http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/09/28/apocalypse-now/
Ne obazirati se, Batica je puko!!!
srijeda, 28. rujna 2011.
subota, 13. kolovoza 2011.
DURMITOR TREK
Kad je vrli organizator Janković Durmitor Trek nazvao trekingom svih trekinga, pomislih si ne zovemo li tako Velebit, a onda se sjetih da je isti majka svih trekinga i da sam i sam prije dvije godine između ove utrke i pojma treking stavio znak jednakosti, a i Šimun je nakon nje pridodao da je ovo ultimativni trek. Sve navedene tvrdnje stoje. Zašto? Oj, nestrpljivi štioče i štiokinjo, polako, drš'te se, krećemo...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...
utorak, 2. kolovoza 2011.
JESTE...
Kao da nije dosta što je sjutra JGL i imam rajzefiber zbog puta na Durmitor plus strah od uspona na Međede i Bobotove kukove, baš mi je danas stigao i obračun poreza - zato što moje draaaage poslodavke ne uplaćuju dovoljno poreza, moram iskrcati 2.600 kn, a da nisam dobio i nešto povrata za prvih šest mjeseci, bilo bi i preko četiri soma... Tako da sam sad besan!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!
ponedjeljak, 11. srpnja 2011.
VJEŠTICA
Mda… U prošlom tekstu napisao sam da se napuše oni koji treking ne smatraju sportom, a sad mi se dogodio spin. Ok, govorit ću samo u svoje ime – nakon što sam vidio da je Andrej Vištica baš rasturio Ironman u Rothu, neću se više ljutiti kad me nazovu rekreativcem :D
Rezultat 8:19, najbolji u Hrvata, maraton 2:52.
Rezultat 8:19, najbolji u Hrvata, maraton 2:52.
srijeda, 29. lipnja 2011.
VELEBIT 2011. - STOTKA!
Prođe još jedan (deveti) velebitski treking ter kao i svaki prethodni (a pogotovo stotka!) instantno ulazi u legendu… Za one koji nisu bili i možda im nije jasno, bez obzira što su svi trekinzi kod nas doslovno fantastični i svaki je doživljaj za sebe, a organizacija sve bolja i bolja, voljeli ili ne Šimuna, bio vam on simpatičan ili ne, idu li vam na živce njegovi organizacijski gafovi poput Konzumovih vrećica ili olujne bure (šala, šala!) , ovo je bio treking događaj sezone! Ako nakon Lesijevog i Pešićevog (zovu ga Golub, ali ja ne mogu da ne bi došlo do zabune i miješanja s legendom velebitske ultre Tihomirom Golubom) rezultata još uvijek ima bisera koji tvrde da treking nije sport, poručujem im da se napuše! I još nešto. Ako je netko zaboravio moju kategorizaciju sportaša brđana iz neprežaljenog Maratonca (a ima i mlađahnih koji to nisu čitali), za razliku od besposličara (treća kategorija) i jebivetara (druga kategorija), čiji smo predstavnici primjerice Krušec i ja, Goran i Ante (zvani i Josip) ponosni su predstavnici (prve) kategorije pravih muškaraca, prvi s troje djece, a drugi s jednim djetetom i sljedećim na putu. Vjerujem da smo Lacko i ja ispravno zaključili da smo svi mi ostali, koji smo išli preko 20 sati (uz izuzeće Tadeje, koja je išla fantastičan ženski rezultat), luzeri. Dečki, bila mi je čast družiti se i susretati s Vama na pojedinim dijelovima staze.
A sad krenimo u dosadni linearni opis staze za prijatelja dr. Radića viđen očima bronce dronce…
Najprije je bilo super sresti sve ljude večer prije, malo se podružiti and stuff, spavanje baš i nije bilo nešto jer je bura fijukala k’o luda, ali sasvim dovoljno i onda start: Babić je startao prvi, ja se uguzio brzo iza njega jer sam htio što više proći za dana, nadajući se da će me noć uloviti negdje iza Šugarske, taman da u sumrak prođem one problematične livade. Do nekadašnjeg starta (kraja asfalta) trebalo mi je 11 minuta, a onda sam ga laganim trkom lovio do doma (Tanzanija) pa smo zajedno krenuli prema Vodicama. Vrijeme na domu sam zaboravio, a i ništa mi ne bi značilo (štopericu sam slučajno isključio na spustu s Konjevače, a u cilju je ponovo uključio, što je obrisalo sve prolaze koje sam imao do Jatare) pa mi je prvi orijentir bilo križanje na planinarskih pola sata do Ivinih, tamo gdje se staza iz doma spaja s onom s Lekinih Njiva. A kad tamo!!! Ok, bilo mi je čudno da nas još ne sustižu Lesjak, Pešić, Bojan…, jer smo stvarno baš trčkarali, no sve mi je bilo jasno kad sam vidio vrijeme, na što smo obojica zaključili da se nismo zaletjeli jer nam je bilo turbo lagano, ali vrijeme na Ivinim Vodicama bilo je 1:55! Ako oduzmemo trčanje do starog starta, to je samo šest minuta slabije od 1:38, rekordnog prolaza Pece ili onih rukometaša Bjelovaraca, koji nikad nisu završili utrku. Na šterni su introdjusali neku novu zdjelu s kojom je puno teže vaditi vodu nego iz stare kante i dok se bićBa i ja „mučimo“ puneći bidone (tek kad smo napunili, skužili smo da je lijevak ispod stare kante) i nadamo se da nećemo završiti kao spomenuti etaloni za zaletavanje, unutar minute pored nas, u sumanutom trku protrčavaju Lesi, Pešić i Ivica Šošić, svi ispod rekordnog prolaza.
Prilično zbunjeni i potaknuti brzinom vodeće trojke, nas dvojica neznatno ubrzavamo, potpuno nepotrebno jer je tempo iznad svih očekivanja. Do skloništa kod Vlaškog grada stižemo za 25 minuta, a onda izlazimo iz šume na, po meni orkansku buru, ali weatherman Stjepko me ispravio rekavši da je bila „samo“ olujna. Dok se borimo s prvom podužom opakom uzbrdicom i udarima vjetra, koji nas povremeno potpuno zaustavlja, a ponekad i bacaka amo-tamo pokušavajući kožu na licu odnijeti sa sobom prema moru, (tako da sam se osjećao kao Gumiflex, zlikovac iz stripa o Alanu Fordu – ako ne znaju Paliska i zeko, zna google who he is), komentiram kako ovi koje vidimo ispred sebe nisu normalni, a Babić dodaje da možda mi nismo normalni jer ih još uvijek vidimo. Zanimljivo je da su od nas petorice, četvorica završili u top 5, što možda znači da se ipak nismo preforsirali na početku. Na istoj udaljenosti iza nas pojavljuje se Bojan sa štapovima, a mene veseli što se prema Svetom Brdu razlika za prvima ne povećava. Na najvećem usponu Babić odlučuje malko usporiti, vodeća trojka još uvijek je kompaktna (moje vrijeme na Svetom Brdu – 2:59), a na spustu susrećem Bojana, Dragomira, Maika, Chicara, Štefa Jandrečića, Lacka, Čapija i na samom Sijasetu Ferru (vjerojatno sam nekog zaboravio), a budući da nema nikoga iz superplaninarske kategorije, očito je da je kanjon Male Paklenice puno zahtjevniji. Na toj dionici puta prilično me razveselilo što je nekoliko ljudi spomenulo da se natpis s moje majice (LSD – Loš, Star, Debeo) ne slaže s realnošću, a iznenadilošto sam između Sijaseta i Lukine spomen ploče sreo hrpu ljudi iz Zagreba koji nisu u utrci – Sominu, Stanislava, Pišpeka i Vuka!
