Još davno sam rekao da bi tenis propao kad bi prvih dvadeset igrača bilo atraktivno kao Ljubičić The Krumpiroglavi, pri čemu ne mislim na njegovu igru itself, nego na njegovu cjelokupnu pojavu. Mislim, sve ok, on je vaistinu pravi gospodin na terenu i izvan njega, ima beckhend za koji bi ja prodao familiju, ali daj malo popizdi, baci reket, vrišti, psuj i bokserom u glavu… I aman taman kad sam pomislio da je gotovo s njim, frajer u Indian Wellsu mrkne drugog i trećeg igrača na svijetu (Nole i Rafa Gluplji Od Šerafa), tj. trojicu (pri čemu nijedan od njih nije Troicki) iz TOP 10 (ako Roddick trenutno i nije među deset, sigurno tamo spada). Nevjerojatno!!! Volio bih da nije, ali ipak vjerujem da je to labuđi pjev našeg Potato Heada te sam ga stoga odlučio na ovaj način opjevati, a nadam se da će ovo netko i uglazbiti, pače i ubaletiti u maniri ni više ni manje nego Labuđeg jezera…
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!
ponedjeljak, 22. ožujka 2010.
četvrtak, 4. ožujka 2010.
ponedjeljak, 22. veljače 2010.
LUPI PETAMA...
...bilo je prvo što je Ivica izgovorio pred kamerama. Samo me zanima postoje li još uvijek oni kripli koji govore "joj, meni Ivica nije baš nekaj, Janica je bolja" ili "Ivica nema glavu" i slične kretenizme. A čovjek ima glavu oduvijek. Dok je nakon ne znam koje operacije prije deset godina ležao u bolnici i pričao o olimpijskim medaljama, ne maštao, nego govorio, nagovještavao. Ili kad mu je o zadnjoj vožnji sezone ovisila ukupna pobjeda u slalomu. Ili svaki puta kad je bio prvi nakon prve vožnje i uvijek zadržao prednost. Ivica is the greatest! Lupi petama...
srijeda, 23. prosinca 2009.
JOŠ MALO O...
Ne znam šta mi bi, ali sinoć sam opet gledao "predsjedničke kandidate" na televiziji. Je li to mazohizam ili je čovjek stvarno zoon politicon, ne znam?!?
Uglavnom, razina razgovora je presmiješna, svađe, osobni animoziteti, isticanje vrlo upitnih osobnih zasluga, izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja... Za mene je vrhunac emisije bio (ujedno i trenutak zbog kojeg se isplatilo izgubiti vrijeme) kad je Jurčević u završnoj riječi javnost pozvao da glasa za njega jer je on jedini (uz eventualno Mikšića) koji do sada nije sudjelovao u vlasti - drugim riječima, ne birajte smeće koje je do sada pljačkalo državu i dovelo je u stanje u kojem se nalazi :D Neprocjenjivo je to da on te riječi izgovara dok svi oni sjede oko njega...
Inače, prekjučer su me na fiksni telefon nazvali iz stožera predsjedničkog kandidata M.B.-a i pitali me hoću li mu pružiti podršku na predsjedničkim izborima. Ja im odgovorio da sam mislio da se podrška pruža na način da se pojaviš na izborima i zaokružiš broj ispred njegova imena i prezimena i da je to tajno, a oni me pitali da misle na pružanje potpore njegovoj predsjedničkoj kampanji među rodbinom i prijateljima. Oh, how fucking lame!!!
I baš se poklopilo da je sljedeći dan, dok sam se vozio biciklom na posao, u svoje haračenje iz Klaićeve ulice čoporativno krenulo desetak prometnih redara gorespomenutog gradonačelnika, uredno zaposjevši stazu namijenjenu isključivo biciklistima, tako da sam ih, malo manje uljudno, a više bezobrazno, zamolio da se pomaknu, kako bih mogao proći. Kakve li ironije - prometni redari krše prometne propise i to još čoporativno! C c c...
