JGL 2, KOLO 1: 12 NA STARTU, 13 U CILJU!?!

Već je prvo kolo ovogodišnje lige izjednačilo prošlogodišnji rekord iz zadnjeg kola - trinaest jutarnjih duša, iako nas je u 5 sati i 33 minute krenulo dvanaest. Magija neka? Šta? Šta? ŠTA? Ubi nas omara odmah na početku - ne sjećam se da je ovako teško vrijeme ijednom bilo prošle godine. Start nikakav, odjurio je samo Juraj, Markica i ruksak lagano i bez žurbe za njim, ostali jedva nekako. Sablja misli da bi Jura mogao prvo mjesto zadržati do cilja, no siguran sam da za to nema šanse - Juraj je pao još prije trećeg stupa, ali i dovoljno odmaknuo da ga do cilja ne vidimo. Onako kljast i šepav uslijed boli u iliotibijali sigurno je došepesao do drugog mjesta. Ostatak društva teško je kiksao, barem u odnosu na 2007.: Sablja me slabo pritiskao, iako sam bio zreo za još jedan poraz, Kova njega još manje, Peće i Stojka nigdje, a Lacko, gospodin u godinama, lagano se prošetao do vrha. Chura opet u prvom kolu deveti (vidi prvo kolo JGL 1), ali ovaj put spašen poradi novog bodovnog sistema, no opet ostao bez prve jakosne. Spuštajući se s Jurom po stepenicama iznad gornje stanice žičare ugledasmo lika koji trčkara prema nama. Pomislim si tko to ima tako lagani trk, a tako loše vrijeme - kad ono Kliker - zakasnio na start! Kad dođe na vrijeme, bit će opasan. I onda cure - ozlijeđena Tea i Iris u prijateljskoj šetnjici i Žana, također ozlijeđena - iako doma ima dva para pravih štapova, za ovu priliku odlučila ga je posuditi od Mojsija.
No da se osvrnem malo na noć - odoh ja spavat već u devet, ali vrućina je opaka, boli glava od klime na poslu, nemoš zaspat. I kad konačno uspiješ, eto ti likova, zovu, pišu, mobitel urla, zvoni, nabija - "kaj, ideš sutra?", "buš me pokupil?", "daj me probudi ujutro!"... A, jebote! Onda sam isključio ton i probudim se u ponoć, a kad tamo još jedan poziv i jedna poruka! Oh, maaaan! Vozit ću svakog i budit ću svakog, al ajmo to riješit do osam, u redu, Šimune?