Između dva najviša velebitska vrha i dalje smo nevjerojatno brzi, Lesjak i Pešić čas ostavljaju Šošića, čas ih on sustiže, kao da se igra, što je činio prošle godine na Mljetu i lagano završio kao drugi, a čovjeku je 55 godina! Na zadnjem usponu prema Vaganskom, on ih ipak pušta, a ja ga stižem i doznajem da je pao i razbio koljeno. Naravno da se to može dogoditi svakome, ali prilično mi je upitan izbor obuće – mislim da je nosio Reebok cestovne tenisice, no svi su velebitski stotkaši u neku ruku modno ekscentrični – Lesi, na primjer, sa svojom orijentacijskom uniformom i neizbježnom maramom (kasnije i sa štapovima), manje djeluje kao Trek King, više podsjećajući na kakvu bakicu, a opet, sam sam cijelu utrku prošao u žutim kupaćim gaćama… U to malo vremena što smo proveli zajedno, Šošić me priupitao koji put sam u ovom dijelu Velebita, iz prve sam ispalio deseti, onda malo razmislio, došavši do sedam ili osam. Tijekom utrke imao sam vremena produmati o tome i doći do sljedećeg zaključka (kad je netko star, ništa bez flešbekova): 1. S Markom na V140+ 2004., 2. V140+ 2005., 3. Opet s Markom na Terri 2006. (nezaborave maline poslije Čičine doline u drugoj polovici rujna) kad je treking dionica unutar utrke bila dugačka otprilike kao ovogodišnja stotka (hotel Alan u Starigradu-Mala Paklenica-Ivine Vodice-Vaganski-Velika Paklenica-Njivarska strana-Rujno-Stap-Panos-Šugarska-Baške-Ravni Dabar-Karlobag), 4. Velebitska stotka 2007. (kasnije odustao), 5. S Mukkijem i Šimunom 2009. na underground V140+, 6. S Mukkijem 2010. opet na underground V140+ i 7. Ove godine s Vlainićem na mjerenju staze, dakle, ako nešto nisam zaboravio, ovo bi bio osmi put.
Ivica na spustu prema Strugama nije ni pokušao pratiti, a ubrzo je zbog koljena, na žalost, morao odustati, a Pešića i Lesija gubim iz vida, no prilično sam siguran da ću ih prijeći krateći serpentinu kod Marasovca jer mi je tekućina s Ivinih zbog iznenađujuće brzine bila dovoljna do Rujna, a oni još uopće nisu punili, a kad ono – bacim pogled u desno prema vodi – tamo nikog živog! Ne mogu vjerovat!!! Na šta idu ta dvojica, na zrak?!? Do crkve na Rujnu (5:45) i dalje mahnito rušim sve vlastite prolaze iz 2005. i konačno ih sustižem i prestižem dok se krave u tranziciji. Unatoč brzim prolazima i zvizdanu, trčim cijelu visoravan do prvog uspona, gdje me ulovio Lesi, koji pretpostavlja da je Pešić puk’o i obavještava me da je taman kad je odlazio s tranzicije tamo stigao Bojan (peti je bio Babić, šesti Bili). E, tu već počinjem osjećati posljedice dotadašnjih žestokih uspona i svaku uzbrdicu se vučem, no Goran mi baš i ne bježi, što me prilično tješi. U šumi poslije Račabuše sustižemo Burića koji je iz Paklenice, u dogovoru sa Šimunom, krenuo direktno na Rujno i onda nastavio ovim dijelom Velebita u kojem još nije bio, praveći mi društvo do onih stijena između Stapa i Panosa.
Baš prije kuka Stapine Lesija je ponovo krenulo te nestaje u vidu nevida, na Tatekovoj se kod kontrolora krpam za vodu jer mi se izotonik počinje gaditi, a u trenutku kad smo Burići ja krenuli dalje, eto Pešića sa zamotanim koljenom, nesretnog jer „mora“ odustati zbog istegnuća ligamenata. No, ubrzo je odustao od odustajanja i napravio mi više od pet minuta do Panosa, a ja sam išao 1:09, sve zajedno tek nešto više od 9 sati!!! Na tranziciji prolijevam sav pripremljeni izotonik i otada odlučujem piti samo vodu. Pešića opslužuje druga ekipa te zajedno s njegovim bratom, koji nam petnaestak minuta diktira tempo, krećemo dalje. Dok ja jedva idem, Ante cijelo vrijeme melje, pjeva klapske pjesme i s lakoćom me ostavlja na prvoj uzbrdici. Na šterni prije Šugarske konačno sam se dokopao većih količina čiste vode, lijepo se opskrbio, kad začuh lomljavu grana. Šta to lomi grane u gori zelenoj? Al je medvjed, al su srne. Nit je medvjed, nit su srne, nego Bojan Jevševar. On boluje u ranama ljutim, muči ga želudac, toliko da mu se i u glavi pomutilo pa ulazi u sklonište na Šugarskoj Dulibi tražeći kontrolora, iako je sljedeća kontrola tek u Šikić Jatari. Do Pasjeg klanca bijasmo zajedno (uvijek netko tu mora zapalit za Brušane umjesto za Baške Oštarije, ovaj put je to bio Marović, a 2004. su to učinili Perković i Grdanjski, u tom trenutku prvoplasirani dvojac, a ukupno drugi, iza Ferre, strčavši se punom brzinom niz onu ludu nizbrdicu i doživjevši antiklimaks kad su u selu na osmrtnici pročitali da su u Brušanima, a ne u Oštarijama), a onda je Bojan ubacio u brzinu više (valjda u treću jer ja sam bio u drugoj) i lagano odjezdio prema Raminom Koritu. Čak sam ga i pokušao pratiti pa u tom stresu nisam uspio uživati u kreaciji Tome Vlainića, koji je na jedno drvo, ogromnim, naizmjenično crvenim i bijelim slovima napisao U P R I . Dakle, odnedavno i na Velebitu znakovlje naše sekte!
Kad mi je Bojan odmaknuo, nekako mi je laknulo. Ne moram se više grčiti za postolje, ispred mene su favoriti za koje sam i prije utrke tvrdio da će podijeliti medalje i mogu uživati u trčkaranju očišćenim (hvala Carin i Tadeja) Raminim Koritom još uvijek za dana, čime sam debelo nadmašio svoja očekivanja. Iako mi se čini da se vučem, a svaka uzbrdica mi je predstavljala problem, dionicu Šugarska Duliba-Šikić Jatara prolazim za sat i pol. Cvikalice nema pa obilazim jedan ogromni kamen-putokaz, drugi gigantski kamen na kojem piše Šikić Jatara, ništa, mislim si da je još nisu postavili, idem dalje, još uvijek bez lampe. Na trostrukom križanju kontrolori sjede u šatoru uz vatricu. Čisto informacije radi (a možda se netko i izgubio, ne?), pitam jesu li prošla trojica. Kontrolori kažu da jesu, ali glas sa slovenskim naglaskom iz šatore veli „dvojica“ i skužim da je to Bojan! Upitah ga: „Koji k…. radiš u šatoru?“, a on veli da razgovara s ljudima. Pozovem ga da krene sa mnom, a on mi kaže da ga pričekam dok pronađe lampu. Zatim smo zajedno krenuli prema Brušanima po onoj nelogičnoj lijevo-desno markaciji, da bi, malo prije izlaska na visoravan, Bojan zaleg’o u zavjetrinu i rekao da će se ovdje odmoriti pola sata. Nadajući se da će ostati ležati što duže, ponudih mu šuškavac, no odbio je ponudu, rekavši da će krenuti dalje kad mu postane hladno, što je i učinio jer sam vidio njegovu lampu u daljini kad sam se okrenuo prije skretanja prema Konjevači. Kasnije se Bojan na Konjevaču popeo direktno, ne pronašavši Boženu i Mirelu koje su šator instalirale na markaciji ispod vrha u zavjetrini, a onda je negdje niže, ogrnut astrofolijom odspavao nekoliko sati.
