Koji bi filmski serijal trebali pogledati svi pustolovni utrkivači?
"Freddy Krueger vraća se u remakeu jednog od najpoznatijih i najkultnijih horor klasika svih vremena. Grupu tinejdžera spaja ista stvar: u njihovim snovima proganja ih zloglasni Freddy Krueger, okrutni izopačeni ubojica nezamislivog fizičkog izgleda koji im dolazi u snove i ubija ih. Ako ostanu budni - preživjet će. Ali ako ih san pobijedi... - upast će u neku rupu, sletjeti u provaliju spuštajući se biciklom s Alana u Jablanac usred noći, pokupit će ih u kajaku trajekt Jablanac-Mišnjak, Brestova-Porozina, Valbiska-Merag ili teretni brod na liniji Capetown-Rijeka ili će ih, pak, prestići Kapović i Verbnjak ili Kapović i Stiven...
Hm, ako je Karlo uspio preživjeti tri mjeseca bez Karlovačkog, nije li onda to Karlovačko za kurac?!?
utorak, 6. srpnja 2010.
ponedjeljak, 5. srpnja 2010.
UKINITE TAJ TENIS!
Zašto? Izgleda da Fedexovo vrijeme prolazi (nakon 20 i nešto polufinala i 8 finala Grand Slama za redom, ispao je u četvrtfinalu Roland Garrosa i Wimbledona :( ), a Nadal, koji ima tek 24 godine, ima već 8 naslova. Ne želim da jednog dana baš on premaši Rogera. Isto tako, znam da se nikad više neće pojaviti igrač koji igra ljepše i lakše od Federera i zato - ukinite taj Reuters!!! Ovaj, mislim, tenis...
utorak, 29. lipnja 2010.
SP
Joj, što volem ovo Svjetsko prvenstvo!!! Igra nenadjebiva, hrpa golova, a što je najvažnije - Englezi ispali! Džaba bilo Engleza vranih, po livadi razigranih za milijune funti, džaba kreten Capello i milijuni koje su mu dali, ne mogu pobijediti SAD i Alžirce, dok su Slovence dobili jedva. I tako mi se plače kad se sjetim nepriznatog im gola, u sed rumu sam već dva dana i nikako da se oporavim. Eto, tako vam i treba kad ste protiv Ukrajine namjerno igrali k'o pipice, sve se vraća, sve se plaća, a njima se višestruko vraća prevara austrijskog autrihtera iz 1966., koji se Nijemcima osvetio za Anschluss :)
"Tužna je naša sudbina,
razvalila nas je Njemačka,
razvalila Njemačka,
sad plačemo k'o curica,
sjebao nas je drug sudija!"
"Tužna je naša sudbina,
razvalila nas je Njemačka,
razvalila Njemačka,
sad plačemo k'o curica,
sjebao nas je drug sudija!"
utorak, 4. svibnja 2010.
LABINJONAC I MIZERIJA ŠTO USLIJEDI...
Budući da ove godine odlučih ganjati Treking ligu, a Pašman propustih jer mi se nije po škrapama padalo na moju invalidnu ruku, Istra Trek bješe, ako ne računam revijalni nastup na Bojanovom Posavskom trekingu 2008., moja prva prava ultra nakon gotovo tri godine...
Kad mi je Mukki, poslije objave karte, večer uoči utrke javio da je ovogodišnji Labinjonac čista orijentacija, nisam se ni potrudio negdje pogledati kartu, nego sam otišao na poker gdje sam ostao do jedan u noći jer ipak se moraju znati prioriteti, a i davno sam zaključio da je san precijenjen. Dok sam ujutro na glavnom labinskom trgu uz pomoć Štumsija “precrtavao” kontrolne točke sa službene na detaljnu kartu i usput gledao oko sebe i razmišljao kuda bi to trebalo krenuti, a odgovora naravno nigdje, vrlo brzo mi je postalo jasno da ću kartu u ruksaku imati samo zato što je to obavezna oprema te da ću se osim u noge, pouzdati u poznavanje terena nekog od domaćina. Drugim riječima, bit ću krpelj!
