Kakav motha' fuckin' Medotrek!!!
Kakav rječnik, profesore!!!
Kako dobro, inteligentno i perfidno postavljena staza!!!
Pećot i Sablja „odradili“ svoj šesti ultra trek na Medvednici!!!
Jelena konačno negdje pobijedila!!!
Kakvo savršeno vrijeme!!!
Što kaže moj kolega Nenad M., koji je u subotu skinuo svoj trekerski junf, po fotkama i sretnim licima najbolje se vidi koliko je bilo dobro!!!
Zašto onda „samo“ tek nešto više od 200 ljudi? Odakle to „prokletstvo“ Medvednice? :D Various reasons, my friends, various reasons… (hrvatski: verijs rizns, maj frends, verijs rizns…) Zima je i mnogi baš nisu u treking modu. Zagrepčanima Medvednica nije toliko atraktivna jer su svi bili gore puno puta i misle da su sve prošli. Nezagrepčanima je još manje atraktivna, šta, neko tamo pitomo brdo kraj Zagreba, a s druge je strane vjerojatno najteža za orijentaciju jer ima mali milijun puteva koji jesu ili nisu na karti i ultra je uvijek turbo brutalna, tako da oni koji nisu odavde, osim ako su orijentacijski stručnjaci poput Andraža ili konjine poput Brajkovića, nemaju previše šanse ne za pobjedu, nego završiti utrku. Meni je Medo oduvijek najdraži trek, adrenalin me još uvijek puca na najjače i samo bih o tome pričao i sad ću napisat' 17 stranica...
Još jednom je Cim Šim-un, u jednoj osobi Veliki i Dragi Vožd treking pokreta u Hrvata i šire, pogodio u sridu sa score (skor) forom na Medvednici. Naime, taj sustav, pače i sistem, a Boga mi i koncept, svako trekalište, pogotovo ovako razvedeno kao što Medvednica jest, održava uvijek novim i svježim jer su kombinacije doslovno bezbrojne. Ako mislite da pretjerujem, pitajte nekog matematičara da iskombinira, permutira ili kako li se sve zovu i ne zovu te matematičke izmišljotine, maksimalan broj kombinacija skupljanja kontrola pa ćete vidjeti da se njihov broj mjeri u milijardama, bilijunima, a možda i trilijunima. No, kad je broj kombinacija tolik, onda se mnogima dogodi da prekombiniraju (prekombinuju) i onda dolazi do problema, nedostatka obaveznih točaka, odustajanja, DNF-ova…
Na početku, iako je gore već hrpa baljezganja, moram reći dvije stvari, pri čemu one nisu zvezda zvezda. Prvo: ovi linearni izvještaji s utrka još odavno dojadiše: a) Bogu, b) ljudima, c) dr. Radiću, no skriboman u duši i srcu poput mene mora ovo staviti na „papir“ jerbo pamćenje u mojim godinama rapidno kopni, a želim se za koju godinu sjećati što sam sve na utrci prišao i s kim, iiiiiiii drugo: već je iz gornjih redaka vidljivo moje oduševljenje utrkom, ali ono ne proizlazi iz zadovoljstva plasmanom, nego prenosim ono što sam osjećao za vrijeme utrke.
Ili prije utrke? Kad sam u četvrtak navečer saznao da je karta objavljena, rekoh da ne znam šta je gore: smisliti idealnu trasu neposredno prije utrke u jebenom cajtnotu s pedeset ljudi na leđima kao 2010. ili noć s čevrtka na petak provesti nad kartom kemijajući oko šesnaest različitih pretumbacija, a petak, umjesto odmora, provesti tražeći nepoznate lokalitete s karte po brdu. Tako smo Mario K. i ja najprije čekirali Ravno (ko mu da ime da mu mamu) – pun pogodak! te pola puta između skloništa Mrzlak na stazi 1M i Zavurta – totalni promašaj! Za vrijeme te lagane šetnjice, na svakoj sam se uzbrdici osjećao prilično jadno, satran Mrak kombinacijom (pogotovo onim duplim kolom od kojeg me još listovi bole-čača ga zakarto ko to izmisli!), misleći šta će tek biti sutra kad krene utrka. Apsolutna šiza držala me cijeli dan, a onda je, kad sam finalizirao put, potpuno iščeznula, tako da sam spavao k'o beba, vjerojatno podsvjesno predosjećajući da će sve biti ej ou kej! Sjutradan je izostala i nervoza prije utrke, čak sam nekoliko sekundi na start i zakasnio… Inače, ultimativni šampioni Bojan i Andraž, otac i sin, šeretski i kulerski dolaze tek nekoliko minuta prije no što je utrka krenula. Sinko kaže da do tri ujutro nije zaspao zbog bojazni da mu stari ne popali kartu i otkrije redoslijed kojim će obilaziti kontrole, a tata veli da će on ionako skupljati sve jer je to najjednostavnije…
