iratnemok

REFERENDUM

2012-01-20T18:37:00.000+01:00

Otkad je izvjesna postala situacija u kojoj će se glasati za ili protiv ulaska u Europsku Uniju, siguran sam da ću glasati protiv, no posljednjih sam se dana predomislio. Čemu uopće glasati kad će rezultat biti: a) za, b) biti namješten da bude za ili c) biti protiv, ali budući da svaka hrvatska politička opcija koja ima izgleda biti na vlasti našu budućnost vidi jedino u EU (jer valja se uvaliti u još bolje plaćene europske fotelje), onda nema smisla pljunuti još hrpu para za novi referendum sljedeće godine. Zato vjerojatno neću gubiti vrijeme pa se neću ni pojaviti. Sljeme, here I come!

Zapravo, ne sjećam se kad sam zadnji put bio na izborima jer ionako nemaš za koga glasati, otprilike isto kao i u Americi. Republikanci ili demokrati? Isto govno! HDZ ili SDP ili koalicija? Ako se netko možda nadao da nisu isti, dovoljna je samo bila izjava gospođe MINISTARKE vanjskih i europskih sranja da ne bumo dobili penzije ako ne glasamo za. Za mene, jedna od najskandaloznijih hrvatskih političkih izjava ikada!

Najbolja opcija? Kamper – selidba – Sljeme…

MEDOTREK 2012.

2012-01-16T22:43:00.003+01:00

Kakav motha' fuckin' Medotrek!!!
Kakav rječnik, profesore!!!
Kako dobro, inteligentno i perfidno postavljena staza!!!
Pećot i Sablja „odradili“ svoj šesti ultra trek na Medvednici!!!
Jelena konačno negdje pobijedila!!!
Kakvo savršeno vrijeme!!!
Što kaže moj kolega Nenad M., koji je u subotu skinuo svoj trekerski junf, po fotkama i sretnim licima najbolje se vidi koliko je bilo dobro!!!
Zašto onda „samo“ tek nešto više od 200 ljudi? Odakle to „prokletstvo“ Medvednice? :D Various reasons, my friends, various reasons… (hrvatski: verijs rizns, maj frends, verijs rizns…) Zima je i mnogi baš nisu u treking modu. Zagrepčanima Medvednica nije toliko atraktivna jer su svi bili gore puno puta i misle da su sve prošli. Nezagrepčanima je još manje atraktivna, šta, neko tamo pitomo brdo kraj Zagreba, a s druge je strane vjerojatno najteža za orijentaciju jer ima mali milijun puteva koji jesu ili nisu na karti i ultra je uvijek turbo brutalna, tako da oni koji nisu odavde, osim ako su orijentacijski stručnjaci poput Andraža ili konjine poput Brajkovića, nemaju previše šanse ne za pobjedu, nego završiti utrku. Meni je Medo oduvijek najdraži trek, adrenalin me još uvijek puca na najjače i samo bih o tome pričao i sad ću napisat' 17 stranica...
Još jednom je Cim Šim-un, u jednoj osobi Veliki i Dragi Vožd treking pokreta u Hrvata i šire, pogodio u sridu sa score (skor) forom na Medvednici. Naime, taj sustav, pače i sistem, a Boga mi i koncept, svako trekalište, pogotovo ovako razvedeno kao što Medvednica jest, održava uvijek novim i svježim jer su kombinacije doslovno bezbrojne. Ako mislite da pretjerujem, pitajte nekog matematičara da iskombinira, permutira ili kako li se sve zovu i ne zovu te matematičke izmišljotine, maksimalan broj kombinacija skupljanja kontrola pa ćete vidjeti da se njihov broj mjeri u milijardama, bilijunima, a možda i trilijunima. No, kad je broj kombinacija tolik, onda se mnogima dogodi da prekombiniraju (prekombinuju) i onda dolazi do problema, nedostatka obaveznih točaka, odustajanja, DNF-ova…
Na početku, iako je gore već hrpa baljezganja, moram reći dvije stvari, pri čemu one nisu zvezda zvezda. Prvo: ovi linearni izvještaji s utrka još odavno dojadiše: a) Bogu, b) ljudima, c) dr. Radiću, no skriboman u duši i srcu poput mene mora ovo staviti na „papir“ jerbo pamćenje u mojim godinama rapidno kopni, a želim se za koju godinu sjećati što sam sve na utrci prišao i s kim, iiiiiiii drugo: već je iz gornjih redaka vidljivo moje oduševljenje utrkom, ali ono ne proizlazi iz zadovoljstva plasmanom, nego prenosim ono što sam osjećao za vrijeme utrke.
Ili prije utrke? Kad sam u četvrtak navečer saznao da je karta objavljena, rekoh da ne znam šta je gore: smisliti idealnu trasu neposredno prije utrke u jebenom cajtnotu s pedeset ljudi na leđima kao 2010. ili noć s čevrtka na petak provesti nad kartom kemijajući oko šesnaest različitih pretumbacija, a petak, umjesto odmora, provesti tražeći nepoznate lokalitete s karte po brdu. Tako smo Mario K. i ja najprije čekirali Ravno (ko mu da ime da mu mamu) – pun pogodak! te pola puta između skloništa Mrzlak na stazi 1M i Zavurta – totalni promašaj! Za vrijeme te lagane šetnjice, na svakoj sam se uzbrdici osjećao prilično jadno, satran Mrak kombinacijom (pogotovo onim duplim kolom od kojeg me još listovi bole-čača ga zakarto ko to izmisli!), misleći šta će tek biti sutra kad krene utrka. Apsolutna šiza držala me cijeli dan, a onda je, kad sam finalizirao put, potpuno iščeznula, tako da sam spavao k'o beba, vjerojatno podsvjesno predosjećajući da će sve biti ej ou kej! Sjutradan je izostala i nervoza prije utrke, čak sam nekoliko sekundi na start i zakasnio… Inače, ultimativni šampioni Bojan i Andraž, otac i sin, šeretski i kulerski dolaze tek nekoliko minuta prije no što je utrka krenula. Sinko kaže da do tri ujutro nije zaspao zbog bojazni da mu stari ne popali kartu i otkrije redoslijed kojim će obilaziti kontrole, a tata veli da će on ionako skupljati sve jer je to najjednostavnije…
Onda je krenulo, nešto se pomaklo, Belan je okupija Đavole… Ne, ipak nije to! Dosta čudan trekerski start. Ono što je uobičajeno je da se neki odmah sa starta sjure k'o konji, a drugi krenu lagano, dočim je pretty much i vrlo neuobičajeno što su se svi razbježali u raznim smjerovima, jedni niz Bijeli spust ili ispod žice prema Šumarevu grobu ili Danjki, drugi prema sjeveru niz staru sljemensku žičaru, treći prema Brestovcu i Ceru, a četvrti, peti i šesti tko zna kad i tko zna gdje… „Moja“ grupa, koju odmah na početku obavještavam da se „borimo“ za četvrto mjesto jer će ispred nas sigurno biti Andraž, Lino i Bojan, spušta se ispod sidra, obrnutim KoloTure-om po snijegu, stepenicama do ceste, cestom do Grofice i dalje makadamom. Bojan nam bježi, a grupacija SAJCK(O) (čitaj: sajkou – Sablja, Alen, Jazz, Carin, Kiki) gonja ga na spustu prema Šumarevu grobu, gdje sustižemo Anu P. jer su ultra narodne herojke krenule pet minuta ranije, koja prije mostića ostavlja ruksak budući da je Šumarev grob slijepa ulica (osim za Bojana). Prolazeći pored Ane, dobacim joj da ćemo joj ruksak baciti u potok, a ona će: „Šivak, neću ti ništa reći jer te Bog već dovoljno kaznio!“ :D
Odavde Bojan odlazi u nepoznatom smjeru, a SAJCK-o prema Donjem Mrzljaku, dok ja glasno tugujem za točkom 50 na križanju potoka desetak minuta ispod nas, za koju je lobirao i Sablja i na kojoj sam bio dva dana ranije u sklopu proučavanja staza za Mrak kombu, ali je se odričem ne želeći dovesti u pitanje završetak utrke u limitu. Još se nisam zagrijao i dosta mi je glupe nizbrdice, ali ubrzo prestajem o njoj razmišljati jerbo mi misli počinje zaokupljati prva obavezna ultra točka, koju je Šimun postavio na lovačku čeku ispod staze do koje vodi okomita pogibeljna nizbrdica, zbog čega ga, uobičajeno, psujemo… Unaprijed žaleći one koji su odabrali obrnuti krug i koji će se ovdje naći po mraku, nekako se spuštamo do kontrole i vraćamo na stazu, a tada iz naše male skupine otpada C(arin) jer je nakratko krenuo svojim putem pa SAJK-o kreće prema Gorskom zrcalu, krateći serpentine. Iako je vrh Ravno sa suprotnog brda izgledao jaaaako daleko, od Gorskog do kote 550 (druga obavezna), iako na divljaka, treba nam manje od 15 minuta, ukupno sat vremena od starta, a budući da je to 25 minuta bolje od mojih projekcija, definitivno se odlučujemo pokupiti najvredniju neobaveznu kontrolu na Maloj črešnji, koja nam nosi 120 minuta bonusa. S Ravnog izlazimo na makadam za Gorščicu, s njega se skidamo po stazi koje očito nema na karti jer izlazimo na 1M tamo gdje ne bismo trebali, ali prepoznajemo gdje smo pa nas Sablja suvereno vodi do kontrole. Slijedi povratak po hrptu do skretanja za Kulmericu, a tamo susrećemo prve ultraše koji su odabrali malo drugačiji start (prvo Zagorje pa natrag gore), a uvjerljivo ih predvodi nabrijana Zagorka, a za njom Vukelić, Vlainić, Pajo, Benović, Paula, Pandža, Androić, Bojan… Konačno prvi put dolazim do te famozne „partizanske“ čeke (Šimun, je.ote četvrti kat!!!) i treće obavezne točke, gdje se krajcamo s knežijsko-durmitorskim vitezom Krešimirom, a onda stvar u svoje ruke uzima Stručnjak Noina SabljArka, koji nas instinktom psa tragača i iskusnim laganim trkom od 6:15/km (koji Alen i ja iza njega oponašamo) vodi kroz ograde, potočiće, šumice i mostiće do ulaza u PP Medvednica sa Zagorske strane (Pila). Majke mi ako sam ja za to vrijeme znao gdje sam :D Slijedi kratak uspon po markaciji, odvajanje za rampu koja nosi 70 nagradnih minuta te spust na makadam i njime uzbrdo prema kamenolomu. Iznenađuje me što nakon više od tri sata i dalje lagano trčim čak i uzbrdo i samo čekam kad će ta kriza i jad što vreba na ultrama. Vrijeme je savršeno, taman malo iznad nule pa je zemlja stvrdnuta i nema blata, a nije potrebno ni puno robe (samo majica s dugim rukavima i tajice, rukavice i kapa su, naravno, for sisiz end wusiz) niti puno tekućine. S kamenoloma se prilično strmo, ali puno blaže od UPRI dionice, dižemo prema Pisanoj bukvi i stazi 49. Tu zadnji put vidim Alena, Sablja zaostaje, a Jazz je dovoljno blizu da mu se izdaleka derem kuda treba skrenuti, no i njega ostavljam poslije prelaska makadama za Markov travnik/Oštricu. Do križanja staza 49 i 41, četvrte obavezne, znakovite G točke, jezdim sam pa dalje do Krumpirišta, gdje griješim i završavam dvjesto metara iznad podnožja Crvenog spusta i staze 41, no nisam ni najmanje ljut na svoju poslovičnu glupost jer se osjećam kao da je utrka tek počela i debelo sam ispod projiciranog vremena na tom dijelu staze. Oko točke 3 (donja stanica žičare što završava na Vidikovcu) i kasnije, dok trčim stazom 41, susrećem hrpu dobro raspoloženih planinara i bio bih ljubomoran na njihov lagani tempo da mi ne ide tako lagano, što mi je i dalje turbo čudno jer se dan polako bliži kraju. Na Bistranskom sedlu se mimoilazim s biciklistima Vukodlakom i Berom, odakle krećem prema raspelu na stazi za Bistru, točki kojoj se nisam nadao, a nosi 80 minuta bonusa. Vraćajući se s nje, primjećujem da nije potrebno ići opet na sedlo, već kratim na sam hrbat Medvednice prema Osrenki (peta obavezna točka), gdje ponovo lovim Sablju i otkud zajedno nastavljamo prema koti 707 kod Risnjaka, usput susrevši Ivku i Torbu. Kod kote 707, hrpa planinara dolazi iz rupe i Pašerovog prevjesa (e, crni Šimune :D ) i točno se sjećam da je 4:51 jer im govorim da imaju još 39 minuta do limita. U domu ubadamo mineralku i nastavljamo devetkom prema Zavurtu (šesta obavezna). Požurujem Sablju ne bismo li se u Veliki potok spustili za dana, no mrkli nas mrak hvata baš kad smo se sa Zavurta vratili na devetku. Sad vidim da je bolje da smo se vratili istim putem do makadama ispod Risnjaka i otamo zapičili na Mrzlak, no onda ne bismo doživjeli potočku avanturu. Sam silazak u kanjon i nije tako strašan, ali dolje nismo bili sigurni na koju stranu da krenemo jer je djelovalo kao da je to neki manji potok koji će se uliti u Veliki, a opet, dovoljno je velik da bude na karti, no nema ga, a i sam teren sugerira da smo u pravom potoku. Nakon kratkog vijećanja hoćemo li nizvodno, uzvodno ili direktno uzbrdo prema stazi 50, krećemo uzvodno. Čak smo i stazu pronašli, no uspio sam Sablju uvjeriti da se vratimo u potok, iako je to, izgleda bila ona staza koju trebamo, dakle, potez za notes! Potok je polako, zbog granja i stijena, postajao sve teže prohodan, no nije nam bilo druge, nego nastaviti, sve dok Sablja opet iznad potoka nije ugledao stazu, no ja sam tvrdoglavo nastavio. Fora mi je scena gdje mi Sablja sa staze najavljuje da je ispred mene slap, a ja, idiot, umjesto da se s njim šećem po stazi, ispenjavam slapove. Naravno, noge su mi potpuno mokre, no uskoro smo obojica na stazi kod lovačke čeke, odakle kreće brutalni uspon prema jedanaestici i još brutalnije kraćenje na 1M i samo sklonište Mrzlak (sedma obavezna točka). Vrijeme i nije toliko loše – 53 minute, nasuprot zamišljenih 45. Kod mene i dalje nema znakova krize, na Brebaku (osma i zadnja ultra obavezna točka) smo in no time za točno šest i pol sati. Dok Sablju nagovaram da se spustimo u potok na račvanje staza 55 i 55a i 60 nagradnih minuta upravo iz te rupe dolazi Benović i ubrzo iza njega Pajkan. Vidim ja, a vide i oni da neće stići obići preostale tri obavezne ter odustaju od Zavurta i stižu u cilj točno u 8 i 30 za top 10! Bravo!
Tu se opet rastajem sa Sabljonijem. On će prema Ceru, ja direktno u potok pa stazicom prema račvanju potoka i kontroli koja nosi 60 minuta. Taman kad su mi se noge malo osušile, opet gazim po potoku i opet sam mokar, al što bi reko Osmić Edo, ko ga .ebe, nou sikiriki, sikiriki, nou, nou, 7 sati je i sitno, a ja se dokopao 60 minuta bonusa i onda...
Eeeeeeeeee, onda je počelo... Još od kamenoloma u Kraljevom Vrhu pa sve do Brebaka pitah se kako to da mi je tako lagano, švercam li se ja možda, jesam li možda trebao brže... No, kad je počeo legendarni sljemenski Put u nebo, koji definitivno spada u kategoriju zagorskog „UPRI“, onda sam dobio ono po što dolazi i za što se trka svaka mazohistička lujka iz ekipe „always ultra“, samo za taaaaaaaaaaj osjećaaaaaaaaaaj, a to je onaj potpuni raspad sistema, totalna nemoć, ono što je Babić nazvao plačipičkastost, ako se dobro sjećam, tako nešto... Bože mili, kraja mu nema, staza satkana od prirodnih stepenica koje čini korijenje okolnih stabala. U jednom trenutku krajnje nemoći okrećem se prema osvjetljenom gradu da bih kao uživao u neprocjenjivom pogledu, a u stvari, pogled mi je samo izgovor da se odmorim nekoliko sekundi. Nakon tih petnaest prestrašnih minuta u bakica modu, čak lagano trčkaram po platou i po onim uskim stazicama 55-ice, konačno sječem makadam i krećem u podnožje, za mene u ovom stanju, baš pravog diva – Cera! Taj je direktni uspon na divljaka prestrašan kad si svjež ako ideš punom snagom, a ovo... Na tom mjestu sam bio na duplom kolu Mrak kombe prije dvije godine kad sam Dejvu rekao da sam već mrtav, a još se na Cer moramo penjati, ali to nije bilo ni približno stanje slično ovom. Uglavnom, teško je to, čak i nemoguće opisati, paklenih 10 minuta na -2 Celzijanera. Buljim samo pred sebe, korak po korak, ne usuđujem se pogledati gore jer su obrisi kraja ovog uspona predaleko. Pred kraj uspona ugledam lampu, znam da to može biti jedino Sablja, ali svejedno pitam. On odlazi i viče „Upriiiii!“, a ja maštovito odgovaram „Upriiiiiiiiii!“. Ne mogu vjerovati da sam gore, moja sedamnaesta kontrola! Vadim kartu i gledam isplati li mi se ići u bolnicu Brestovac jer nosi samo 20 minuta, ali ipak odlučujem ići jer se od nje namjeravam dići direktno na cilj. Dok lagano trčkaram s Cera, vidim nekog kako lagano hoda ispred mene. Ne mogu vjerovati da je Sablja baš toliko spor. I nije, to je Bojan, susrećem ga pred kraj utrke, opet kao i 2010. i opet bez obaveznih kontrola. Zovem ga da ide sa mnom na Brestovac, ali to je već pokupio. U prvoj prostoriji nema konrole, iako tako piše u uputama. Obilazim sve prostorije, kružim oko bolnice, vrijeme curi, ja pizdim, zovem Šimuna, ne javlja se.
Ono što me fascinira čak i u ovim teškim trenucima je da još otkad sam ostao sam u mraku, u potoku, oko Brestovca, ne osjećam ni trunku straha, dok bi mi u nekom vlastitom samotnom aranžmanu na tim mjestima bilo prilično neugodno. Kružim ponovo i naletim na kontrolu ispred naznačene prostorije. Tu sam prošao već dva puta, ali sam osvjetljavao unutrašnjost, a ne vanjske zidove. Ostalo mi je 18 minuta. Odlazim prema istoku do žica stare žičare i penjem se ispod njih do makadama. Najradije bih sjeo i odmorio se nekoliko minuta, ali na knap sam s prvim limitom. Zadnje kapi mineralne ubacio sam u sebe prije Cera. Tjeram se jer znam da imam još 15 minuta. Prelazim makadam. Prolazim 10. stup. Spajam se na stazicu iznad njega. Ona me dovodi do staze Jutarnje lige. Cesta je na 50 metara. Prelazim cestu. Na ligi odavde imam oko 6 minuta. Na satu je 7:50. Znam da ću se dovući do cilja za 8 sati, ali samo uz brzo hodanje pa se ponovo tjeram. Konačno kraj uspona i malo ravnine, čak i kratka nizbrdica. Konačno gornja stanica žičare. Uz stepenice si pomažem vukući se za onu debelu špagu između stupova. Kraj stepenica. Onda se ponovo vučem za slične špage između stupića na stazi prema vrhu. Prolazim pokraj Zlatnog medvjeda. Žana s platoa upitno viče „Kristijan“? Nisam u stanju odgovoriti. Ulazim u cilj i sjedam. Čujem da sam blijed k'o krpa. Trpam u sebe iVshin kraš ekspres, litru mineralne, tri čaja, proteinsku pločicu koju nisam pojeo za vrijeme utrke i litru čokoladnog mlijeka i za čas sam skroz ok. NE-NAD-JE-BIV osjećaj, totalno savršenstvo i nirvana. I love this game!!!
Za one koji su šokirani korištenjem kofeinskih gelova i priznanjem te rabote pred milijunskim auditorijem, na ovoj utrci moj doping bješe: pola litre izotoničnog napitka, pola litre obične vode, litra mineralne, jedna tabletica Enervita i dva obična gela. Hrana nula bodova.
Već dva dana trpam u sebe ogromne količine hrane i tekućinu svih vrsta, a usnice su mi i dalje strašno suhe. Ovaj trek koštat će me bilo kakve šanse za medalju na Mrak kombi, ali vrijedilo je ubiti se na Medotreku. Ovaj trek koštat će me i oklade s Trsom da ću ga dobiti 8:0 na Mrak kombi, ali isplatilo se ubiti na Medotreku.
Isplatilo se ubiti na Medotreku točka!
Kao i revolucija, Treking liga jede svoju djecu. Pogledajte brončanog od prošle godine, fali mu jedna kontrola. Pogledajte srebrnog, kronično mu treba odmor. Pogledajte pobjednika, ubiše ga leđa. Pogledajte pobjednicu, satralo je. Teško je i gotovo nemoguće ganjati ligu dvije godine u nizu. Ja sam pokušao prve dvije. U trećoj sam puk'o nakon dvije utrke i nije me bilo nigdje sljedeće dvije i pol godine. Kad bih vratio vrijeme unazad, učinio bih isto za istu cijenu. Toliko volim treking.
Miles to go before I sleep.
Woods are lonely, dark and deep but I have promises to keep.
Do stote ultre. 30 done/70 to go!