I konačno jedna ultra koja je počela ležerno, a ne bjesomučnim dahtanjem i krepavanjem u prvih pet minuta utrke koja može potrajati i dvoznamenkasti broj sati – lagani spust u Rabac uz potočić, taman za zagrijavanje, a onda počinje naganjanje po rivi gdje GIK (geek?) – Gazela iz Kanfanara ubacuje u veću brzinu i odlazi prema sigurnoj pobjedi, tako se barem činilo... Jedva sam dočekao da se maknemo s asfalta i krenemo po manje trčljivim putevima (čitaj: smanjimo tempo) koje najbolje ne poznaju čak ni domaći (iako smo išli okolo, na trećoj točki u uvali Prtlog smo prije Mauricija koji je zapeo u gustišu) te odlučio da će moje višesatno društvo biti Roce i Samuel (najjebenija frizura Treking scene!), kao i kapetan Mukki. Hvala Vam dečki na ugodnom druženju, bilo je super trčkarati i šetati laganim tempom po plažama i brdima zapadne Istre (Mukki mi je pokazao znamenito mjesto gdje je prošle godine ležao dvostruki pobjednik Bobo), sve do svjetionika Ravni, gdje sam, ni sam ne znam zašto, unutar našeg kvarteta, bio glavni pobornik azimutnog makijanja prema putu za Crnu Puntu (jebeš treking na kojem se sav ne izgrebeš!), čak sam i kompas izvadio... Iako smo izgubili masu vremena i penjali se na Skitaču, za vrijeme spusta Davora zove Moreno i pita ga gdje je, čudeći se što na KT 6 (Crna Punta) još nitko stigao nije, a mi smo kalkulirali da smo oko 28. mjesta, no ispostavilo se da su ispred nas samo Elvir, Darija i Brane (vidjevši da će vrlo malo ljudi stići u limitu, Moreno ga ukida, kao i KT 9 i 10). U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija "“kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno”, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim – bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio!
Nekoliko ljudi me priupitalo bješe li to moj “povratak” (Džedaja?) ili tek labuđi pjev, a kako se mjesec travanj nastavio, izgleda da je ipak ovo drugo. Srijeda poslije Labinjonca donijela je 4. kolo JGL gdje sam realno išao dvije i pol minute slabije nego mjesec dana prije, dotrščinski kros tri dana kasnije me sasvim satro, počelo je debljanje (vratio 5 kg u manje od mjesec dana :D), a nastavila se i sapunica dosadnija od doktorske serije Udav u anatomiju zvana Listovi – mišići izdajice..., (doduše, to me riješilo ganjanja Trail Trophyja i desetak ubitačnih utrka + dva planinska maratona) tako da sada ponovo pauziram i vidim budućnost: ponovo ću ga sjebat na 5. kolu JGL, onda ću pauzirati do Mljeta i opet ga tamo sjebati and on and on and on and on...
Kad mi je Mukki, poslije objave karte, večer uoči utrke javio da je ovogodišnji Labinjonac čista orijentacija, nisam se ni potrudio negdje pogledati kartu, nego sam otišao na poker gdje sam ostao do jedan u noći jer ipak se moraju znati prioriteti, a i davno sam zaključio da je san precijenjen. Dok sam ujutro na glavnom labinskom trgu uz pomoć Štumsija “precrtavao” kontrolne točke sa službene na detaljnu kartu i usput gledao oko sebe i razmišljao kuda bi to trebalo krenuti, a odgovora naravno nigdje, vrlo brzo mi je postalo jasno da ću kartu u ruksaku imati samo zato što je to obavezna oprema te da ću se osim u noge, pouzdati u poznavanje terena nekog od domaćina. Drugim riječima, bit ću krpelj!