Uglavnom, razina razgovora je presmiješna, svađe, osobni animoziteti, isticanje vrlo upitnih osobnih zasluga, izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja... Za mene je vrhunac emisije bio (ujedno i trenutak zbog kojeg se isplatilo izgubiti vrijeme) kad je Jurčević u završnoj riječi javnost pozvao da glasa za njega jer je on jedini (uz eventualno Mikšića) koji do sada nije sudjelovao u vlasti - drugim riječima, ne birajte smeće koje je do sada pljačkalo državu i dovelo je u stanje u kojem se nalazi :D Neprocjenjivo je to da on te riječi izgovara dok svi oni sjede oko njega...
Inače, prekjučer su me na fiksni telefon nazvali iz stožera predsjedničkog kandidata M.B.-a i pitali me hoću li mu pružiti podršku na predsjedničkim izborima. Ja im odgovorio da sam mislio da se podrška pruža na način da se pojaviš na izborima i zaokružiš broj ispred njegova imena i prezimena i da je to tajno, a oni me pitali da misle na pružanje potpore njegovoj predsjedničkoj kampanji među rodbinom i prijateljima. Oh, how fucking lame!!!
I baš se poklopilo da je sljedeći dan, dok sam se vozio biciklom na posao, u svoje haračenje iz Klaićeve ulice čoporativno krenulo desetak prometnih redara gorespomenutog gradonačelnika, uredno zaposjevši stazu namijenjenu isključivo biciklistima, tako da sam ih, malo manje uljudno, a više bezobrazno, zamolio da se pomaknu, kako bih mogao proći. Kakve li ironije - prometni redari krše prometne propise i to još čoporativno! C c c...
srijeda, 16. prosinca 2009.
UDRI, UNIŠTI!
Ovaj tekst trebao bi izaći u listu Hrvatski planinar, ali u skraćenoj verziji...
"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."
"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."
četvrtak, 19. studenoga 2009.
LJIGA
Jaooooooooooooooo! Ovo želim napisati od onog dana kad je počela “predsjednička” kampanja besprizornih likova hrvatske političke estrade. Tu stvarno ne znaš ko je jadniji, to jest, ko je veća ljiga! Mislim, onaj Primorac! Pa ko će za njega glasat?!? Predviđam mu promile... Vidošević - o, kakav prekrasan plakatić, tako zgodan, mladolik i fotošopiran, računa na ženske glasove... Pusićka? Dakle, njen posjet Vukovaru je stvarno prejadan. I ona spominje Glavaševića... Čovječe, ona je kroz sve ove godine barem pokazala koliko joj je stalo do Hrvatske. Pardon, koliko joj NIJE stalo. Ona bi u Vukovaru gradila kazališta i koncertne dvorane – super, teta Pusićeva, a s čim bi ti ljudi išli u kazalište? Ili Hebrang – on je sve rekao time što se, dok je bio ministar zdravstva, išao operirati u inozemstvo!!! I onda je, sirotek, posjetio azil za pse u Dubrovniku – oh, how very lame!!! A Bandić? I on je počeo u Vukovaru. Šteta što ga oni radnici kojima se penjao nisu bacili dole. I ono besramno ulizivanje teti na ulici – užas! On će kupiti zemlju i svake godine dolaziti brati jabuke “da bi bio s mojim Vukovarcima” – s njegovim Vukovarcima? Isuse Bože! Da smo pametni, ukinuli bismo instituciju predsjednika. Jer kakav je njegov utjecaj? Ali ne! Bandić će, kad ga izaberemo, raditi kao konj za Hrvatsku!!! Šta će radit kao konj? Okopavat vrt na Pantovčaku? To je, budimo realni, jedino što predsjednik ove države može konkretno raditi. Zapravo, institucija predsjednika ima smisla koliko i titula konzula u vrijeme carevanja Kaligule – toliko je važna da je i konj slobodno može obnašati. Ušteda također nije zanemariva: sijeno je puno jeftinije od predsjedničkih obžderavanja, a i nije potrebna tolika prateća svita, savjetnici etc., tek jedan do tri konjušara jer ipak je riječ o predsjedniku...