PRAG

2012-01-10T14:38:00.001+01:00

Mda... Prag... Europska Unija... Bože, pomozi...

Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo najviše kilometara autocesta po broju stanovnika. Što više kilometara, više novčića u džepićima naših političko-poduzetničkih profitera-rasprodavača Hrvatske. Jasno mi je zbog čega mi Hrvati imamo tako dobro sređene autoceste. Isti već navedeni razlog plus što ljudi imaju posla. No, činjenica je da od bilo kojeg mjesta u Hrvatskoj (osim krajnjeg juga) nemaš 50 kilometara do auto puta, a kad izađeš na njega, cesta je tip-top u bilo koje doba godine (zato i jest skupa, screw vinjete) i vodi te do svih granica osim južne, a i to što nema The Mosta možemo zahvaliti našim pogrebnicima iz Unije.
Čemu ovaj introdakšn? Pa evo zato: lijepo autoputom dođeš do bratske nam i europske Slovenije i onda lijepo, po europskim navadama, kupiš vinjetu (pridodaš odmah i onu za Austriju) i onda lijepo očekuješ da ćeš se voziti k'o car do Češke. Al ne kaže se džaba „idi vraže di te traže“, a kad si krenuo na put u bratske europsko-jugoslavensko-habsburško-austro-ugarske pokrajine, Boga mi, tražio si vraga. Jerbo, iako si se prelijepim hrvatskim autoputom dovezao do Slovenije, sa slovenske strane istog nema, nego se voziš po staroj cesti, iako si vinjeturinu ponosno nakeljio na šajbu. Kad se konačno dočepaš onoga što si platio i auto se taman zalaufa, skužiš da ti je više vremena trebalo da odljepiš i naljepiš to govno nego što si se vozio po onome za što ti je ona bila potrebna. Onda lijepo prijeđeš našim draaaagim i starim prijateljima Austrijancima. Eeeeee, tamo se odmah nastavlja autocesta, sve je divno i krasno, ali wc je pola evra. Četiri osobe-dva evra! Nije dosta što su nas stoljećima maltretirali, isisavali iz Dalmacije i Istre sve što su mogli, što su skoro polovica Hrvata klijenti njihovih pljačkaških banaka, nego, buraz, plati još i wc. Plaća li se na hrvatskim autocestama wc? Ali, sve ok, nismo škrti, nije bed, autocesta je super, ne žalimo se, no, kad prođeš Beč, na scenu stupa gospodin Štangasinger-„što b' ja gradio autoput dalje od Beča prema sjeveru, jebe se men' za budale koji idu prema Češkoj“ i tako ti ostaju dvije opcije. Direktno gore prema Brnu starom cestom i onda autoputom prema Pragu ili dijagonalno, preko Znojma, kraćim putem, ali dužom dionicom po staroj cesti. Odabrasmo mi Znojmo, mjesto gdje sam ručao kad sam na maturalcu '89., baš na 18. rođendan išao iz Praga prema Beču, kupismo i treću vinjetu ter krenusmo. Bješe to greška. Jedna traka s jedne, druga s druge strane, a kamiona nebrojeno, više od osobnih automobila. Naime, blagostanje u EU je toliko da i u europskoj Češkoj, kao i u neeuropskoj Hrvatskoj, prijevozničke firme štede na vinjetama/cestarinama i masovno se voze mimo autoputa, stvarajući ogromne gužve usporavanjem prometa i izazivanjem nesreća, što se na našoj cesti i dogodilo čim je prhnuo snježić. Nakon otprilike dva sata taljiganja i stajanja u koloni – češka autocesta! Majko mila! Da mi je netko pričao, ne bih vjerovao. Kad si u desnoj traci, imaš osjećaj kao da se voziš po nekadašnjoj betonki prema Samoboru ili danas od Sesveta prema Kraljevcu, svakih tridesetak metara je prekid između dvije ploče, a cesta je puna rupetina. Kad voziš 120, volan trese k'o lud!
Evo ja baš namćor, pravi Hrvat, mrzim sve i ništa mi ne valja, ali moram reći da je Prag stvarno lijep. Nešto kao Zagreb puta deset. Kad se popneš na Hračkane, nije kao u Zagrebu s Gornjeg grada, otkud vidiš stare krovove samo do Glavnog kolodvora, nekoliko kilometara prema Črnomercu i Kvatriću, a dalje socijalističke tvorevine, nego kao da je veći dio Praga baš stari grad. Ulice su lijepe i sve super. Ono što me najviše fascinira je kako je gradski prijevoz super riješen: metro, bus i tramvaj, koji vozi brzo jer auti skoro nigdje ne idu po tračnicama.
Moj dio grada bio je unutar Prahe 10, točnije hotelčić u sklopu sportskog kompleksa kluba Slavia, tako da sam čak jednom i „trenirao“ po atletskoj stazi AK Slavia, koja se nalazi uz bezbroj pomoćnih igrališta nogometnog kluba, nedaleko od samog stadiona. Na klupskim prostorijama je ogromna slika Vladimira Šmicera, najveće legende kluba. Slavia je jedini češki klub za koji je nastupao, a najveći dio karijere proveo je u Liverpoolu. Uz Klinsmanna, Nunota Gomesa i onog pederčine francuskog rukometaša Henryja, jedini koji je zabijao na tri različita europska prvenstva...
Ali, brate, masovni turizam u centru ubija... Uvijek se žalimo da naši Dalmatinci žele tijekom turističke sezone zaradit' za cijelu godine, da deru s cijenama, da ovo, da ono... Ma, nek zarade što više mogu dok mogu jer kad vidim ove Čehe... Raspon od teškog prodavanja magle do ciganluka težih proporcija. Npr. platiš hotel s četiri zvezde zvezde, a oni ti naplaćuju parking po danu. Iso miki! Cijene u gradu su ubitačne, a čak još nisu ni prešli na evrad! Ok, razumijem to, hrpa turista pa im otmi kad su glupi, em što troše em što uopće dolaze :D Da na svakom govnarskom suveniru piše Prague ili Praha, to je razumljivo i uobičajeno, s onim majicama Chech Drinking Team su već dosadni, ima par fora majica, a daleko mi je najbolja, razume se, Chech Me Out :D Ali prodavanje magle... Te u ovoj kući je prespavao Mozart kad je bio u Pragu (čovječe, kao da mi ljude vodimo u Remete i pokazujemo im kuću u kojoj je prespavao Franz Ferdinand prije nego što su ga probudili riječima iz onog vica o klincu koji je poželio biti princ: „Ustaj Ferdinande, moraš u Sarajevo!“) te na ovom groblju je pokopan Kafka te u ovim hodnicima je lutao Jozef Ka dok ga je vozala K&K birokracija (zapravo, samo K bez &K, ali nema veze, ka und ka zvuči puno bolje, a najbolje „kakanija“ – izmišljotina bucka Krleže, od stare Leposave muža)...
Najveći praški misterij od svega mi je već 22 godine (otkad sam ga prvi put vidio) ona crkva s astronomskim satom, orlojem ili kako li se sve ne zove taj drekec. Majke ti mile, to nemoš vjerovat, svaki puni sat skupe se ljudi i bleje gore valjda 15 minuta prije nego što predstava počne i kad konačno krene, helouuu, mislim, kakvo je to jebeno sranje?!? Kosturko navlači zvono, ostale lutke kimaju glavama, otvore se dva prozorčića s kojih se ukazuju retardirane lutke apostola, a sve traje maksimalno pola minute. Kad misliš da je gotovo, s tornja se oglasi trubač u nekoj starinskoj odjeći i ljudi mu plješću i deru se kad završi, a on mahne koji put i to je to i TAKO SVAKI JEBENI PUNI SAT!!! Anfakingbilivbl!!! Ono što mi je enigma jest kako to da baš svaki put ljudi plješću i viču tom trubaču kad završi sa svirkom, nije valjda da to piše u turističkom vodiču pod „Upute za ponašanje prilikom zurenja u debilni astronomski sat“ ili nije valjda da je u publici uvijek netko kome to nije prvi put ili nije valjda da je tamo uvijek neki animator koji povede galamu.
Sve u svemu, kad to vidim, još više mi je žao što smo cijelu Hrvatsku rasprodali i što ćemo sve svoje prepustiti jer mi smo za Češku i za veći dio ostatka svijeta stvarno raj na Zemlji…

"STRUČNO" IZDRKAVANJE

2011-11-09T20:12:00.002+01:00

Kao što je poznato ili nije, a i kog boli ljoljo, “profesori” pa čak i povjesničari i gejografi, povremeno moraju pohoditi “stručna usavršavanja” u vidu predavanja, seminara, (automehaničarskih) radionica… Većina im hodočasti radi potvrda koje nitko nikad nije provjeravao, a neki naivci, jer ljudi su naivna bića, ponekad se ponadaju i nekom poučnom i(li), ne daj Bože, zanimljivom predavanju jer ipak nam ista drže profesori s faksa, doktori znanosti, magistri, docenti, vunderkindi znanstveni novaci s instituta za zgodovino, gubljenje vremena i prodavanje magle… Ali vraga, zanimljivo bude možda svako deseto, što je super kad si na dvodnevnom seminaru od jutra do mraka radi jednog bilo čijeg vremena vrijednog izlaganja. Ok, zato postoje eskiviranja, nedolasci, ljudi koji će ti podići potvrdu, treninzi u vrijeme nezanimljivih stvari. Većina tih doktora i inih titulaša i dalje misli da powerpoint preze služe za gomilanje teksta na slajdovima i čitanje s njih, iako povjesničari i gejografi, bez obzira koliko blentavi bili, ipak znaju čitati. Mislim ono, već i djeca u školi znaju koliko teksta smije biti i da se ne čita. No, može i gore… Naime, na zadnja dva predavanja, predavači su ČI-TA-LI. Da nisam bio, ne bih vjerovao. S tim da je prvi, ajde, barem imao prezentaciju, slike, karte, ali je ČITAO tekst, dok se vrla predavačica, novoskuhana doktorica, žena s dva fakulteta, lijepo nalaktila, stavila pred sebe tekst i udri čitat 45 minuta… Majke ti ga spalim, stvarno im svaka čast na njihovom radu, proučavanju dokumenata, analizama, sintezama, pipama mandarinama, ali to je, majke mi, previše!!! Pa jebote, da u školi klincima čitaš tekst iz knjige samo dvije minute, pojeli bi te, a da ne govorimo da ti dođe neka inspekcija na sat, a ti čitaš iz knjige 45 minuta, e to bi bilo zabavno… Uglavnoa, ja sam jučer bio u šoku i nisam mogo vjerovat da se to događa! Jebote, ono, ak dolaziš pred sto ljudi, daj se pripremi za jebeno predavanje!

Nemreš bolivet, nemreš bolivet, nemreš bolivet,

I gdje su Silver i Ren, tu Snup ne može živjet!

www.youtube.com/watch?v=KDXKm1eMlk4

KRKTREK I TREKING OPĆENITO

2011-11-01T00:23:00.003+01:00

Prošla je ponoć, ali ne da mi vrag mira jer treking je zakon! Iako je Mljet prekrasan, uvijek sam više za trekanje u planini, nego na bilo kojem našem otoku, uvijek sam više za veliku visinsku razliku, nego za lude poglede na more i otoke, ali još je od prvog Pašmana očito da treking populacija obožava otoke i da su upravo utrke na otocima najposjećenije. Ta se činjenica i opet potvrdila na prvom Krktreku - 370 ljudi u tri kategorije. Ne znam tko se prvi sjetio jogging kategorije, jesu li to Labinjonci ili netko drugi, ali ta je izmišljotina pun pogodak jer daje priliku onima koji se možda nikad ne bi usudili okušati na 25 ili 30 kilometara, a već nakon prvog jogginga im je jasno da to mogu i onda prelaze u planinarsku kategoriju. Bez obzira što neki ultraši, a ponekad i ja, omolavažavaju "planinare", to je vrlo zahtjevna disciplina u kojoj je ponekad teže postići dobar plasman nego na ultri, pogotovo među ženama.
Što se Krka tiče, iako nisam postavio ni pokupio nijednu kontrolu pa čak niti prošao sto metara staze, bio mi je gušt po najljepšem mogućem vremenu dočekivati trekere i gledati njihove sretne face, iščekivati pobjednike, a nakon utrke slušati dogodovštine sa staze. Svatko koga sam pitao kako je bilo, rekao je da je bilo super!
Oni koji su nezadovoljni uvijek imaju svoje razloge i ja ih razumijem, no svi se uvjeti uvijek znaju prije utrke i hvala Bogu, sljedeće će godine u Hrvatskoj biti šesnaestak treking utrka (Zagorje, Pašman, Medvednica, Istra, Mljet, Velebit, Bjelolasica, Durmitor, Cres, Krk, Rab-Goli, Učka, Risnjak, Mosor, Brtonigla, Ljubastrek...), plus još barem polovica od toga broja raznih manjih lokalnih trekinga, tako da stvarno svatko može naći nešto za sebe. Pritom treba znati da se startnina plaća isključivo za sudjelovanje i jedinstveni doživljaj utrke po najljepšim dijelovima Lijepe naše i pojavljivanje u službenom poretku uz objavu na internetu. Sve ostalo je ibera, odnosno plus. Naravno da svatko može po nabrojanim destinacijama šetati u vlastitom aranžmanu, no nema li bolje stvari od zajedničkog sudjelovanja u nečemu s hrpom ljudi koji briju istu briju, prepričavanja dogodovština, doživljavanja priča koje će se pričati cijeli život, proživljavanja situacija koje će ući u legendu?
Pritom je logično da svaki organizator želi zaraditi kao i svatko drugi tko radi i bavi se svojim poslom. Zato ne vidim čemu ljubomora. Svatko se može primiti organizacije i upriličiti bilo kakvu utrku u svom dvorištu i pokušati biti od bolji od drugih organizatora, svatko može smisliti neku novu ideju i tako dodatno začiniti sve ovo.
Osim trekinga samog i kao takvog, uspješnost utrke počela se "mjeriti" i po after partyjima, koji bi trebali postati standard. Iako inače nisam neki party boy (old man), ne želim propustiti više nijedan treking party. Do sada, meni najpoznatiji po takvim "iventima" bjehu Rab i Durmitor, a nezaboravan je i onaj upriličen u Šimunovoj kući nakon Medotreka 2006. (kad vas je organizator nakon utrke ugostio u vlastitoj kući?), a prvi Krktrek definitivno će se pamtiti po tome: birtija-disko egzotičnog imena Porto, savršen prostor iznutra i izvana, a doslovno deset metara od mora. LU-DI-LO!!!
Da nema trekinga, trebalo bi ga izmisliti. Budući da ga ima, ne treba ga izmišljati, već samo uživati.
Tako govorili poglavica Iratnemok i Zaratustra...
Zorte on!

LEVANTE!

2011-10-26T22:00:00.001+02:00

E, baš neće Mukki bit prvi gore lijevo!
I mene sve živcira, iako nisam bio na maratonu!
Živcira me jedna od najodvratnijih žena na svijetu, baba Hilarija Klinton, dok ispušta onaj odvratni američki “WOW” dok gleda Gadafijeve posljednje trenutke na mobitelu. Dao Bog da se toj žgadiji dogodi takvo što…
Živcira me retardirani vozač autobusa koji ne zna doć do Tomislavca i Medvedgrada…
Živcira me još puno toga, ali ne mogu se sad sjetit…
Ali oduševljava me Levante koji je na tablici Primere ispred odvratne Barcelone i još odvratnijeg Reala!
Tarheta amarilja!

JGL, HVATIŠTE I EU

2011-10-15T10:09:00.002+02:00

http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/10/15/jgl-hvatiste-i-eu/

OVO JE STRAŠNO!

2011-10-07T23:06:00.001+02:00

Blago onima koji su cijepljeni od nogometa i ne jebe ih ovo...
Mda... Bilić prije Engleske i Bilić poslije Engleske nije isti izbornik! Nakon onih 5:1, što uopće nije bio realan odnos snaga, nego plod greške slovačkog lažnjaka, hobita, kepeca, trola i gnoma Ljuboša Mihela, kojeg je UEFA gurala valjda zato da ima pokojeg "top" suca iz neke lijeve zemlje, počeli smo igrati k'o pičke jer ga je taj poraz valjda toliko traumatizirao da je počeo srat s nekim kurčevim oprezom koji nas je odveo upravo u kurac. Prvo u Ukrajini, koja je bila zrela za poraz, odmah nakon te Engleske. I počeo je s nekim logikama tipa: iako trebamo pobjedu, krećemo oprezno, a onda u zadnjih 30 minuta, ako do tada ne osiguramo pobjedu u opreznoj i sigurnoj igri, što nikad nije slučaj, krećemo va banque i to kad više nema vremena za popravak ako protivnik zabije iz neke kontre. I onda dobijemo najslabiju grupu svih vremena. Da je netko maštovit morao kombinirati repke po jakosnim skupinama moravši odabrati najgoru, ne bi mu pala na pamet ova koju je odredio ždrijeb. Hrvatska, Grčka, Latvija, Gruzija, Izrael, Malta. Atrakcija nula bodova. Nijedna atraktivna utakmica. Nijedna dobra utakmica. I onda dođe ta Grčka, loša do bola, jadna, spora, nikakva, užas nad užasima i umjesto da ih zgazimo i zabijemo im tri komada u prvom poluvremenu, "mi" dominiramo uzaludnim dodavanjima, "skrivamo" loptu, a svatko ti danas može uvaliti zalutali gol, što se, naravno, i dogodilo. A siroti engleski ćelozo je isto nasjeo njihovim sranjima, umjesto da ih je iskartonirao još na početku, čim su počeli sa svojim prljavštinama. Koliko je nogomet, u stvari, u kurcu i koliko je talac jedanaest fizički spremnih, a netalentiranih antinogometaša, dokazali su Grci baš 2004. kad su postali europski prvaci, kao najgora momčad kojoj je takvo nešto uspjelo s najjadnijom igrom ikada.
Nogometaši se uglavnom ponašaju smećarski, barem kad izađu na teren, a Grci su u tome daleko najgori, smeće, smeće, smeće!
Uglavnom, očajno su loši, a mi gubimo od njih, to sve govori...

APOCALYPSE NOW

2011-09-28T23:21:00.002+02:00

http://blogeri.gelender.hr/batica/2011/09/28/apocalypse-now/

Ne obazirati se, Batica je puko!!!

