ZA DEBILČINE

Fucking finally! Stižem na zadnju kontrolu, mjesto Argentiere. Još jednom, iako su mi to rekli barem deset puta na prethodnim kontrolama, pitam koliko ima do Chamonixa – devet kilometara, još sića devet kilometara, a na satu 28:10. Tada sam uvjeren da idem ispod 30 (mogu valjda i prehodati devet kila za sat i pedeset!), ali svejedno oprezan jer znam da me čeka još 200 metara uspona i 400 metara silaska – to sam zapamtio iz Road Book-a. Kao i na svakoj kontroli, ultra (jer ovo je ipak ultra) ljubazni volonteri prilaze mi, nude mi hranu, napitke, no ja odvraćam samo: “Rien! Merci.” jer želim dalje, u cilj, u kadu, u nešto suho, u krevet... Obraćam se nekim srednjoškolcima da mi pokažu put i tek tada, na zadnjoj kontroli, uspio sam čuti Francuza kako govori engleski bez smiješnog francuskog naglaska – zato što je mali očito zaluđen reperima i savršeno skida američki naglasak: “Hey, man, just go down the street and turn right before the bridge! Go for it man!!!” OK, odoh sam into the night k’o Michelle iz “Allo, allo”... Oznaka kilometara nema, samo na check pointovima, no savršena noćna fluorescentna signalizacija pokazuje mi put u mrklom mraku – dovoljno je samo podići pogled i divovske krijesnice obasjane svjetlom moje lampe pokazuju se i na daljini od stotinjak metara. Malo se penjem, malo spuštam i nadam se da ću onih 200 metara uspona skupiti pomalo, uz lagano penjanje i spuštanje. Potpuno sam sam i vjerojatno prvi puta u životu sam u šumi ne osjećam nikakvu nelagodu ili strah – apsolutno mi je svejedno, želim samo naprijed, lagano trčkaram, čak i uzbrdice. I tada, oko ponoći druge noći, počinju halucinacije – ne fizičke, nego u glavi. U nekakvom polusnu sam sebi govorim: “Daj JOJ vode, trebaš JOJ dati vode!” Onda se osvijestim i skužim da sam ja žedan i da ja trebam piti. Toliko o sigurnosti u vezi određivanja mog spola. Polako se pojavljuju svjetla s lijeve strane, ne još samog grada, nego prilaznih cesata, što me toliko zbunilo da mi je trebalo deset minuta da uopće shvatim s koje strane dolazim u Chamonix, ali nisam shvatio kako s desne strane, a ne s lijeve. Ako radimo lijevi krug oko Mont Blanca, nismo li se trebali spuštati s lijeve strane u grad koji bi nam trebao biti s desne. Cijelu trku zamišljam trijumfalni ulazak u Chamonix s lijevog brda i ulice kroz koje trebam proći kad se spustim i sad ovo! I to me mučilo sve dok se u šumi na jednom mjestu nije grupiralo četiri, pet krijesnica, a to znači samo jedno – skretanje! I to kuda! U brdo! Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Čovjek iz organizacije govori mi: “La derniere montagne!” Ma jebite se! To ste rekli kad sam se penjao na prokleti Les Tseppes tri sata ranije. Moral mi totalno pada. Nalazim se pedeset metara iznad cilja i sad moram u brdo. Prestajem trčati, a krijesnice su sve više i više. Hvata me totalna psihoza, opet se vučem k’o zadnja krava i samo čekam kad će prestati brdo, ali ono ne prestaje. Suunto pakazuje da sam se popeo 50, 100, 150 metara... Isuse i Bože! Dosta! Stižem jedinog tipa na zadnjoj dionici i potpuno bijesan govorim mu: “They fucked us up! We’re not going to make it under 30!” Frajer ne odgovara ništa, no konačno se pojavljuje nizbrdica i dva tipa iz organizacije koji nam govore da imamo još dva kilometra. Gledam na sat – 29:32. Pa valjda mi je dosta 28 minuta za to! Ništa ja ne vjerujem tim Francuzima, dva bi mogla biti i tri i pol, pa počinjem trčati k’o sumanut, a onaj tip za mnom. U gradu me čak pokušao i stići, no moja posljednja šprica odagnala je njegove nade. Znao