Baš tih dana, stanovnici Venecije održali su pogreb svome gradu. Da jer grad propada. U pijesak. Da jer se sve više ljudi iseljava. Kako tužno! Šmrčić! Nakon što su nas tlačili tisuću godina i tko zna koliko bi još da nisu dobili po repu od francuskog patuljka i zato što zbog njih dvaput moramo prelaziti državnu granicu da bismo došli do Dubrovnika, tako mi se plače... NOT! Propadnite i umrite jer za razliku od Treking lige, za Venecijom sigurno suzu neću pustiti...
Baš tih dana, stanovnici Venecije održali su pogreb svome gradu. Da jer grad propada. U pijesak. Da jer se sve više ljudi iseljava. Kako tužno! Šmrčić! Nakon što su nas tlačili tisuću godina i tko zna koliko bi još da nisu dobili po repu od francuskog patuljka i zato što zbog njih dvaput moramo prelaziti državnu granicu da bismo došli do Dubrovnika, tako mi se plače... NOT! Propadnite i umrite jer za razliku od Treking lige, za Venecijom sigurno suzu neću pustiti...
četvrtak, 1. listopada 2009.
THE CULT
Mda... Kakav je to tekst i kakav je to pisac koji prvu ili bilo koju rečenicu počinje s mda?!? Nikakav, but of course, a i nije baš da sam u konkurenciji za nagradu gospođe Mirjane Pulicer-Kmačić...
Legendarna engleska rock grupa u Zagrebu je okupila tisuću i pol do dvije obožavatelja (čitaj: olinjalih rokerica i rokera). Uz grupe Bros, New Kids on the Zhanna Tarnopolskaya Pintusevich Block i Human Premiere League, jedan od mojih najomiljenijih vokalno-instrumentalnih sastava iz 80-tih i s početka 90-tih, ako ne i najobožavaniji uopće. Mislim da sam u dvorani 2 a.k.a. maloj dvorani Doma sportova zadnji put bio na koncertu Bronski Beata (ne pitaj me ništa...), a umjesto '86. gazila je '87. ili osma, no u tom interijeru kao da je vrijeme stalo - taj karizmatični prostor i dan-danas žestoko vuče na Moldaviju, Rusiju ili, u najboljem slučaju, Latviju. Predgrupu je najbolje ignorirati, a onda, nakon sat i pol i dvadeset i nešto godina čekanja, na scenu izlaze Oni, supersized Ian goleme guzice, s trbušinom koju je sakrio odjećom, a podvoljak bradom i Duffy Duck, koji se, ako ne računamo trbuh veličine moga, prilično dobro drži, tako da mu i dalje pojavom dominira ogromna glava.
Svirka počinje jednom od najboljih stvari uopće, a to je "Nirvana" i ubrzo shvaćam da se pjesme nižu onim istim redom kojim su posloženu na albumu Love. Ok, znao sam da će odsvirati cijeli taj album, ali baš po redu?!? No dobro, to je definitivno dobar način za lako memoriranje plej liste.