DURMITOR TREK

2011-08-13T20:12:00.001+02:00

Kad je vrli organizator Janković Durmitor Trek nazvao trekingom svih trekinga, pomislih si ne zovemo li tako Velebit, a onda se sjetih da je isti majka svih trekinga i da sam i sam prije dvije godine između ove utrke i pojma treking stavio znak jednakosti, a i Šimun je nakon nje pridodao da je ovo ultimativni trek. Sve navedene tvrdnje stoje. Zašto? Oj, nestrpljivi štioče i štiokinjo, polako, drš'te se, krećemo...
Kao i uvijek, start je na prekrasnom Crnom jezeru. Prvih petstotinjak metara, trasa utrke prati turističku stazu oko samog jezera, a onda se odvaja naglo uzbrdo, širokom zemljanom stazom, prošaranom bjelinom kamenja što kao da poput otočića izranja iz smeđeg tla. Uoči utrke kiša je padala dva dana, tako da je zemlja mokra, a kamenje sklisko, no kako je start na gotovo 1500 metara n/v, ubrzo izlazimo iz šume te hodimo predjelima koje je osušilo jutarnje Sunce. Nakon otprilike pola sata do 45 minuta, kako za koga, naš put odvaja se udesno s glavne staze što vodi prema planinarskom skloništu zvanom Alpski b(Š)ivak (fora Saše Pavičevića), prema Međedu, Velikom i Malom. Najstrmijom mogućom livadom staza vodi prema hrptu, gdje skrećemo ulijevo prema Sjevernom (2287m) i Južnom vrhu (2285m) Velikog Međeda, a Mali nam ostaje iza leđa. Hrbat je single track ludilo, trenutak si na samom hrptu, trenutak s lijeve strane kamenog hrpta uz pogled na izletište i skijalište Savin kuk, a sljedeći trenutak s desne strane, uz nevjerojatan pogled koji puca na Žabljak i Crno jezero. Na spustu postoje dva kraća eksponirana dijela s provalijama s obje strane, ali ne previše problematična, tako da su ih prošli svi trekeri i trekerice, iako je postojala opcija obilaženja. Prva kontrola je na Velikoj previji (2175m), a s nje se spust nastavlja do pastirsko/planinarskog skloništa Katun lokvice (oko 1700m), gdje je i prvi izvor. Budući da na Durmitoru nema ravno, slijedi drugi žešći uspon, preko livada, stijena, snijega, sipara i više-manje eksponiranih dijelova pri samom kraju, sve do najvišeg durmitorskog vrha, Bobotovog kuka (2522m), s koga se pogled pruža na sve strane, a posebno je atraktivan onaj na tirkizno Veliko Škrčko jezero. S Bobota, može se jedino prema dolje, na glavu, do križanja kod još jednog bisera, jezera Zeleni vir (2028m), a onda čisti zapad, uz nekoliko rijetkih stotina metara po izohipsi pa kratak, ali izuzetno strm uspon, uz dva manja penjačka detalja, prema Samaru (2075m), prijevoju s kojeg se pruža još jedan veličanstven pogled na Škrčko jezero.
Možda će se netko priupitati čemu riječi „veličanstven“, „biser“, „nevjerojatan“..., ali cijeli je Durmitor toliko prekrasan da bi svaki planinar i treker barem jednom morao doći ovamo, a onda povratak nije upitan. Riječi autora knjige „Stazama Velebita“ Ante Rukavine, što sam je na Visočici dobio na tomboli, kako je svaki korak po Velebitu zdravlje, vrijede i za Durmitor.
Sa Samara čeka još jedan opaki spust do križanja, gdje se može direktno za Škrku, a naš put vodi jugozapadno, opet uzbrdo, prema još jednom prijevoju, Škrčkom ždrijelu (2114m) i dalje na sljedeću kontrolu, a to je vrh Prutaš (2393m), nazvan prema karakterističnim slojevima koji se pružaju po njegovim strmim južnim padinama. Stazica od Škrčkog ždrijela do Prutaša vodi po vršnom rubu strme livade što se spušta prema Prutaškom dolu, tek nekoliko metara od grebena, iza koga su one strme padine koje su Prutašu dale ime. Poslije Prutaša, staza kratko drži visinu, a nakon još jednog vidikovca s kojeg pogled puca na najljepše jezero Durmitora, najprije kreće strmi spust po livadama, a onda opet po stijenama i opasnom pomičnom kamenju, sve do planinarskog doma na jezeru (oko 1650m). Bilo bi lijepo kad bi ovdje bio i cilj uz kupanac, ali to bi bilo preteško za organizaciju jer je daleko od ceste pa je stoga trekere ovdje čekao posljednji i najteži uspon na utrci, ono što smo u prva dva izdanja utrke imali nizbrdo, sad smo morali svladati u obrnutom smjeru, a vjerujem da smo proživljavali isto, patnju, patnju i patnju. Stazica prema Planinici (2330m) vodi vertikalno, otprilike kao da ste cijeli uspon na medvedničko Sljeme na najstrmijem dijelu Gipsa i tako najmanje sat vremena. O da, na stazi čak postoje i mikroserpentine, ali one uspon ublažavaju utoliko da stepenice koje morate svladavati nisu visoke metar, nego oko pola metra.
Kad se nađete na Planinici, to je to! Iako je do cilja desetak, a možda i više kilometara, dakle, još sat i pol do dva, a one koje je uhvatio mrak i više, prema onome što ste prošli, ostatak je pjesma. Livade predjela Gornjih lokava i Donje Ališnice pjesma su za umorna stopala i zgrčene mišiće, još samo usput treba pokupiti kontrolu na Zminjem jezeru, pretrčati presušjeli spoj između Velikog i Malog Crnog jezera, cvikati zadnju kontrolu u Titovoj pećini i po plažama Crnog jezera do cilja.
Dok nije bilo trekinga na Durmitoru, stvarno nismo znali što propuštamo. Sad svi znate!
Oni koje je zanimala staza, sad mogu prestati čitati, a one koje eventualno zanimala kako se odvijao duel za pobjedu, izvolite...
Start je bio na kronometar, svakih deset sekundi. Babić je startao dvadeset sekundi iza mene i ubrzo me ulovio pa smo zajedno prešli Chicara koji je vodio prvih desetak minuta. Josip je fino vukao, posebno na nekoliko kratkih nizbrdica gdje bi mi bježao, a ja bih mu se približavao na usponima, sve do skretanja za Međed, gdje počinje čisti uphill. Do tog dijela već smo napravili dobru prednost pa smo na ostatak gledali „svisoka“. Mene je najviše zanimao Bili jer je startao tri minute poslije mene i dosta se brzo probio među naše prve gonitelje, da bih ga na pola uspona prema hrptu vidio kako se izležava. bićBa i ja zajedno smo do Južnog vrha, a kako sam se na opasnijim dijelovima spuštao na guzici, on mi bježi, otprilike dvije minute do Velike previje, tako mi je barem rekao Bandi koji nam je cvikao kontrolu. Kod izvora, vidjeh ga kako se već uspeo natrag na stazu, a ja sam se tek počeo spuštati prema vodi, što znači da je prednost narasla. Dok su mi dobri ljudi punili bidone, pogled mi je skrenuo prema nizbrdici po kojoj je koracima od sedam m(ilja)etara skakao div Dragomir, prošavši iznad mene jer je odlučio zaobići ovu priliku za obnovu zaliha, no budući da nije trenirao mjesec i pol dana, na usponima je vrlo spor, tako da ga brzo sustižem i ostavljam ponovo u izležavajućem izdanju. Nakon toga, borba za treću durmitorsku ultru spala je na Babića i mene.
Kad sam ostavio Čovića, jedan pastir žicao me konzervu, još jedna stvar koju nećete doživjeti na našim trekinzima. Odlučio sam prvi put upotrijebiti šumeće tablete što mi ih je poklonio Markica, a koje pretvaraju vodu u izotonik i pocuclati jednu Enervitovu tableticu, ali zbog slabe pripreme uslijed straha od opasnih vrhova koji me očekuju u utrci, izgleda da sam ih zaboravio (u stvari, bili su na dnu ruksaka, no tamo nisam tražio) te ostao „osuđen“ na vodu i dva gela, od kojih sam jedan odlučio drmnuti odmah, umjesto zaboravljenog dopinga. Kod jedne stijene, gdje mi je Josip nestao iz vida, uspio sam izmjeriti zaostatak od točno tri minute, koji se polako, ali sigurno smanjivao pa smo zajedno krenuli sa sedla na Bobotov kuk. Već nakon nekoliko minuta susreli smo Janka, koji je trebao biti na vrhu, što je u meni probudilo nadu da se na vrh ne ide jer sam se i toga vrha, kao i Međeda, bojao, a on je na moje pitanje što tamo radi, odgovorio da nam ne smije reći, ali da je kontrola na vrhu. Do vrha, između ostalih, prolazimo dva Španjolca (ja njima: „Ej!“, oni meni „Ola!“, ja upitam „Espana?“ s progutanim s, a oni meni „Si!“), a na vrhu hrpa planinara, ali zastavice ni cvikalice nigdje pa sam Josipu i sebi na kontrolni karton lupio žig (koji se poslije naravno obrisao), a on je pametno zaključio da je Dragan očito zaboravio cvikalicu, što objašnjava činjenicu da nam nije smio reći zašto se spušta, e da se ne bismo okrenuli ranije. Čim je krenuo spust, bićBa mi bježi. Na jednom uskom dijelu nemam vremena čekati jednog od one dvojice Španjolaca i krećem prema njemu, a on se priljubi uz stijenu, pokaže mi na eksponiranu stranu i veli „Izvolite!“ (valjda jedna od nekoliko riječi koje je naučio u ovijem krajevima). Tad me već toliko drmao adrenalin da je strah izostao, zaobišao sam ga uz smiješak i jurnuo za Babićem uz začuđene poglede planinara, cvikao kontrolu što ju je Janković postavio na pola puta nakon što smo prošli prema gore.
Josip nije daleko odmaknuo, a i njemu se od brzine pomutilo u glavi pa je na sedlu zamalo skrenuo u smjeru iz kojeg smo došli, ali zaustavio ga je Šimun koji se kao treći pojavio na sedlu, a i ja sam se derao da treba ići desno, a ne lijevo. Tad sam bio iskreno sretan zbog Cimija, pače i uvjeren da će biti treći, pao je i gimme five, pozdrav Biliju, koji se pojavio iza njega (to znači da smo u prednosti oko pola sata) te opet jurnjava za Josipom i spust na glavu prema sljedećem križanju, gdje smo ponovo zajedno glede konzultacija kuda treba ići za Samar, baš tamo gdje sam zalutao dvije godine ranije i onda odustao...
U tom sam trenutku već dobrano satran, a hvata me očaj jer znam da su preda mnom još tri opaka uspona. Jureći vodećeg, prvi put padam, ništa strašno, ali znakovito. Sva sreća, uspon na Samar je dosta kratak, dvoje mlađahnih planinara pozdravljaju me čudnim smiješkom, reče mi bićBa poslije da ih je, prolazivši pola minute prije mene, uhvatio in flagranti. Downhill dionica opet povećava Josipovu prednost, no spuštajući se prvi put sa Samara prema Škrčkom jezeru, primjećujem da bih, namjesto spuštanja do križanja, gdje se Babić već gotovo nalazio, mogao skratiti po izohipsi na stazu koja se penje prema Škrčkom ždrijelu. Malo bujnije raslinje u tom dijelu skrivalo je kamenje pa sam, posrnuvši, razbio koljeno uz vrlo bučan pad, na što mi je bićBa dobacio da čuvam glavu, no kad je uvidio da je zbog te kratice izgubio prednost i upao u zaostatak, spontano mu je izletjela psovka. Ta kratica donijela mi je možda minutu i pol, ali kao da je psihološki presudila pobjednika.
Došlo mi je da Josipu u tom trenutku viknem da nema predaje jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika za pobjedu, no ostao sam nijem, što zbog toga jer nisam imao viška snage za deračinu, a što zato jer je to meni možda posljednja šansa za zmagu. Bez obzira na posvemašnju strganost, nedostatak elektrolita i početak grčeva (ni u jednom dijelu velebitske stotke nije mi bilo toliko teško kao cijelu drugu polovicu Durmitor treka!), odlučio sam forsirati do Prutaša, pa šta bude, pretpostavljajući da će mi svu prednost, ako je uspijem napraviti, Babić skinuti do Škrčkog jezera. Doduše, bilo mi je čudno zašto ga uopće dobivam na uzbrdicama kad me na Puntijarku dere za preko dvije minute, no nisam previše glavu time razbijao, nego UPRI!!! No, bićBa se nije predavao - iako je prednost prema Škrčkom ždrijelu i dalje prema Prutašu rasla, bili su to mikro pomaci jer smo obojica bili vrlo spori (svejedno smo prednost nad ostalima digli na sat vremena). Kod Božene na Prutašu četiri minute, ali znakovito je bilo što se prednost na spustu nije smanjila, nego čak malo i povećala, unatoč tome što sam se pred kraj spusta, na stijenama, fino razbio. Bio je to malo duži pad bez kontrole, onaj kad se, dok padaš, pitaš je li to onaj trenutak kad ću se polomiti ili opizditi glavom o kamen. Srećom, kao posljedica ostala je krasta i masnica na ramenu i impozantna džajnorms masnica od guzice do koljena na vanjskoj strani lijevog bedra, na koju sam vrlo ponosan.
Hvala Bogu, u planinarskom je domu bilo vode (za razliku od prošle godine) pa sam obavio zadnje punjenje. Domar (koji je Sašu pitao zašto sam tako zarastao) se kladio na mene, dok se Saša Pavičević koji nas je upisivao, kladio na Josipa jer je lakši, a i bolje mu je izgledao. Budući da su grčevi sve više prijetili, drmnuo sam drugi gel, moj zadnji adut i nakon desetak minuta su prestali. Na tom strašnom i prestrašnom usponu, na kojem sam zastao više puta nego u svim utrkama do sada, zabavljao sam se pokušavajući izračunati koliko bićBa zaostaje, budući da smo imali gotovo neprestani vizualni kontakt, čak smo si i međusobno mahali, dok su Saša i domar imali svoju razonodu. Ne budi lijen, domar je izvadio dalekozor i njih su dvojica mjerili smanjuje li se zaostatak ili povećava. Bez obzira što je gel prestao djelovati pri kraju tog uspona od sat vremena i što su se grčevi vratili, prednost je na vrhu narasla na petnaestak minuta, no ja to tada, naravno, nisam znao. Zato sam s Planinice po livadama jurio nizbrdo koliko sam mogao, što nije bilo brzo jer su grčevi bili sve jači, čak i krateći serpentine i panično se okrećući hoću li ugledati Josipa. Puno više mi je odgovaralo kad se teren izravnao zbog manjeg pritiska na mišiće, no, sve u svemu, cijeli se put prema cilju od sat i pol, iako nezahtjevan, pretvorio u agoniju. Većinu tekućine popio sam na usponu, teško sam trčao i mislim da se ne bih ni pokušao othrvati Babićevu napadu, samo da je bio u elementu. Na kraju, čak i kad se potpuno izravnalo, kombinirao sam trčanje s po dvadeset koraka trčanja. U pobjedu sam postao prilično uvjeren tek kad Josipa nisam susreo na povratku sa Zminjeg jezera, što je značilo da imam najmanje četiri minute prednost, a manje od pola sata do cilja.
Na kraju, prednost je narasla na 21 minutu, bićBa je uhvatio prvo u nizu postolja ako ga i dalje bude zanimao treking, a Lec-Go Šo-kre također je uhvatio prvu medalju. Iako sam se pola utrke, dok sam bio iza Babića, tješio da je krenuo svega dvadeset sekundi poslije mene i da to nikako neće igrati ulogu, četvrti (Carin), peti (Chicar) i šesti (Loki) ušli su u cilj unutar dvadeset sekundi, s tim da je Chicar samo sekundu ispred Lokija. Šimun je promašio Zminje jezero, izgubio više od pola sata i propustio priliku za četvrto mjesto. Uspjeh malog zagrebačkog kvarta Knežije (prvo, treće i četvrto mjesto na ultri), upotpunili su Darko Škevin i knežijska nevjesta Višnja pobjedama u light kategoriji. Tadeja je četvrtom pobjedom u nizu učvrstila vodeću poziciju, a Ana je Plavčak drugim mjestom izbila na treće ukupno, sve četiri žene na ultri bile su Slovenke („Ki ne skače, ni Slovenc!“). Bez obzira što nisu pohodili Durmitor, Lesi i Boki odlučivat će o pobjedniku lige na turneji po sjevernojadranskim otocima, a Babić, Carin, ja i eventualno Chicar, kandidati smo za broncu droncu.
Za kraj, naravno, čestitka svima koji su završili svoju najjebeniju ultru, kao i onima koji su do kraja uspjeli pročitati ovaj tekst...

JESTE...

2011-08-02T14:27:00.002+02:00

Kao da nije dosta što je sjutra JGL i imam rajzefiber zbog puta na Durmitor plus strah od uspona na Međede i Bobotove kukove, baš mi je danas stigao i obračun poreza - zato što moje draaaage poslodavke ne uplaćuju dovoljno poreza, moram iskrcati 2.600 kn, a da nisam dobio i nešto povrata za prvih šest mjeseci, bilo bi i preko četiri soma... Tako da sam sad besan!
Ali naravno, šta je moja nesreća prema onoj Ejmi Vajnhuas i njezine obitelji. Ništa! Pjesma Rehab dobila je nastavak:
"They tried to make me go to rehab
But I chose to die, die, die!"
Još jednom se potvrđuje da novac, slava, talent, popularnost i ljepota nisu dovoljni ako je glava toliko luda. Ode žena za koju je Ali G. rekao da se sastoji od 80% kose i samo 20% tijela...
Danas je na Oprah bio Džordž Dablju Buš, mnogo simpatičan čičica. No, ako je on čičica, šta je onda ono staro đubre Džordž Ejč Dablju Buš (skraćeno: Buš Stariji) i njegova Barbara, koji su također dobili priliku nešto reći? I ovdje se nešto potvrđuje, a to je da bez obzira na količinu zla koju zastupaš i prezentiraš, možeš doživjeti stotu...
Garden State, Sunny State, Država Divljeg Kestena... Jel to izmišljeno zato da ih glupi Amerikanci lakše zapamte? Može i jednostavnije: 50 Stupid States connected in ej džajnorms ultra stupid state!
Ako vam smrdi WC, kupite Bref! Ona žena s reklame ima tako blaženi izraz lica kad udahne nakon što je pustila vodu, kao da hoće reći: "Jao, kako sada lepo miriše, a ne kao inače kad moram da udišem vonj svojih govana! Hvala Ti, Brefe!"
Jeste li sakupili sve Koka Kola istorijske boce?
Motovunski festival posjetile su glumice Lucija Šesto i Barbara Četristopedeset...
A šta kažete na one sinkronizatore na dnevniku (čini mi se) TV Nova? Ono kad su vijesti iz svijeta pa ne stave titl, nego svakog lika sinkronizira druga osoba, strašno nešto! Mislim, sinkronizacija je toliko uspješna da mi se čini kao da za istu angažiraju ljude iz režije, tehnike, novinare... Majko mila!
No, nije to ništa za OTV, Jabuku ili Z1, ne razlikujem te televizije. Postoji tamo neka emisija u kojoj voditelj Buco izgleda toliko zbunjeno pred kamerom da više djeluje kao gost koji prvi put sudjeluje u nečem sličnom. Sve mi se čini da nisu imali nikoga za to pa su uzeli prvog prolaznika koji je pristao. Doduše, ovaj je rekao: "Ovo, može, buraz, kuiš, sam da skoknem po ćevape pa bute mi sve objasnili."
Mislili smo da je Tuđman grozan pa smo dobili Mesića, a to đ...e nakon dva mandata i dalje troši novac poreznih obveznika. I ne samo to. Na nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Srbu izjavljuje da je jedina ispravna povijesna istina da je "ustanak" počeo 27.7. u Srbu!?! A šta je s 22.6. i Sisačkim odredom? Ne mogu vjerovat! Doduše, bez obzira na degutantnost, mora mu se priznati da ima duha! Za razliku od Lignjoslava koji nema čak ni to! Može li Hrvatski sabor donijeti jedinu ispravnu odluku u novije vrijeme i ukinuti instituciju predsjednika? Naravno da ne može! Fuj!