Na početku uspona zadnji put sam susreo Lesija i Pešića kako se spuštaju, opet zajedno, vrlo dobro raspoloženi, za razliku od mene, prilično strganog, koga su brinuli Konjevača, Sadikovac i Kiza, no razveselila me vijest da kontrola nije na vrhu, nego ipak niže. Nekako sam se dovukao do Božene i Mirele, koje su na štriku rasprostrle mokru robu i grijale se u šatoru. Ponudile su mi „kolače“, najsuše i najgore na svijetu, a možete misliti koliko su bili odvratni, kad sam ih, bez obzira na glad, a u utrci sam do tada pojeo samo jednu vrećicu grožđica, morao ispljunuti, no hvala im na banani i nektarini, to mi je bilo super osvježavajuće. Negdje na spustu, ne znam kako, uspio sam isključiti štopericu, ali ionako nikog nisam susreo niti do skretanja za Sadikovac pa nisam ni mogao izmjeriti svoju prednost pred četvrtim, ali bilo je jasno da je ogromna. Tu me nakratko uhvatila paranoja kad se izgubila markacija da se ne zavrtim jer indolentni mužek nije ponio kompas, ali budući da sam tu bio dvaput prošle i jednom ove godine, ipak je sve bilo ok, samo nastaviš ravno i markacija se pojavi, pratiš je do livade, a onda uz rub šume prema obrisima Sadikovca koji skrivaju zvijezde (tu se, recimo, zagubio Bili, koji je na Šikić Jatari odlučio odustati i umjesto da ode direktno u Baške, ali tu stazu ne poznaje, odlučio je do Baških preko Sadikovca, gdje je također izgubio markaciju, zavrtio se, skoro izgubio glavu na stijenama Malog Sadikovca, da bi se nakon dva sata spustio na glavni put za Brušane s kojeg je i krenuo na Sadikovac, odlučivši tada da ide direktno u Brušane, gdje su ga skupili njegovi ljudi…). Ispao sam točno na vrh, prvi put vidio onu jametinu kod planinarske kontrolne točke i malo brže krenuo prema dolje, da se što prije s bure maknem u šumu. Ono što mi je bilo nevjerojatno, jest činjenica da me nijednog trenutka nije bilo strah, iako sam znao da ću cijelu noć biti sam, to je valjda moć adrenalina.
Na Baškima Bandi pokušava spavati, glava mu pada, ne smeta mu čak ni svjetlo što sam mu ga uperio u facu. Zabrinutu Anicu izvještavam o Bojanovim whereabouts, ona mi nudi hranu, ali ne uzimam ništa čak ni iz svoje vrećice, već samo litru i pol gazirane Jamnice. Još dok sam bio na glavnoj cesti, prije skretanja za Stupačinovo, Premužićevu i Kizu, Božena mi javlja da je bićBa upravo na Konjevači, što znači da imam dva sata prednosti i utrka je za mene tu bila gotova, a počela je turbo lagana šetnjica. Prvo na Kizu, jedini dio staze na kojem nikad nisam bio, povratak istim putem u Stupačinovo jer čemu riskirati kod tolike prednosti, lagano Premužićevom prema Dabarskoj Kosi, uz sjećanje na Terru 2006. kad smo se, nakon spomenute mamutske treking dionice, biciklima po cesti iz Karlobaga dovezli do hotela Velebno i onda na onom nevozivom dijelu Premužićeve gurali bicikl do Dabarske Kose, a poslije skoro cijelu noć preko Velebita do Jablanca. Na Kosi opet nema cvikalice pa si nekako mislim da je nema ni na Ravnom Dabru, ako je ovdje još nisu postavili, ali moram dolje, a kad tamo – troje ljudi. Malo smo popričali, saznao sam da je Lesi zbrisao Pešiću i krećem na svoj zadnji uspon. Gore primjećujem zastavicu na stupu koji upućuje prema Karlobagu, no ne vidim sljedeću markaciju. Zapravo, vidim je, ali u mraku (tek je počelo svitati) nisam primijetio da sam nekoliko metara prije skrenuo s Premužićeve pa mislim da sam još na njoj. Dvaput se spuštam do ruba livade, ne bih li možda na početku šume pronašao nastavak staze i dvaput se vraćam, čak zovem i Šimuna da ga pitam nastavlja li se staza desno, lijevo ili sredinom livade, a on uopće ne zna o čemu pričam jer zna da tu s markacijom nema nikakvih problema. Uglavnom, pola sata mi je trebalo da skužim da je Premužićeva iznad staze na kojoj se nalazim i da stojim na markaciji za Karlobag, a ne za Alan. A taj spust, to mogu razumjeti samo oni koji su ga prošli. Kad smo se na Terri spuštali njime, Marko je rekao da mu staza izgleda kao da je Premužić na njoj vježbao za pravu Premužićevu. Iako izgleda da spustu i kamenju nema kraja, utješno je da traje sat i pol, a čujem da su ga Lesi, Pešić i još neki izbjegli, spustivši se trasom vodovoda.
I to je to! Moje zadovoljstvo plasmanom i rezultatom je nemjerljivo, ovo mi je dosta za cijelu godinu! Napravit ću i tablicu ovih dana, ali mislim da dvije medalje na velebitskim stotkama imaju samo Ferro (dvije pobjede) i Tihomir Golub. Mislim da tri završene imamo Ferro, Golub, Dudo Filipović (jedini ima sva tri V140+!) i ja. Ukupno na Velebitu, osim Ferre, dvije pobjede ima Bojan, a po tri postolja Rajković i Golub. No, detaljnije u tablici… Osobno sam mogao maksimalno sat vremena brže, što je još uvijek far, far away od svemirskih vremena Lesjaka i Pešića. Kad je Lesi ušao u cilj, nije primijetio Šimuna, Pigija i Roberta koji su, u trećoj neprospavanoj noći, kunjali sa strane, izvadio je zviždaljku i počeo glasno zviždati, što ih je dobro streslo, a kad su se probudili, samo je rekao: „Evo, ja stigao, jel došao netko prije mene? Ne? Onda sam ja prvak Hrvatske!“ Kaže Robert da ga je Lesi tada podsjetio na Atom Mrava :D
Najnevjerojatnija stvar ove utrke je broj i postotak onih koji su je završili – 67 od 80 koji su startali, s time da su još dvojica stigli do cilja, ali nedostaju im neke kontrole i zato svima treba čestitati, to je fantastičan uspjeh koji se pamti cijeli život, a događa samo jednom ili možda tek nekoiliko puta u životu. 2007. godine stotku je završilo samo 19 ljudi, a Velebit 140+ 2003. i 2004. po 22., a 2005. samo 10 ljudi!!! Pandža je rasturio s četrvtim mjesto, Babić na prvoj stotki opravdao veliki potencijal, Tadeja rasturila, ma, dovoljno je pogledati listu dalje, većina poznatih i tek nešto nepoznatih imena i svima stvarno SVAKA ČAST!!! Ne treba zaboraviti niti da je superplaninarska kategorija bila čista ultra, mnogima prva. Sve u svemu, najteži je poduhvat organizacijski i zato hvala organizatorima i svima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u organizaciji, onima koji su postavljali cvikalice na udaljenim mjestima te posebno onima koji su dežurali na Borisovom domu, Ivinim Vodicama, Vlaškom gradu, Strugama, Rujnu, Stapu, Panosu, Šikić Jatari, Konjevači, Baškim Oštarijama i Ravnom Dabru…
A sad krenimo u dosadni linearni opis staze za prijatelja dr. Radića viđen očima bronce dronce…
Najprije je bilo super sresti sve ljude večer prije, malo se podružiti and stuff, spavanje baš i nije bilo nešto jer je bura fijukala k’o luda, ali sasvim dovoljno i onda start: Babić je startao prvi, ja se uguzio brzo iza njega jer sam htio što više proći za dana, nadajući se da će me noć uloviti negdje iza Šugarske, taman da u sumrak prođem one problematične livade. Do nekadašnjeg starta (kraja asfalta) trebalo mi je 11 minuta, a onda sam ga laganim trkom lovio do doma (Tanzanija) pa smo zajedno krenuli prema Vodicama. Vrijeme na domu sam zaboravio, a i ništa mi ne bi značilo (štopericu sam slučajno isključio na spustu s Konjevače, a u cilju je ponovo uključio, što je obrisalo sve prolaze koje sam imao do Jatare) pa mi je prvi orijentir bilo križanje na planinarskih pola sata do Ivinih, tamo gdje se staza iz doma spaja s onom s Lekinih Njiva. A kad tamo!!! Ok, bilo mi je čudno da nas još ne sustižu Lesjak, Pešić, Bojan…, jer smo stvarno baš trčkarali, no sve mi je bilo jasno kad sam vidio vrijeme, na što smo obojica zaključili da se nismo zaletjeli jer nam je bilo turbo lagano, ali vrijeme na Ivinim Vodicama bilo je 1:55! Ako oduzmemo trčanje do starog starta, to je samo šest minuta slabije od 1:38, rekordnog prolaza Pece ili onih rukometaša Bjelovaraca, koji nikad nisu završili utrku. Na šterni su introdjusali neku novu zdjelu s kojom je puno teže vaditi vodu nego iz stare kante i dok se bićBa i ja „mučimo“ puneći bidone (tek kad smo napunili, skužili smo da je lijevak ispod stare kante) i nadamo se da nećemo završiti kao spomenuti etaloni za zaletavanje, unutar minute pored nas, u sumanutom trku protrčavaju Lesi, Pešić i Ivica Šošić, svi ispod rekordnog prolaza.