Onda je krenulo, nešto se pomaklo, Belan je okupija Đavole… Ne, ipak nije to! Dosta čudan trekerski start. Ono što je uobičajeno je da se neki odmah sa starta sjure k'o konji, a drugi krenu lagano, dočim je pretty much i vrlo neuobičajeno što su se svi razbježali u raznim smjerovima, jedni niz Bijeli spust ili ispod žice prema Šumarevu grobu ili Danjki, drugi prema sjeveru niz staru sljemensku žičaru, treći prema Brestovcu i Ceru, a četvrti, peti i šesti tko zna kad i tko zna gdje… „Moja“ grupa, koju odmah na početku obavještavam da se „borimo“ za četvrto mjesto jer će ispred nas sigurno biti Andraž, Lino i Bojan, spušta se ispod sidra, obrnutim KoloTure-om po snijegu, stepenicama do ceste, cestom do Grofice i dalje makadamom. Bojan nam bježi, a grupacija SAJCK(O) (čitaj: sajkou – Sablja, Alen, Jazz, Carin, Kiki) gonja ga na spustu prema Šumarevu grobu, gdje sustižemo Anu P. jer su ultra narodne herojke krenule pet minuta ranije, koja prije mostića ostavlja ruksak budući da je Šumarev grob slijepa ulica (osim za Bojana). Prolazeći pored Ane, dobacim joj da ćemo joj ruksak baciti u potok, a ona će: „Šivak, neću ti ništa reći jer te Bog već dovoljno kaznio!“ :D
Odavde Bojan odlazi u nepoznatom smjeru, a SAJCK-o prema Donjem Mrzljaku, dok ja glasno tugujem za točkom 50 na križanju potoka desetak minuta ispod nas, za koju je lobirao i Sablja i na kojoj sam bio dva dana ranije u sklopu proučavanja staza za Mrak kombu, ali je se odričem ne želeći dovesti u pitanje završetak utrke u limitu. Još se nisam zagrijao i dosta mi je glupe nizbrdice, ali ubrzo prestajem o njoj razmišljati jerbo mi misli počinje zaokupljati prva obavezna ultra točka, koju je Šimun postavio na lovačku čeku ispod staze do koje vodi okomita pogibeljna nizbrdica, zbog čega ga, uobičajeno, psujemo… Unaprijed žaleći one koji su odabrali obrnuti krug i koji će se ovdje naći po mraku, nekako se spuštamo do kontrole i vraćamo na stazu, a tada iz naše male skupine otpada C(arin) jer je nakratko krenuo svojim putem pa SAJK-o kreće prema Gorskom zrcalu, krateći serpentine. Iako je vrh Ravno sa suprotnog brda izgledao jaaaako daleko, od Gorskog do kote 550 (druga obavezna), iako na divljaka, treba nam manje od 15 minuta, ukupno sat vremena od starta, a budući da je to 25 minuta bolje od mojih projekcija, definitivno se odlučujemo pokupiti najvredniju neobaveznu kontrolu na Maloj črešnji, koja nam nosi 120 minuta bonusa. S Ravnog izlazimo na makadam za Gorščicu, s njega se skidamo po stazi koje očito nema na karti jer izlazimo na 1M tamo gdje ne bismo trebali, ali prepoznajemo gdje smo pa nas Sablja suvereno vodi do kontrole. Slijedi povratak po hrptu do skretanja za Kulmericu, a tamo susrećemo prve ultraše koji su odabrali malo drugačiji start (prvo Zagorje pa natrag gore), a uvjerljivo ih predvodi nabrijana Zagorka, a za njom Vukelić, Vlainić, Pajo, Benović, Paula, Pandža, Androić, Bojan… Konačno prvi put dolazim do te famozne „partizanske“ čeke (Šimun, je.ote četvrti kat!!!) i treće obavezne točke, gdje se krajcamo s knežijsko-durmitorskim vitezom Krešimirom, a onda stvar u svoje ruke uzima Stručnjak Noina SabljArka, koji nas instinktom psa tragača i iskusnim laganim trkom od 6:15/km (koji Alen i ja iza njega oponašamo) vodi kroz ograde, potočiće, šumice i mostiće do ulaza u PP Medvednica sa Zagorske strane (Pila). Majke mi ako sam ja za to vrijeme znao gdje sam :D Slijedi kratak uspon po markaciji, odvajanje za rampu koja nosi 70 nagradnih minuta te spust na makadam i njime uzbrdo prema kamenolomu. Iznenađuje me što nakon više od tri sata i dalje lagano trčim čak i uzbrdo i samo čekam kad će ta kriza i jad što vreba na ultrama. Vrijeme je savršeno, taman malo iznad nule pa je zemlja stvrdnuta i nema blata, a nije potrebno ni puno