sam da me u cilju neće dočekati samo Ivana, nego i neki koji su odustali, samo nisam znao koji: bili su to Ferro i Šimun. Zadovoljstvo nula bodova, ne jedem ništa, ne pijem ništa, jedva govorim, izgledam k’o smrt, Ferro je istinski zadivljen ovim “pothvatom” , a ja samo želim kući. U redu, završio sam, ispod 30 je (29:46), ali ne mogu sad uživati u tome, a i može se to ići nekoliko sati bolje kad je čovjek mršaviji, uformniji etc.! Sad, dok ovo pišem, mirno mogu reći – drago mi je što sam bio, što sam završio, drago mi je zbog rezultata, došao bih opet, ali ne sljedeće godine, očito mi leže što duže trke, bez obzira na umiranje, ali da sam pronašao neki smisao, došao u kontakt s inner self, nešto sebi dokazao, postao bolja osoba and all that crap – nisam! This is just something that I like... Iako sam za vrijeme trke tisuću puta sam sebi rekao da sam idiot zato što to radim, nema veze, mislim da je vrijedilo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog prethodne rečenice. A trka je definitivno za debile, gurni glavu među noge i peglaj i tako satima... Ili danima! Alen i Saša, nemojte se uvrijediti, ali svi koji završe ovu trku mogu se okititi nadimkom DEBILČINA!
Ulazimo u auto, Ivana pali grijanje i naizgled je sve u redu, ali kad sam izašao iz auta, istog trenutka počeo sam se totalno tresti od glave do pete sve dok nisam ušao u kadu vruće vode, a uz sve me još drmao i očajni kašalj koji nikako nije prestajao... Nakon nekoliko dremčića u kadi, nešto sam pojeo i legao, a mišić na prednjoj strani desne potkoljenice, malo iznad gležnja, toliko me bolio da nisam mogao pomicati prste – mislio sam da je sezona za mene gotova... Spavao sam od 2 do 4 i 30, a onda sam se opet probudio i išao na internet gledati gdje su ostali naši junaci. Spuštali su se s predzadnjeg brda, a kiša ih je prala cijelu noć! Nedjelju smo proveli čekajući ih, Alen 41, Saša 44 sata, Terminator 42 sata. Usput sam se upoznao s onim Britancem, vjerojatno Englezom, Mark Richards se zove, išao je ispod 28 – napravio mi je dva sata u zadnja 42 kilometra!
But nvrmnd that – stvarno možemo biti sretni s obzirom na to gdje živimo – 7 dana u Chamonixu (izgovaraju “šamoniks”!) nisam vidio zgodnu curu!!! Posljedice? Tko to zna, ali muskulfiber gotovo nikakav, deset puta slabiji nego poslije Bijele Lasice, bol u ozlijeđenom mišiću popušta, manji bolovi u stopalima... Puno više znat će se na Just Pine Contestu devetogdevetogudevetsati...

Spustio sam se sa zadnjeg brda i stigao na predzadnji check point Vallorcine za točno 27 sati i točno za onoliko koliko je potrebno da se ide minutu ispod 30 kad bi se išlo linearno od početka do kraja – 11 minuta i 20 sekundi po kilometru. E tek sad sam na konju jer major usponi are no more! Dok sav mokar sjedim i jedem toplu juhu, a volonteri čine sve da budem namiren, ispitujem natjecatelje oko sebe možemo li do cilja stići za manje od tri sata. Vele mi da možeš i za dva ako si brz, ali da je naša realnost 2 i 40. Svima nam je već odavno dosta i smješkamo se jedni drugima pokazujući da svi zajedno nismo normalni... Ustajem i izlazim za jednim koji također želi U 30, vani je ledeno i kiša pljušti. Nakon doslovno pet metara hvata me takva drhtavica da ne mogu pomicati noge i vraćam se u kuću. Skidam šuškavac i mokru majicu, iz ruksaka vadim suhi šuškavac koji oblačim na golo tijelo i uvlačim u bicke, preko njega mokri šuškavac, a preko svega mokru majicu. Iz ruksaka vadim mokre tajice i oblačim ih preko bicki, pa takav, donekle ugrijan krećem trčati sedam kilometara do zadnje kontrole...