VJEŠTICA

2011-07-11T10:02:00.000+02:00

Mda… U prošlom tekstu napisao sam da se napuše oni koji treking ne smatraju sportom, a sad mi se dogodio spin. Ok, govorit ću samo u svoje ime – nakon što sam vidio da je Andrej Vištica baš rasturio Ironman u Rothu, neću se više ljutiti kad me nazovu rekreativcem :D

Rezultat 8:19, najbolji u Hrvata, maraton 2:52.

VELEBIT 2011. - STOTKA!

2011-06-29T14:35:00.000+02:00

Prođe još jedan (deveti) velebitski treking ter kao i svaki prethodni (a pogotovo stotka!) instantno ulazi u legendu… Za one koji nisu bili i možda im nije jasno, bez obzira što su svi trekinzi kod nas doslovno fantastični i svaki je doživljaj za sebe, a organizacija sve bolja i bolja, voljeli ili ne Šimuna, bio vam on simpatičan ili ne, idu li vam na živce njegovi organizacijski gafovi poput Konzumovih vrećica ili olujne bure (šala, šala!) , ovo je bio treking događaj sezone! Ako nakon Lesijevog i Pešićevog (zovu ga Golub, ali ja ne mogu da ne bi došlo do zabune i miješanja s legendom velebitske ultre Tihomirom Golubom) rezultata još uvijek ima bisera koji tvrde da treking nije sport, poručujem im da se napuše! I još nešto. Ako je netko zaboravio moju kategorizaciju sportaša brđana iz neprežaljenog Maratonca (a ima i mlađahnih koji to nisu čitali), za razliku od besposličara (treća kategorija) i jebivetara (druga kategorija), čiji smo predstavnici primjerice Krušec i ja, Goran i Ante (zvani i Josip) ponosni su predstavnici (prve) kategorije pravih muškaraca, prvi s troje djece, a drugi s jednim djetetom i sljedećim na putu. Vjerujem da smo Lacko i ja ispravno zaključili da smo svi mi ostali, koji smo išli preko 20 sati (uz izuzeće Tadeje, koja je išla fantastičan ženski rezultat), luzeri. Dečki, bila mi je čast družiti se i susretati s Vama na pojedinim dijelovima staze.

A sad krenimo u dosadni linearni opis staze za prijatelja dr. Radića viđen očima bronce dronce…

Najprije je bilo super sresti sve ljude večer prije, malo se podružiti and stuff, spavanje baš i nije bilo nešto jer je bura fijukala k’o luda, ali sasvim dovoljno i onda start: Babić je startao prvi, ja se uguzio brzo iza njega jer sam htio što više proći za dana, nadajući se da će me noć uloviti negdje iza Šugarske, taman da u sumrak prođem one problematične livade. Do nekadašnjeg starta (kraja asfalta) trebalo mi je 11 minuta, a onda sam ga laganim trkom lovio do doma (Tanzanija) pa smo zajedno krenuli prema Vodicama. Vrijeme na domu sam zaboravio, a i ništa mi ne bi značilo (štopericu sam slučajno isključio na spustu s Konjevače, a u cilju je ponovo uključio, što je obrisalo sve prolaze koje sam imao do Jatare) pa mi je prvi orijentir bilo križanje na planinarskih pola sata do Ivinih, tamo gdje se staza iz doma spaja s onom s Lekinih Njiva. A kad tamo!!! Ok, bilo mi je čudno da nas još ne sustižu Lesjak, Pešić, Bojan…, jer smo stvarno baš trčkarali, no sve mi je bilo jasno kad sam vidio vrijeme, na što smo obojica zaključili da se nismo zaletjeli jer nam je bilo turbo lagano, ali vrijeme na Ivinim Vodicama bilo je 1:55! Ako oduzmemo trčanje do starog starta, to je samo šest minuta slabije od 1:38, rekordnog prolaza Pece ili onih rukometaša Bjelovaraca, koji nikad nisu završili utrku. Na šterni su introdjusali neku novu zdjelu s kojom je puno teže vaditi vodu nego iz stare kante i dok se bićBa i ja „mučimo“ puneći bidone (tek kad smo napunili, skužili smo da je lijevak ispod stare kante) i nadamo se da nećemo završiti kao spomenuti etaloni za zaletavanje, unutar minute pored nas, u sumanutom trku protrčavaju Lesi, Pešić i Ivica Šošić, svi ispod rekordnog prolaza.

Prilično zbunjeni i potaknuti brzinom vodeće trojke, nas dvojica neznatno ubrzavamo, potpuno nepotrebno jer je tempo iznad svih očekivanja. Do skloništa kod Vlaškog grada stižemo za 25 minuta, a onda izlazimo iz šume na, po meni orkansku buru, ali weatherman Stjepko me ispravio rekavši da je bila „samo“ olujna. Dok se borimo s prvom podužom opakom uzbrdicom i udarima vjetra, koji nas povremeno potpuno zaustavlja, a ponekad i bacaka amo-tamo pokušavajući kožu na licu odnijeti sa sobom prema moru, (tako da sam se osjećao kao Gumiflex, zlikovac iz stripa o Alanu Fordu – ako ne znaju Paliska i zeko, zna google who he is), komentiram kako ovi koje vidimo ispred sebe nisu normalni, a Babić dodaje da možda mi nismo normalni jer ih još uvijek vidimo. Zanimljivo je da su od nas petorice, četvorica završili u top 5, što možda znači da se ipak nismo preforsirali na početku. Na istoj udaljenosti iza nas pojavljuje se Bojan sa štapovima, a mene veseli što se prema Svetom Brdu razlika za prvima ne povećava. Na najvećem usponu Babić odlučuje malko usporiti, vodeća trojka još uvijek je kompaktna (moje vrijeme na Svetom Brdu – 2:59), a na spustu susrećem Bojana, Dragomira, Maika, Chicara, Štefa Jandrečića, Lacka, Čapija i na samom Sijasetu Ferru (vjerojatno sam nekog zaboravio), a budući da nema nikoga iz superplaninarske kategorije, očito je da je kanjon Male Paklenice puno zahtjevniji. Na toj dionici puta prilično me razveselilo što je nekoliko ljudi spomenulo da se natpis s moje majice (LSD – Loš, Star, Debeo) ne slaže s realnošću, a iznenadilošto sam između Sijaseta i Lukine spomen ploče sreo hrpu ljudi iz Zagreba koji nisu u utrci – Sominu, Stanislava, Pišpeka i Vuka!

Između dva najviša velebitska vrha i dalje smo nevjerojatno brzi, Lesjak i Pešić čas ostavljaju Šošića, čas ih on sustiže, kao da se igra, što je činio prošle godine na Mljetu i lagano završio kao drugi, a čovjeku je 55 godina! Na zadnjem usponu prema Vaganskom, on ih ipak pušta, a ja ga stižem i doznajem da je pao i razbio koljeno. Naravno da se to može dogoditi svakome, ali prilično mi je upitan izbor obuće – mislim da je nosio Reebok cestovne tenisice, no svi su velebitski stotkaši u neku ruku modno ekscentrični – Lesi, na primjer, sa svojom orijentacijskom uniformom i neizbježnom maramom (kasnije i sa štapovima), manje djeluje kao Trek King, više podsjećajući na kakvu bakicu, a opet, sam sam cijelu utrku prošao u žutim kupaćim gaćama… U to malo vremena što smo proveli zajedno, Šošić me priupitao koji put sam u ovom dijelu Velebita, iz prve sam ispalio deseti, onda malo razmislio, došavši do sedam ili osam. Tijekom utrke imao sam vremena produmati o tome i doći do sljedećeg zaključka (kad je netko star, ništa bez flešbekova): 1. S Markom na V140+ 2004., 2. V140+ 2005., 3. Opet s Markom na Terri 2006. (nezaborave maline poslije Čičine doline u drugoj polovici rujna) kad je treking dionica unutar utrke bila dugačka otprilike kao ovogodišnja stotka (hotel Alan u Starigradu-Mala Paklenica-Ivine Vodice-Vaganski-Velika Paklenica-Njivarska strana-Rujno-Stap-Panos-Šugarska-Baške-Ravni Dabar-Karlobag), 4. Velebitska stotka 2007. (kasnije odustao), 5. S Mukkijem i Šimunom 2009. na underground V140+, 6. S Mukkijem 2010. opet na underground V140+ i 7. Ove godine s Vlainićem na mjerenju staze, dakle, ako nešto nisam zaboravio, ovo bi bio osmi put.

Ivica na spustu prema Strugama nije ni pokušao pratiti, a ubrzo je zbog koljena, na žalost, morao odustati, a Pešića i Lesija gubim iz vida, no prilično sam siguran da ću ih prijeći krateći serpentinu kod Marasovca jer mi je tekućina s Ivinih zbog iznenađujuće brzine bila dovoljna do Rujna, a oni još uopće nisu punili, a kad ono – bacim pogled u desno prema vodi – tamo nikog živog! Ne mogu vjerovat!!! Na šta idu ta dvojica, na zrak?!? Do crkve na Rujnu (5:45) i dalje mahnito rušim sve vlastite prolaze iz 2005. i konačno ih sustižem i prestižem dok se krave u tranziciji. Unatoč brzim prolazima i zvizdanu, trčim cijelu visoravan do prvog uspona, gdje me ulovio Lesi, koji pretpostavlja da je Pešić puk’o i obavještava me da je taman kad je odlazio s tranzicije tamo stigao Bojan (peti je bio Babić, šesti Bili). E, tu već počinjem osjećati posljedice dotadašnjih žestokih uspona i svaku uzbrdicu se vučem, no Goran mi baš i ne bježi, što me prilično tješi. U šumi poslije Račabuše sustižemo Burića koji je iz Paklenice, u dogovoru sa Šimunom, krenuo direktno na Rujno i onda nastavio ovim dijelom Velebita u kojem još nije bio, praveći mi društvo do onih stijena između Stapa i Panosa.

Baš prije kuka Stapine Lesija je ponovo krenulo te nestaje u vidu nevida, na Tatekovoj se kod kontrolora krpam za vodu jer mi se izotonik počinje gaditi, a u trenutku kad smo Burići ja krenuli dalje, eto Pešića sa zamotanim koljenom, nesretnog jer „mora“ odustati zbog istegnuća ligamenata. No, ubrzo je odustao od odustajanja i napravio mi više od pet minuta do Panosa, a ja sam išao 1:09, sve zajedno tek nešto više od 9 sati!!! Na tranziciji prolijevam sav pripremljeni izotonik i otada odlučujem piti samo vodu. Pešića opslužuje druga ekipa te zajedno s njegovim bratom, koji nam petnaestak minuta diktira tempo, krećemo dalje. Dok ja jedva idem, Ante cijelo vrijeme melje, pjeva klapske pjesme i s lakoćom me ostavlja na prvoj uzbrdici. Na šterni prije Šugarske konačno sam se dokopao većih količina čiste vode, lijepo se opskrbio, kad začuh lomljavu grana. Šta to lomi grane u gori zelenoj? Al je medvjed, al su srne. Nit je medvjed, nit su srne, nego Bojan Jevševar. On boluje u ranama ljutim, muči ga želudac, toliko da mu se i u glavi pomutilo pa ulazi u sklonište na Šugarskoj Dulibi tražeći kontrolora, iako je sljedeća kontrola tek u Šikić Jatari. Do Pasjeg klanca bijasmo zajedno (uvijek netko tu mora zapalit za Brušane umjesto za Baške Oštarije, ovaj put je to bio Marović, a 2004. su to učinili Perković i Grdanjski, u tom trenutku prvoplasirani dvojac, a ukupno drugi, iza Ferre, strčavši se punom brzinom niz onu ludu nizbrdicu i doživjevši antiklimaks kad su u selu na osmrtnici pročitali da su u Brušanima, a ne u Oštarijama), a onda je Bojan ubacio u brzinu više (valjda u treću jer ja sam bio u drugoj) i lagano odjezdio prema Raminom Koritu. Čak sam ga i pokušao pratiti pa u tom stresu nisam uspio uživati u kreaciji Tome Vlainića, koji je na jedno drvo, ogromnim, naizmjenično crvenim i bijelim slovima napisao U P R I . Dakle, odnedavno i na Velebitu znakovlje naše sekte!

Kad mi je Bojan odmaknuo, nekako mi je laknulo. Ne moram se više grčiti za postolje, ispred mene su favoriti za koje sam i prije utrke tvrdio da će podijeliti medalje i mogu uživati u trčkaranju očišćenim (hvala Carin i Tadeja) Raminim Koritom još uvijek za dana, čime sam debelo nadmašio svoja očekivanja. Iako mi se čini da se vučem, a svaka uzbrdica mi je predstavljala problem, dionicu Šugarska Duliba-Šikić Jatara prolazim za sat i pol. Cvikalice nema pa obilazim jedan ogromni kamen-putokaz, drugi gigantski kamen na kojem piše Šikić Jatara, ništa, mislim si da je još nisu postavili, idem dalje, još uvijek bez lampe. Na trostrukom križanju kontrolori sjede u šatoru uz vatricu. Čisto informacije radi (a možda se netko i izgubio, ne?), pitam jesu li prošla trojica. Kontrolori kažu da jesu, ali glas sa slovenskim naglaskom iz šatore veli „dvojica“ i skužim da je to Bojan! Upitah ga: „Koji k…. radiš u šatoru?“, a on veli da razgovara s ljudima. Pozovem ga da krene sa mnom, a on mi kaže da ga pričekam dok pronađe lampu. Zatim smo zajedno krenuli prema Brušanima po onoj nelogičnoj lijevo-desno markaciji, da bi, malo prije izlaska na visoravan, Bojan zaleg’o u zavjetrinu i rekao da će se ovdje odmoriti pola sata. Nadajući se da će ostati ležati što duže, ponudih mu šuškavac, no odbio je ponudu, rekavši da će krenuti dalje kad mu postane hladno, što je i učinio jer sam vidio njegovu lampu u daljini kad sam se okrenuo prije skretanja prema Konjevači. Kasnije se Bojan na Konjevaču popeo direktno, ne pronašavši Boženu i Mirelu koje su šator instalirale na markaciji ispod vrha u zavjetrini, a onda je negdje niže, ogrnut astrofolijom odspavao nekoliko sati.

Na početku uspona zadnji put sam susreo Lesija i Pešića kako se spuštaju, opet zajedno, vrlo dobro raspoloženi, za razliku od mene, prilično strganog, koga su brinuli Konjevača, Sadikovac i Kiza, no razveselila me vijest da kontrola nije na vrhu, nego ipak niže. Nekako sam se dovukao do Božene i Mirele, koje su na štriku rasprostrle mokru robu i grijale se u šatoru. Ponudile su mi „kolače“, najsuše i najgore na svijetu, a možete misliti koliko su bili odvratni, kad sam ih, bez obzira na glad, a u utrci sam do tada pojeo samo jednu vrećicu grožđica, morao ispljunuti, no hvala im na banani i nektarini, to mi je bilo super osvježavajuće. Negdje na spustu, ne znam kako, uspio sam isključiti štopericu, ali ionako nikog nisam susreo niti do skretanja za Sadikovac pa nisam ni mogao izmjeriti svoju prednost pred četvrtim, ali bilo je jasno da je ogromna. Tu me nakratko uhvatila paranoja kad se izgubila markacija da se ne zavrtim jer indolentni mužek nije ponio kompas, ali budući da sam tu bio dvaput prošle i jednom ove godine, ipak je sve bilo ok, samo nastaviš ravno i markacija se pojavi, pratiš je do livade, a onda uz rub šume prema obrisima Sadikovca koji skrivaju zvijezde (tu se, recimo, zagubio Bili, koji je na Šikić Jatari odlučio odustati i umjesto da ode direktno u Baške, ali tu stazu ne poznaje, odlučio je do Baških preko Sadikovca, gdje je također izgubio markaciju, zavrtio se, skoro izgubio glavu na stijenama Malog Sadikovca, da bi se nakon dva sata spustio na glavni put za Brušane s kojeg je i krenuo na Sadikovac, odlučivši tada da ide direktno u Brušane, gdje su ga skupili njegovi ljudi…). Ispao sam točno na vrh, prvi put vidio onu jametinu kod planinarske kontrolne točke i malo brže krenuo prema dolje, da se što prije s bure maknem u šumu. Ono što mi je bilo nevjerojatno, jest činjenica da me nijednog trenutka nije bilo strah, iako sam znao da ću cijelu noć biti sam, to je valjda moć adrenalina.

Na Baškima Bandi pokušava spavati, glava mu pada, ne smeta mu čak ni svjetlo što sam mu ga uperio u facu. Zabrinutu Anicu izvještavam o Bojanovim whereabouts, ona mi nudi hranu, ali ne uzimam ništa čak ni iz svoje vrećice, već samo litru i pol gazirane Jamnice. Još dok sam bio na glavnoj cesti, prije skretanja za Stupačinovo, Premužićevu i Kizu, Božena mi javlja da je bićBa upravo na Konjevači, što znači da imam dva sata prednosti i utrka je za mene tu bila gotova, a počela je turbo lagana šetnjica. Prvo na Kizu, jedini dio staze na kojem nikad nisam bio, povratak istim putem u Stupačinovo jer čemu riskirati kod tolike prednosti, lagano Premužićevom prema Dabarskoj Kosi, uz sjećanje na Terru 2006. kad smo se, nakon spomenute mamutske treking dionice, biciklima po cesti iz Karlobaga dovezli do hotela Velebno i onda na onom nevozivom dijelu Premužićeve gurali bicikl do Dabarske Kose, a poslije skoro cijelu noć preko Velebita do Jablanca. Na Kosi opet nema cvikalice pa si nekako mislim da je nema ni na Ravnom Dabru, ako je ovdje još nisu postavili, ali moram dolje, a kad tamo – troje ljudi. Malo smo popričali, saznao sam da je Lesi zbrisao Pešiću i krećem na svoj zadnji uspon. Gore primjećujem zastavicu na stupu koji upućuje prema Karlobagu, no ne vidim sljedeću markaciju. Zapravo, vidim je, ali u mraku (tek je počelo svitati) nisam primijetio da sam nekoliko metara prije skrenuo s Premužićeve pa mislim da sam još na njoj. Dvaput se spuštam do ruba livade, ne bih li možda na početku šume pronašao nastavak staze i dvaput se vraćam, čak zovem i Šimuna da ga pitam nastavlja li se staza desno, lijevo ili sredinom livade, a on uopće ne zna o čemu pričam jer zna da tu s markacijom nema nikakvih problema. Uglavnom, pola sata mi je trebalo da skužim da je Premužićeva iznad staze na kojoj se nalazim i da stojim na markaciji za Karlobag, a ne za Alan. A taj spust, to mogu razumjeti samo oni koji su ga prošli. Kad smo se na Terri spuštali njime, Marko je rekao da mu staza izgleda kao da je Premužić na njoj vježbao za pravu Premužićevu. Iako izgleda da spustu i kamenju nema kraja, utješno je da traje sat i pol, a čujem da su ga Lesi, Pešić i još neki izbjegli, spustivši se trasom vodovoda.