robe (samo majica s dugim rukavima i tajice, rukavice i kapa su, naravno, for sisiz end wusiz) niti puno tekućine. S kamenoloma se prilično strmo, ali puno blaže od UPRI dionice, dižemo prema Pisanoj bukvi i stazi 49. Tu zadnji put vidim Alena, Sablja zaostaje, a Jazz je dovoljno blizu da mu se izdaleka derem kuda treba skrenuti, no i njega ostavljam poslije prelaska makadama za Markov travnik/Oštricu. Do križanja staza 49 i 41, četvrte obavezne, znakovite G točke, jezdim sam pa dalje do Krumpirišta, gdje griješim i završavam dvjesto metara iznad podnožja Crvenog spusta i staze 41, no nisam ni najmanje ljut na svoju poslovičnu glupost jer se osjećam kao da je utrka tek počela i debelo sam ispod projiciranog vremena na tom dijelu staze. Oko točke 3 (donja stanica žičare što završava na Vidikovcu) i kasnije, dok trčim stazom 41, susrećem hrpu dobro raspoloženih planinara i bio bih ljubomoran na njihov lagani tempo da mi ne ide tako lagano, što mi je i dalje turbo čudno jer se dan polako bliži kraju. Na Bistranskom sedlu se mimoilazim s biciklistima Vukodlakom i Berom, odakle krećem prema raspelu na stazi za Bistru, točki kojoj se nisam nadao, a nosi 80 minuta bonusa. Vraćajući se s nje, primjećujem da nije potrebno ići opet na sedlo, već kratim na sam hrbat Medvednice prema Osrenki (peta obavezna točka), gdje ponovo lovim Sablju i otkud zajedno nastavljamo prema koti 707 kod Risnjaka, usput susrevši Ivku i Torbu. Kod kote 707, hrpa planinara dolazi iz rupe i Pašerovog prevjesa (e, crni Šimune :D ) i točno se sjećam da je 4:51 jer im govorim da imaju još 39 minuta do limita. U domu ubadamo mineralku i nastavljamo devetkom prema Zavurtu (šesta obavezna). Požurujem Sablju ne bismo li se u Veliki potok spustili za dana, no mrkli nas mrak hvata baš kad smo se sa Zavurta vratili na devetku. Sad vidim da je bolje da smo se vratili istim putem do makadama ispod Risnjaka i otamo zapičili na Mrzlak, no onda ne bismo doživjeli potočku avanturu. Sam silazak u kanjon i nije tako strašan, ali dolje nismo bili sigurni na koju stranu da krenemo jer je djelovalo kao da je to neki manji potok koji će se uliti u Veliki, a opet, dovoljno je velik da bude na karti, no nema ga, a i sam teren sugerira da smo u pravom potoku. Nakon kratkog vijećanja hoćemo li nizvodno, uzvodno ili direktno uzbrdo prema stazi 50, krećemo uzvodno. Čak smo i stazu pronašli, no uspio sam Sablju uvjeriti da se vratimo u potok, iako je to, izgleda bila ona staza koju trebamo, dakle, potez za notes! Potok je polako, zbog granja i stijena, postajao sve teže prohodan, no nije nam bilo druge, nego nastaviti, sve dok Sablja opet iznad potoka nije ugledao stazu, no ja sam tvrdoglavo nastavio. Fora mi je scena gdje mi Sablja sa staze najavljuje da je ispred mene slap, a ja, idiot, umjesto da se s njim šećem po stazi, ispenjavam slapove. Naravno, noge su mi potpuno mokre, no uskoro smo obojica na stazi kod lovačke čeke, odakle kreće brutalni uspon prema jedanaestici i još brutalnije kraćenje na 1M i samo sklonište Mrzlak (sedma obavezna točka). Vrijeme i nije toliko loše – 53 minute, nasuprot zamišljenih 45. Kod mene i dalje nema znakova krize, na Brebaku (osma i zadnja ultra obavezna točka) smo in no time za točno šest i pol sati. Dok Sablju nagovaram da se spustimo u potok na račvanje staza 55 i 55a i 60 nagradnih minuta upravo iz te rupe dolazi Benović i ubrzo iza njega Pajkan. Vidim ja, a vide i oni da neće stići obići preostale tri obavezne ter odustaju od Zavurta i stižu u cilj točno u 8 i 30 za top 10! Bravo!
Tu se opet rastajem sa Sabljonijem. On će prema Ceru, ja direktno u potok pa stazicom prema račvanju potoka i kontroli koja nosi 60 minuta. Taman kad su mi se noge malo osušile, opet gazim po potoku i opet sam mokar, al što bi reko Osmić Edo, ko ga .ebe, nou sikiriki, sikiriki, nou, nou, 7 sati je i sitno, a ja se dokopao 60 minuta bonusa i onda...