Za moje niske standarde svirka je bila odlična, ali stvar je, kao i obično, usrao razglas jer Iana jedva da se čulo. Kad bolje razmislim, možda je to i bolje jerbo mi se baš ne čini da je u nekoj pjevačkoj formi. Naravno da ne mora sve zvučati kao na studijskoj snimci (iako je instrumentalni dio prilično bio na tom tragu), no glasovne improvizacije pretežno su bile u igri zbog nemogućnosti da sve otpjeva kako treba. Prije, za vrijeme i nakon svake pjesme, ispijao je litre i litre vode, pa kad se na ekranu koji je pokretnim slikama pratio svirku pojavilo obilje iste, uzviknuo sam: "Dajte mu da pije!!!!" S publikom nije uopće komunicirao, što je također možda bolje da ne bi sve pokvario možebitnim pozdravom tipa "Helou Belgrejd" ili "Dobro veče Srbija", a pokazao se prilično autističnim izvodeći najveći hit "Rain" koji je totalno zapalio ljude, a on ih uopće nije pratio nego je izvodio sasvim nepotrebne improvizacije. No, ja sam konačno uživo čuo the best of the best of the best "Hollow Man" i sad mogu miran mrijeti, iako osjećam da imam miles 2 go b4 I sleep... No, dosta o meni, pričajmo još malo o mom omiljenom bendu... Poslije te pjesme uslijedila je meni daleko najlošija i najljigavija "Revolution" i uopće mi nije jasno zašto je to bio singl. Valjda zbog "angažiranog" (uuuuuuuuu) teksta, koji su pratili filmići s M.L. Kingom, Gandhijem i drugim junacima, što me podsjetilo na ljigavog Bonota i njegova "angažirana" sranja... Drugi vrhunac koncert je dosegnuo predzadnjom pjesmom s albuma Love - "She Sells Sanctuary", a pred kraj izvođenja spomenutog albuma, Ian se malo opustio, nekoliko puta izgovorio "thank you", nekoliko puta nešto promrmljao, a zadnja pjesma "Black Angel" bila je baš prigodna jer završava riječima "... it's a long long long goodbye...", nakon čega su se pokupili, ali tek nekoliko metara iza bine, što je značilo da nije kraj.
Vratili su se s pjesmom "Electric Ocean" s albuma (očito) "Electric", što baš i nije toliko zapalilo publiku jer malo tko za nju zna. Nastavili su provjerenom i poznatom "Wild Flower", možda najvećim hitom s električnog albuma, zatim s teško prepoznatljivom "Sun King" pa dvije koje nisam prepoznao, a možda nikad ni čuo, da bi završili s velikim hitovima "Fire Woman" i "Love Removal Machine", ne previše uspješno izvedenima. I to je bilo to. Društvo je bacilo publici što je imalo (Ian ukupno tri puta svoj zaštitni znak - def) i otprašilo u nepoznatom smjeru. Dok su ljudi urlikali "we want more, we want more!", Kaltovci su vjerojatno uživali u blagodatima jednog od zagrebačkih hotela...
Sve gore napisano treba svrstati u rubriku "samo da je srat" jer, sve u svemu, ja sam zadovoljan. Sat i pol svirke omiljenih pjesama od strane omiljenih muzičara sasvim je dovoljno da čovjek bude sretan i još mjesecima pušta kaltovske uspješnice u autu do ibera...
Legendarna engleska rock grupa u Zagrebu je okupila tisuću i pol do dvije obožavatelja (čitaj: olinjalih rokerica i rokera). Uz grupe Bros, New Kids on the Zhanna Tarnopolskaya Pintusevich Block i Human Premiere League, jedan od mojih najomiljenijih vokalno-instrumentalnih sastava iz 80-tih i s početka 90-tih, ako ne i najobožavaniji uopće. Mislim da sam u dvorani 2 a.k.a. maloj dvorani Doma sportova zadnji put bio na koncertu Bronski Beata (ne pitaj me ništa...), a umjesto '86. gazila je '87. ili osma, no u tom interijeru kao da je vrijeme stalo - taj karizmatični prostor i dan-danas žestoko vuče na Moldaviju, Rusiju ili, u najboljem slučaju, Latviju. Predgrupu je najbolje ignorirati, a onda, nakon sat i pol i dvadeset i nešto godina čekanja, na scenu izlaze Oni, supersized Ian goleme guzice, s trbušinom koju je sakrio odjećom, a podvoljak bradom i Duffy Duck, koji se, ako ne računamo trbuh veličine moga, prilično dobro drži, tako da mu i dalje pojavom dominira ogromna glava.
