Budući da ove godine odlučih ganjati Treking ligu, a Pašman propustih jer mi se nije po škrapama padalo na moju invalidnu ruku, Istra Trek bješe, ako ne računam revijalni nastup na Bojanovom Posavskom trekingu 2008., moja prva prava ultra nakon gotovo tri godine...
Kad mi je Mukki, poslije objave karte, večer uoči utrke javio da je ovogodišnji Labinjonac čista orijentacija, nisam se ni potrudio negdje pogledati kartu, nego sam otišao na poker gdje sam ostao do jedan u noći jer ipak se moraju znati prioriteti, a i davno sam zaključio da je san precijenjen. Dok sam ujutro na glavnom labinskom trgu uz pomoć Štumsija “precrtavao” kontrolne točke sa službene na detaljnu kartu i usput gledao oko sebe i razmišljao kuda bi to trebalo krenuti, a odgovora naravno nigdje, vrlo brzo mi je postalo jasno da ću kartu u ruksaku imati samo zato što je to obavezna oprema te da ću se osim u noge, pouzdati u poznavanje terena nekog od domaćina. Drugim riječima, bit ću krpelj!
I konačno jedna ultra koja je počela ležerno, a ne bjesomučnim dahtanjem i krepavanjem u prvih pet minuta utrke koja može potrajati i dvoznamenkasti broj sati – lagani spust u Rabac uz potočić, taman za zagrijavanje, a onda počinje naganjanje po rivi gdje GIK (geek?) – Gazela iz Kanfanara ubacuje u veću brzinu i odlazi prema sigurnoj pobjedi, tako se barem činilo... Jedva sam dočekao da se maknemo s asfalta i krenemo po manje trčljivim putevima (čitaj: smanjimo tempo) koje najbolje ne poznaju čak ni domaći (iako smo išli okolo, na trećoj točki u uvali Prtlog smo prije Mauricija koji je zapeo u gustišu) te odlučio da će moje višesatno društvo biti Roce i Samuel (najjebenija frizura Treking scene!), kao i kapetan Mukki. Hvala Vam dečki na ugodnom druženju, bilo je super trčkarati i šetati laganim tempom po plažama i brdima zapadne Istre (Mukki mi je pokazao znamenito mjesto gdje je prošle godine ležao dvostruki pobjednik Bobo), sve do svjetionika Ravni, gdje sam, ni sam ne znam zašto, unutar našeg kvarteta, bio glavni pobornik azimutnog makijanja prema putu za Crnu Puntu (jebeš treking na kojem se sav ne izgrebeš!), čak sam i kompas izvadio... Iako smo izgubili masu vremena i penjali se na Skitaču, za vrijeme spusta Davora zove Moreno i pita ga gdje je, čudeći se što na KT 6 (Crna Punta) još nitko stigao nije, a mi smo kalkulirali da smo oko 28. mjesta, no ispostavilo se da su ispred nas samo Elvir, Darija i Brane (vidjevši da će vrlo malo ljudi stići u limitu, Moreno ga ukida, kao i KT 9 i 10). U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija "“kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno”, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim – bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio!
Nekoliko ljudi me priupitalo bješe li to moj “povratak” (Džedaja?) ili tek labuđi pjev, a kako se mjesec travanj nastavio, izgleda da je ipak ovo drugo. Srijeda poslije Labinjonca donijela je 4. kolo JGL gdje sam realno išao dvije i pol minute slabije nego mjesec dana prije, dotrščinski kros tri dana kasnije me sasvim satro, počelo je debljanje (vratio 5 kg u manje od mjesec dana :D), a nastavila se i sapunica dosadnija od doktorske serije Udav u anatomiju zvana Listovi – mišići izdajice..., (doduše, to me riješilo ganjanja Trail Trophyja i desetak ubitačnih utrka + dva planinska maratona) tako da sada ponovo pauziram i vidim budućnost: ponovo ću ga sjebat na 5. kolu JGL, onda ću pauzirati do Mljeta i opet ga tamo sjebati and on and on and on and on...
utorak, 4. svibnja 2010.
srijeda, 24. ožujka 2010.
LJUBIČIĆ - DODATAK
Tek kad sam pogledao sažetak cijelog Indian Wellsa, shvatio sam koliko je to velik turnir - zapravo, mogao bi se nazvati i petim Grand Slamom, uz jedinu razliku što se igra na dva, a ne na tri dobivena seta. Uostalom, dovoljno je vidjeti listu pobjednika otkad se turnir igra na ovom mjestu:
2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker
2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker
ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
POTATO HEAD
Još davno sam rekao da bi tenis propao kad bi prvih dvadeset igrača bilo atraktivno kao Ljubičić The Krumpiroglavi, pri čemu ne mislim na njegovu igru itself, nego na njegovu cjelokupnu pojavu. Mislim, sve ok, on je vaistinu pravi gospodin na terenu i izvan njega, ima beckhend za koji bi ja prodao familiju, ali daj malo popizdi, baci reket, vrišti, psuj i bokserom u glavu… I aman taman kad sam pomislio da je gotovo s njim, frajer u Indian Wellsu mrkne drugog i trećeg igrača na svijetu (Nole i Rafa Gluplji Od Šerafa), tj. trojicu (pri čemu nijedan od njih nije Troicki) iz TOP 10 (ako Roddick trenutno i nije među deset, sigurno tamo spada). Nevjerojatno!!! Volio bih da nije, ali ipak vjerujem da je to labuđi pjev našeg Potato Heada te sam ga stoga odlučio na ovaj način opjevati, a nadam se da će ovo netko i uglazbiti, pače i ubaletiti u maniri ni više ni manje nego Labuđeg jezera…
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
četvrtak, 4. ožujka 2010.
ponedjeljak, 22. veljače 2010.