Eeeeeeeeee, onda je počelo... Još od kamenoloma u Kraljevom Vrhu pa sve do Brebaka pitah se kako to da mi je tako lagano, švercam li se ja možda, jesam li možda trebao brže... No, kad je počeo legendarni sljemenski Put u nebo, koji definitivno spada u kategoriju zagorskog „UPRI“, onda sam dobio ono po što dolazi i za što se trka svaka mazohistička lujka iz ekipe „always ultra“, samo za taaaaaaaaaaj osjećaaaaaaaaaaj, a to je onaj potpuni raspad sistema, totalna nemoć, ono što je Babić nazvao plačipičkastost, ako se dobro sjećam, tako nešto... Bože mili, kraja mu nema, staza satkana od prirodnih stepenica koje čini korijenje okolnih stabala. U jednom trenutku krajnje nemoći okrećem se prema osvjetljenom gradu da bih kao uživao u neprocjenjivom pogledu, a u stvari, pogled mi je samo izgovor da se odmorim nekoliko sekundi. Nakon tih petnaest prestrašnih minuta u bakica modu, čak lagano trčkaram po platou i po onim uskim stazicama 55-ice, konačno sječem makadam i krećem u podnožje, za mene u ovom stanju, baš pravog diva – Cera! Taj je direktni uspon na divljaka prestrašan kad si svjež ako ideš punom snagom, a ovo... Na tom mjestu sam bio na duplom kolu Mrak kombe prije dvije godine kad sam Dejvu rekao da sam već mrtav, a još se na Cer moramo penjati, ali to nije bilo ni približno stanje slično ovom. Uglavnom, teško je to, čak i nemoguće opisati, paklenih 10 minuta na -2 Celzijanera. Buljim samo pred sebe, korak po korak, ne usuđujem se pogledati gore jer su obrisi kraja ovog uspona predaleko. Pred kraj uspona ugledam lampu, znam da to može biti jedino Sablja, ali svejedno pitam. On odlazi i viče „Upriiiii!“, a ja maštovito odgovaram „Upriiiiiiiiii!“. Ne mogu vjerovati da sam gore, moja sedamnaesta kontrola! Vadim kartu i gledam isplati li mi se ići u bolnicu Brestovac jer nosi samo 20 minuta, ali ipak odlučujem ići jer se od nje namjeravam dići direktno na cilj. Dok lagano trčkaram s Cera, vidim nekog kako lagano hoda ispred mene. Ne mogu vjerovati da je Sablja baš toliko spor. I nije, to je Bojan, susrećem ga pred kraj utrke, opet kao i 2010. i opet bez obaveznih kontrola. Zovem ga da ide sa mnom na Brestovac, ali to je već pokupio. U prvoj prostoriji nema konrole, iako tako piše u uputama. Obilazim sve prostorije, kružim oko bolnice, vrijeme curi, ja pizdim, zovem Šimuna, ne javlja se.
Ono što me fascinira čak i u ovim teškim trenucima je da još otkad sam ostao sam u mraku, u potoku, oko Brestovca, ne osjećam ni trunku straha, dok bi mi u nekom vlastitom samotnom aranžmanu na tim mjestima bilo prilično neugodno. Kružim ponovo i naletim na kontrolu ispred naznačene prostorije. Tu sam prošao već dva puta, ali sam osvjetljavao unutrašnjost, a ne vanjske zidove. Ostalo mi je 18 minuta. Odlazim prema istoku do žica stare žičare i penjem se ispod njih do makadama. Najradije bih sjeo i odmorio se nekoliko minuta, ali na knap sam s prvim limitom. Zadnje kapi mineralne ubacio sam u sebe prije Cera. Tjeram se jer znam da imam još 15 minuta. Prelazim makadam. Prolazim 10. stup. Spajam se na stazicu iznad njega. Ona me dovodi do staze Jutarnje lige. Cesta je na 50 metara. Prelazim cestu. Na ligi odavde imam oko 6 minuta. Na satu je 7:50. Znam da ću se dovući do cilja za 8 sati, ali samo uz brzo hodanje pa se ponovo tjeram. Konačno kraj uspona i malo ravnine, čak i kratka nizbrdica. Konačno gornja stanica žičare. Uz stepenice si pomažem vukući se za onu debelu špagu između stupova. Kraj stepenica. Onda se ponovo vučem za slične špage između stupića na stazi prema vrhu. Prolazim pokraj Zlatnog medvjeda. Žana s platoa upitno viče „Kristijan“? Nisam u stanju odgovoriti. Ulazim u cilj i sjedam. Čujem da sam blijed k'o krpa. Trpam u sebe iVshin kraš ekspres, litru mineralne, tri čaja, proteinsku pločicu koju nisam pojeo za vrijeme utrke i litru čokoladnog mlijeka i za čas sam skroz ok. NE-NAD-JE-BIV osjećaj, totalno savršenstvo i nirvana. I love this game!!!
Za one koji su šokirani korištenjem kofeinskih gelova i priznanjem te rabote pred milijunskim auditorijem, na ovoj utrci moj doping bješe: pola litre izotoničnog napitka, pola litre obične vode, litra mineralne, jedna tabletica Enervita i dva obična gela. Hrana nula bodova.
Već dva dana trpam u sebe ogromne količine hrane i tekućinu svih vrsta, a usnice su mi i dalje strašno suhe. Ovaj trek koštat će me bilo kakve šanse za medalju na Mrak kombi, ali vrijedilo je ubiti se na Medotreku. Ovaj trek koštat će me i oklade s Trsom da ću ga dobiti 8:0 na Mrak kombi, ali isplatilo se ubiti na Medotreku.
Isplatilo se ubiti na Medotreku točka!
Kao i revolucija, Treking liga jede svoju djecu. Pogledajte brončanog od prošle godine, fali mu jedna kontrola. Pogledajte srebrnog, kronično mu treba odmor. Pogledajte pobjednika, ubiše ga leđa. Pogledajte pobjednicu, satralo je. Teško je i gotovo nemoguće ganjati ligu dvije godine u nizu. Ja sam pokušao prve dvije. U trećoj sam puk'o nakon dvije utrke i nije me bilo nigdje sljedeće dvije i pol godine. Kad bih vratio vrijeme unazad, učinio bih isto za istu cijenu. Toliko volim treking.
Miles to go before I sleep.
Woods are lonely, dark and deep but I have promises to keep.
Do stote ultre. 30 done/70 to go!
ponedjeljak, 16. siječnja 2012.
utorak, 10. siječnja 2012.