I to je to! Moje zadovoljstvo plasmanom i rezultatom je nemjerljivo, ovo mi je dosta za cijelu godinu! Napravit ću i tablicu ovih dana, ali mislim da dvije medalje na velebitskim stotkama imaju samo Ferro (dvije pobjede) i Tihomir Golub. Mislim da tri završene imamo Ferro, Golub, Dudo Filipović (jedini ima sva tri V140+!) i ja. Ukupno na Velebitu, osim Ferre, dvije pobjede ima Bojan, a po tri postolja Rajković i Golub. No, detaljnije u tablici… Osobno sam mogao maksimalno sat vremena brže, što je još uvijek far, far away od svemirskih vremena Lesjaka i Pešića. Kad je Lesi ušao u cilj, nije primijetio Šimuna, Pigija i Roberta koji su, u trećoj neprospavanoj noći, kunjali sa strane, izvadio je zviždaljku i počeo glasno zviždati, što ih je dobro streslo, a kad su se probudili, samo je rekao: „Evo, ja stigao, jel došao netko prije mene? Ne? Onda sam ja prvak Hrvatske!“ Kaže Robert da ga je Lesi tada podsjetio na Atom Mrava :D

Najnevjerojatnija stvar ove utrke je broj i postotak onih koji su je završili – 67 od 80 koji su startali, s time da su još dvojica stigli do cilja, ali nedostaju im neke kontrole i zato svima treba čestitati, to je fantastičan uspjeh koji se pamti cijeli život, a događa samo jednom ili možda tek nekoiliko puta u životu. 2007. godine stotku je završilo samo 19 ljudi, a Velebit 140+ 2003. i 2004. po 22., a 2005. samo 10 ljudi!!! Pandža je rasturio s četrvtim mjesto, Babić na prvoj stotki opravdao veliki potencijal, Tadeja rasturila, ma, dovoljno je pogledati listu dalje, većina poznatih i tek nešto nepoznatih imena i svima stvarno SVAKA ČAST!!! Ne treba zaboraviti niti da je superplaninarska kategorija bila čista ultra, mnogima prva. Sve u svemu, najteži je poduhvat organizacijski i zato hvala organizatorima i svima koji su na bilo koji način pomogli ili sudjelovali u organizaciji, onima koji su postavljali cvikalice na udaljenim mjestima te posebno onima koji su dežurali na Borisovom domu, Ivinim Vodicama, Vlaškom gradu, Strugama, Rujnu, Stapu, Panosu, Šikić Jatari, Konjevači, Baškim Oštarijama i Ravnom Dabru…

JOŠ MALO O VELEBITU

2011-06-23T16:12:00.002+02:00

Nakon Sabljine dugo najavljivane i šokantno opširne najave treking događaja sezone na Velebitu, ipak moram nešto malo nadodati...
Prije dva vikenda, Pajo, Kizo i ja nastupili smo u grupnom sprint triatlonu na Jarunu i nazočili dvama, više-manje neobičnim događajima:
1. Pri kraju plivanja, prošli smo pored lešine džajnorms soma, otprilike metar i pol dužine i brat bratu mnogo kila, sigurno više od pedeset, a tko zna, možda i stotinjak uraca, ovaj, mislim, kilograma, što znači da priče o somu Juri, dužini od dva metra nisu legende, nego istina...
2. Vozeći bicikl, u drugom krugu, baš malo prije ležećeg policajca, prestigla nas je debilčina u autu i, naravno, zakočio ispred ležećeg policajca pa smo se nas trojica skoro zabili u njega i počeli vikati "Debilu! Idiote! Kretenu! Majmune! Trogloditu!", uglavnom, nešto u tom stilu, e da bi frajer onda namjerno zakočio, tako da se Pajo zabio u njega. Na to je tip stao, izašao pogledati je li mu sve u redu s autom. I tukao bi se, dabome, ali nas smo ipak trojica. Ne smijem zaboraviti da mu je na suvozačkom sjedištu bila lična karta mnogih debila - pitbul!

Gledao sam film "Mr. Nobody" i moram priznati da kurca skužio nisam, očito nisam dovoljno dubok, pače, zaključio bih da sam vrlo plitak, tim više što mi je jedini komentar da Diane Kruger (čitaj: Kruga) puno bolje izgleda s tamnom kosom. Neuglednije, ali puno bolje!

Kakve ovo veze ima s Velebitom? Nikakve! I? Kaj se Velebita tiče, ovo je 2003., ovo je 2004., ovo je 2005., ovo je 2007.! Jedino premijeri nisam nazočio, a potvrđujem da je psihoza ista kao i prethodnih godina kada se upriličivala stotka ili više... Žao mi je samo što ne mogu iskopati komentare s mog bloga iz 2005. koji su zorno očitavali totalno ludilo sudionika uoči te utrke, psihoza na petu! Me, myself and Batica triput su sanjali da odustaju. Toliko o iskustvu i sličnim glupostima. Sretno svima i stvarno, svaka čast na hrabrosti, bez obzira dokle dogurali...

ŠKRABOTINE O VELEBITU I ŠIMUNOVOJ STOTKI

2011-05-09T15:59:00.007+02:00

Dok su Mukki i Mirela pisali povijest Traverse, Sablja jezdio prema četvrtoj rezi ispod šest sati, dok su se oni koje se nisu, Grohotom smijali onima koji su se izgubili, dok su Radić, Štefanac i Letz izvodili their own private ludorije, mnogobrojna ekspedicija u sastavu Tomislav Vlainić zvani Šumadinac ili Ovca i ja, uputila se u fotkanje, snimanje i đipiesiranje staze ovogodišnje velebitske "stotke" ilitiga "Otvorenog prvenstva Hrvatske u trekingu". Iako dosadašnji Šimunovi trekinzi po Mickoj nisu imali ovako glamurozne nazive, dok diše sadašnja garnitura trekeraja, neće biti zaboravljen nijedan od prethodnih. Prva tri (2003., '4. i '5.) legendarni su već samo zbog svoje veličine, onaj iz 2006. nemoguće je zaboraviti zbog nevjerojatnih trkačkih rezultata Brajkovića, Perkovića i Rajkovića po Premužićevoj, pa stotka iz 2007. (tekst Welcome Lacka: http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Trekking/Sumrak-Bogova-ili-Kraljevstvo-Najbjednijih.html), ubitačni uspon sa Struga na Vaganski u drugom dijelu utrke po najvećoj vrućini 2008., Trsov trk do pobjede kroz munje i gromove 2009. i Bojanova pobjeda s pola sata zakašnjenja prošle godine.
No, vratimo se mi ovogodišnjoj stazi. Plan je bio prvi dan proći do Stapa gdje bi prespavali, a drugi dan do Karlobaga. Krenuli mi lagano, no rush and no stress and no fuss 'coz Micka is the bond between us, prošli dom, Ivine Vodice, Graškograd i polako prema Svetom brdu. Još izdaleka smo vidjeli da su gore ljudi i taman kad sam bio pri vrhu, a Tomo neznatno zaostao, tek toliko da ga oni ne mogu vidjeti, krenuli oni prema dolje. Prva cura me pita otkud sam došao, kad sam krenuo i kud idem, a kad sam sve izreferirao, druga me pita jel znam Ovcu!!! i ja joj lijepo kažem da normalno da ga znam i da je on odmah iza mene. Žena mi, naravno, ne vjeruje, a mene neizmjerno zabavlja ta bizarna situacija u kojoj netko iz grupe od troje ljudi poznaje nekog od nas dvojice na Svetom Brdu 7.5.2011. u podne od jedinih pet ljudi tog jutra pa serem da kakvo je to nepovjerenje, da ga ne bi smjelo biti među ljudima koji se penju na Sveto Brdo, dok se Tomo nije pojavio, a ona ostala u šoku.
Onda smo lijepo i polako preko Vaganskog, Struga, Rujna nastavili do Stapa gdje stižemo točno po planu, u sumrak, ali kukulele, jadna nam majka i avaj! Pri spustu s moćnog kuka Stapine zapazio sam šatore kod Tatekove kolibe, što je bio vrlo loš znak, a što smo se skloništu više približavali, graja i buka bila je sve veća i veća, sličivši više na onu s neke špice, a ne na osamljenu kućicu gdje sam sretao otprilike pola čovjeka po dolasku (četvero ljudi u osam posjeta), što je značilo da ništa od spavanja za nas. Čovječe, valjda je pedeset ljudi bilo gore, više nego što sam ih susreo sve zajedno u oba dana, a da stvar bude bolja, među njima i cura iz Zadra koju sam jednom upoznao kod Carina.
Ništa - zovi Šimuna, a on nam je sredio smještaj kod još jednog od svojih jataka (Šumadinčeva fora), ali u Ljubotiću, dva sata hoda od Stapa po mraku, stijenama, škrapama, pomičnom kamenju... Pri kraju spusta (iako mi tada nismo znali da smo blizu pa je Tomo iz očaja odlučio uzeti malo dužu pauzu), čujem ja da ispred mene netko kašlje, uperim snop svjetla u tom smjeru, kad ono čovjek tetura i posrće prema meni. Prvo mi padne na pamet da je pijan, a opet, šta će pijanac in the middle of nowhere?!? Ispostavilo se da je čovjek GSS-ovac iz one škvadre sa Stapa, koji je došao do Ljubotića biciklom iz Zadra, a nije skužio da mu se u ruksaku upalila lampa i potrošila baterija pa se, budući da ne može gore jer je mlad Mjesec i mrkli mrak, pripremio za bivakiranje kraj jednog suhozida, kad eto, spasila ga dva idiota iz Zagreba koji se u ponoć spuštaju s Velebita (zato što nas je sjebala njegova ekipa) i dali mu baterije. No, to nije kraj bizarnostima... Nakon 17 sati hoda, smjestilo nas u kamp "Vrata Velebita" vlasnika Šime, gdje postoje 2 (slovima: dva) plastična "bungalova", Iva i Kadulja koji izvana izgledaju kao spejs šatlovi pa ih je Tomo nazvao UFO 1 i UFO 2, a iznutra kao malo veći kupe u spavaćim kolima s vlastitom mikro kupaonicom. No, sve je bolje od spavanja u vreći na zemlji i 900 m n/v kod Stapa, tako da smo u našoj Ivi zakrmili u trenutku.
Ujutro, ne budi lijen, mene samog, jer se Tomo prvi dan satro, umjesto da spavam dva sata duže i krenem odmoran sa Stapa, prvo čeka uspon od oko dva sata pa tek onda prema Panosu, Šugarskoj, Raminom, Jatari pa prema Konjevači (Kunjevači, kako kažu Ličani).
Za to vrijeme, ni Tomo nije besposlen, već uživa u druženju sa Šiminim tornjakom dok čega da netko dođe po njega, šeće s njim po kvartu (Ljubotiću), a ljudi proviruju iza zavjesa i pitaju se tko je taj tip sa Šiminim tornjakom... Kad su u pitanju Šime, tornjak i naš Šime (Šimun), normalno da slijedi jedna kratka pričica: prije nekog vremena, ima tome lijep broj godina, nestade Šimin tornjak po imenu Perla i nema ga pa nema. Šime skroz prop'o od tuge, usuko se k'o prut, plače i samo što nije okopnio i samro. Sažali se Šimun nad njim i reče mu: "Ne brini, Šime, pronaći ću ti ja psa!", a kako nije samo jak, nego je i mudar, zaključi Šimun da je tornjak zablesao za nekim planinarima. I uputi se on neustrašivo u surovu planinu, pronađe iznemoglog psa, nahrani ga i napoji i donese na vlastitim leđima, kao onomad Kapovića na Sljeme, natrag u Ljubotić, a najveća nagrada bješe mu dirljiv i pun suza radosnica susret vlasnika i njegova psa... "Kakva dirljiva pričica!" - rekao bi pokemon Mijaut. http://hr.wikipedia.org/wiki/Meowth
No, Šimun Tomi nije sredio prijevoz, nego mu je savjetovao da se spusti do mora u Kruščicu i pričeka bus, a kad je tamo neku djecu priupitao kad prolazi sljedeći, ovi mu odgovoriše da nedjeljom busa nema i da je Bog ovdje odavno rekao laku noć. I tako se naš Tomo uputio na dvadesetak kilometara dug put do Starigrada, odakle bi po mene trebao doći u Baške Oštarije jer do Karlobaga ne stignem, budući da se na Stapu "desio narod"...
Za to vrijeme, ja sam, kao svaki pravi skupljač Pokemona, nastavio skupljati check pointove buduće "stotke", da bih na livadi iznad Šikić Jatare, na putu prema Konjevači/Brušanima, susreo jedinu dvojicu planinara, rekao im šta radim, a jedan od njih pitao me znam li Soldu i hoće li i on nastupiti. Kako ne znam?!? I nastavim prema Konjevači, sretoh ih opet na spustu, popričali malo o Velebitskom trekingu, zna čovjek da je Soldo prve godine pobijedio u paru s Ferrom. Jel možda sad veću težinu ima ono moje laprdanje o dosadašnjih osam Velebit trekova? Ha? Ha? HA?
E, tu negdje oko Konjevače, nove micke trekerske destinacije na Micki, počelo se i vrijeme rogušiti, naoblačilo se i zaburilo, toliko da me na Sadikovcu počelo ljuljati tamo-vamo po grebenu, tako da mi nije bilo svejedno. Malo me i kišica poškropila, ali brzo sam se maknuo s grebena i došao u hotel Velebno, a kad tamo novi šok! Za 12 sati hoda, pojeo sam dvije banane i jednu pločicu, umirem od gladi i već satima sanjam govedsku juhu, ALI FAKING KUHINJA NE RADI! I ne samo to: jedina dva normalna restorana u Gospiću ne rade, tako da smo glad utažili tek na odmorištu Dobra, u Tifonovom Marcheu!
Što se mjerenja i staze tiče, GPS se još jednom pokazao neupotrebljivim u mjerenju udaljenosti na brdu (kratke serpentine tretira kao pravac, a katastrofalno griješi kod ekstremnijih uspona). Jedino za što je (valjda) dobar je računanje visinske razlike. Ovogodišnja staza po meni je brutalnija od svih do sada, čak i od 140+, jer u drugom dijelu, kad čovjek u nogama već ima Sveto Brdo, Vaganski i Panos, čekaju Konjevača, Sadikovac i Kiza, tri praktično vertikalna uspona. Ono što Velebitu daje dodatnu i ekstremnu težinu je teren, koji je, za razliku od UTMB-a i sličnih autoputeva, brutalan: pun stijena i kamenja, a u šumi, gdje je podloga zemljana i gdje se očekuje brže kretanje, možda čak i trčanje, to onemogućavaju grane, palo drveće, gusto raslinje. No, kako se radi o "Otvorenom prvenstvu Hrvatske", ono i zaslužuje ovakvu pravu brutalnu trekersku stazu, a ključ uspjeha bit će dobro planiranje zaliha vode, dobar raspored snaga, koncentracija (osobito po noći) i volja da se ide dalje u teškim trenucima, a takvih će biti puno, pogotovo u drugom dijelu. Šimun je na svom portalu obećao samo dvije, ekskluzivne zvjezdice, po jednu za pobjednicu i pobjednika, ali mislim da je svatko tko u limitu završi ovu utrku jednako zaslužuje! O ovoj utrci pričat će se možda i više nego o ovima koje su prošle, zato nemojte propustiti...