Nakon 132 kilometra počinje posljednji veliki uspon Iz Trienta s 1300 na 1900 metara – Les Tseppes. Pitam se zašto je prošlogodišnji fantom čije prolaze pratim, tri kilometra išao preko sat vremena – zato što su to tri kilometra najstrmijeg uspona na Bikčevićevoj – oko 20 % cijelo vrijeme. Vučem se nekako s noge na nogu, hvala Bogu da nema stijena nego normalan zemljani, šumski put, dok kiša i dalje pere. Check point i opet nije na vrhu, pa pitam koliko se još moramo penjati – još 140 metara visinske razlike, gotovo do 2100. Spontano mi iz usta izleti jedan “Fuck!”, ne uzimam ni hranu ni vodu, krećem dalje jer sam na knap, a uspon će potrajati još oko pola sata. Na vrhu sam potpuno sam, konačno ponovo u Francuskoj, mrak pada, kiša pljušti vodoravno zbog vjetra koji brije sto na sat. Vadim lampu, navlačim zimsku kapu i rukavice i krećem u divljački spust po mračnim blatnim stazama – jurim k’o lud, stižem ljude koji se miču u stranu, nekoliko puta padam u blato, cijela garderoba je blatnjava, rukavice, čak i broj, ali polako skidam vrijeme svom fantomu...

Nešto manje od 21 sat i 116 kilometara – stižem na drugu tranziciju – Champex-Lac (Lac=jezero) u Švicarskoj. Tu sam psihički puk’o treći put. Mislio sam da neću moći dalje. Jedva sam se dovukao, nekako uzimam svoje stvari i odlazim u nekakav podrum do wc-a. Dok sam se presvlačio, uhvatila me prva zimica i treskavica pa sam se brzo vratio na sunce, napunio bidon, pojeo juhu s nogu, malo čokolade i idemo dalje. Čeka me još maraton i devet sati fore – valjda mogu prehodati maraton za devet sati. Prvih deset minuta odlučujem hodati iako staza prolazi kroz mjesto pored jezera, ljudi mi plješću, a meni sve neugodno jer se vučem užasno. Pored jezera svirači u tradicionalnim nošnjama pušu u one dugačke rogove – traženjem fotografa postajem maneken zajedno s našim ćelavim Britancem koji me ovdje sustigao i nakon toga trčeći otišao ispred mene. Sad se treba popesti s 1400 na 1900, ali vraga! Najprije se po makadamu treba spustiti ispod 1300, pa tek onda gore – naravno da užasno pizdim, ali nema pomoći – ne mogu nizbrdo, ne mogu ravno, a pogotovo ne mogu na takvu nizbrdicu kao što je uspon na Bovine. Ogromne stijene koje predstavljaju prepreke u vidu ogromnih stepenica, a svaka je smrt za kvadricepse. Penjem se brzinom od šest metara visinske u minuti i pričam s Virginie, 42-godišnjom Francuskinjom od 1,60 i valjda 47 kila koja je počela trčati 1999! Završila je kao peta, 40 minuta iza mene jer joj nisu išle zadnje dvije mokre nizbrdice... Prema vrhu me i ona ostavlja, svi me prestižu i ja stvarno mislim da neću nikad doći na vrh (četvrto i posljednje pucanje u glavi!), a da stvar bude još bolja, počela je i kiša, što znači mokre stijene na spustu i dodatno gubljenje vremena. Na kontroli teško razočaranje – to nije kraj uspona jer iznad sebe na serpentinama vidim ljude kako se dalje penju. No nekako sam i to svladao i počeo trčati mokru nizbrdicu hrabrije no ikad – ništa posebno jer ipak nemam velika jaja, ali brže od sviju koji su me derali prema gore, prema Trientu...

