PRAG

Mda... Prag... Europska Unija... Bože, pomozi...

Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo najviše kilometara autocesta po broju stanovnika. Što više kilometara, više novčića u džepićima naših političko-poduzetničkih profitera-rasprodavača Hrvatske. Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo tako dobro sređene autoceste. Isti već navedeni razlog plus što ljudi imaju posla. No, činjenica je da od bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj (osim krajnjeg juga) nemaš 50 kilometara do auto puta, a kad izađeš na njega, cesta je tip-top u bilo koje doba godine (zato i jest skupa, screw vinjete) i vodi te do svih granica osim južne, a i to što nema The Mosta možemo zahvaliti našim pogrebnicima iz Unije.
Čemu ovaj introdakšn? Pa evo zato: lijepo autoputom dođeš do bratske nam i europske Slovenije i onda lijepo, po europskim navadama, kupiš vinjetu (pridodaš odmah i onu za Austriju) i onda lijepo očekuješ da ćeš se voziti k'o car do Češke. Al ne kaže se džaba „idi vraže di te traže“, a kad si krenuo na put u bratske europsko-jugoslavensko-habsburško-austro-ugarske pokrajine, Boga mi, tražio si vraga. Jerbo, iako si se prelijepim hrvatskim autoputom dovezao do Slovenije, sa slovenske strane istog nema, nego se voziš po staroj cesti, iako si vinjeturinu ponosno nakeljio na šajbu. Kad se konačno dočepaš onoga što si platio i auto se taman zalaufa, skužiš da ti je više vremena trebalo da odljepiš i naljepiš to govno nego što si se vozio po onome za što ti je ona bila potrebna. Onda lijepo prijeđeš našim draaaagim i starim prijateljima Austrijancima. Eeeeee, tamo se odmah nastavlja autocesta, sve je divno i krasno, ali wc je pola evra. Četiri osobe-dva evra! Nije dosta što su nas stoljećima maltretirali, isisavali iz Dalmacije i Istre sve što su mogli, što su skoro polovica Hrvata klijenti njihovih pljačkaških banaka, nego, buraz, plati još i wc. Plaća li se na hrvatskim autocestama wc? Ali, sve ok, nismo škrti, nije bed, autocesta je super, ne žalimo se, no, kad prođeš Beč, na scenu stupa gospodin Štangasinger-„što b' ja gradio autoput dalje od Beča prema sjeveru, jebe se men' za budale koji idu prema Češkoj“ i tako ti ostaju dvije opcije. Direktno gore prema Brnu starom cestom i onda autoputom prema Pragu ili dijagonalno, preko Znojma, kraćim putem, ali dužom dionicom po staroj cesti. Odabrasmo mi Znojmo, mjesto gdje sam ručao kad sam na maturalcu '89., baš na 18. rođendan išao iz Praga prema Beču, kupismo i treću vinjetu ter krenusmo. Bješe to greška. Jedna traka s jedne, druga s druge strane, a kamiona nebrojeno, više od osobnih automobila. Naime, blagostanje u EU je toliko da i u europskoj Češkoj, kao i u neeuropskoj Hrvatskoj, prijevozničke firme štede na vinjetama/cestarinama i masovno se voze mimo autoputa, stvarajući ogromne gužve usporavanjem prometa i izazivanjem nesreća, što se na našoj cesti i dogodilo čim je prhnuo snježić. Nakon otprilike dva sata taljiganja i stajanja u koloni – češka autocesta! Majko mila! Da mi je netko pričao, ne bih vjerovao. Kad si u desnoj traci, imaš osjećaj kao da se voziš po nekadašnjoj betonki prema Samoboru ili danas od Sesveta prema Kraljevcu, svakih tridesetak metara je prekid između dvije ploče, a cesta je puna rupetina. Kad voziš 120, volan trese k'o lud!