Svirka počinje jednom od najboljih stvari uopće, a to je "Nirvana" i ubrzo shvaćam da se pjesme nižu onim istim redom kojim su posloženu na albumu Love. Ok, znao sam da će odsvirati cijeli taj album, ali baš po redu?!? No dobro, to je definitivno dobar način za lako memoriranje plej liste.
Za moje niske standarde svirka je bila odlična, ali stvar je, kao i obično, usrao razglas jer Iana jedva da se čulo. Kad bolje razmislim, možda je to i bolje jerbo mi se baš ne čini da je u nekoj pjevačkoj formi. Naravno da ne mora sve zvučati kao na studijskoj snimci (iako je instrumentalni dio prilično bio na tom tragu), no glasovne improvizacije pretežno su bile u igri zbog nemogućnosti da sve otpjeva kako treba. Prije, za vrijeme i nakon svake pjesme, ispijao je litre i litre vode, pa kad se na ekranu koji je pokretnim slikama pratio svirku pojavilo obilje iste, uzviknuo sam: "Dajte mu da pije!!!!" S publikom nije uopće komunicirao, što je također možda bolje da ne bi sve pokvario možebitnim pozdravom tipa "Helou Belgrejd" ili "Dobro veče Srbija", a pokazao se prilično autističnim izvodeći najveći hit "Rain" koji je totalno zapalio ljude, a on ih uopće nije pratio nego je izvodio sasvim nepotrebne improvizacije. No, ja sam konačno uživo čuo the best of the best of the best "Hollow Man" i sad mogu miran mrijeti, iako osjećam da imam miles 2 go b4 I sleep... No, dosta o meni, pričajmo još malo o mom omiljenom bendu... Poslije te pjesme uslijedila je meni daleko najlošija i najljigavija "Revolution" i uopće mi nije jasno zašto je to bio singl. Valjda zbog "angažiranog" (uuuuuuuuu) teksta, koji su pratili filmići s M.L. Kingom, Gandhijem i drugim junacima, što me podsjetilo na ljigavog Bonota i njegova "angažirana" sranja... Drugi vrhunac koncert je dosegnuo predzadnjom pjesmom s albuma Love - "She Sells Sanctuary", a pred kraj izvođenja spomenutog albuma, Ian se malo opustio, nekoliko puta izgovorio "thank you", nekoliko puta nešto promrmljao, a zadnja pjesma "Black Angel" bila je baš prigodna jer završava riječima "... it's a long long long goodbye...", nakon čega su se pokupili, ali tek nekoliko metara iza bine, što je značilo da nije kraj.
Vratili su se s pjesmom "Electric Ocean" s albuma (očito) "Electric", što baš i nije toliko zapalilo publiku jer malo tko za nju zna. Nastavili su provjerenom i poznatom "Wild Flower", možda najvećim hitom s električnog albuma, zatim s teško prepoznatljivom "Sun King" pa dvije koje nisam prepoznao, a možda nikad ni čuo, da bi završili s velikim hitovima "Fire Woman" i "Love Removal Machine", ne previše uspješno izvedenima. I to je bilo to. Društvo je bacilo publici što je imalo (Ian ukupno tri puta svoj zaštitni znak - def) i otprašilo u nepoznatom smjeru. Dok su ljudi urlikali "we want more, we want more!", Kaltovci su vjerojatno uživali u blagodatima jednog od zagrebačkih hotela...
Sve gore napisano treba svrstati u rubriku "samo da je srat" jer, sve u svemu, ja sam zadovoljan. Sat i pol svirke omiljenih pjesama od strane omiljenih muzičara sasvim je dovoljno da čovjek bude sretan i još mjesecima pušta kaltovske uspješnice u autu do ibera...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