Iz Courmayera krećem poprilično raspižđen, ali onako pozitivno, “I’m gonna kick your butt” attitude. Prema sljedećem vrhu od 2 tisuće i 800 metara uspona iznad Courmayera pretežno prestižem ljude, a još ih i gro prelazim na check pointu gdje se zadržavam vrlo kratko. Taj Refuge Bertone nalazi se na 77. kilometru i tu je odvaljeno nešto više od pola visinske razlike prema gore. Slijedi dvanaest kilometara trčkaranja po hrptu, a onda uspon na posljednji i najviši dvoipotisućnjak Grand Col Ferret (2537), ujedno i granični prijalaz iz Italije u Švicu, 800 metara visinske razlike u samo 4,6 kilometara. I rekao bi čovjek da si tu na konju... Moš’ mislit! Od tog mjesta do cilja ima još dve i pol tisuće prema gore i četiri prema dolje! Počinje spust od 1400 metara prema Praz de Fortu (tu već neki usput i spavaju na suncu) uz dvije usputne kontrole, a na jednoj od njih, La Fouly, drugi put pucam. Prema njoj, na nizbrdici i ravnom makadamu, mnogi me prolaze, ne da mi se više trčati, a na check pointu sjedam i polako jedem juhu, potpuno prazan i nikakav. Poslije toga odlučujem hodati deset minuta, čak i nizbrdice, a hodao bih još da se nisam sjetio da treba dobiti i Ferru i da bi se on uskoro mogao pojaviti ako ovako nastavim. Zato trčkaram prema zadnjoj kontroli prije Champexa, pa još malo ispod 1100 i onda u Champex na 1500...

Tranzicija u Courmayeru je posebna priča... Oko pola sedam ujutro ulazim u ogromnu dvoranu. Najprije svoju vreću čekam jedno tri minute dok ih drugi dobivaju odmah. Govorim si “ne pizdi, ne deri se na ljude, to su volonteri, ovo je klasična nadrkanost nakon neprospavane noći, dvanaest sati trke, umora, gladi...”. Dok čekam okrećem glavu i pogled mi zastaje u velikoj prostoriji iza mene – a tamo se odvija, Šimun je to izvrsno nazvao, bitka za ranjenike! Dvadesetak frajera već tu leži na stolovima za masažu. Doslovce se smijem prolazeći kroz tu sobu misleći si “frajeri zakaj ne odustanete – imate još devedeset! kilometara, a već ste koma teška...” Odlazim do wc-a na presvlačenje i NE MOGU VJEROVATI da postoji samo jedna kabina u koju ulazi neka baba umjesto da pusti mene, ne vidi li da sam u trci, dok se presvlačim moram braniti svoje prvo mjesto u redu, a kad se konačno dočepam kabine, imam što vidjeti – fucking ČUČAVAC!!! Baš me zanima kako će oni ranjenici rasturenih kvadricepsa ovdje obaviti ono što moraju, moji su k’o novi i baš me briga, ali naravno da nema ključa i naravno da debili ne kucaju!!! Čudo da nije došlo do incidenta... Ne možeš vjerovati – organizacija fenomenalna, vreće složene po brojevima, masaža, tuševi, hrane i pića što i koliko ti srce želi, ali jedna wc kabina s čučavcem!!! Moglo bi se reći - k’o da ne znamo Talijane... Zemlja je Italija, ali svi pričaju francuski i to je područje gdje dominira francuska kultura...