Evo ja baš namćor, pravi Hrvat, mrzim sve i ništa mi ne valja, ali moram reći da je Prag stvarno lijep. Nešto kao Zagreb puta deset. Kad se popneš na Hračkane, nije kao u Zagrebu s Gornjeg grada, otkud vidiš stare krovove samo do Glavnog kolodvora, nekoliko kilometara prema Črnomercu i Kvatriću, a dalje socijalističke tvorevine, nego kao da je veći dio Praga baš stari grad. Ulice su lijepe i sve super. Ono što me najviše fascinira je kako je gradski prijevoz super riješen: metro, bus i tramvaj, koji vozi brzo jer auti skoro nigdje ne idu po tračnicama.
Moj dio grada bio je unutar Prahe 10, točnije hotelčić u sklopu sportskog kompleksa kluba Slavia, tako da sam čak jednom i „trenirao“ po atletskoj stazi AK Slavia, koja se nalazi uz bezbroj pomoćnih igrališta nogometnog kluba, nedaleko od samog stadiona. Na klupskim prostorijama je ogromna slika Vladimira Šmicera, najveće legende kluba. Slavia je jedini češki klub za koji je nastupao, a najveći dio karijere proveo je u Liverpoolu. Uz Klinsmanna, Nunota Gomesa i onog pederčine francuskog rukometaša Henryja, jedini koji je zabijao na tri različita europska prvenstva...
Ali, brate, masovni turizam u centru ubija... Uvijek se žalimo da naši Dalmatinci žele tijekom turističke sezone zaradit' za cijelu godine, da deru s cijenama, da ovo, da ono... Ma, nek zarade što više mogu dok mogu jer kad vidim ove Čehe... Raspon od teškog prodavanja magle do ciganluka težih proporcija. Npr. platiš hotel s četiri zvezde zvezde, a oni ti naplaćuju parking po danu. Iso miki! Cijene u gradu su ubitačne, a čak još nisu ni prešli na evrad! Ok, razumijem to, hrpa turista pa im otmi kad su glupi, em što troše em što uopće dolaze :D Da na svakom govnarskom suveniru piše Prague ili Praha, to je razumljivo i uobičajeno, s onim majicama Chech Drinking Team su već dosadni, ima par fora majica, a daleko mi je najbolja, razume se, Chech Me Out :D Ali prodavanje magle... Te u ovoj kući je prespavao Mozart kad je bio u Pragu (čovječe, kao da mi ljude vodimo u Remete i pokazujemo im kuću u kojoj je prespavao Franz Ferdinand prije nego što su ga probudili riječima iz onog vica o klincu koji je poželio biti princ: „Ustaj Ferdinande, moraš u Sarajevo!“) te na ovom groblju je pokopan Kafka te u ovim hodnicima je lutao Jozef Ka dok ga je vozala K&K birokracija (zapravo, samo K bez &K, ali nema veze, ka und ka zvuči puno bolje, a najbolje „kakanija“ – izmišljotina bucka Krleže, od stare Leposave muža)...
Najveći praški misterij od svega mi je već 22 godine (otkad sam ga prvi put vidio) ona crkva s astronomskim satom, orlojem ili kako li se sve ne zove taj drekec. Majke ti mile, to nemoš vjerovat, svaki puni sat skupe se ljudi i bleje gore valjda 15 minuta prije nego što predstava počne i kad konačno krene, helouuu, mislim, kakvo je to jebeno sranje?!? Kosturko navlači zvono, ostale lutke kimaju glavama, otvore se dva prozorčića s kojih se ukazuju retardirane lutke apostola, a sve traje maksimalno pola minute. Kad misliš da je gotovo, s tornja se oglasi trubač u nekoj starinskoj odjeći i ljudi mu plješću i deru se kad završi, a on mahne koji put i to je to i TAKO SVAKI JEBENI PUNI SAT!!! Anfakingbilivbl!!! Ono što mi je enigma jest kako to da baš svaki put ljudi plješću i viču tom trubaču kad završi sa svirkom, nije valjda da to piše u turističkom vodiču pod „Upute za ponašanje prilikom zurenja u debilni astronomski sat“ ili nije valjda da je u publici uvijek netko kome to nije prvi put ili nije valjda da je tamo uvijek neki animator koji povede galamu.
Sve u svemu, kad to vidim, još više mi je žao što smo cijelu Hrvatsku rasprodali i što ćemo sve svoje prepustiti jer mi smo za Češku i za veći dio ostatka svijeta stvarno raj na Zemlji…