LUPI PETAMA...
...bilo je prvo što je Ivica izgovorio pred kamerama. Samo me zanima postoje li još uvijek oni kripli koji govore "joj, meni Ivica nije baš nekaj, Janica je bolja" ili "Ivica nema glavu" i slične kretenizme. A čovjek ima glavu oduvijek. Dok je nakon ne znam koje operacije prije deset godina ležao u bolnici i pričao o olimpijskim medaljama, ne maštao, nego govorio, nagovještavao. Ili kad mu je o zadnjoj vožnji sezone ovisila ukupna pobjeda u slalomu. Ili svaki puta kad je bio prvi nakon prve vožnje i uvijek zadržao prednost. Ivica is the greatest! Lupi petama...
srijeda, 23. prosinca 2009.
JOŠ MALO O...
Ne znam šta mi bi, ali sinoć sam opet gledao "predsjedničke kandidate" na televiziji. Je li to mazohizam ili je čovjek stvarno zoon politicon, ne znam?!?
Uglavnom, razina razgovora je presmiješna, svađe, osobni animoziteti, isticanje vrlo upitnih osobnih zasluga, izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja... Za mene je vrhunac emisije bio (ujedno i trenutak zbog kojeg se isplatilo izgubiti vrijeme) kad je Jurčević u završnoj riječi javnost pozvao da glasa za njega jer je on jedini (uz eventualno Mikšića) koji do sada nije sudjelovao u vlasti - drugim riječima, ne birajte smeće koje je do sada pljačkalo državu i dovelo je u stanje u kojem se nalazi :D Neprocjenjivo je to da on te riječi izgovara dok svi oni sjede oko njega...
Inače, prekjučer su me na fiksni telefon nazvali iz stožera predsjedničkog kandidata M.B.-a i pitali me hoću li mu pružiti podršku na predsjedničkim izborima. Ja im odgovorio da sam mislio da se podrška pruža na način da se pojaviš na izborima i zaokružiš broj ispred njegova imena i prezimena i da je to tajno, a oni me pitali da misle na pružanje potpore njegovoj predsjedničkoj kampanji među rodbinom i prijateljima. Oh, how fucking lame!!!
I baš se poklopilo da je sljedeći dan, dok sam se vozio biciklom na posao, u svoje haračenje iz Klaićeve ulice čoporativno krenulo desetak prometnih redara gorespomenutog gradonačelnika, uredno zaposjevši stazu namijenjenu isključivo biciklistima, tako da sam ih, malo manje uljudno, a više bezobrazno, zamolio da se pomaknu, kako bih mogao proći. Kakve li ironije - prometni redari krše prometne propise i to još čoporativno! C c c...
Uglavnom, razina razgovora je presmiješna, svađe, osobni animoziteti, isticanje vrlo upitnih osobnih zasluga, izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja... Za mene je vrhunac emisije bio (ujedno i trenutak zbog kojeg se isplatilo izgubiti vrijeme) kad je Jurčević u završnoj riječi javnost pozvao da glasa za njega jer je on jedini (uz eventualno Mikšića) koji do sada nije sudjelovao u vlasti - drugim riječima, ne birajte smeće koje je do sada pljačkalo državu i dovelo je u stanje u kojem se nalazi :D Neprocjenjivo je to da on te riječi izgovara dok svi oni sjede oko njega...
Inače, prekjučer su me na fiksni telefon nazvali iz stožera predsjedničkog kandidata M.B.-a i pitali me hoću li mu pružiti podršku na predsjedničkim izborima. Ja im odgovorio da sam mislio da se podrška pruža na način da se pojaviš na izborima i zaokružiš broj ispred njegova imena i prezimena i da je to tajno, a oni me pitali da misle na pružanje potpore njegovoj predsjedničkoj kampanji među rodbinom i prijateljima. Oh, how fucking lame!!!
I baš se poklopilo da je sljedeći dan, dok sam se vozio biciklom na posao, u svoje haračenje iz Klaićeve ulice čoporativno krenulo desetak prometnih redara gorespomenutog gradonačelnika, uredno zaposjevši stazu namijenjenu isključivo biciklistima, tako da sam ih, malo manje uljudno, a više bezobrazno, zamolio da se pomaknu, kako bih mogao proći. Kakve li ironije - prometni redari krše prometne propise i to još čoporativno! C c c...
srijeda, 16. prosinca 2009.
UDRI, UNIŠTI!
Ovaj tekst trebao bi izaći u listu Hrvatski planinar, ali u skraćenoj verziji...
"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."
"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