I konačno jedna ultra koja je počela ležerno, a ne bjesomučnim dahtanjem i krepavanjem u prvih pet minuta utrke koja može potrajati i dvoznamenkasti broj sati – lagani spust u Rabac uz potočić, taman za zagrijavanje, a onda počinje naganjanje po rivi gdje GIK (geek?) – Gazela iz Kanfanara ubacuje u veću brzinu i odlazi prema sigurnoj pobjedi, tako se barem činilo... Jedva sam dočekao da se maknemo s asfalta i krenemo po manje trčljivim putevima (čitaj: smanjimo tempo) koje najbolje ne poznaju čak ni domaći (iako smo išli okolo, na trećoj točki u uvali Prtlog smo prije Mauricija koji je zapeo u gustišu) te odlučio da će moje višesatno društvo biti Roce i Samuel (najjebenija frizura Treking scene!), kao i kapetan Mukki. Hvala Vam dečki na ugodnom druženju, bilo je super trčkarati i šetati laganim tempom po plažama i brdima zapadne Istre (Mukki mi je pokazao znamenito mjesto gdje je prošle godine ležao dvostruki pobjednik Bobo), sve do svjetionika Ravni, gdje sam, ni sam ne znam zašto, unutar našeg kvarteta, bio glavni pobornik azimutnog makijanja prema putu za Crnu Puntu (jebeš treking na kojem se sav ne izgrebeš!), čak sam i kompas izvadio... Iako smo izgubili masu vremena i penjali se na Skitaču, za vrijeme spusta Davora zove Moreno i pita ga gdje je, čudeći se što na KT 6 (Crna Punta) još nitko stigao nije, a mi smo kalkulirali da smo oko 28. mjesta, no ispostavilo se da su ispred nas samo Elvir, Darija i Brane (vidjevši da će vrlo malo ljudi stići u limitu, Moreno ga ukida, kao i KT 9 i 10). U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija "“kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno”, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim – bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio!
Nekoliko ljudi me priupitalo bješe li to moj “povratak” (Džedaja?) ili tek labuđi pjev, a kako se mjesec travanj nastavio, izgleda da je ipak ovo drugo. Srijeda poslije Labinjonca donijela je 4. kolo JGL gdje sam realno išao dvije i pol minute slabije nego mjesec dana prije, dotrščinski kros tri dana kasnije me sasvim satro, počelo je debljanje (vratio 5 kg u manje od mjesec dana :D), a nastavila se i sapunica dosadnija od doktorske serije Udav u anatomiju zvana Listovi – mišići izdajice..., (doduše, to me riješilo ganjanja Trail Trophyja i desetak ubitačnih utrka + dva planinska maratona) tako da sada ponovo pauziram i vidim budućnost: ponovo ću ga sjebat na 5. kolu JGL, onda ću pauzirati do Mljeta i opet ga tamo sjebati and on and on and on and on...
srijeda, 24. ožujka 2010.
LJUBIČIĆ - DODATAK
Tek kad sam pogledao sažetak cijelog Indian Wellsa, shvatio sam koliko je to velik turnir - zapravo, mogao bi se nazvati i petim Grand Slamom, uz jedinu razliku što se igra na dva, a ne na tri dobivena seta. Uostalom, dovoljno je vidjeti listu pobjednika otkad se turnir igra na ovom mjestu:
2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker
2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker
ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
POTATO HEAD
Još davno sam rekao da bi tenis propao kad bi prvih dvadeset igrača bilo atraktivno kao Ljubičić The Krumpiroglavi, pri čemu ne mislim na njegovu igru itself, nego na njegovu cjelokupnu pojavu. Mislim, sve ok, on je vaistinu pravi gospodin na terenu i izvan njega, ima beckhend za koji bi ja prodao familiju, ali daj malo popizdi, baci reket, vrišti, psuj i bokserom u glavu… I aman taman kad sam pomislio da je gotovo s njim, frajer u Indian Wellsu mrkne drugog i trećeg igrača na svijetu (Nole i Rafa Gluplji Od Šerafa), tj. trojicu (pri čemu nijedan od njih nije Troicki) iz TOP 10 (ako Roddick trenutno i nije među deset, sigurno tamo spada). Nevjerojatno!!! Volio bih da nije, ali ipak vjerujem da je to labuđi pjev našeg Potato Heada te sam ga stoga odlučio na ovaj način opjevati, a nadam se da će ovo netko i uglazbiti, pače i ubaletiti u maniri ni više ni manje nego Labuđeg jezera…
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
četvrtak, 4. ožujka 2010.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