Prilično zbunjeni i potaknuti brzinom vodeće trojke, nas dvojica neznatno ubrzavamo, potpuno nepotrebno jer je tempo iznad svih očekivanja. Do skloništa kod Vlaškog grada stižemo za 25 minuta, a onda izlazimo iz šume na, po meni orkansku buru, ali weatherman Stjepko me ispravio rekavši da je bila „samo“ olujna. Dok se borimo s prvom podužom opakom uzbrdicom i udarima vjetra, koji nas povremeno potpuno zaustavlja, a ponekad i bacaka amo-tamo pokušavajući kožu na licu odnijeti sa sobom prema moru, (tako da sam se osjećao kao Gumiflex, zlikovac iz stripa o Alanu Fordu – ako ne znaju Paliska i zeko, zna google who he is), komentiram kako ovi koje vidimo ispred sebe nisu normalni, a Babić dodaje da možda mi nismo normalni jer ih još uvijek vidimo. Zanimljivo je da su od nas petorice, četvorica završili u top 5, što možda znači da se ipak nismo preforsirali na početku. Na istoj udaljenosti iza nas pojavljuje se Bojan sa štapovima, a mene veseli što se prema Svetom Brdu razlika za prvima ne povećava. Na najvećem usponu Babić odlučuje malko usporiti, vodeća trojka još uvijek je kompaktna (moje vrijeme na Svetom Brdu – 2:59), a na spustu susrećem Bojana, Dragomira, Maika, Chicara, Štefa Jandrečića, Lacka, Čapija i na samom Sijasetu Ferru (vjerojatno sam nekog zaboravio), a budući da nema nikoga iz superplaninarske kategorije, očito je da je kanjon Male Paklenice puno zahtjevniji. Na toj dionici puta prilično me razveselilo što je nekoliko ljudi spomenulo da se natpis s moje majice (LSD – Loš, Star, Debeo) ne slaže s realnošću, a iznenadilošto sam između Sijaseta i Lukine spomen ploče sreo hrpu ljudi iz Zagreba koji nisu u utrci – Sominu, Stanislava, Pišpeka i Vuka!
Između dva najviša velebitska vrha i dalje smo nevjerojatno brzi, Lesjak i Pešić čas ostavljaju Šošića, čas ih on sustiže, kao da se igra, što je činio prošle godine na Mljetu i lagano završio kao drugi, a čovjeku je 55 godina! Na zadnjem usponu prema Vaganskom, on ih ipak pušta, a ja ga stižem i doznajem da je pao i razbio koljeno. Naravno da se to može dogoditi svakome, ali prilično mi je upitan izbor obuće – mislim da je nosio Reebok cestovne tenisice, no svi su velebitski stotkaši u neku ruku modno ekscentrični – Lesi, na primjer, sa svojom orijentacijskom uniformom i neizbježnom maramom (kasnije i sa štapovima), manje djeluje kao Trek King, više podsjećajući na kakvu bakicu, a opet, sam sam cijelu utrku prošao u žutim kupaćim gaćama… U to malo vremena što smo proveli zajedno, Šošić me priupitao koji put sam u ovom dijelu Velebita, iz prve sam ispalio deseti, onda malo razmislio, došavši do sedam ili osam. Tijekom utrke imao sam vremena produmati o tome i doći do sljedećeg zaključka (kad je netko star, ništa bez flešbekova): 1. S Markom na V140+ 2004., 2. V140+ 2005., 3. Opet s Markom na Terri 2006. (nezaborave maline poslije Čičine doline u drugoj polovici rujna) kad je treking dionica unutar utrke bila dugačka otprilike kao ovogodišnja stotka (hotel Alan u Starigradu-Mala Paklenica-Ivine Vodice-Vaganski-Velika Paklenica-Njivarska strana-Rujno-Stap-Panos-Šugarska-Baške-Ravni Dabar-Karlobag), 4. Velebitska stotka 2007. (kasnije odustao), 5. S Mukkijem i Šimunom 2009. na underground V140+, 6. S Mukkijem 2010. opet na underground V140+ i 7. Ove godine s Vlainićem na mjerenju staze, dakle, ako nešto nisam zaboravio, ovo bi bio osmi put.
Ivica na spustu prema Strugama nije ni pokušao pratiti, a ubrzo je zbog koljena, na žalost, morao odustati, a Pešića i Lesija gubim iz vida, no prilično sam siguran da ću ih prijeći krateći serpentinu kod Marasovca jer mi je tekućina s Ivinih zbog iznenađujuće brzine bila dovoljna do Rujna, a oni još uopće nisu punili, a kad ono – bacim pogled u desno prema vodi – tamo nikog živog! Ne mogu vjerovat!!! Na šta idu ta dvojica, na zrak?!? Do crkve na Rujnu (5:45) i dalje mahnito rušim sve vlastite prolaze iz 2005. i konačno ih sustižem i prestižem dok se krave u tranziciji. Unatoč brzim prolazima i zvizdanu, trčim cijelu visoravan do prvog uspona, gdje me ulovio Lesi, koji pretpostavlja da je Pešić puk’o i obavještava me da je taman kad je odlazio s tranzicije tamo stigao Bojan (peti je bio Babić, šesti Bili). E, tu već počinjem osjećati posljedice dotadašnjih žestokih uspona i svaku uzbrdicu se vučem, no Goran mi baš i ne bježi, što me prilično tješi. U šumi poslije Račabuše sustižemo Burića koji je iz Paklenice, u dogovoru sa Šimunom, krenuo direktno na Rujno i onda nastavio ovim dijelom Velebita u kojem još nije bio, praveći mi društvo do onih stijena između Stapa i Panosa.
Baš prije kuka Stapine Lesija je ponovo krenulo te nestaje u vidu nevida, na Tatekovoj se kod kontrolora krpam za vodu jer mi se izotonik počinje gaditi, a u trenutku kad smo Burići ja krenuli dalje, eto Pešića sa zamotanim koljenom, nesretnog jer „mora“ odustati zbog istegnuća ligamenata. No, ubrzo je odustao od odustajanja i napravio mi više od pet minuta do Panosa, a ja sam išao 1:09, sve zajedno tek nešto više od 9 sati!!! Na tranziciji prolijevam sav pripremljeni izotonik i otada odlučujem piti samo vodu. Pešića opslužuje druga ekipa te zajedno s njegovim bratom, koji nam petnaestak minuta diktira tempo, krećemo dalje. Dok ja jedva idem, Ante cijelo vrijeme melje, pjeva klapske pjesme i s lakoćom me ostavlja na prvoj uzbrdici. Na šterni prije Šugarske konačno sam se dokopao većih količina čiste vode, lijepo se opskrbio, kad začuh lomljavu grana. Šta to lomi grane u gori zelenoj? Al je medvjed, al su srne. Nit je medvjed, nit su srne, nego Bojan Jevševar. On boluje u ranama ljutim, muči ga želudac, toliko da mu se i u glavi pomutilo pa ulazi u sklonište na Šugarskoj Dulibi tražeći kontrolora, iako je sljedeća kontrola tek u Šikić Jatari. Do Pasjeg klanca bijasmo zajedno (uvijek netko tu mora zapalit za Brušane umjesto za Baške Oštarije, ovaj put je to bio Marović, a 2004. su to učinili Perković i Grdanjski, u tom trenutku prvoplasirani dvojac, a ukupno drugi, iza Ferre, strčavši se punom brzinom niz onu ludu nizbrdicu i doživjevši antiklimaks kad su u selu na osmrtnici pročitali da su u Brušanima, a ne u Oštarijama), a onda je Bojan ubacio u brzinu više (valjda u treću jer ja sam bio u drugoj) i lagano odjezdio prema Raminom Koritu. Čak sam ga i pokušao pratiti pa u tom stresu nisam uspio uživati u kreaciji Tome Vlainića, koji je na jedno drvo, ogromnim, naizmjenično crvenim i bijelim slovima napisao U P R I . Dakle, odnedavno i na Velebitu znakovlje naše sekte!