PRAG
Mda... Prag... Europska Unija... Bože, pomozi...
Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo najviše kilometara autocesta po broju stanovnika. Što više kilometara, više novčića u džepićima naših političko-poduzetničkih profitera-rasprodavača Hrvatske. Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo tako dobro sređene autoceste. Isti već navedeni razlog plus što ljudi imaju posla. No, činjenica je da od bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj (osim krajnjeg juga) nemaš 50 kilometara do auto puta, a kad izađeš na njega, cesta je tip-top u bilo koje doba godine (zato i jest skupa, screw vinjete) i vodi te do svih granica osim južne, a i to što nema The Mosta možemo zahvaliti našim pogrebnicima iz Unije.
Čemu ovaj introdakšn? Pa evo zato: lijepo autoputom dođeš do bratske nam i europske Slovenije i onda lijepo, po europskim navadama, kupiš vinjetu (pridodaš odmah i onu za Austriju) i onda lijepo očekuješ da ćeš se voziti k'o car do Češke. Al ne kaže se džaba „idi vraže di te traže“, a kad si krenuo na put u bratske europsko-jugoslavensko-habsburško-austro-ugarske pokrajine, Boga mi, tražio si vraga. Jerbo, iako si se prelijepim hrvatskim autoputom dovezao do Slovenije, sa slovenske strane istog nema, nego se voziš po staroj cesti, iako si vinjeturinu ponosno nakeljio na šajbu. Kad se konačno dočepaš onoga što si platio i auto se taman zalaufa, skužiš da ti je više vremena trebalo da odljepiš i naljepiš to govno nego što si se vozio po onome za što ti je ona bila potrebna. Onda lijepo prijeđeš našim draaaagim i starim prijateljima Austrijancima. Eeeeee, tamo se odmah nastavlja autocesta, sve je divno i krasno, ali wc je pola evra. Četiri osobe-dva evra! Nije dosta što su nas stoljećima maltretirali, isisavali iz Dalmacije i Istre sve što su mogli, što su skoro polovica Hrvata klijenti njihovih pljačkaških banaka, nego, buraz, plati još i wc. Plaća li se na hrvatskim autocestama wc? Ali, sve ok, nismo škrti, nije bed, autocesta je super, ne žalimo se, no, kad prođeš Beč, na scenu stupa gospodin Štangasinger-„što b' ja gradio autoput dalje od Beča prema sjeveru, jebe se men' za budale koji idu prema Češkoj“ i tako ti ostaju dvije opcije. Direktno gore prema Brnu starom cestom i onda autoputom prema Pragu ili dijagonalno, preko Znojma, kraćim putem, ali dužom dionicom po staroj cesti. Odabrasmo mi Znojmo, mjesto gdje sam ručao kad sam na maturalcu '89., baš na 18. rođendan išao iz Praga prema Beču, kupismo i treću vinjetu ter krenusmo. Bješe to greška. Jedna traka s jedne, druga s druge strane, a kamiona nebrojeno, više od osobnih automobila. Naime, blagostanje u EU je toliko da i u europskoj Češkoj, kao i u neeuropskoj Hrvatskoj, prijevozničke firme štede na vinjetama/cestarinama i masovno se voze mimo autoputa, stvarajući ogromne gužve usporavanjem prometa i izazivanjem nesreća, što se na našoj cesti i dogodilo čim je prhnuo snježić. Nakon otprilike dva sata taljiganja i stajanja u koloni – češka autocesta! Majko mila! Da mi je netko pričao, ne bih vjerovao. Kad si u desnoj traci, imaš osjećaj kao da se voziš po nekadašnjoj betonki prema Samoboru ili danas od Sesveta prema Kraljevcu, svakih tridesetak metara je prekid između dvije ploče, a cesta je puna rupetina. Kad voziš 120, volan trese k'o lud!
Evo ja baš namćor, pravi Hrvat, mrzim sve i ništa mi ne valja, ali moram reći da je Prag stvarno lijep. Nešto kao Zagreb puta deset. Kad se popneš na Hračkane, nije kao u Zagrebu s Gornjeg grada, otkud vidiš stare krovove samo do Glavnog kolodvora, nekoliko kilometara prema Črnomercu i Kvatriću, a dalje socijalističke tvorevine, nego kao da je veći dio Praga baš stari grad. Ulice su lijepe i sve super. Ono što me najviše fascinira je kako je gradski prijevoz super riješen: metro, bus i tramvaj, koji vozi brzo jer auti skoro nigdje ne idu po tračnicama.
Moj dio grada bio je unutar Prahe 10, točnije hotelčić u sklopu sportskog kompleksa kluba Slavia, tako da sam čak jednom i „trenirao“ po atletskoj stazi AK Slavia, koja se nalazi uz bezbroj pomoćnih igrališta nogometnog kluba, nedaleko od samog stadiona. Na klupskim prostorijama je ogromna slika Vladimira Šmicera, najveće legende kluba. Slavia je jedini češki klub za koji je nastupao, a najveći dio karijere proveo je u Liverpoolu. Uz Klinsmanna, Nunota Gomesa i onog pederčine francuskog rukometaša Henryja, jedini koji je zabijao na tri različita europska prvenstva...
