Prošla je ponoć, ali ne da mi vrag mira jer treking je zakon! Iako je Mljet prekrasan, uvijek sam više za trekanje u planini, nego na bilo kojem našem otoku, uvijek sam više za veliku visinsku razliku, nego za lude poglede na more i otoke, ali još je od prvog Pašmana očito da treking populacija obožava otoke i da su upravo utrke na otocima najposjećenije. Ta se činjenica i opet potvrdila na prvom Krktreku - 370 ljudi u tri kategorije. Ne znam tko se prvi sjetio jogging kategorije, jesu li to Labinjonci ili netko drugi, ali ta je izmišljotina pun pogodak jer daje priliku onima koji se možda nikad ne bi usudili okušati na 25 ili 30 kilometara, a već nakon prvog jogginga im je jasno da to mogu i onda prelaze u planinarsku kategoriju. Bez obzira što neki ultraši, a ponekad i ja, omolavažavaju "planinare", to je vrlo zahtjevna disciplina u kojoj je ponekad teže postići dobar plasman nego na ultri, pogotovo među ženama.
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
utorak, 1. studenoga 2011.
srijeda, 26. listopada 2011.
LEVANTE!
E, baš neće Mukki bit prvi gore lijevo!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!
subota, 15. listopada 2011.
petak, 7. listopada 2011.
OVO JE STRAŠNO!
Blago onima koji su cijepljeni od nogometa i ne jebe ih ovo...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...
srijeda, 28. rujna 2011.
APOCALYPSE NOW
http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/09/28/apocalypse-now/
Ne obazirati se, Batica je puko!!!
Ne obazirati se, Batica je puko!!!
subota, 13. kolovoza 2011.
DURMITOR TREK
Kad je vrli organizator Janković Durmitor Trek nazvao trekingom svih trekinga, pomislih si ne zovemo li tako Velebit, a onda se sjetih da je isti majka svih trekinga i da sam i sam prije dvije godine između ove utrke i pojma treking stavio znak jednakosti, a i Šimun je nakon nje pridodao da je ovo ultimativni trek. Sve navedene tvrdnje stoje. Zašto? Oj, nestrpljivi štioče i štiokinjo, polako, drš'te se, krećemo...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...
utorak, 2. kolovoza 2011.
JESTE...
Kao da nije dosta što je sjutra JGL i imam rajzefiber zbog puta na Durmitor plus strah od uspona na Međede i Bobotove kukove, baš mi je danas stigao i obračun poreza - zato što moje draaaage poslodavke ne uplaćuju dovoljno poreza, moram iskrcati 2.600 kn, a da nisam dobio i nešto povrata za prvih šest mjeseci, bilo bi i preko četiri soma... Tako da sam sad besan!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