Kad mi je Bojan odmaknuo, nekako mi je laknulo. Ne moram se više grčiti za postolje, ispred mene su favoriti za koje sam i prije utrke tvrdio da će podijeliti medalje i mogu uživati u trčkaranju očišćenim (hvala Carin i Tadeja) Raminim Koritom još uvijek za dana, čime sam debelo nadmašio svoja očekivanja. Iako mi se čini da se vučem, a svaka uzbrdica mi je predstavljala problem, dionicu Šugarska Duliba-Šikić Jatara prolazim za sat i pol. Cvikalice nema pa obilazim jedan ogromni kamen-putokaz, drugi gigantski kamen na kojem piše Šikić Jatara, ništa, mislim si da je još nisu postavili, idem dalje, još uvijek bez lampe. Na trostrukom križanju kontrolori sjede u šatoru uz vatricu. Čisto informacije radi (a možda se netko i izgubio, ne?), pitam jesu li prošla trojica. Kontrolori kažu da jesu, ali glas sa slovenskim naglaskom iz šatore veli „dvojica“ i skužim da je to Bojan! Upitah ga: „Koji k…. radiš u šatoru?“, a on veli da razgovara s ljudima. Pozovem ga da krene sa mnom, a on mi kaže da ga pričekam dok pronađe lampu. Zatim smo zajedno krenuli prema Brušanima po onoj nelogičnoj lijevo-desno markaciji, da bi, malo prije izlaska na visoravan, Bojan zaleg’o u zavjetrinu i rekao da će se ovdje odmoriti pola sata. Nadajući se da će ostati ležati što duže, ponudih mu šuškavac, no odbio je ponudu, rekavši da će krenuti dalje kad mu postane hladno, što je i učinio jer sam vidio njegovu lampu u daljini kad sam se okrenuo prije skretanja prema Konjevači. Kasnije se Bojan na Konjevaču popeo direktno, ne pronašavši Boženu i Mirelu koje su šator instalirale na markaciji ispod vrha u zavjetrini, a onda je negdje niže, ogrnut astrofolijom odspavao nekoliko sati.
Na početku uspona zadnji put sam susreo Lesija i Pešića kako se spuštaju, opet zajedno, vrlo dobro raspoloženi, za razliku od mene, prilično strganog, koga su brinuli Konjevača, Sadikovac i Kiza, no razveselila me vijest da kontrola nije na vrhu, nego ipak niže. Nekako sam se dovukao do Božene i Mirele, koje su na štriku rasprostrle mokru robu i grijale se u šatoru. Ponudile su mi „kolače“, najsuše i najgore na svijetu, a možete misliti koliko su bili odvratni, kad sam ih, bez obzira na glad, a u utrci sam do tada pojeo samo jednu vrećicu grožđica, morao ispljunuti, no hvala im na banani i nektarini, to mi je bilo super osvježavajuće. Negdje na spustu, ne znam kako, uspio sam isključiti štopericu, ali ionako nikog nisam susreo niti do skretanja za Sadikovac pa nisam ni mogao izmjeriti svoju prednost pred četvrtim, ali bilo je jasno da je ogromna. Tu me nakratko uhvatila paranoja kad se izgubila markacija da se ne zavrtim jer indolentni mužek nije ponio kompas, ali budući da sam tu bio dvaput prošle i jednom ove godine, ipak je sve bilo ok, samo nastaviš ravno i markacija se pojavi, pratiš je do livade, a onda uz rub šume prema obrisima Sadikovca koji skrivaju zvijezde (tu se, recimo, zagubio Bili, koji je na Šikić Jatari odlučio odustati i umjesto da ode direktno u Baške, ali tu stazu ne poznaje, odlučio je do Baških preko Sadikovca, gdje je također izgubio markaciju, zavrtio se, skoro izgubio glavu na stijenama Malog Sadikovca, da bi se nakon dva sata spustio na glavni put za Brušane s kojeg je i krenuo na Sadikovac, odlučivši tada da ide direktno u Brušane, gdje su ga skupili njegovi ljudi…). Ispao sam točno na vrh, prvi put vidio onu jametinu kod planinarske kontrolne točke i malo brže krenuo prema dolje, da se što prije s bure maknem u šumu. Ono što mi je bilo nevjerojatno, jest činjenica da me nijednog trenutka nije bilo strah, iako sam znao da ću cijelu noć biti sam, to je valjda moć adrenalina.
Na Baškima Bandi pokušava spavati, glava mu pada, ne smeta mu čak ni svjetlo što sam mu ga uperio u facu. Zabrinutu Anicu izvještavam o Bojanovim whereabouts, ona mi nudi hranu, ali ne uzimam ništa čak ni iz svoje vrećice, već samo litru i pol gazirane Jamnice. Još dok sam bio na glavnoj cesti, prije skretanja za Stupačinovo, Premužićevu i Kizu, Božena mi javlja da je bićBa upravo na Konjevači, što znači da imam dva sata prednosti i utrka je za mene tu bila gotova, a počela je turbo lagana šetnjica. Prvo na Kizu, jedini dio staze na kojem nikad nisam bio, povratak istim putem u Stupačinovo jer čemu riskirati kod tolike prednosti, lagano Premužićevom prema Dabarskoj Kosi, uz sjećanje na Terru 2006. kad smo se, nakon spomenute mamutske treking dionice, biciklima po cesti iz Karlobaga dovezli do hotela Velebno i onda na onom nevozivom dijelu Premužićeve gurali bicikl do Dabarske Kose, a poslije skoro cijelu noć preko Velebita do Jablanca. Na Kosi opet nema cvikalice pa si nekako mislim da je nema ni na Ravnom Dabru, ako je ovdje još nisu postavili, ali moram dolje, a kad tamo – troje ljudi. Malo smo popričali, saznao sam da je Lesi zbrisao Pešiću i krećem na svoj zadnji uspon. Gore primjećujem zastavicu na stupu koji upućuje prema Karlobagu, no ne vidim sljedeću markaciju. Zapravo, vidim je, ali u mraku (tek je počelo svitati) nisam primijetio da sam nekoliko metara prije skrenuo s Premužićeve pa mislim da sam još na njoj. Dvaput se spuštam do ruba livade, ne bih li možda na početku šume pronašao nastavak staze i dvaput se vraćam, čak zovem i Šimuna da ga pitam nastavlja li se staza desno, lijevo ili sredinom livade, a on uopće ne zna o čemu pričam jer zna da tu s markacijom nema nikakvih problema. Uglavnom, pola sata mi je trebalo da skužim da je Premužićeva iznad staze na kojoj se nalazim i da stojim na markaciji za Karlobag, a ne za Alan. A taj spust, to mogu razumjeti samo oni koji su ga prošli. Kad smo se na Terri spuštali njime, Marko je rekao da mu staza izgleda kao da je Premužić na njoj vježbao za pravu Premužićevu. Iako izgleda da spustu i kamenju nema kraja, utješno je da traje sat i pol, a čujem da su ga Lesi, Pešić i još neki izbjegli, spustivši se trasom vodovoda.
I to je to! Moje zadovoljstvo plasmanom i rezultatom je nemjerljivo, ovo mi je dosta za cijelu godinu! Napravit ću i tablicu ovih dana, ali mislim da dvije medalje na velebitskim stotkama imaju samo Ferro (dvije pobjede) i Tihomir Golub. Mislim da tri završene imamo Ferro, Golub, Dudo Filipović (jedini ima sva tri V140+!) i ja. Ukupno na Velebitu, osim Ferre, dvije pobjede ima Bojan, a po tri postolja Rajković i Golub. No, detaljnije u tablici… Osobno sam mogao maksimalno sat vremena brže, što je još uvijek far, far away od svemirskih vremena Lesjaka i Pešića. Kad je Lesi ušao u cilj, nije primijetio Šimuna, Pigija i Roberta koji su, u trećoj neprospavanoj noći, kunjali sa strane, izvadio je zviždaljku i počeo glasno zviždati, što ih je dobro streslo, a kad su se probudili, samo je rekao: „Evo, ja stigao, jel došao netko prije mene? Ne? Onda sam ja prvak Hrvatske!“ Kaže Robert da ga je Lesi tada podsjetio na Atom Mrava :D
Najnevjerojatnija stvar ove utrke je broj i postotak onih koji su je završili – 67 od 80 koji su startali, s time da su još dvojica stigli do cilja, ali nedostaju im neke kontrole i zato svima treba čestitati, to je fantastičan uspjeh koji se pamti cijeli život, a događa samo jednom ili možda tek nekoiliko puta u životu. 2007. godine stotku je završilo samo 19 ljudi, a Velebit 140+ 2003. i 2004. po 22., a 2005. samo 10 ljudi!!! Pandža je rasturio s četrvtim mjesto, Babić na prvoj stotki opravdao veliki potencijal, Tadeja rasturila, ma, dovoljno je pogledati listu dalje, većina poznatih i tek nešto nepoznatih imena i svima stvarno SVAKA ČAST!!! Ne treba zaboraviti niti da je superplaninarska kategorija bila čista ultra, mnogima prva. Sve u svemu, najteži je poduhvat organizacijski i zato hvala organizatorima i svima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u organizaciji, onima koji su postavljali cvikalice na udaljenim mjestima te posebno onima koji su dežurali na Borisovom domu, Ivinim Vodicama, Vlaškom gradu, Strugama, Rujnu, Stapu, Panosu, Šikić Jatari, Konjevači, Baškim Oštarijama i Ravnom Dabru…
četvrtak, 23. lipnja 2011.