Suprotno crnim prognozama, na startu je lijepo, toplo i sunčano. Mene drma lagana temperatura uslijed lagane prehlade poradi zadnja dva hladna i kišna dana. Padaju zadnja fotkanja, slušanja patetičnih govora na više jezika, tipa “svi koji su na startu već su pobjednici”, fuj, bljuv, ne serite više i pustite nas! Mistera Nadrkanosti strašno živcira ta gomila koja mu se mota po nogama. Sad mi se tu guzite, a poslije ćete svi krepati, suckers! Na prvom pišanju prelaze me Ferro i Saša, kojeg kasnije sustižem, pa kroz “naše” selo Les Houches (Lezuš) prolazimo zajedno, kao i na prvom brdu, gdje, također pišanja radi prelazimo ćelavog Britanca kojeg smo svaku večer viđali u Chamonixu kako trči. Eto ti sad tvoje glupo trčanje uoči trke, pikzibneru! Kasnije se ispostavilo tko je u stvari pikzibner od nas dvojice... Na spustu ostavljam Sašu, a na putu prema sljedećoj kontroli, na uskom šumskom putu uzbrdo gdje se napravila hodajuća kolona, tri čovjeka ispred sebe u mraku primijetim Ferru i tad počinje meni jedan od najdražih događaja cijele trke – Ferro i ja pričamo i dovikujemo se cijelih pola sata dok svi ostali šute nemajući blage veze o čemu pričamo... U selu Les Contamines na 25. kilometru kompletno ludilo – prolazimo kroz uski špalir dugačak oko sto metara, a ljudi plješču i urlaju najglasnije što mogu dvadeset centimetara od nas!!! Čovjek ne može izdržati da ne umre od smijeha. To je ujedno i prva kontrola s hrpom hrane, fantastično privlačnom atmosferom i rock bandom koji praši, tako da bih tamo najradije ostao. To je zamka u koju su mnogi upali, a Ferro i ja nastavljamo brzo, prešavši u boksu pedesetak tipova. Jedino što mi muti zadovoljstvo je što za prolazima tipa koji je prošle godine išao 29:08, što sam imao zapisano na papiriću obljepljenim selotejpom, zaostajem sve više i više...
Tada krećemo na prvi baš veliki uspon, 1300 metara u plus na prvi dvoipotisućnjak! Na jednoj međukontroli Ferro se ostaje presvlačiti, pa ostajem sam od naših, okružen stotinama natjecatelja. Tu nastaju i nezaboravne slike – kad se na nekoj od uzbrdica okrenete, stotine krijesnica kroz mrak mili za vama... Taj uspon prolazim relativno bezbolno, no poslije njega slijedi spust od 1000 metara te još jedan uspon na dvoipotisućnjak! Ovaj put namjerno idem sporo, s noge na nogu, znajući da nije posljednji prije tranzicije jer nakon još jednog spusta od petstotinjak metara slijedi “završni” uspon na treći dvoipotisućnjak – ovaj puta ne idem namjerno sporo, nego zato jer brže ne mogu! ubilo me ovih tri soma uspona, prvi put pucam u glavi, uvjeren da do cilja više neću potrčati... Ali, naravno da se situacija ijenja dolaskom na vrh – očekuje me dva Sljemena silaska, noge na nizbrdici zaboravljaju odvaljene uzbrdice i lagano trčkaram prema Courmayeuru i zori. Na livadama (skijaškim stazama) koje smo prolazili naišao sam na jedino mjesto u 158 kilometara gdje sam posumnjao u oznake što ih je postavio organizator. Naime, vjetar je odnio svjetleće trake, tako da su na stazi ostali samo tanki stupići za koje su bile zakačene, a koji se teško primjećuju u mraku, no rađanje novog dana (uz nadu da sljedeći neću dočekati na stazi) odagnalo je sve sumnje i otkrilo moj prvi cilj u daljini, gdje me čekaju suhe stvari i hrana. Mnogo hrane...