PRLE, TIHI I EDDIE - POVRATAK OTPISANIH

2011-02-04T08:27:00.002+01:00

Nema staze Mrak kombinacije koja nije bila brutalna. Čak i ako je neka bila možda malo lakša (čitaj: bez prestrmih uzbrdica i nizbrdica), došla bi navečer nakon jutarnjeg kola ili bi pružala nekoliko naizgled sličnih varijanata, koje bi na kraju i odlučile pobjednika. Zapravo mi se čini da mi je Mrak kombinacija, ako ne najdraže (jer draga mi je JGL, dragi su mi trekinzi...), a onda sigurno najuzbudljivije natjecanje zbog ambijenta u kojem se događa i zbog velike intenzivnosti u kratkom vremenskom razmaku. U stvari, početkom svake godine (od 2008. na ovamo) ne živim život, već u pravom smislu riječi živim Mrak kombinaciju!
Hm, zašto ovo pišem?!? Jer je sedmo kolo MK 4, što se dogodilo 2.2.2011. definitivno najbrutalnije do sada (copyright by Letz-Go) i teško da to ijedna buduća staza može nadmašiti. Bješe mi to jedna od najboljih i najzabavnijih, ako ne i najuzbudljivija kratka utrka koju sam ikada trčao/hodao i zato želim iza nje ostaviti pisani trag, a ne prepustiti je sjećanjima koja s godinama blijede i usmenoj predaji koja iskrivljuje, iako su te intenzivne 62 minute teško zaboravljive. Čim su staze objavljene, ova se isticala težinom, ali bilo je to neko tamo sedmo kolo, no ispalo je da upravo ono odlučuje o medaljama, a ispostavilo se u međuvremenu, čak i o prvom mjestu.
Već satima prije starta bio sam luuuuuuuud (što mogu potvrditi oni koji su se sa mnom dovezli na start), što zbog neispavanosti poradi ranog ustajanja, što zbog umora od jutarnje utrke, što od brutalnosti i uzbuđenja koja nam predstoje, što zbog činjenice da mi profil ne odgovara jer nisam baš vješt na ekstremnim nizbrdicama, što zbog presudnosti utrke u kojoj mogu osigurati ukupnu pobjedu ili definitivno izgubiti priliku za istu, ili pak, ostati u igri za prvo zlato koje se nudi jer nema Markice, dakle, jedinstvena prilika.
Start kasni po običaju, a nervoza na mostiću kod prvog zavoja Sljemenske ceste je velika jer odmah od starta slijedi dvjestometarski šprint po cesti za hvatanje pozicija na uskoj stazi broj 19, a onda što brži dolazak na prvi stup gdje će se oko cvikalice stvoriti prava gužva, a ako se u nju upadne sporošću ili nekom orijentacijskom greškom na usponu, odu vodeći daleko naprijed...
Eksplozivac Juvica po običaju prvi ulazi u usko grlo. Ja sam odmah iza njega, no na mjestu gdje treba skrenuti prema stupu on prozuji ravno, a cijela horda krene prvim brutalnim usponom u nebo. Budući da se stup u mraku ne vidi, gađamo ga na slijepo pa najprije Chappy, za njim i ja te još neki ljudi, izlazimo dvadesetak metara previše udesno. Dobro je, drugi sam, ne gubim vrijeme u redu i krećem na prvi ekstremni spust koji će trajati oko tri minute. Na početku čak postoji i stazica, ali ona se ubrzo gubi i spust postaje baš na divljaka, kroz lišće, stvrdnutu zemlju, grmlje, granje, šikaru, uz zadnjih sto metara najveće strmine, kao u ciljnoj ravnini slaloma. Još na početku spusta prestiže me Sablja, a prije nego što sam ugledao parking pao sam već dva puta, a jednom mi je grana skinula lampu s glave. Prema samom parkingu spuštam se kroz jarak, više po guzici, nego na nogama, a Letz-go u svom tom ludilu i bunilu uspijeva dobaciti da je sanjkanje zabranjeno. Na parkingu s lijeve strane ispada netko tko mi izgleda kao Eddie, Terz slika, Vukodlak mi dobacuje da sam četvrti, što je odlično s obzirom na moju očajnu nespretnost, a nekako uspijem pozdraviti Andreu i Stelu. Odmor u vidu asfaltiranog, ravnog i betlehemovski osvjetljenog parkinga trajao je tek nekoliko sekundi, a onda kreće drugi, ovaj puta puno duži, put u nebo prema Baćunskom vrhu. Chappy je otišao lijevo direktnim putem, desnim putem vodi Sablja, a između mene i njega je onaj lik u nizozemskom dresu koji me neodoljivo podsjeća na Eddieja, ali ni s dva metra razdaljine ne mogu biti siguran pa pitam. Naravno, to je Eddie.
Iako me taj užasni uspon ubija, vodeći se prema rezultatima zadnja tri kola, uvjeren sam da ću ih do vrha prestići, ali kita marinova! Sablji je hodanje po žestokim uzbrdicama top disciplina, a Eddie potrči nekoliko koraka svaki put kad mu se približim i tako sve do vrha. Svjestan je da mu je ovo zadnja šansa da ostane u igri za medalju i zato daje maksimum. Iza nas dugačka zmija lampi, ali nisu tako guste kao što bi se moglo očekivati jer su teške uzbrdice i nizbrdice učinile svoje i prorijedile grupu.
Pri vrhu, gdje se teren malo izravnao, pokušavam trčkarati, ali jedva vučem noge i pitam se kako ću dalje trčati tamo gdje će trebati. Kod cvikalice s lijeve strane ispadaju Chappy i Vođa, koji zajedno sa Sabljom i Eddiejem cvikaju netom prije mene, sva petorica unutar desetak sekundi. Fucking unbelievable! Već sljedećeg trenutka noge nabrijane adrenalinom su k’o nove i jurimo po prekrasnom hrptu Baćunskog brega. Svježi Chappy, nelojalna konkurencija jer nije nastupao ujutro, bježi naprijed, a Vođa predvodi kolonu u kojoj ga slijedimo Eddie, Sablja i ja. Na kraju prvog kratkog uspona prestižem Sablju, a onda i Vođu i Eddieja, znajući da se ne smijem vući za njima jer ako zajedno dođemo do četvrtog stupa, protiv orijentacista naviklih na divlje spustove nemam šanse. No, Vođa koristi jednu mini kraticu i opet je ispred nas, ali ubrzo opet vraćam vodeće mjesto u toj grupi. Kakvo neracionalno razmišljanje i gubljenje snage, a nismo još ni na polovici utrke. Nisam bio na čelu kolone niti stotinjak metara, kad me na zadnjem usponu prije spusta prema Baćunskom sedlu pretrčava Eddie, ali prehodavam ga već u sljedećim sekundama. Na spust ulazim doslovno na glavu i čudim se što me Eddie ne prestiže, a Vođa i Sablja su zaostali dvadesetak metara. S Baćunskog sedla započinje zadnji duži uspon u utrci, treći put u nebo. Negdje na polovici Eddie pita ima li još puno jer je slomljen, a ni ja nisam ništa bolji. Vučemo se u bakica modu, no lampe iza nas nam se srećom ne približavaju. Eddie na vrhu cvika prvi i kreće nizbrdo. Pitam ga je li pogledao kompas, bojeći se da ću krenuti krivo i previše udesno prema markuševečkom makadamu, ali ipak ga ne slijedim jer po meni ide previše lijevo pa ispadam na Bikču pedesetak metara ispod bicikističke četrnaestice, kojom namjeravam do Blizneca i Stare pile. Tada započinje mojih samotnih desetak minuta, gdje me u mrklom mraku i magli pere paranoja jesam li na pravom putu, iako svi objekti, zavoji, staze na koje nailazim kazuju da jesam. Odjednom sam sam. Kao da više nije utrka. Nikog ne ganjam. Nitko me ne ganja. Chappy, Eddie i Vođa otišli su direktno na potok, a ja jedini okolo. Jedna je lampa iza mene, ali daleko. Rekonstrukcija je pokazala da je to bio Sablja. Ne želim se uljuljkati u lagodni tempo jer se nemam s kime ganjati, nego se tjeram maksimalno zbog toga što je čovjek kad ostane sam sklon opuštanju, a i znam da se ovdje odlučuje utrka. Siguran sam da je moja okolna varijanta dobra, ali samo ako je maksimalno otrčim. S makadama se četrnaesticom dižem na cestu i jurim nizbrdo prema skretanju za Adolfovac. Na donjoj cesti vidim dvije lampe. Odlično! Moja varijanta je bolja. Evo me na Leusteku s kojeg krećem prema četvrtom stupu. Hodam čak i blage uzbrdice jer stvarno više ne mogu. Tješi me jedino što je preda mnom možda još samo tri minute uzbrdice i onaj divljački spust za kraj. Chappy je manje od pola minute ispred, Eddie i Vođa oko pola minute iza. S biciklističke četvorke krećem prema stupu, a budući da se ne vidi, idem za Chappyjem koji ponovo ne pogađa direktno, već izlazimo dvadesetak metara previše ulijevo, kroz grane i šipražje. Vraćajući se na četvorku mimoilazim se s Eddiejem i Vođom, a Eddie uspijeva dobaciti da je to što sam se našao ispred njih pravo presenečenje. Chappy odmah s četvorke kreće kratiti na Leusteka, ja trčim po četvorci čak i blago uzbrdo do prvog zavoja, a Vožd i Eddie mi se približavaju po dijagonali.
I tada počinje meni najuzbudljiviji dio bilo koje utrke ikada – jebeniji od absajlanja sa Zira ili sletanja s istog na Cresu, veslanja po brzacima i buri, velebitskih samotnih noći - tih pet najintenzivnijih minuta, tristo sekundi u kojima veći dio vremena uopće nisam znao gdje sam. Najprije sam se po još jednoj bolesnoj strmini spustio na Leustek, otišao pedesetak metara udesno nizbrdo i skrenuo lijevo direktno prema pilani, no kako zbog brzine i teškog terena nijednom nisam uspio podići pogled ne bih li ugledao svjetla pilane i korigirao smjer, upadao sam u rupe, gustu šikaru, padao i dizao se ne znam koliko puta, u bunilu sam s lijeva vidio Chappyjevu lampu, od brzine se nisam uspio ni okrenuti i provjeriti gdje su Vođa i Eddie, no čulo se da mi je jedan od njih dvojice na leđima. Doslovno sam pokušavao izvući živu glavu ili barem ostati nepolomljen, izbjegavajući jarke koji su izbijali iz mraka tamo gdje ih nisam očekivao, da bih opet na guzici ispao na cestu kod drvene ograde, tristotinjak metara iznad Pilane zajedno s Eddiejem. Istovremeno smo preskočili ogradu, ali on je ranije krenuo nizbrdo među šipražje i tu sam znao da je bitka izgubljena. U brzini sam još razmišljao ne bih li izveo neki bolesni potez na glavu i tako izbio ispred njega, no znao sam da ne smijem riskirati i zbuksati se u neku rupu ili zapeti u raslinju jer je Vođa bio preblizu, a ako me i on dobije, onda se šanse za pobjedu jako smanjuju. Tako sam krenuo za Eddiejem, koji je još uspio i pasti, ali svejedno ispasti na cestu prije mene i odfiniširati u cilj.
Definitivno najbolja utrka ikada, adrenalin me, unatoč umoru, nabijenim kvadricepsima i izgrebanosti držao high barem još pola sata nakon utrke, tako da sam, presvlačeći se kod auta, urlikao i usmjeravao ljude prema cilju. Znam da je ovakva staza opasna po zdravlje, ali jednom je trebalo i ovo doživjeti... Tko je sudjelovao i naganjao se, ovo nikad neće zaboraviti! Još dva dana nakon utrke kvadricepsi bole kao poslije dugog trekinga, a noge su pune masnica i ogrebotina...
Sablja je otrčao svoju najbolju utrku ovogodišnje Kombe, očito mu pašu bolesnoće, ali unatoč njemi i Chappyjevoj pobjedi, priča kola je Eddie. Nakon tri katastrofalna nastupa koji su ga s uvjerljivog prvog mjesta doveli u poziciju čovjeka za kojeg je malo tko vjerovao da će uhvatiti medalju, ne samo da je medalju osigurao (tek četvrti čovjek s medaljom u četiri godine Mrak kombinacije), nego je cijelu ligu ostavio u neizvjesnosti do zadnjeg kola, a sebi osigurao priliku da se s vrlo realnim šansama bori i za ukupnu pobjedu. Takav povratak iz pepela može ostvariti samo dugogodišnji sportaš kao što je Numero Diez! Preko fudbala i orijentacije do Mrak kombinacije! Vidimo se u zadnjem kolu – pritisak do neba!!!

DEBELOKRACIJA ILI INSPIRIRAN JAGANJCEM (ZABRANJENO ZA MLAĐE OD 18)

2010-12-26T21:33:00.003+01:00

http://www.youtube.com/watch?v=zBGpoTY-MZ8

Koja je najbolja pjesma Dine Dvornika? Moja Lady! Šta to čujem? Ne znate za nju? Marš na ju tjub! MAAAAAAAAAAAAAAAAAARŠ!!!
Nije politički korektno psovati, pače ni vrijeđati debele ljude. I ne samo to... To je i jako ružno. A može se i otkaz zbog toga dobiti. Zato ovo i nije moj blog, ne? Hakirali su ga zli Klingonci iz serije Crveni patuljak, ali oni se u toj seriji ne zovu Klingonci, već nekako drugačije, no ne mogu se sjetiti kako, ali ti kojih se ne mogu sjetiti "glume" Klingonce jer sve je to jedna velika parodija na Zvjezdane staze i ine saj faj 3,14zdarije. Bio to moj blog ili ne, zabole me Avram Grant za političku korektnost i otkaze - ispričavam se debelim ljudima jer odista nemam ništa protiv njih i ne želim vrijeđati njihove osjećaje. Uostalom, halo?!? Tko može odrediti tko je debeo, debere? Nije li to rastezljiva kategorija? BMI? BULLSHIT!
Bio neki dan onaj dobrotvorni cvi-cva koncert u Lisinskom. Poslije se u holu našli gospodin predsjednik Debepublike, žaba Karmela, pingos Romano, debeljko Duško i gospodin predsjednik Sabora. Majke ti mile, taj frajer ima 73 godine i umjesto da je na Visu, daju mu tu enormnu plaću. Jedino što vrle građane može tješiti jest što neće dugo primati tu još enormniju pemziju!!! Šta drugo reći nego - DE-BE-LO-KRA-CI-JA!

http://www.youtube.com/watch?v=IC0fdtb09O4

Ma batali to, jeste li ikad jeli samo vrhnje za kuhanje? Šta to čujem? Niste? E, vreme je da probate... Zašto? Jer tako preporuča RTL televizija... Kako? Tako! Kad gledate onu restoransku emisiju Stefana Makija, prije pauze za reklame kažu "predahnite uz vrhnje za kuhanje"... Pa jebem vam mater, kaj ću jest vrhnje za kuhanje samo?!? Ili kuhano? Kako se kuha vrhnje za kuhanje? Postoje li recepti za kuhanje (pripremanje) vrhnja za kuhanje? Ili knjiga recepata čak? Ajde da kažu „sponzor emisije je jebeno vrhnje za kuhanje“, ali ne! „PREDAHNITE UZ VRHNJE ZA KUHANJE"!!! I onda krive čovjeka da je prost kad mu izleti „jebem vam mater da vam jebem mater“ ili „Klikeru, puši“!

Žao mi je zbog ove posvemašnje nadrkanosti. Inače sam osoba koja se vazda raduje životu, pretty cheerful personality. Znao sam da će se to jednog dana dogoditi, no čovjek nikad nije pripremljen, znao sam da će me jedna Mrak kombinacija uhvatiti ozlijeđenog ili bolesnog. I eto, dogodilo se! Majke mu ga spalim!!!

Krajem 2007. godine, na tadašnjem blogu, sada izgubljenom u sajber spejsu, napisao sam post o minuloj sezoni na tečnom srpskom, kako i priliči jednom Spasi Mutavskom, tješeći se kako i nije bila tako loša, iako je bila slabija od 2006. i još slabija od 2005., a u stvari je bila odlična! Svaka sezona u kojoj si se bavio sportom bila je izvrsna, ali čovjek je smećarsko biće koje je uvijek nezadovoljno i onda mu se to lijepo obije o glavu: srao si da ti godina nije bila dobra pa ti eto onda usrana 2008. i još gora 2009.! I sad opet serem i plačem i kukumavčim što sam ozlijeđen i što ne mogu na Mrak kombu, a to je nakon minule sezone stvarno u kurcu od mene. Jer ovakva sezona, bez obzira što sam realno debeološ, nema šanse ponoviti se. Zašto? Zvuči li (hajde da se malo kurčim bez muda) „drugo mjesto na Mrak kombi (najjebenijoj ligi svih vremena) iza nedodirljivog Markice uz prvu i jedinu pobjedu u pojedinačnom kolu, pobjeda na JGL (meni najdražoj ligi ikad), pobjeda na Treking ligi (najzahtjevnijoj ligi), pobjeda na najdražem (noćnom) Medotreku, uz dva srebra (Labin, Durmitor), pobjeda na Zagreb Urbanu i, kao vrhnje za kuhanje na tortu, najteže izborena pobjeda na poker Main Eventu“ kao nešto što bi se moglo ponoviti? Naravno da ne! Zato deco, uživajte kad ste dobri ili najbolji u životu jer to se možda nikada neće ponoviti i nemojte da suludo ganjanje još boljih rezultata pokvari uživanje u trenutku.

Kad smo kod svega toga, hajmo sada, prije nego što krenemo ili ne krenemo u nove avanture, napraviti presjek, ali ne godine, nego svih ovih godina: jedanaest maratona (šest sljemenskih, tri zagrebačka te po jedan splitski i plitvički), Čazma (61 km), Davos (78,5 km), UTMB (158 km), jedna Traversa, jedna Blatersa, tri puta 24 sata Sljemana, tri urbana (dva zagrebačka i jedan mariborski), jedan Cres, tri IMO-a, jedan KIC, dvije Terre, ultimativni Bimbache, jednom Starigrad-Senj nako, jednom Starigrad-Oltari nako, 25 završenih ultra trekinga u Hrvatskoj ili onih koji su spadali u Treking ligu (po četiri Medvednice, Učke i Velebita, tri Mosora, po dva Risnjaka i Bjelolasice te Rab, Durmitor, Samoborsko, Istratrek, Mljet i Posavski treking). Čak i kad se ništa od toga ne bi ponovilo, bilo bi dovoljno, am I right? Or am I right? OR AM I RIGHT? Sablja, Chura, Mukki, Vođa, Nada, prebrojite svoje ultre pa da vidimo gdje smo!

http://www.youtube.com/watch?v=YraiisVxV3w

Čemu sve ovo? Ničemu! Ili možda... Kad ste u formi, nemojte „da prkosite, terate inat, pričate prazne priče, kurčite se bez muda“, ne cmizdrite ako vam ide loše jer zuvijek može biti puno, puno gore, nego budite sretni i uživajte u društvu ove velike grupe teških pozitivaca Waka eh eh Tsamina mina zangalewa Anawa aa This time for Africa jer ovakva grupa (trekera, gelenderovaca, mračnjaka) susreće se rijetko ili nikad! Zato mislim da je najvažnija statistika ona o broju dolazaka, a ne rezultati, zato je ona prva, a reze tek na kraju. Iako, statistika je apsolutno nebitna, bitno je, bre, da se družimo i da uživamo! Jeste, dabome!

Nego, deco, kad ste povređeni, upućujem vas na još malo duboko i visokoumne Šakirine poezije: „You're a good soldier, choosing your battles, pick yourself up and dust yourself off and back in the saddle. When you fall get up oh oh and if you fall get up oh oh...“ Kad ozljede napadnu, ne treba očajavati, nego uprijeti u druge sportove koje ozljeda dopušta i uključiti se u organizaciju ivenata na kojima biste inače nastupali jer ljudi u organizaciji nikad previše. Još su i stari Latini znali da „Hodie mihi, cras tibi!“ Pritom ne mislim na Mihu iz Geokona, ali kad smo već kod njega, Miha, di si?!? A ozljeda će proći i ponovo ćemo se naganjati po šumama i gorama, po mraku i Gipsu, sve do 2060. godine. Tada će nastupiti novo doba, s nekim novim ljudima, gnomima, orkama kitovima ubojicama, mo čvarcima (ocvirkima), gromama, Rokijima...

B(LJ)UUUUUUUU, PREDATOR!