JOŠ MALO O VELEBITU
Nakon Sabljine dugo najavljivane i šokantno opširne najave treking događaja sezone na Velebitu, ipak moram nešto malo nadodati...
Prije dva vikenda, Pajo, Kizo i ja nastupili smo u grupnom sprint triatlonu na Jarunu i nazočili dvama, više-manje neobičnim događajima:
1. Pri kraju plivanja, prošli smo pored lešine džajnorms soma, otprilike metar i pol dužine i brat bratu mnogo kila, sigurno više od pedeset, a tko zna, možda i stotinjak uraca, ovaj, mislim, kilograma, što znači da priče o somu Juri, dužini od dva metra nisu legende, nego istina...
2. Vozeći bicikl, u drugom krugu, baš malo prije ležećeg policajca, prestigla nas je debilčina u autu i, naravno, zakočio ispred ležećeg policajca pa smo se nas trojica skoro zabili u njega i počeli vikati "Debilu! Idiote! Kretenu! Majmune! Trogloditu!", uglavnom, nešto u tom stilu, e da bi frajer onda namjerno zakočio, tako da se Pajo zabio u njega. Na to je tip stao, izašao pogledati je li mu sve u redu s autom. I tukao bi se, dabome, ali nas smo ipak trojica. Ne smijem zaboraviti da mu je na suvozačkom sjedištu bila lična karta mnogih debila - pitbul!
Gledao sam film "Mr. Nobody" i moram priznati da kurca skužio nisam, očito nisam dovoljno dubok, pače, zaključio bih da sam vrlo plitak, tim više što mi je jedini komentar da Diane Kruger (čitaj: Kruga) puno bolje izgleda s tamnom kosom. Neuglednije, ali puno bolje!
Kakve ovo veze ima s Velebitom? Nikakve! I? Kaj se Velebita tiče, ovo je 2003., ovo je 2004., ovo je 2005., ovo je 2007.! Jedino premijeri nisam nazočio, a potvrđujem da je psihoza ista kao i prethodnih godina kada se upriličivala stotka ili više... Žao mi je samo što ne mogu iskopati komentare s mog bloga iz 2005. koji su zorno očitavali totalno ludilo sudionika uoči te utrke, psihoza na petu! Me, myself and Batica triput su sanjali da odustaju. Toliko o iskustvu i sličnim glupostima. Sretno svima i stvarno, svaka čast na hrabrosti, bez obzira dokle dogurali...
Prije dva vikenda, Pajo, Kizo i ja nastupili smo u grupnom sprint triatlonu na Jarunu i nazočili dvama, više-manje neobičnim događajima:
1. Pri kraju plivanja, prošli smo pored lešine džajnorms soma, otprilike metar i pol dužine i brat bratu mnogo kila, sigurno više od pedeset, a tko zna, možda i stotinjak uraca, ovaj, mislim, kilograma, što znači da priče o somu Juri, dužini od dva metra nisu legende, nego istina...
2. Vozeći bicikl, u drugom krugu, baš malo prije ležećeg policajca, prestigla nas je debilčina u autu i, naravno, zakočio ispred ležećeg policajca pa smo se nas trojica skoro zabili u njega i počeli vikati "Debilu! Idiote! Kretenu! Majmune! Trogloditu!", uglavnom, nešto u tom stilu, e da bi frajer onda namjerno zakočio, tako da se Pajo zabio u njega. Na to je tip stao, izašao pogledati je li mu sve u redu s autom. I tukao bi se, dabome, ali nas smo ipak trojica. Ne smijem zaboraviti da mu je na suvozačkom sjedištu bila lična karta mnogih debila - pitbul!
Gledao sam film "Mr. Nobody" i moram priznati da kurca skužio nisam, očito nisam dovoljno dubok, pače, zaključio bih da sam vrlo plitak, tim više što mi je jedini komentar da Diane Kruger (čitaj: Kruga) puno bolje izgleda s tamnom kosom. Neuglednije, ali puno bolje!
Kakve ovo veze ima s Velebitom? Nikakve! I? Kaj se Velebita tiče, ovo je 2003., ovo je 2004., ovo je 2005., ovo je 2007.! Jedino premijeri nisam nazočio, a potvrđujem da je psihoza ista kao i prethodnih godina kada se upriličivala stotka ili više... Žao mi je samo što ne mogu iskopati komentare s mog bloga iz 2005. koji su zorno očitavali totalno ludilo sudionika uoči te utrke, psihoza na petu! Me, myself and Batica triput su sanjali da odustaju. Toliko o iskustvu i sličnim glupostima. Sretno svima i stvarno, svaka čast na hrabrosti, bez obzira dokle dogurali...
ponedjeljak, 9. svibnja 2011.
ŠKRABOTINE O VELEBITU I ŠIMUNOVOJ STOTKI
Dok su Mukki i Mirela pisali povijest Traverse, Sablja jezdio prema četvrtoj rezi ispod šest sati, dok su se oni koje se nisu, Grohotom smijali onima koji su se izgubili, dok su Radić, Štefanac i Letz izvodili their own private ludorije, mnogobrojna ekspedicija u sastavu Tomislav Vlainić zvani Šumadinac ili Ovca i ja, uputila se u fotkanje, snimanje i đipiesiranje staze ovogodišnje velebitske "stotke" ilitiga "Otvorenog prvenstva Hrvatske u trekingu". Iako dosadašnji Šimunovi trekinzi po Mickoj nisu imali ovako glamurozne nazive, dok diše sadašnja garnitura trekeraja, neće biti zaboravljen nijedan od prethodnih. Prva tri (2003., '4. i '5.) legendarni su već samo zbog svoje veličine, onaj iz 2006. nemoguće je zaboraviti zbog nevjerojatnih trkačkih rezultata Brajkovića, Perkovića i Rajkovića po Premužićevoj, pa stotka iz 2007. (tekst Welcome Lacka: http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Trekking/Sumrak-Bogova-ili-Kraljevstvo-Najbjednijih.html), ubitačni uspon sa Struga na Vaganski u drugom dijelu utrke po najvećoj vrućini 2008., Trsov trk do pobjede kroz munje i gromove 2009. i Bojanova pobjeda s pola sata zakašnjenja prošle godine.
No, vratimo se mi ovogodišnjoj stazi. Plan je bio prvi dan proći do Stapa gdje bi prespavali, a drugi dan do Karlobaga. Krenuli mi lagano, no rush and no stress and no fuss 'coz Micka is the bond between us, prošli dom, Ivine Vodice, Graškograd i polako prema Svetom brdu. Još izdaleka smo vidjeli da su gore ljudi i taman kad sam bio pri vrhu, a Tomo neznatno zaostao, tek toliko da ga oni ne mogu vidjeti, krenuli oni prema dolje. Prva cura me pita otkud sam došao, kad sam krenuo i kud idem, a kad sam sve izreferirao, druga me pita jel znam Ovcu!!! i ja joj lijepo kažem da normalno da ga znam i da je on odmah iza mene. Žena mi, naravno, ne vjeruje, a mene neizmjerno zabavlja ta bizarna situacija u kojoj netko iz grupe od troje ljudi poznaje nekog od nas dvojice na Svetom Brdu 7.5.2011. u podne od jedinih pet ljudi tog jutra pa serem da kakvo je to nepovjerenje, da ga ne bi smjelo biti među ljudima koji se penju na Sveto Brdo, dok se Tomo nije pojavio, a ona ostala u šoku.