Ali, brate, masovni turizam u centru ubija... Uvijek se žalimo da naši Dalmatinci žele tijekom turističke sezone zaradit' za cijelu godine, da deru s cijenama, da ovo, da ono... Ma, nek zarade što više mogu dok mogu jer kad vidim ove Čehe... Raspon od teškog prodavanja magle do ciganluka težih proporcija. Npr. platiš hotel s četiri zvezde zvezde, a oni ti naplaćuju parking po danu. Iso miki! Cijene u gradu su ubitačne, a čak još nisu ni prešli na evrad! Ok, razumijem to, hrpa turista pa im otmi kad su glupi, em što troše em što uopće dolaze :D Da na svakom govnarskom suveniru piše Prague ili Praha, to je razumljivo i uobičajeno, s onim majicama Chech Drinking Team su već dosadni, ima par fora majica, a daleko mi je najbolja, razume se, Chech Me Out :D Ali prodavanje magle... Te u ovoj kući je prespavao Mozart kad je bio u Pragu (čovječe, kao da mi ljude vodimo u Remete i pokazujemo im kuću u kojoj je prespavao Franz Ferdinand prije nego što su ga probudili riječima iz onog vica o klincu koji je poželio biti princ: „Ustaj Ferdinande, moraš u Sarajevo!“) te na ovom groblju je pokopan Kafka te u ovim hodnicima je lutao Jozef Ka dok ga je vozala K&K birokracija (zapravo, samo K bez &K, ali nema veze, ka und ka zvuči puno bolje, a najbolje „kakanija“ – izmišljotina bucka Krleže, od stare Leposave muža)...
Najveći praški misterij od svega mi je već 22 godine (otkad sam ga prvi put vidio) ona crkva s astronomskim satom, orlojem ili kako li se sve ne zove taj drekec. Majke ti mile, to nemoš vjerovat, svaki puni sat skupe se ljudi i bleje gore valjda 15 minuta prije nego što predstava počne i kad konačno krene, helouuu, mislim, kakvo je to jebeno sranje?!? Kosturko navlači zvono, ostale lutke kimaju glavama, otvore se dva prozorčića s kojih se ukazuju retardirane lutke apostola, a sve traje maksimalno pola minute. Kad misliš da je gotovo, s tornja se oglasi trubač u nekoj starinskoj odjeći i ljudi mu plješću i deru se kad završi, a on mahne koji put i to je to i TAKO SVAKI JEBENI PUNI SAT!!! Anfakingbilivbl!!! Ono što mi je enigma jest kako to da baš svaki put ljudi plješću i viču tom trubaču kad završi sa svirkom, nije valjda da to piše u turističkom vodiču pod „Upute za ponašanje prilikom zurenja u debilni astronomski sat“ ili nije valjda da je u publici uvijek netko kome to nije prvi put ili nije valjda da je tamo uvijek neki animator koji povede galamu.
Sve u svemu, kad to vidim, još više mi je žao što smo cijelu Hrvatsku rasprodali i što ćemo sve svoje prepustiti jer mi smo za Češku i za veći dio ostatka svijeta stvarno raj na Zemlji…
Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo najviše kilometara autocesta po broju stanovnika. Što više kilometara, više novčića u džepićima naših političko-poduzetničkih profitera-rasprodavača Hrvatske. Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo tako dobro sređene autoceste. Isti već navedeni razlog plus što ljudi imaju posla. No, činjenica je da od bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj (osim krajnjeg juga) nemaš 50 kilometara do auto puta, a kad izađeš na njega, cesta je tip-top u bilo koje doba godine (zato i jest skupa, screw vinjete) i vodi te do svih granica osim južne, a i to što nema The Mosta možemo zahvaliti našim pogrebnicima iz Unije.