"STRUČNO" IZDRKAVANJE

Kao što je poznato ili nije, a i kog boli ljoljo, “profesori” pa čak i povjesničari i gejografi, povremeno moraju pohoditi “stručna usavršavanja” u vidu predavanja, seminara, (automehaničarskih) radionica… Većina im hodočasti radi potvrda koje nitko nikad nije provjeravao, a neki naivci, jer ljudi su naivna bića, ponekad se ponadaju i nekom poučnom i(li), ne daj Bože, zanimljivom predavanju jer ipak nam ista drže profesori s faksa, doktori znanosti, magistri, docenti, vunderkindi znanstveni novaci s instituta za zgodovino, gubljenje vremena i prodavanje magle… Ali vraga, zanimljivo bude možda svako deseto, što je super kad si na dvodnevnom seminaru od jutra do mraka radi jednog bilo čijeg vremena vrijednog izlaganja. Ok, zato postoje eskiviranja, nedolasci, ljudi koji će ti podići potvrdu, treninzi u vrijeme nezanimljivih stvari. Većina tih doktora i inih titulaša i dalje misli da powerpoint preze služe za gomilanje teksta na slajdovima i čitanje s njih, iako povjesničari i gejografi, bez obzira koliko blentavi bili, ipak znaju čitati. Mislim ono, već i djeca u školi znaju koliko teksta smije biti i da se ne čita. No, može i gore… Naime, na zadnja dva predavanja, predavači su ČI-TA-LI. Da nisam bio, ne bih vjerovao. S tim da je prvi, ajde, barem imao prezentaciju, slike, karte, ali je ČITAO tekst, dok se vrla predavačica, novoskuhana doktorica, žena s dva fakulteta, lijepo nalaktila, stavila pred sebe tekst i udri čitat 45 minuta… Majke ti ga spalim, stvarno im svaka čast na njihovom radu, proučavanju dokumenata, analizama, sintezama, pipama mandarinama, ali to je, majke mi, previše!!! Pa jebote, da u školi klincima čitaš tekst iz knjige samo dvije minute, pojeli bi te, a da ne govorimo da ti dođe neka inspekcija na sat, a ti čitaš iz knjige 45 minuta, e to bi bilo zabavno… Uglavnoa, ja sam jučer bio u šoku i nisam mogo vjerovat da se to događa! Jebote, ono, ak dolaziš pred sto ljudi, daj se pripremi za jebeno predavanje!

Nemreš bolivet, nemreš bolivet, nemreš bolivet,

I gdje su Silver i Ren, tu Snup ne može živjet!

www.youtube.com/watch?v=KDXKm1eMlk4

KRKTREK I TREKING OPĆENITO

Prošla je ponoć, ali ne da mi vrag mira jer treking je zakon! Iako je Mljet prekrasan, uvijek sam više za trekanje u planini, nego na bilo kojem našem otoku, uvijek sam više za veliku visinsku razliku, nego za lude poglede na more i otoke, ali još je od prvog Pašmana očito da treking populacija obožava otoke i da su upravo utrke na otocima najposjećenije. Ta se činjenica i opet potvrdila na prvom Krktreku - 370 ljudi u tri kategorije. Ne znam tko se prvi sjetio jogging kategorije, jesu li to Labinjonci ili netko drugi, ali ta je izmišljotina pun pogodak jer daje priliku onima koji se možda nikad ne bi usudili okušati na 25 ili 30 kilometara, a već nakon prvog jogginga im je jasno da to mogu i onda prelaze u planinarsku kategoriju. Bez obzira što neki ultraši, a ponekad i ja, omolavažavaju "planinare", to je vrlo zahtjevna disciplina u kojoj je ponekad teže postići dobar plasman nego na ultri, pogotovo među ženama.
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!

LEVANTE!

E, baš neće Mukki bit prvi gore lijevo!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!

JGL, HVATIŠTE I EU

http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/10/15/jgl-hvatiste-i-eu/

OVO JE STRAŠNO!

Blago onima koji su cijepljeni od nogometa i ne jebe ih ovo...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...

APOCALYPSE NOW

http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/09/28/apocalypse-now/

Ne obazirati se, Batica je puko!!!