Onda smo lijepo i polako preko Vaganskog, Struga, Rujna nastavili do Stapa gdje stižemo točno po planu, u sumrak, ali kukulele, jadna nam majka i avaj! Pri spustu s moćnog kuka Stapine zapazio sam šatore kod Tatekove kolibe, što je bio vrlo loš znak, a što smo se skloništu više približavali, graja i buka bila je sve veća i veća, sličivši više na onu s neke špice, a ne na osamljenu kućicu gdje sam sretao otprilike pola čovjeka po dolasku (četvero ljudi u osam posjeta), što je značilo da ništa od spavanja za nas. Čovječe, valjda je pedeset ljudi bilo gore, više nego što sam ih susreo sve zajedno u oba dana, a da stvar bude bolja, među njima i cura iz Zadra koju sam jednom upoznao kod Carina.
Ništa - zovi Šimuna, a on nam je sredio smještaj kod još jednog od svojih jataka (Šumadinčeva fora), ali u Ljubotiću, dva sata hoda od Stapa po mraku, stijenama, škrapama, pomičnom kamenju... Pri kraju spusta (iako mi tada nismo znali da smo blizu pa je Tomo iz očaja odlučio uzeti malo dužu pauzu), čujem ja da ispred mene netko kašlje, uperim snop svjetla u tom smjeru, kad ono čovjek tetura i posrće prema meni. Prvo mi padne na pamet da je pijan, a opet, šta će pijanac in the middle of nowhere?!? Ispostavilo se da je čovjek GSS-ovac iz one škvadre sa Stapa, koji je došao do Ljubotića biciklom iz Zadra, a nije skužio da mu se u ruksaku upalila lampa i potrošila baterija pa se, budući da ne može gore jer je mlad Mjesec i mrkli mrak, pripremio za bivakiranje kraj jednog suhozida, kad eto, spasila ga dva idiota iz Zagreba koji se u ponoć spuštaju s Velebita (zato što nas je sjebala njegova ekipa) i dali mu baterije. No, to nije kraj bizarnostima... Nakon 17 sati hoda, smjestilo nas u kamp "Vrata Velebita" vlasnika Šime, gdje postoje 2 (slovima: dva) plastična "bungalova", Iva i Kadulja koji izvana izgledaju kao spejs šatlovi pa ih je Tomo nazvao UFO 1 i UFO 2, a iznutra kao malo veći kupe u spavaćim kolima s vlastitom mikro kupaonicom. No, sve je bolje od spavanja u vreći na zemlji i 900 m n/v kod Stapa, tako da smo u našoj Ivi zakrmili u trenutku.
Ujutro, ne budi lijen, mene samog, jer se Tomo prvi dan satro, umjesto da spavam dva sata duže i krenem odmoran sa Stapa, prvo čeka uspon od oko dva sata pa tek onda prema Panosu, Šugarskoj, Raminom, Jatari pa prema Konjevači (Kunjevači, kako kažu Ličani).
Za to vrijeme, ni Tomo nije besposlen, već uživa u druženju sa Šiminim tornjakom dok čega da netko dođe po njega, šeće s njim po kvartu (Ljubotiću), a ljudi proviruju iza zavjesa i pitaju se tko je taj tip sa Šiminim tornjakom... Kad su u pitanju Šime, tornjak i naš Šime (Šimun), normalno da slijedi jedna kratka pričica: prije nekog vremena, ima tome lijep broj godina, nestade Šimin tornjak po imenu Perla i nema ga pa nema. Šime skroz prop'o od tuge, usuko se k'o prut, plače i samo što nije okopnio i samro. Sažali se Šimun nad njim i reče mu: "Ne brini, Šime, pronaći ću ti ja psa!", a kako nije samo jak, nego je i mudar, zaključi Šimun da je tornjak zablesao za nekim planinarima. I uputi se on neustrašivo u surovu planinu, pronađe iznemoglog psa, nahrani ga i napoji i donese na vlastitim leđima, kao onomad Kapovića na Sljeme, natrag u Ljubotić, a najveća nagrada bješe mu dirljiv i pun suza radosnica susret vlasnika i njegova psa... "Kakva dirljiva pričica!" - rekao bi pokemon Mijaut. http://hr.wikipedia.org/wiki/Meowth
No, Šimun Tomi nije sredio prijevoz, nego mu je savjetovao da se spusti do mora u Kruščicu i pričeka bus, a kad je tamo neku djecu priupitao kad prolazi sljedeći, ovi mu odgovoriše da nedjeljom busa nema i da je Bog ovdje odavno rekao laku noć. I tako se naš Tomo uputio na dvadesetak kilometara dug put do Starigrada, odakle bi po mene trebao doći u Baške Oštarije jer do Karlobaga ne stignem, budući da se na Stapu "desio narod"...
Za to vrijeme, ja sam, kao svaki pravi skupljač Pokemona, nastavio skupljati check pointove buduće "stotke", da bih na livadi iznad Šikić Jatare, na putu prema Konjevači/Brušanima, susreo jedinu dvojicu planinara, rekao im šta radim, a jedan od njih pitao me znam li Soldu i hoće li i on nastupiti. Kako ne znam?!? I nastavim prema Konjevači, sretoh ih opet na spustu, popričali malo o Velebitskom trekingu, zna čovjek da je Soldo prve godine pobijedio u paru s Ferrom. Jel možda sad veću težinu ima ono moje laprdanje o dosadašnjih osam Velebit trekova? Ha? Ha? HA?
E, tu negdje oko Konjevače, nove micke trekerske destinacije na Micki, počelo se i vrijeme rogušiti, naoblačilo se i zaburilo, toliko da me na Sadikovcu počelo ljuljati tamo-vamo po grebenu, tako da mi nije bilo svejedno. Malo me i kišica poškropila, ali brzo sam se maknuo s grebena i došao u hotel Velebno, a kad tamo novi šok! Za 12 sati hoda, pojeo sam dvije banane i jednu pločicu, umirem od gladi i već satima sanjam govedsku juhu, ALI FAKING KUHINJA NE RADI! I ne samo to: jedina dva normalna restorana u Gospiću ne rade, tako da smo glad utažili tek na odmorištu Dobra, u Tifonovom Marcheu!
Što se mjerenja i staze tiče, GPS se još jednom pokazao neupotrebljivim u mjerenju udaljenosti na brdu (kratke serpentine tretira kao pravac, a katastrofalno griješi kod ekstremnijih uspona). Jedino za što je (valjda) dobar je računanje visinske razlike. Ovogodišnja staza po meni je brutalnija od svih do sada, čak i od 140+, jer u drugom dijelu, kad čovjek u nogama već ima Sveto Brdo, Vaganski i Panos, čekaju Konjevača, Sadikovac i Kiza, tri praktično vertikalna uspona. Ono što Velebitu daje dodatnu i ekstremnu težinu je teren, koji je, za razliku od UTMB-a i sličnih autoputeva, brutalan: pun stijena i kamenja, a u šumi, gdje je podloga zemljana i gdje se očekuje brže kretanje, možda čak i trčanje, to onemogućavaju grane, palo drveće, gusto raslinje. No, kako se radi o "Otvorenom prvenstvu Hrvatske", ono i zaslužuje ovakvu pravu brutalnu trekersku stazu, a ključ uspjeha bit će dobro planiranje zaliha vode, dobar raspored snaga, koncentracija (osobito po noći) i volja da se ide dalje u teškim trenucima, a takvih će biti puno, pogotovo u drugom dijelu. Šimun je na svom portalu obećao samo dvije, ekskluzivne zvjezdice, po jednu za pobjednicu i pobjednika, ali mislim da je svatko tko u limitu završi ovu utrku jednako zaslužuje! O ovoj utrci pričat će se možda i više nego o ovima koje su prošle, zato nemojte propustiti...
No, vratimo se mi ovogodišnjoj stazi. Plan je bio prvi dan proći do Stapa gdje bi prespavali, a drugi dan do Karlobaga. Krenuli mi lagano, no rush and no stress and no fuss 'coz Micka is the bond between us, prošli dom, Ivine Vodice, Graškograd i polako prema Svetom brdu. Još izdaleka smo vidjeli da su gore ljudi i taman kad sam bio pri vrhu, a Tomo neznatno zaostao, tek toliko da ga oni ne mogu vidjeti, krenuli oni prema dolje. Prva cura me pita otkud sam došao, kad sam krenuo i kud idem, a kad sam sve izreferirao, druga me pita jel znam Ovcu!!! i ja joj lijepo kažem da normalno da ga znam i da je on odmah iza mene. Žena mi, naravno, ne vjeruje, a mene neizmjerno zabavlja ta bizarna situacija u kojoj netko iz grupe od troje ljudi poznaje nekog od nas dvojice na Svetom Brdu 7.5.2011. u podne od jedinih pet ljudi tog jutra pa serem da kakvo je to nepovjerenje, da ga ne bi smjelo biti među ljudima koji se penju na Sveto Brdo, dok se Tomo nije pojavio, a ona ostala u šoku.