Čemu ovaj introdakšn? Pa evo zato: lijepo autoputom dođeš do bratske nam i europske Slovenije i onda lijepo, po europskim navadama, kupiš vinjetu (pridodaš odmah i onu za Austriju) i onda lijepo očekuješ da ćeš se voziti k'o car do Češke. Al ne kaže se džaba „idi vraže di te traže“, a kad si krenuo na put u bratske europsko-jugoslavensko-habsburško-austro-ugarske pokrajine, Boga mi, tražio si vraga. Jerbo, iako si se prelijepim hrvatskim autoputom dovezao do Slovenije, sa slovenske strane istog nema, nego se voziš po staroj cesti, iako si vinjeturinu ponosno nakeljio na šajbu. Kad se konačno dočepaš onoga što si platio i auto se taman zalaufa, skužiš da ti je više vremena trebalo da odljepiš i naljepiš to govno nego što si se vozio po onome za što ti je ona bila potrebna. Onda lijepo prijeđeš našim draaaagim i starim prijateljima Austrijancima. Eeeeee, tamo se odmah nastavlja autocesta, sve je divno i krasno, ali wc je pola evra. Četiri osobe-dva evra! Nije dosta što su nas stoljećima maltretirali, isisavali iz Dalmacije i Istre sve što su mogli, što su skoro polovica Hrvata klijenti njihovih pljačkaških banaka, nego, buraz, plati još i wc. Plaća li se na hrvatskim autocestama wc? Ali, sve ok, nismo škrti, nije bed, autocesta je super, ne žalimo se, no, kad prođeš Beč, na scenu stupa gospodin Štangasinger-„što b' ja gradio autoput dalje od Beča prema sjeveru, jebe se men' za budale koji idu prema Češkoj“ i tako ti ostaju dvije opcije. Direktno gore prema Brnu starom cestom i onda autoputom prema Pragu ili dijagonalno, preko Znojma, kraćim putem, ali dužom dionicom po staroj cesti. Odabrasmo mi Znojmo, mjesto gdje sam ručao kad sam na maturalcu '89., baš na 18. rođendan išao iz Praga prema Beču, kupismo i treću vinjetu ter krenusmo. Bješe to greška. Jedna traka s jedne, druga s druge strane, a kamiona nebrojeno, više od osobnih automobila. Naime, blagostanje u EU je toliko da i u europskoj Češkoj, kao i u neeuropskoj Hrvatskoj, prijevozničke firme štede na vinjetama/cestarinama i masovno se voze mimo autoputa, stvarajući ogromne gužve usporavanjem prometa i izazivanjem nesreća, što se na našoj cesti i dogodilo čim je prhnuo snježić. Nakon otprilike dva sata taljiganja i stajanja u koloni – češka autocesta! Majko mila! Da mi je netko pričao, ne bih vjerovao. Kad si u desnoj traci, imaš osjećaj kao da se voziš po nekadašnjoj betonki prema Samoboru ili danas od Sesveta prema Kraljevcu, svakih tridesetak metara je prekid između dvije ploče, a cesta je puna rupetina. Kad voziš 120, volan trese k'o lud!
Evo ja baš namćor, pravi Hrvat, mrzim sve i ništa mi ne valja, ali moram reći da je Prag stvarno lijep. Nešto kao Zagreb puta deset. Kad se popneš na Hračkane, nije kao u Zagrebu s Gornjeg grada, otkud vidiš stare krovove samo do Glavnog kolodvora, nekoliko kilometara prema Črnomercu i Kvatriću, a dalje socijalističke tvorevine, nego kao da je veći dio Praga baš stari grad. Ulice su lijepe i sve super. Ono što me najviše fascinira je kako je gradski prijevoz super riješen: metro, bus i tramvaj, koji vozi brzo jer auti skoro nigdje ne idu po tračnicama.
Moj dio grada bio je unutar Prahe 10, točnije hotelčić u sklopu sportskog kompleksa kluba Slavia, tako da sam čak jednom i „trenirao“ po atletskoj stazi AK Slavia, koja se nalazi uz bezbroj pomoćnih igrališta nogometnog kluba, nedaleko od samog stadiona. Na klupskim prostorijama je ogromna slika Vladimira Šmicera, najveće legende kluba. Slavia je jedini češki klub za koji je nastupao, a najveći dio karijere proveo je u Liverpoolu. Uz Klinsmanna, Nunota Gomesa i onog pederčine francuskog rukometaša Henryja, jedini koji je zabijao na tri različita europska prvenstva...
Ali, brate, masovni turizam u centru ubija... Uvijek se žalimo da naši Dalmatinci žele tijekom turističke sezone zaradit' za cijelu godine, da deru s cijenama, da ovo, da ono... Ma, nek zarade što više mogu dok mogu jer kad vidim ove Čehe... Raspon od teškog prodavanja magle do ciganluka težih proporcija. Npr. platiš hotel s četiri zvezde zvezde, a oni ti naplaćuju parking po danu. Iso miki! Cijene u gradu su ubitačne, a čak još nisu ni prešli na evrad! Ok, razumijem to, hrpa turista pa im otmi kad su glupi, em što troše em što uopće dolaze :D Da na svakom govnarskom suveniru piše Prague ili Praha, to je razumljivo i uobičajeno, s onim majicama Chech Drinking Team su već dosadni, ima par fora majica, a daleko mi je najbolja, razume se, Chech Me Out :D Ali prodavanje magle... Te u ovoj kući je prespavao Mozart kad je bio u Pragu (čovječe, kao da mi ljude vodimo u Remete i pokazujemo im kuću u kojoj je prespavao Franz Ferdinand prije nego što su ga probudili riječima iz onog vica o klincu koji je poželio biti princ: „Ustaj Ferdinande, moraš u Sarajevo!“) te na ovom groblju je pokopan Kafka te u ovim hodnicima je lutao Jozef Ka dok ga je vozala K&K birokracija (zapravo, samo K bez &K, ali nema veze, ka und ka zvuči puno bolje, a najbolje „kakanija“ – izmišljotina bucka Krleže, od stare Leposave muža)...