2010-11-29T20:17:00.003+01:00

Za skribomančinu poput mene doživljaj pobjede ne bi bio potpun bez da to uobličim u literarni izričaj. Šta je s Urbanom? To prepuštam pravom folksdojčeru – Štumbergeru, nadajmo se da će biti na hrvatskom... Tko pročita cijelu Šeherezadu o Medotreku, može se ponosno smatrati noulajferom teže kategorije!
Peti Medotrek, bez obzira na mitsku i svetu planinu, meni oduvijek najdraži, prije pet, četiri i tri godine središnji događaj proljeća, kao stvoren za mene, peglaj bez mozga gore-dole na poznatoj stazi, “ko nabije, taj dobije”, bez neizvjesnosti orijentacije, a opet težak za psihu i još više za noge. Nakon godine pauze zbog “nerentabilnosti”, Šimun mijenja stazu, a polovica kontrola saznaje se tek na dan utrke (šetao na planinarskoj zbog ruke), dok ove godine mijenja i termin te dan za noć, pače i uvodi posve novi koncept koji se pokazao kao pun pogodak.
Naravno da se nadam pobjedi na najdražem brdu, ali nekako ne vjerujem u nju jer sam već triput bio drugi i kao da sam skloniji vjerovati “prokletstvu” drugog mjesta, iako sam svaki put sa srebrom bio i više nego sretan jer uvijek moraš biti zadovoljan ako si dobio sve koje si mogao dobiti, a ovi ispred mene (Brajković i dvaput Rajković) tada su bili puno bolji, iako zaostatak to možda ne pokazuje (pet minuta ukupno!). Bez obzira što bi domaća pobjeda bila najslađa, potpisao bih drugo mjesto zbog toga što bi me ostavilo u igri za ukupnu pobjedu u ligi, a i postolju se ne gleda u zube (izraz copyright by Joey Battafuco).
Iako dvojice pobjednika prva tri Medotreka nema u utrci, konkurencija je ozbiljna: uvijek nepredvidivi Bojan, orijentacist Lovrec, vrsni poznavatelj sljemenskih staza - Vođa i po meni najozbiljniji konkurent za pobjedu i branitelj prošlogodišnjeg naslova – Juraj the Folksdojčer. Roce, iako vodeći u ligi, na tuđem brdu u noći nema šanse pa mu i sam preporučujem kvalitetno šlepanje (izraz copyright by Mukki) i čestitam na hrabrosti što se uopće pojavio, sjetivši se Ferrine i moje noćno-maglovite avanture na Učki 2004., kada dobar dio utrke nismo blage veze imali gdje smo...
Da bismo izbjegli gužvu, Trs i ja dolazimo na prijave dva i pol sata prije starta i u miru precrtavamo kontrole. Dok pokušavam smisliti najbolji put, gužva je sve veća, a žamor i zapitkivanja remete mi koncentraciju, tako da pola sata blejim u kartu ne uspjevši smisliti ama dablam baš ništa. Atmosfera i osjećaji koje ćutim podsjećaju me na kaos uoči starta pustolovnih utrka, na užurbano planiranje najbolje trase, zapravo, ovo i bješe noćna treking avantura. Najprije se bavim mišlju da trčim po cesti do Gorskog zrcala, na kraju skupim kontrole u srednjem dijelu, uključujući jedinicu, a onda opet po cesti kroz Gračane do Lagvića pa na Medvedgrad i natrag do Šestinskog groblja, no od tog odustajem jer mi se od Svetog Jakoba najlogičnije čini krenuti na Medvedgrad te se odlučujem prvo pokupiti središnji dio, zatim krenuti prema Gorskom zrcalu pa preko u Zagorje, onda po izohipsi pokupiti raspelo, Horvatove stube, Markov travnik i Oštricu te vrh i đir rudnik, Grajfova, Risnjak, Sveti Jakob, s tim da bih kod skloništa na stazi 23, nakon uspona sa Zrcala, odlučio idem li stazom 38 na partizansku čeku ili to propuštam.
Već prije starta imam jednog konkurenta manje, što na Medotreku, što u ukupnom poretku. Naime, prilazi mi Bojan s praznom kartom (ništa nije označio) i pita me gdje je ta partizanska promatračnica, tako da mi je već tada jasno da mu neće proći planiranje u hodu jer je prekasno došao na start i propustio sve pohvatati. Doduše, na Velebitu je pola sata zakasnio na start i rasturio nas k’o mlade majmune, ali ovo je ipak drugačiji koncept plus planet MRAK...
Nakon još jednog Šimunovog urnebesnog briefinga (“čuvari u kamenolomu ne nose maske, oni su stvarno tako strašni, nemojte im pokušavati skinuti masku”), veći dio horde jurnuo je po cesti (iako je start pomaknut iz Mlinarice na tunel baš da bi se izbjegla cesta!) do KT A na stazi 57a, a onaj pametniji direktno na KT B (prvi stup žičare) jer A nosi samo 50 bodova, no to nisam primijetio u pustoj želji da skupim sve kontrole (čitaj: pohlepno đubre!). Trebam li uopće spominjati da, unatoč predstojećih osam sati utrke, već od druge milisekunde trčim k’o kreten, premda ovaj put kakti imam opravdanje jer mi na uho šapuće iritantni profesor Robin Williams iz ljigopatetičnog Društva mrtvih pjesnika: “Seize the day, seize the day!”, ali ovaj put u doslovnom značenju – što više treba proći za dana, a kad padne mrak, kretanje se i nesvjesno usporava... Moju (gluplju) skupinu predvodi Paver za kojim se derem “jebeš utrku na kojoj vodi frajer od 70 godina!”, a iza njega je uvijek ozbiljni Lino. U Gračanima, Paver produžuje okolnim putem, dok Lino, ja i ostatak društva skrećemo na asfaltirani početak Leusteka do kontrole A. Na raspelu šifra “Žana nešto”! Koji kurac?!? Kakve li su mu to šifre?!? Poslije se ispostavilo da su šifre imena osoba iz trekersko-pustolovnog polusvijeta plus neko slovo i brojka, a sve zato da ih bude što teže prenositi onima koji na toj kontroli nisu bili, to jest, da bi se spriječilo varanje, što se, unatoč flomasterima različite boje nije moglo izbjeći, kao ni vožnja javnim prijevozom. Tu dolazi do još jednog razdvajanja: dio ekipe odlazi prema prvoj obaveznoj kontroli, a Trs, Domagoj i ja po Leusteku prema kontroli B – prvom stupu žičare. Hoće li ovo biti još jedna saga “kako smo išli od kontrole do kontrole”, iako sam još prije nekoliko godina primio kritiku od dr. Radića da bih trebao prijeći na viši nivo i početi stvari “opisivati” u dubinu? Naravno da DA jer ovo je ipak moj maksimum. Uostalom, svaka kontrola ima svoju pričicu...
Recimo, pri žestokom usponu na prvi stup žičare, u suprotnom smjeru, dakle nizbrdo, susrećemo Mr. Dimmyja, koji snenim pogledom i uobičajenim blaženim izrazom lica, gracioznošću vitke srne forsira padinu, ali u super slou mou moudu, kao da živi u ljepilu, gotovo irealna slika. Već tada, nakon manje od pola sata, primjećujem da Trs, s kojim sam dogovorio kolaboraciju, dobro prati ravnice, uzbrdice i nizbrdice (nije li to sve?!?), ali opako lejma na najaphiličnijim hodajućim strminama. Put prema točki C ilitiga Tustom vrhu, vodi preko dragog i predragog Gipsa, gdje prestižemo one koji su mudro prekrižili raspelo. Ima li išta strmije od zadnjeg uspona prema trećem stupu žičare? Ima! Kad s tog puta skrenete direktno na Tusti vrh. Ono što me tješi u toj agoniji jest da unatoč sporosti bakice, prestižem ljude, a od Tustinja činim ono što sam još prije starta odlučio – kratim na divlje do prve obavezne kontrole (početak “Puta u nebo”), no to nije bila dobra ideja ni za mene niti za petoricu koji su me pratili uvjereni da znam šta radim jer sam ih odveo kroz trnje i gustu šikaru, što nam je znatno usporilo kretanje, tako da sam nešto kasnije nekoliko puta čuo sarkastične komentare tipa “Pratite Kikija, on zna!” :D
A na obaveznoj jedinici i prvo neugodno iznenađenje – gro “planinara” u redu polagano cvikaju svoje listiće... Normalno da mi se iz usta otelo glasno “Jaoooooooo!” i “Isuse Bože!”. Šta čovjeka muči u tim situacijama? “Džaba mog sumanutog trčanja jer sad moram čekat u redu!” i samo za ovu utrku specifično “Majku mu, sad ovdje gubim vrijeme, a trebat će mi svaka sekunda da stignem do partizanske čeke i vratim se u limitu!” Zahvaljujem Maji, Borisu i ostalima koji su me pustili, no to je bila manjina, a ostale boli pipa za ultraše, oni imaju svoju utrku, došli su prije i marš u red! Zatim slijedi glasoviti Put u nebo, drugi kalvarijski uspon, dugačak desetak minuta. Ono što me tješi u agoniji i tog konstantnog uspona od 25% jest što prestižem horde ljudi, a onim grupacijama koje su bile ispred mogu zahvaliti što sam lako našao KT E, gdje se i jope stvorila gužvica, no “čovjek iz organizacije” svima nam je potpisao kartone, što je ubrzalo proces, a bilo mi je čudno što li on tamo radi... I dok Vukodlak i kompanija kreću (barem pretpostavljam) na divljaka prema točki D, ja odlazim na makadam i trčim prema raspelu kod četiri izvora i sve mi nešto čudno... E, šta je sad?!? Čudno mi jer je na tom dijelu staze od 5./6. stupa prema Medvedgradu uvijek bio finiš utrke, a moi sav slomljen, jedva se krećući. Kao da je jučer bilo (AD 2005. ) kad sam tu trčkarao, misleći da pokušavam očuvati drugo mjesto jer je Marko kao daleko ispred mene, a progonitelji vrlo blizu jer otkad su me grčevi sašili ispod Krumpirišta, vučem se ko zadnja krava, a kad tamo, Elvir i Perković došli skoro sat i pol iza mene, dok je Marko promašio kraticu za Medvedgrad, završio na Lagviću pa kod “oltara domovine” (ma šta to značilo) imao samo dvije minute prednosti i čak bih ga i dobio, jer je na vrh zapalio preko Svetog Jakoba, a ne po Bažulovki, da nisam u medvedgradskom restoranu pio posoljenu koka kolu, bojeći se da me opet ne zgrabe grčevi. Godinu kasnije, baš kod ovog istog raspela neki čiča me obavijestio da je Brajković desetak minuta ispred mene, a kako sigurno nije znao najbolji put do Tuđmangrada, tamo sam ga sreo baš na istom mjestu kao i Markicu u već opisanoj dirljivoj pričici, da bih u cilj došao tek minutu iza njega. Bješe to jedina gostujuća ultra pobjeda na Medotreku. Još godinu kasnije, na mojoj zadnjoj Medoultri prije ovogodišnje, Markica je išao na sigurnu pobjedu uz što manje napora “drži Kikicu i oderi ga u finišu” jer je Sajmon nuđao neku lovicu za pobjedu, a sljedećeg je dana naumio trčati Borošinu utrku. Tako smo zajedno došli do ovog istog raspela, gdje sam se nadao da će Marko, koji uvijek troši više vode od mene, puniti na jednom od četiri izvora, pri čemu sam podlo naumio, kad on skrene po vodu, dati petama vjetra (nikad baš nisam razumio taj izraz) pa da vidimo čija majka crnu vunu prede, iako ni moja niti njegova to ne radi. No, na žalost, Markica nije punio i malo kasnije je na stazi broj 12 samo lagano ubrzao, toliko lagano da se čak nije ni prašina digla e da bih mogao reći da me ostavio da jedem njegovu prašinu...
Jaooooooo, kud su me odvele uspomene, gdje li sam ono stao?!? Aha, da, raspelo, točka D do koje me više nisu mogli pratiti ni Grah ni Trs, a jedino mi je društvo pravio Domagoj Marušić, koji je u takvoj formi da je slobodno mogao nastaviti sa mnom na ultru, no on je ganjao bodove za Trail Trophy u planinarskoj kategoriji. Pri kraju uspona na Cer (KT F) sustižem Sablju, Vođu i Trsa, što me usrećuje iz dva razloga – uplovit ću u nadolazeću noć u dobrom društvu i siguran sam da već sad imam pokoju kontrolu više od, kasnije se ispostavilo, najžešćeg konkurenta – Vođe. Kad tamo – na Ceru još jedno anpleznt srprajz – opet red! Računajući na gužve, Simon & Cimerman dozvolio je da na A i B kontroli koristimo i svoje flomastere, no ni on se nije nadao ovakvom trekerskom Bu(mu) i svekolikom mnoštvu noćnih ljubitelja trekinga te Zagrebačke gore, tako da su redovi egzistirali puno kasnije i dalje no što se on nadao. Dok papanski stajem u red i očajan pizdim u sebi, Sablja kulerski sve zaobilazi i uz riječi “Sorry, dečki, ultra!” grabi flomaster te upisuje šifru (Janković nešto na ćirilici) sebi i nama trojici, dok planinari sve promatraju bez riječi (neki su se bunili zbog ćirilice), zbog čega im obećajem pivu u Mlinarici. U redu sam primijetio i onog tipa iz “organizacije” koji je ipak bio natjecatelj, a naše preguravanje mu bješe “nagrada” što je svima upisao šifru dvije kontrole ranije. Na drugu obaveznu kontrolu ilitiga Brestovac, fantastična četvorka dolazi u sumrak i počinje traženje kontrole po negdašnjoj bolnici, što nas izluđuje jer se ne zna točno gdje je pa si mogu zamisliti kako je orijentacistima kad nalete na takvu Šimunovu minu. U silnom traženju zaboravljam da je ovo idealno mjesto za plašitelje, kadli u jednom trenutku osvijetlim Boženu, pogledi nam se susretnu, a ona izgovori normalnim, nimalo plašiteljskim tonom “Bu” (namjerno bez uskličnika jer to nije bilo nikakvo plašenje), tako da me nasmijala, namjesto prestravila. Taman kad smo našli kontrolu, ugledao sam jednog duha u kutu, ali bilo je prekasno za užas i stravu jer sam ga ugledao prije nego što je uspio išta učiniti te neuplašeni krećemo prema KT G, lovačkoj čeki između sedmog i osmog stupa žičare, do koje postoje dvije varijante: trkačka, idealna za mene i Trsa ter sjebana, odvratna za mene i Trsa, ona kojom je jednoć Markica poveo ergelu pri noćnom spustu s Grafičara nakon jednog od kola Mrak kombe. Normalno da ne slušamo sebe i slijedimo Vođu i Sablju kroz velike strmine, gustiš, potoke i psovke, no takvi potezi štede noge pred kojima je još lijepi broj kilometara i visinske razlike. Slijedi uspon do ceste pa njome do staze Gelendera, koju samo sječemo i spajamo se na stazu koja preko Leusteka vodi do Šumarevog puta jer nam je sljedeće odredište Šumarev grob, a tamo – groblje. Šumarija je odradila posao, ostavila čistinu i blato u koje se upada do gležnja. Prijelaz preko Leusteka ne bih ni primijetio da mi Vođa na to nije ukazao, a od Leusteka do Šumarevog puta staza je gotovo neprohodna od silnog truda šumara i prevelike brige ravnateljice i djelatnika parka prirode. Šumarev put idealan je za trčanje pa tamo ostavljam Vođu, Sablju i Trsa, no biram lošiji put prema Danjki i opet smo zajedno cijelim putem od Danjke, preko Donjeg Mrzljaka do kote 523 (Jelovac), gdje smo opet u dvojbama: trčati po makadamu okolo naokolo do Gorskog zrcala ili pratiti Vožda u suludom spustu. Suprotno našoj prirodi, opet se odlučujemo za luđu varijantu i slijedimo našeg predvodnika po grebenu i kroz Stari potok, pri čemu sam uvjerenja da ne gubimo ništa te odmornih nogu stižemo na Gorsko (treću obaveznu kontrolu), gdje nam se pridružuje peti mušketir d’Štumberger, koji se s vrha, preko Danjke i točke K na stazi 23 pokušao direktno spustiti na Zrcalo, no uzeo je krivi makadam i krenuo prema Vidovcu/Bidrovcu, a kad je to shvatio spustio se na divlje i vidno sretan naletio na našu četvorku. Umjesto da kontrole nastavi skupljati “obrnutim” smjerom (Jelovac, Donji Mrzljak, Šumarev grob...), što sam mu i predložio, njemu je dosta gubljenja te nastavlja s nama putem kojim u više od sat vremena neće skupiti nijednu kontrolu, a kad sam mu to napomenuo, uzvratio mi je da kaj ja hoću kad on ima jednu obaveznu kontrolu više (vrh). Oukej... I tako je četvorka pojačana Juvicom krenula po stazi 23 prema točki K, a Vođa i ja smo imali dogovor da ćemo kod te točke odlučiti idemo li po tu partizanštinu ili ne, iako je i meni i njemu bilo jasno da nećemo i dobro da nismo jer to bi bila zamka iz koje se ne bismo izvukli. Na tom dugačkom i opakom usponu susreli smo jedino Graha u suprotnom smjeru, baš dok sam društvu prepričavao dogodovštine s mog, do ove godine jedinog, Yogsi Zagreb Urbana na kojem sam nastupio s Markicom jer je trasa prolazila ovim istim putem, ali biciklima. Jeste dabome da nije bilo ni v od vožnje, nego guranje i nošenje, meni uvijek predraga disciplina jerbo je i jedina gdje apsolutno šijem Marka. No, naše se društvo ubrzo razvodnilo – Trs je totalno zaostao, Sablja i Vožd malo manje, ali dovoljno da ne bi mogli čuti moje povike s točke K jer je tamo trebao pasti dogovor s Vođom, ali ništa od toga, već sa Štumsijem nastavljam preko Hunjke na Horvatove te prema točki O na još jednom raspelu, prije kojeg se krajcam s Marovićem, Nadom i valjda Tomom, a gdje se Juvica nemalo iznenadio kad je vidio da sam već skupio pola kontrola, puno više od njega... Definitivno odustavši od partizanske čeke, krećemo prema kamenolomu (obaveznoj kontroli), i to na divlje po ludoj strmini, ali ne direktno da ne bismo ispali na vrh kamenoloma, nego malo južnije pa na makadam ispadamo tristotinjak metara od rampe. Iako mi Juraj savjetuje da ne idem u Kraljev Vrh jer bih mogao popušiti limit, kod mene dvojbi nema – nema šanse da propustim i drugu kontrolu od 400 bodova, iako sam kasnije izračunao da bih bez Kraljevog Vrha skupio još više bodova, no jebeš Medotrek ultru bez tog za trekere kultnog zagorskog podsljemenskog sela. Nakon što sam Štumbergerju pokazao kuda bi on trebao nastaviti put prema Pisanoj bukvi (sumnjivi put u mrak i nepoznato), potrčao je za mnom, ali ubrzo se, poradi probavnih problema, predomislio i ostavio me samog da jezdim po makadamu na kojem sretoh jedino Bojana koji se vraćao baš iz Kraljevog vrha. Bješe to moje daleko najbrže trčanje po tom makadamu, zbog toga što nisam iza sebe imao tri spusta kao prve tri godine i zato što je “noć, noć, noć, noć, totalni je mrak” pa nije vruće, a i zato što sam svjestan da opako koketiram čak možda i s DNF statusom jer imam samo pola obaveznih kontrola, a premašio sam polovicu dozvoljenog vremena, debelo zašavši u peti sat utrke. Stvar se dodatno zakomplicirala na mostiću gdje je trebala biti kontrola, a nje ni pa ni! Normalno da me to ubija u pojam jer vrijeme curi. Ispisujem “ŠIVAK” na najbližem betonskom rasvjetnom stupu te “Š” unutar markacije na tom istom stupu, palim mobitel i polagano krećem dalje. Dok se đubre uključilo i učitao imenik, prešao sam oko tristo metara, a Šimun mi veli da se vratim jer je kontrola kakti ispod mostića. I ne budi lijen, vrati se, nema veze što vrijeme prolazi, grbi se ispod mosta, zuri ko kreten, ali faking kontrole stvarno nema! Ponovo zovem Šimuna i krećem dalje, izgubivši dragocjenih, brat bratu, oko osam minuta, a ubrzo me napušta raspizđenost koja prepušta mjesto novim osjećajima za feeling – budući da pretpostavljam da nitko više nije krenuo za Kraljev Vrh, najbliži natjecatelji možda su kod Pisane bukve, više od tri kilometra od mene, dakle, potpuno sam sam u šumi i da ovo nije utrka, usrao bih se od straha, a ovako je osjećaj nenadjebiv i teško opisiv, možda tek bardovima i pjesnicima poput lorda Bajrona, Bodlera, Maka Dizdara, Vladislava Petkovića Disa, Josipa Pupačića, Bojana i Chure... Uglavnom, nešto kao najljepši san, baš onakav kad ti je žao što si se probudio, ali kvari ga samo onaj pješčani sat u glavi koji neprestano upozorava da je vremena sve manje. Konačno dolazim i u legendarnu “UPRI” zonu, a na meni “UPRI” majica kratkih rukava – vrijeme je bilo savršeno. Kao što sam brže no ikad trčao prema Kraljevom, isto tako nikad lakše nisam svladao taj višekratno opjevani heart and legbreaking uspon, koji u meni budi uspomene i uspomene... Krenut ću otkad se Zemlja ohladila iliti od jaja ilitiga od ljeta Gospodnjega 2005.: nakon mamutskog debakl Velebita 2004. godine, koji me zaljubio u treking i planine, noćnog debakla s Ferrom na Učki iste godine te iduće stjenovitog Mosorskog debakla za čovjeka s asfalta, uslijedio je domaći teren i poznata staza. Sve je dobro krenulo, već na drugom usponu iz Bistre riješio sam se Ferre (treking institucije) i Perkovića i već tada zatefterio drugo mjesto, uopće ne sanjavši da bih se mogao približiti Markici... No, u Kraljevom Vrhu sretoh ga dok se vraćao s kontrole koja bješe kod legendarne birtije, pri čemu sam ja već prošao križanje s Vinogradskom gdje se skreće prema vrhu, što znači da je imao tri, možda četiri minute prednosti i tko se ne bi polakomio... Značajno ubrzah tempo, zaboravih ne uzimanje tekućine iz glupog mjeha koji sam tada koristio drugi i zadnji put, a jedino što me zanimalo je hoću li ugledati Markovu žutu majicu. I dok sam se tako bavio zurenjem kroz proljetne sljemenske krošnje, na “UPRI” usponu toliko me sašilo da sam morao zastajati, držati se za stabla i okretati nadiru li progonitelji. Eh, da je to bilo sve... Nekako sam se dokopao manje strmih dijelova ispod Krumpirišta, ali onda je na naplatu došlo nedovoljno sisanja iz glupe sisalice kojom se vuče voda iz mjeha, naime, satrali su me takvi grčevi kao nikad prije ni poslije u životu, najprije u kvadricepsima, a kad sam ih pokušao istegnuti, još gori u zadnjim ložama pa sam od istezanja odustao i počeo hodati oprezno, kao po jajima, no kad sam nakratko izgubio stazu, preskočio sam jedan mali jarak, dočekao se na prste i tada mi se zgrčio list pa mi je jedino preostalo da se bacim na zemlju i smijem svojoj gorkoj sudbini. Domaći teren, prilika za prvo postolje i onda ovakav fijasko. Aber, nakon nekoliko minuta ležanja krenuo sam dalje i laganim tempom guslao još tri sata do cilja, bez da mi se itko odostraga približio, a skoro sam i Markicu uhvatio, što sam opisao gore, na jednoj od nekoliko desetaka stranica ove 1001 noći... Dvanaest mjeseci kasnije, iskustvo je pobijedilo grčeve, a na tom mjestu našao sam se na diobi trećeg mjesta sa svojim vjernim pratiteljem u prve dvije godine trekinga – Draženom Perkovićem, a daleko ispred nas (nismo ih sreli u Kraljevu Vrhu) bili su B-rajković i obični Rajković. I dok sam razmišljao kada ću se i hoću li ga se uopće uspjeti riješiti kako bih si osigurao postolje na domaćem terenu, “UPRI” zona ga je toliko satrala da je (nevjerojatno, ali istinito) kod Crne mlake ostao spavati petnaestak minuta, na kraju uzevši četvrto mjesto... Nakon još pokojeg matorčevog flešbeka, krenimo dalje na ovo nadasve zanimljivo putešestvije bez naravoučenija: Pisanu bukvu, jedno od rijetkih mjesta na kojem nisam bio prije ovog trekinga, pronalazim bez problema, no umjesto da sam zbog toga sretan, muči me vrijeme što brzo prolazi, a još više umor koji polako obuzima sva osjetila. Na križanju moje staze i makadama srećem dečka iz planinarske kategorije pa zajedno trčimo prema Oštrici. Na satu je 5:40 i pitam se što li on radi ovdje kad nema šanse stići do cilja čak ni u produženom limitu, a onda se sjetim da ne znaju svi baš cijelu stazu napamet niti koliko im treba od točke do točke. Već opako dehidriran, na Oštrici punim bidone i preko Zelenog spusta dolazim na vrh – vrijeme 6:22. Gore nema nikog, možda poslije mene više nitko i nije došao na Vidikovac, puše sve jače, ali južina pa nema potrebe za oblačenjem, a i krećem prema dolje (a kud bih s vrha?!?), na rudnik Zrinskih, računajući usput što mogu pokupiti, a da ne zakasnim. Na rudniku ponovo, nakon tri i pol sata odvojenosti, srećem Sablju koji traži ulaz i kontrolu. Nagovaram ga da mi se pridruži do Grajfove i Risnjaka, on se dvoumi, pita me koliko ima do Grajfove, deset minuta, kažem mu, on ipak odustaje, a meni je do kopanje trebalo devet. Na putu me stigao i Juraj (misleći da sam Roce, očito je i njemu umor poremetio percepciju), za koga sam mislio da je daleko ispred jer nije bio u Kraljevom Vrhu. Ispada da odlaskom u Zagorje nisam ništa izgubio jer sam nadoknadio vrijeme izgubljeno u tom điru, a zaradio 400 bodova. Ipak, Jurica je zbog toga puno svježiji od mene i bježi mi. Na jednom od zadnjih uspona, onom na Risnjak, obuzima me posvemašnja malaksalost i ravnodušnost te počinjem doslovno šetati. Tada bi najjednostavnije bilo odjebati sve i lagano odšetati do cilja uz kratko skretanje prema Medogradu, no kompetitivno đubre u meni drma dva gela s kofeinom, srče posljedne kapi vode s Oštrice i kreće u borbu sa samim sobom, bolovima, štopericom. U totalnom cajtnotu odustajem od Svetog Jakoba jer bi to značilo jedan uspon više. Unatoč bolovima u stopalu, kao sumanut trčim prema Medvedgradu. Na putu susrećem Bojana koji malodušno hoda nizbrdo i nagovaram ga da potrči za mnom jer ćemo tako lakše pronaći grob u Šestinama, ne znajući da nije skupio sve obavezne kontrole. Očekujem da će me ubiti kratki uspon na Medvedgrad, a sreća me obuzela kad sam vidio džip na parkingu i čovjeka koji mi govori da ne moram gore, objašnjavajući mi koji grob moram pronaći. Sad mi je jasno da ću i uz traženje groba stići u limitu pa se ne žurim previše prema dolje, a i nije baš da mogu. U suprotnom smjeru nailaze Stan, Nada, Goran i Tomo, a na groblju zatičem Juru i policijsku ophodnju. Baš kad sam ušao među grobove i započeo potragu, jedan od policajaca Juri je pokazao grob. U potpunom odsustvu cenzure (nije da i inače imam poštovanja prema grobljima) po azimutu gazim preko grobova, a čovjek u službi zaštite naroda me upozorava: “Gospodine, ne možete gaziti ljudima preko grobova!” Na satu 7:41. Umjesto da krenem prema cilju, pohlepni mozak, unatoč umoru, zaključuje da imam vremena skoknuti do Šimunovog dvorišta po zadnju kontrolu i ponovo sa Štumdojčerom trčim našom pobjedničkom stazom s Urbana od prije mjesec i pol dana: Šestinska crkva-Gornje Prekrižje. Putem mi je Juvica prepričao razgovor između njega i policajaca što se odvijao na groblju... Policajci: “Kud ćete vi?” Juraj: “Na groblje.” P: “Ma na kakvo groblje?!? Pa ponoć je!” J: “Moram do jednog groba.” P: “Kakvog groba?!” J: “Groba na kojem je kontrola, utrka je.” P: “Šta opet onaj Men’s Health?” J: “Ne, ali isti je organizator.” Dalje nije bilo potrebno objašnjavati :D U cilju: 7:59! Jurini Švabovi rekli bi “perfektes tajming”, ja bih rekao da je moglo i bolje, ali nema se za čime žaliti jer bolje nije bilo ni potrebno. Jako zabavan, ali za noć pretežak koncept, osim za dobre poznavatelje ove planine. Za sljedeću godinu predlažem isti koncept, ali po danu. U šestoj sezoni moja treća pobjeda na utrci Treking lige, prva nakon pet i pol godina... :D Najdraže mi je ipak što je Sablja, koji se približava brojci od tridesetak hrvatskih ultra trekinga i uz Peću jedini sa svih pet sljemenskih ultra, osvojio prvu medalju...
Osjećaj? Veliko zadovoljstvo, ali opet... Kao što su me zajebavali na Velebitu kad sam bio sedmi, tako bi me zajebavali i ovdje da nisam pobijedio. A i kad nešto sam napraviš, to ti se više ne čini toliko veliko. No, pobjeda je ipak najslađa kod kuće!
Prošle godine Vođa je bio prvi koji je uzeo Jutarnju Gelender i Treking ligu u istoj sezoni. Ja tome mogu dodati i Urban. Pa da vas vidimo, frajeri! :D Prvi pobjednik Treking lige koji nije pobijedio na Risnjaku. Ali i Risnjak nije u ligi. Počinje li nova tradicija s Medvednicom? Brus Li? Džet Li?
U svakom slučaju, sve ovogodišnje uspjehe mogu zahvaliti svom treneru Alanu Čengiću. Isplati se 1100 kn mjesečno plaćati kvalitetnom stručnjaku...