Onda smo lijepo i polako preko Vaganskog, Struga, Rujna nastavili do Stapa gdje stižemo točno po planu, u sumrak, ali kukulele, jadna nam majka i avaj! Pri spustu s moćnog kuka Stapine zapazio sam šatore kod Tatekove kolibe, što je bio vrlo loš znak, a što smo se skloništu više približavali, graja i buka bila je sve veća i veća, sličivši više na onu s neke špice, a ne na osamljenu kućicu gdje sam sretao otprilike pola čovjeka po dolasku (četvero ljudi u osam posjeta), što je značilo da ništa od spavanja za nas. Čovječe, valjda je pedeset ljudi bilo gore, više nego što sam ih susreo sve zajedno u oba dana, a da stvar bude bolja, među njima i cura iz Zadra koju sam jednom upoznao kod Carina.
Ništa - zovi Šimuna, a on nam je sredio smještaj kod još jednog od svojih jataka (Šumadinčeva fora), ali u Ljubotiću, dva sata hoda od Stapa po mraku, stijenama, škrapama, pomičnom kamenju... Pri kraju spusta (iako mi tada nismo znali da smo blizu pa je Tomo iz očaja odlučio uzeti malo dužu pauzu), čujem ja da ispred mene netko kašlje, uperim snop svjetla u tom smjeru, kad ono čovjek tetura i posrće prema meni. Prvo mi padne na pamet da je pijan, a opet, šta će pijanac in the middle of nowhere?!? Ispostavilo se da je čovjek GSS-ovac iz one škvadre sa Stapa, koji je došao do Ljubotića biciklom iz Zadra, a nije skužio da mu se u ruksaku upalila lampa i potrošila baterija pa se, budući da ne može gore jer je mlad Mjesec i mrkli mrak, pripremio za bivakiranje kraj jednog suhozida, kad eto, spasila ga dva idiota iz Zagreba koji se u ponoć spuštaju s Velebita (zato što nas je sjebala njegova ekipa) i dali mu baterije. No, to nije kraj bizarnostima... Nakon 17 sati hoda, smjestilo nas u kamp "Vrata Velebita" vlasnika Šime, gdje postoje 2 (slovima: dva) plastična "bungalova", Iva i Kadulja koji izvana izgledaju kao spejs šatlovi pa ih je Tomo nazvao UFO 1 i UFO 2, a iznutra kao malo veći kupe u spavaćim kolima s vlastitom mikro kupaonicom. No, sve je bolje od spavanja u vreći na zemlji i 900 m n/v kod Stapa, tako da smo u našoj Ivi zakrmili u trenutku.
Ujutro, ne budi lijen, mene samog, jer se Tomo prvi dan satro, umjesto da spavam dva sata duže i krenem odmoran sa Stapa, prvo čeka uspon od oko dva sata pa tek onda prema Panosu, Šugarskoj, Raminom, Jatari pa prema Konjevači (Kunjevači, kako kažu Ličani).
Za to vrijeme, ni Tomo nije besposlen, već uživa u druženju sa Šiminim tornjakom dok čega da netko dođe po njega, šeće s njim po kvartu (Ljubotiću), a ljudi proviruju iza zavjesa i pitaju se tko je taj tip sa Šiminim tornjakom... Kad su u pitanju Šime, tornjak i naš Šime (Šimun), normalno da slijedi jedna kratka pričica: prije nekog vremena, ima tome lijep broj godina, nestade Šimin tornjak po imenu Perla i nema ga pa nema. Šime skroz prop'o od tuge, usuko se k'o prut, plače i samo što nije okopnio i samro. Sažali se Šimun nad njim i reče mu: "Ne brini, Šime, pronaći ću ti ja psa!", a kako nije samo jak, nego je i mudar, zaključi Šimun da je tornjak zablesao za nekim planinarima. I uputi se on neustrašivo u surovu planinu, pronađe iznemoglog psa, nahrani ga i napoji i donese na vlastitim leđima, kao onomad Kapovića na Sljeme, natrag u Ljubotić, a najveća nagrada bješe mu dirljiv i pun suza radosnica susret vlasnika i njegova psa... "Kakva dirljiva pričica!" - rekao bi pokemon Mijaut. http://hr.wikipedia.org/wiki/Meowth
No, Šimun Tomi nije sredio prijevoz, nego mu je savjetovao da se spusti do mora u Kruščicu i pričeka bus, a kad je tamo neku djecu priupitao kad prolazi sljedeći, ovi mu odgovoriše da nedjeljom busa nema i da je Bog ovdje odavno rekao laku noć. I tako se naš Tomo uputio na dvadesetak kilometara dug put do Starigrada, odakle bi po mene trebao doći u Baške Oštarije jer do Karlobaga ne stignem, budući da se na Stapu "desio narod"...
Za to vrijeme, ja sam, kao svaki pravi skupljač Pokemona, nastavio skupljati check pointove buduće "stotke", da bih na livadi iznad Šikić Jatare, na putu prema Konjevači/Brušanima, susreo jedinu dvojicu planinara, rekao im šta radim, a jedan od njih pitao me znam li Soldu i hoće li i on nastupiti. Kako ne znam?!? I nastavim prema Konjevači, sretoh ih opet na spustu, popričali malo o Velebitskom trekingu, zna čovjek da je Soldo prve godine pobijedio u paru s Ferrom. Jel možda sad veću težinu ima ono moje laprdanje o dosadašnjih osam Velebit trekova? Ha? Ha? HA?
E, tu negdje oko Konjevače, nove micke trekerske destinacije na Micki, počelo se i vrijeme rogušiti, naoblačilo se i zaburilo, toliko da me na Sadikovcu počelo ljuljati tamo-vamo po grebenu, tako da mi nije bilo svejedno. Malo me i kišica poškropila, ali brzo sam se maknuo s grebena i došao u hotel Velebno, a kad tamo novi šok! Za 12 sati hoda, pojeo sam dvije banane i jednu pločicu, umirem od gladi i već satima sanjam govedsku juhu, ALI FAKING KUHINJA NE RADI! I ne samo to: jedina dva normalna restorana u Gospiću ne rade, tako da smo glad utažili tek na odmorištu Dobra, u Tifonovom Marcheu!
Što se mjerenja i staze tiče, GPS se još jednom pokazao neupotrebljivim u mjerenju udaljenosti na brdu (kratke serpentine tretira kao pravac, a katastrofalno griješi kod ekstremnijih uspona). Jedino za što je (valjda) dobar je računanje visinske razlike. Ovogodišnja staza po meni je brutalnija od svih do sada, čak i od 140+, jer u drugom dijelu, kad čovjek u nogama već ima Sveto Brdo, Vaganski i Panos, čekaju Konjevača, Sadikovac i Kiza, tri praktično vertikalna uspona. Ono što Velebitu daje dodatnu i ekstremnu težinu je teren, koji je, za razliku od UTMB-a i sličnih autoputeva, brutalan: pun stijena i kamenja, a u šumi, gdje je podloga zemljana i gdje se očekuje brže kretanje, možda čak i trčanje, to onemogućavaju grane, palo drveće, gusto raslinje. No, kako se radi o "Otvorenom prvenstvu Hrvatske", ono i zaslužuje ovakvu pravu brutalnu trekersku stazu, a ključ uspjeha bit će dobro planiranje zaliha vode, dobar raspored snaga, koncentracija (osobito po noći) i volja da se ide dalje u teškim trenucima, a takvih će biti puno, pogotovo u drugom dijelu. Šimun je na svom portalu obećao samo dvije, ekskluzivne zvjezdice, po jednu za pobjednicu i pobjednika, ali mislim da je svatko tko u limitu završi ovu utrku jednako zaslužuje! O ovoj utrci pričat će se možda i više nego o ovima koje su prošle, zato nemojte propustiti...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
