo Deki i ja odlučili malo jače otrčati do cilja, usput pokupili i Branka te pokušali utrku završiti jednom orijentacijskom briljanterijom. Što je najbolje, Deki je odredio azimut i doveo nas direktno na cilj, no problem je u tome što smo očekivali da ćemo ići nizbrdo (da, to je onaj problem retardiranih orijentacista vonabija - kako znamo spušta li se teren ili diže?), a išli smo uzbrdo. Naravno!, kad smo azimut uzeli od križanja puta i potoka, a od potoka se teren može jedino dizati - to nam je palo na pamet tek kad smo se našli na terenu koji se diže - dakle, strašno!!! Još smo i dvaput preskakali ogradu, što je bilo sasvim izlišno, plašeći pritom jelene, srndaće, košute, srne, što li su već bili, umjesto da smo jednostavno hodali uz ogradu s vanjske strane. Al da nema takvih pizdarija, ne bi treking bio tako zabavan.
Pobijedio Mlakar s bolesno dobrim rezultatom, Mukki izvrstan treći - u cilj došao s Nušom, koja je prva žena, no na diobi trećeg mjesta u apsolutnoj kategoriji! Najbolji tim je bračni par Smokvina-Hanza.
Atmosfera za vrijeme i nakon utrke klasična trekerska - znači više nego ugodna i vidimo se druge godine, ne na istoj stazi, ali opet negdje u blizini.
Šećer na kraju bio je povratak kući: lagana vožnjica preko starog prijelaza u Bregani, uz preslušavanje najkuruzastijih hitova iz 80-tih i natjecanje između Juraja, Mukkija i mene tko će se sjetiti više bizarnih podataka o grupama, pjevačima i pjesmama iz tog razdoblja i glasno puštanje istih iz auta na parkingu kod Bille uz kavicu iz Mc Govnardsa... Trekeraj remembers eighties!!!
Rezultati i slike na stranicama SLO treking lige, a link na Slavekove slike imate u komentarima ispod zadnjeg posta na sljemegelender blogu.
petak, 1. kolovoza 2008.
P KAO TENIS
Danas su Sljemani svoje multisportstvo podigli za još jedan niveaux: održan je prvi međunarodni teniski susret među Sljemanima:
A. Parotat (SLO) - N. Stamenić (CRO) 7:6 (5), 7:5
Teški knapić i velika uživancija, a Aljoša (od starog Horsta sin) je, Boga mi, opaki igrač!
A. Parotat (SLO) - N. Stamenić (CRO) 7:6 (5), 7:5
Teški knapić i velika uživancija, a Aljoša (od starog Horsta sin) je, Boga mi, opaki igrač!
subota, 26. srpnja 2008.
NAJLJEPŠI CILJ U HRVATSKOJ!!!
Start: Rizvanuša. Cilj: Visočica - Velebit (1609 m n/v). Što? Planinska utrka. Koliko? 14-tak km (12 km makadama, 2 km planinarskog puta). Doživljaj? Neprocjenjiv (odavno izlizana fora, no boljeg izraza nema). Makadam je taman - uzbrdo, nizbrdo, ravno i na kraju nagrada - dva kilometra krepavanja po planinarskoj stati do vrha - najprije kroz šumu, a onda po čistini - i na vrhu - LU-DI-LO!!! Jedna od rijetkih utrka, a možda i jedina gdje sam i ja u cilju vrištao - definitivno najljepši cilj u Hrvatskoj - pogled koji obara - more i otoci s jedne, nepregledna i šumovita Lika s druge, a Velebit na sve strane. Onima koji su bili zauvijek ostaje u sjećanju. Vi koji se niste pojavili, ne propustite priliku sljedeće godine!
Još jednom se pokazalo da su najbolje poluunderground utrke koje iz ljubavi prema svom kraju i trčanju organizira skupina entuzijasta - utrke sa srcem. I vjerojatno jedina utrka u Hrvatskoj s koje su baš svi, pa čak i oni koji mrze planinarenje poput ona zadnja dva kilometra, otišli prezadovoljni. A one koji zbog toga sljedeće godine neće doći, zamijenit će pet puta više onih koji će doći zbog naših priča. Kaže Mile da će utrka sljedeće godine biti još bolja. To je nemoguće jer ne postoji bolje od savršenog.
No, da ne bih bio optužen za patetiku, za kraj nešto sasvim drugo. Kako sam se htio kazniti za loše trčanje (iako sam bio prvi u kategoriji najjadnijoj od svih - M35) i zato što me deru žene :) (čak 3), odlučio sam otrčati natrag do Rizvanuše, a ne vratiti se kombijem kao sav normalan svijet. Iako donji dio makadama vrvi od upozorenja da se ne skreće s glavnog puta poradi mina, u gornjem dijelu toga nema, pa sam odlučio sijeći serpentine kroz šumu. U donjem dijelu, dok sam se pitao jesam li normalan, uhvati me nužda i zamislim si tragikomičnu situaciju kako tijekom obavljanja iste pogibam od mine, pa odlučih trpjeti do Rizvan Cityja, ne toliko zbog straha od mina, nego zato što bi trkači desetljećima umirali od smijeha pričajući priču o meni koji sam poginuo dok sam nuždirao, a utrka bi se mogla zvati Memorijal Seronje...
Još jednom se pokazalo da su najbolje poluunderground utrke koje iz ljubavi prema svom kraju i trčanju organizira skupina entuzijasta - utrke sa srcem. I vjerojatno jedina utrka u Hrvatskoj s koje su baš svi, pa čak i oni koji mrze planinarenje poput ona zadnja dva kilometra, otišli prezadovoljni. A one koji zbog toga sljedeće godine neće doći, zamijenit će pet puta više onih koji će doći zbog naših priča. Kaže Mile da će utrka sljedeće godine biti još bolja. To je nemoguće jer ne postoji bolje od savršenog.
No, da ne bih bio optužen za patetiku, za kraj nešto sasvim drugo. Kako sam se htio kazniti za loše trčanje (iako sam bio prvi u kategoriji najjadnijoj od svih - M35) i zato što me deru žene :) (čak 3), odlučio sam otrčati natrag do Rizvanuše, a ne vratiti se kombijem kao sav normalan svijet. Iako donji dio makadama vrvi od upozorenja da se ne skreće s glavnog puta poradi mina, u gornjem dijelu toga nema, pa sam odlučio sijeći serpentine kroz šumu. U donjem dijelu, dok sam se pitao jesam li normalan, uhvati me nužda i zamislim si tragikomičnu situaciju kako tijekom obavljanja iste pogibam od mine, pa odlučih trpjeti do Rizvan Cityja, ne toliko zbog straha od mina, nego zato što bi trkači desetljećima umirali od smijeha pričajući priču o meni koji sam poginuo dok sam nuždirao, a utrka bi se mogla zvati Memorijal Seronje...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