Najveći praški misterij od svega mi je već 22 godine (otkad sam ga prvi put vidio) ona crkva s astronomskim satom, orlojem ili kako li se sve ne zove taj drekec. Majke ti mile, to nemoš vjerovat, svaki puni sat skupe se ljudi i bleje gore valjda 15 minuta prije nego što predstava počne i kad konačno krene, helouuu, mislim, kakvo je to jebeno sranje?!? Kosturko navlači zvono, ostale lutke kimaju glavama, otvore se dva prozorčića s kojih se ukazuju retardirane lutke apostola, a sve traje maksimalno pola minute. Kad misliš da je gotovo, s tornja se oglasi trubač u nekoj starinskoj odjeći i ljudi mu plješću i deru se kad završi, a on mahne koji put i to je to i TAKO SVAKI JEBENI PUNI SAT!!! Anfakingbilivbl!!! Ono što mi je enigma jest kako to da baš svaki put ljudi plješću i viču tom trubaču kad završi sa svirkom, nije valjda da to piše u turističkom vodiču pod „Upute za ponašanje prilikom zurenja u debilni astronomski sat“ ili nije valjda da je u publici uvijek netko kome to nije prvi put ili nije valjda da je tamo uvijek neki animator koji povede galamu.
Sve u svemu, kad to vidim, još više mi je žao što smo cijelu Hrvatsku rasprodali i što ćemo sve svoje prepustiti jer mi smo za Češku i za veći dio ostatka svijeta stvarno raj na Zemlji…
srijeda, 9. studenoga 2011.
"STRUČNO" IZDRKAVANJE
Kao što je poznato ili nije, a i kog boli ljoljo, “profesori” pa čak i povjesničari i gejografi, povremeno moraju pohoditi “stručna usavršavanja” u vidu predavanja, seminara, (automehaničarskih) radionica… Većina im hodočasti radi potvrda koje nitko nikad nije provjeravao, a neki naivci, jer ljudi su naivna bića, ponekad se ponadaju i nekom poučnom i(li), ne daj Bože, zanimljivom predavanju jer ipak nam ista drže profesori s faksa, doktori znanosti, magistri, docenti, vunderkindi znanstveni novaci s instituta za zgodovino, gubljenje vremena i prodavanje magle… Ali vraga, zanimljivo bude možda svako deseto, što je super kad si na dvodnevnom seminaru od jutra do mraka radi jednog bilo čijeg vremena vrijednog izlaganja. Ok, zato postoje eskiviranja, nedolasci, ljudi koji će ti podići potvrdu, treninzi u vrijeme nezanimljivih stvari. Većina tih doktora i inih titulaša i dalje misli da powerpoint preze služe za gomilanje teksta na slajdovima i čitanje s njih, iako povjesničari i gejografi, bez obzira koliko blentavi bili, ipak znaju čitati. Mislim ono, već i djeca u školi znaju koliko teksta smije biti i da se ne čita. No, može i gore… Naime, na zadnja dva predavanja, predavači su ČI-TA-LI. Da nisam bio, ne bih vjerovao. S tim da je prvi, ajde, barem imao prezentaciju, slike, karte, ali je ČITAO tekst, dok se vrla predavačica, novoskuhana doktorica, žena s dva fakulteta, lijepo nalaktila, stavila pred sebe tekst i udri čitat 45 minuta… Majke ti ga spalim, stvarno im svaka čast na njihovom radu, proučavanju dokumenata, analizama, sintezama, pipama mandarinama, ali to je, majke mi, previše!!! Pa jebote, da u školi klincima čitaš tekst iz knjige samo dvije minute, pojeli bi te, a da ne govorimo da ti dođe neka inspekcija na sat, a ti čitaš iz knjige 45 minuta, e to bi bilo zabavno… Uglavnoa, ja sam jučer bio u šoku i nisam mogo vjerovat da se to događa! Jebote, ono, ak dolaziš pred sto ljudi, daj se pripremi za jebeno predavanje!
Nemreš bolivet, nemreš bolivet, nemreš bolivet,
I gdje su Silver i Ren, tu Snup ne može živjet!
www.youtube.com/watch?v=KDXKm1eMlk4
Nemreš bolivet, nemreš bolivet, nemreš bolivet,
I gdje su Silver i Ren, tu Snup ne može živjet!
www.youtube.com/watch?v=KDXKm1eMlk4
utorak, 1. studenoga 2011.
KRKTREK I TREKING OPĆENITO
Prošla je ponoć, ali ne da mi vrag mira jer treking je zakon! Iako je Mljet prekrasan, uvijek sam više za trekanje u planini, nego na bilo kojem našem otoku, uvijek sam više za veliku visinsku razliku, nego za lude poglede na more i otoke, ali još je od prvog Pašmana očito da treking populacija obožava otoke i da su upravo utrke na otocima najposjećenije. Ta se činjenica i opet potvrdila na prvom Krktreku - 370 ljudi u tri kategorije. Ne znam tko se prvi sjetio jogging kategorije, jesu li to Labinjonci ili netko drugi, ali ta je izmišljotina pun pogodak jer daje priliku onima koji se možda nikad ne bi usudili okušati na 25 ili 30 kilometara, a već nakon prvog jogginga im je jasno da to mogu i onda prelaze u planinarsku kategoriju. Bez obzira što neki ultraši, a ponekad i ja, omolavažavaju "planinare", to je vrlo zahtjevna disciplina u kojoj je ponekad teže postići dobar plasman nego na ultri, pogotovo među ženama.
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!
srijeda, 26. listopada 2011.
LEVANTE!
E, baš neće Mukki bit prvi gore lijevo!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!
subota, 15. listopada 2011.
petak, 7. listopada 2011.
OVO JE STRAŠNO!
Blago onima koji su cijepljeni od nogometa i ne jebe ih ovo...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