ALIJEN VS BLJUUUUUUUUU PRE-DA-TOR

2010-10-12T07:17:00.007+02:00

Dan prije vrlo uspjele gej parade u Begešu, na tapeti bješe kino. Kakve to ima veze s gej paradom? Hmmmmmm, koje je seksualne orijentacije onaj koji u vrijeme biti-ili-ne-biti utakmice za status najobožavanijeg izbornika gleda Džuliju Roberts i po prvom taktu i pol prepoznaje pjesmu Flitvud Meka "Thunder only happens when it's raining"?!? Jedi, moli, voli? Odnos spolova u dvorani sličan je onom kad se gleda Seks i grad 1 i 2 ili Seks i grad 3 (Cure na Visu), s nekoliko postotaka više u korist osjećajnih "muškaraca". Nevjerojatno je da je turbo skinny Džulija uspjela, unatoč savršenoj liniji, uzgojiti podvoljak. Valjda posljedica godina... I ne vidim zašto ljudi idu u Indiju pronalaziti sebe, Boga or whatever jer mi se to ne čini najsretnijim mjestom za život, no opet, kako to može razumjeti površni "zapadnjak" poput mene, željan samo isprazne zabave? Film je definitivno predugačak, a dojam dužine produžuje činjenica da se nikako ne pojavljuje Havijer Bardem za koga se zna da nastupa u dijelu "Voli", a takvoj zvijezdi i jednom od najvećih mačo tipova outside and inside Holivuda ne može se dati samo nekoliko minuta filma, nego puno puno više, iako izgleda kao Vojislav, pokojni ljubavnik moje pokojne bake.
Može li spoj dva "kultna" filma stvoriti još kultniji film? Može li se se pridjev kultni komparirati? Na oba pitanja najvjerojatniji je odgovor ne, iako bi filmolozi i jezikoslovci priupitali "zašto ne?!?", no u slučaju alijena koji proizvodi više sline čak i od mene samog i predatora koji izgleda kao zdepasti debeljko, tome svakako nije tako. I sasvim mi je nejasno zašto su njih dvojica, kao i svi njihovi klonovi, iako bića nesumnjivo velike inteligencije, cijelo vrijeme toliko besni? Preporučujem gospođu Jadranku i autogeni trening...
Za kraj vječita dvojba - tko je jači: mlada partizanka ili Ma Baker? Mlada partizanka je pušku nosila i konja jahala, a Ma Baker je sinove naučila rukovati oružjem. Mlada partizanka je kolo plesala, a Ma Baker nikad nije zaplakala. Mlada partizanka je bombu bacala, a Ma Baker je znala kako umrijeti... Ne preostaje nam ništa drugo doli referendum. Koji će se održati otprilike kad i onaj o ulasku u Europsku Uniju. Sveto Nigdarjevo? Vrba i grožđe? Nikad pa ni onda? Most likely...

ZA DEBILČINE

2010-09-02T13:56:00.000+02:00

Fucking finally! Stižem na zadnju kontrolu, mjesto Argentiere. Još jednom, iako su mi to rekli barem deset puta na prethodnim kontrolama, pitam koliko ima do Chamonixa – devet kilometara, još sića devet kilometara, a na satu 28:10. Tada sam uvjeren da idem ispod 30 (mogu valjda i prehodati devet kila za sat i pedeset!), ali svejedno oprezan jer znam da me čeka još 200 metara uspona i 400 metara silaska – to sam zapamtio iz Road Book-a. Kao i na svakoj kontroli, ultra (jer ovo je ipak ultra) ljubazni volonteri prilaze mi, nude mi hranu, napitke, no ja odvraćam samo: “Rien! Merci.” jer želim dalje, u cilj, u kadu, u nešto suho, u krevet... Obraćam se nekim srednjoškolcima da mi pokažu put i tek tada, na zadnjoj kontroli, uspio sam čuti Francuza kako govori engleski bez smiješnog francuskog naglaska – zato što je mali očito zaluđen reperima i savršeno skida američki naglasak: “Hey, man, just go down the street and turn right before the bridge! Go for it man!!!” OK, odoh sam into the night k’o Michelle iz “Allo, allo”... Oznaka kilometara nema, samo na check pointovima, no savršena noćna fluorescentna signalizacija pokazuje mi put u mrklom mraku – dovoljno je samo podići pogled i divovske krijesnice obasjane svjetlom moje lampe pokazuju se i na daljini od stotinjak metara. Malo se penjem, malo spuštam i nadam se da ću onih 200 metara uspona skupiti pomalo, uz lagano penjanje i spuštanje. Potpuno sam sam i vjerojatno prvi puta u životu sam u šumi ne osjećam nikakvu nelagodu ili strah – apsolutno mi je svejedno, želim samo naprijed, lagano trčkaram, čak i uzbrdice. I tada, oko ponoći druge noći, počinju halucinacije – ne fizičke, nego u glavi. U nekakvom polusnu sam sebi govorim: “Daj JOJ vode, trebaš JOJ dati vode!” Onda se osvijestim i skužim da sam ja žedan i da ja trebam piti. Toliko o sigurnosti u vezi određivanja mog spola. Polako se pojavljuju svjetla s lijeve strane, ne još samog grada, nego prilaznih cesata, što me toliko zbunilo da mi je trebalo deset minuta da uopće shvatim s koje strane dolazim u Chamonix, ali nisam shvatio kako s desne strane, a ne s lijeve. Ako radimo lijevi krug oko Mont Blanca, nismo li se trebali spuštati s lijeve strane u grad koji bi nam trebao biti s desne. Cijelu trku zamišljam trijumfalni ulazak u Chamonix s lijevog brda i ulice kroz koje trebam proći kad se spustim i sad ovo! I to me mučilo sve dok se u šumi na jednom mjestu nije grupiralo četiri, pet krijesnica, a to znači samo jedno – skretanje! I to kuda! U brdo! Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Čovjek iz organizacije govori mi: “La derniere montagne!” Ma jebite se! To ste rekli kad sam se penjao na prokleti Les Tseppes tri sata ranije. Moral mi totalno pada. Nalazim se pedeset metara iznad cilja i sad moram u brdo. Prestajem trčati, a krijesnice su sve više i više. Hvata me totalna psihoza, opet se vučem k’o zadnja krava i samo čekam kad će prestati brdo, ali ono ne prestaje. Suunto pakazuje da sam se popeo 50, 100, 150 metara... Isuse i Bože! Dosta! Stižem jedinog tipa na zadnjoj dionici i potpuno bijesan govorim mu: “They fucked us up! We’re not going to make it under 30!” Frajer ne odgovara ništa, no konačno se pojavljuje nizbrdica i dva tipa iz organizacije koji nam govore da imamo još dva kilometra. Gledam na sat – 29:32. Pa valjda mi je dosta 28 minuta za to! Ništa ja ne vjerujem tim Francuzima, dva bi mogla biti i tri i pol, pa počinjem trčati k’o sumanut, a onaj tip za mnom. U gradu me čak pokušao i stići, no moja posljednja šprica odagnala je njegove nade. Znao sam da me u cilju neće dočekati samo Ivana, nego i neki koji su odustali, samo nisam znao koji: bili su to Ferro i Šimun. Zadovoljstvo nula bodova, ne jedem ništa, ne pijem ništa, jedva govorim, izgledam k’o smrt, Ferro je istinski zadivljen ovim “pothvatom” , a ja samo želim kući. U redu, završio sam, ispod 30 je (29:46), ali ne mogu sad uživati u tome, a i može se to ići nekoliko sati bolje kad je čovjek mršaviji, uformniji etc.! Sad, dok ovo pišem, mirno mogu reći – drago mi je što sam bio, što sam završio, drago mi je zbog rezultata, došao bih opet, ali ne sljedeće godine, očito mi leže što duže trke, bez obzira na umiranje, ali da sam pronašao neki smisao, došao u kontakt s inner self, nešto sebi dokazao, postao bolja osoba and all that crap – nisam! This is just something that I like... Iako sam za vrijeme trke tisuću puta sam sebi rekao da sam idiot zato što to radim, nema veze, mislim da je vrijedilo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog prethodne rečenice. A trka je definitivno za debile, gurni glavu među noge i peglaj i tako satima... Ili danima! Alen i Saša, nemojte se uvrijediti, ali svi koji završe ovu trku mogu se okititi nadimkom DEBILČINA!
Ulazimo u auto, Ivana pali grijanje i naizgled je sve u redu, ali kad sam izašao iz auta, istog trenutka počeo sam se totalno tresti od glave do pete sve dok nisam ušao u kadu vruće vode, a uz sve me još drmao i očajni kašalj koji nikako nije prestajao... Nakon nekoliko dremčića u kadi, nešto sam pojeo i legao, a mišić na prednjoj strani desne potkoljenice, malo iznad gležnja, toliko me bolio da nisam mogao pomicati prste – mislio sam da je sezona za mene gotova... Spavao sam od 2 do 4 i 30, a onda sam se opet probudio i išao na internet gledati gdje su ostali naši junaci. Spuštali su se s predzadnjeg brda, a kiša ih je prala cijelu noć! Nedjelju smo proveli čekajući ih, Alen 41, Saša 44 sata, Terminator 42 sata. Usput sam se upoznao s onim Britancem, vjerojatno Englezom, Mark Richards se zove, išao je ispod 28 – napravio mi je dva sata u zadnja 42 kilometra!
But nvrmnd that – stvarno možemo biti sretni s obzirom na to gdje živimo – 7 dana u Chamonixu (izgovaraju “šamoniks”!) nisam vidio zgodnu curu!!! Posljedice? Tko to zna, ali muskulfiber gotovo nikakav, deset puta slabiji nego poslije Bijele Lasice, bol u ozlijeđenom mišiću popušta, manji bolovi u stopalima... Puno više znat će se na Just Pine Contestu devetogdevetogudevetsati...

Spustio sam se sa zadnjeg brda i stigao na predzadnji check point Vallorcine za točno 27 sati i točno za onoliko koliko je potrebno da se ide minutu ispod 30 kad bi se išlo linearno od početka do kraja – 11 minuta i 20 sekundi po kilometru. E tek sad sam na konju jer major usponi are no more! Dok sav mokar sjedim i jedem toplu juhu, a volonteri čine sve da budem namiren, ispitujem natjecatelje oko sebe možemo li do cilja stići za manje od tri sata. Vele mi da možeš i za dva ako si brz, ali da je naša realnost 2 i 40. Svima nam je već odavno dosta i smješkamo se jedni drugima pokazujući da svi zajedno nismo normalni... Ustajem i izlazim za jednim koji također želi U 30, vani je ledeno i kiša pljušti. Nakon doslovno pet metara hvata me takva drhtavica da ne mogu pomicati noge i vraćam se u kuću. Skidam šuškavac i mokru majicu, iz ruksaka vadim suhi šuškavac koji oblačim na golo tijelo i uvlačim u bicke, preko njega mokri šuškavac, a preko svega mokru majicu. Iz ruksaka vadim mokre tajice i oblačim ih preko bicki, pa takav, donekle ugrijan krećem trčati sedam kilometara do zadnje kontrole...

Nakon 132 kilometra počinje posljednji veliki uspon Iz Trienta s 1300 na 1900 metara – Les Tseppes. Pitam se zašto je prošlogodišnji fantom čije prolaze pratim, tri kilometra išao preko sat vremena – zato što su to tri kilometra najstrmijeg uspona na Bikčevićevoj – oko 20 % cijelo vrijeme. Vučem se nekako s noge na nogu, hvala Bogu da nema stijena nego normalan zemljani, šumski put, dok kiša i dalje pere. Check point i opet nije na vrhu, pa pitam koliko se još moramo penjati – još 140 metara visinske razlike, gotovo do 2100. Spontano mi iz usta izleti jedan “Fuck!”, ne uzimam ni hranu ni vodu, krećem dalje jer sam na knap, a uspon će potrajati još oko pola sata. Na vrhu sam potpuno sam, konačno ponovo u Francuskoj, mrak pada, kiša pljušti vodoravno zbog vjetra koji brije sto na sat. Vadim lampu, navlačim zimsku kapu i rukavice i krećem u divljački spust po mračnim blatnim stazama – jurim k’o lud, stižem ljude koji se miču u stranu, nekoliko puta padam u blato, cijela garderoba je blatnjava, rukavice, čak i broj, ali polako skidam vrijeme svom fantomu...

Nešto manje od 21 sat i 116 kilometara – stižem na drugu tranziciju – Champex-Lac (Lac=jezero) u Švicarskoj. Tu sam psihički puk’o treći put. Mislio sam da neću moći dalje. Jedva sam se dovukao, nekako uzimam svoje stvari i odlazim u nekakav podrum do wc-a. Dok sam se presvlačio, uhvatila me prva zimica i treskavica pa sam se brzo vratio na sunce, napunio bidon, pojeo juhu s nogu, malo čokolade i idemo dalje. Čeka me još maraton i devet sati fore – valjda mogu prehodati maraton za devet sati. Prvih deset minuta odlučujem hodati iako staza prolazi kroz mjesto pored jezera, ljudi mi plješću, a meni sve neugodno jer se vučem užasno. Pored jezera svirači u tradicionalnim nošnjama pušu u one dugačke rogove – traženjem fotografa postajem maneken zajedno s našim ćelavim Britancem koji me ovdje sustigao i nakon toga trčeći otišao ispred mene. Sad se treba popesti s 1400 na 1900, ali vraga! Najprije se po makadamu treba spustiti ispod 1300, pa tek onda gore – naravno da užasno pizdim, ali nema pomoći – ne mogu nizbrdo, ne mogu ravno, a pogotovo ne mogu na takvu nizbrdicu kao što je uspon na Bovine. Ogromne stijene koje predstavljaju prepreke u vidu ogromnih stepenica, a svaka je smrt za kvadricepse. Penjem se brzinom od šest metara visinske u minuti i pričam s Virginie, 42-godišnjom Francuskinjom od 1,60 i valjda 47 kila koja je počela trčati 1999! Završila je kao peta, 40 minuta iza mene jer joj nisu išle zadnje dvije mokre nizbrdice... Prema vrhu me i ona ostavlja, svi me prestižu i ja stvarno mislim da neću nikad doći na vrh (četvrto i posljednje pucanje u glavi!), a da stvar bude još bolja, počela je i kiša, što znači mokre stijene na spustu i dodatno gubljenje vremena. Na kontroli teško razočaranje – to nije kraj uspona jer iznad sebe na serpentinama vidim ljude kako se dalje penju. No nekako sam i to svladao i počeo trčati mokru nizbrdicu hrabrije no ikad – ništa posebno jer ipak nemam velika jaja, ali brže od sviju koji su me derali prema gore, prema Trientu...

Iz Courmayera krećem poprilično raspižđen, ali onako pozitivno, “I’m gonna kick your butt” attitude. Prema sljedećem vrhu od 2 tisuće i 800 metara uspona iznad Courmayera pretežno prestižem ljude, a još ih i gro prelazim na check pointu gdje se zadržavam vrlo kratko. Taj Refuge Bertone nalazi se na 77. kilometru i tu je odvaljeno nešto više od pola visinske razlike prema gore. Slijedi dvanaest kilometara trčkaranja po hrptu, a onda uspon na posljednji i najviši dvoipotisućnjak Grand Col Ferret (2537), ujedno i granični prijalaz iz Italije u Švicu, 800 metara visinske razlike u samo 4,6 kilometara. I rekao bi čovjek da si tu na konju... Moš’ mislit! Od tog mjesta do cilja ima još dve i pol tisuće prema gore i četiri prema dolje! Počinje spust od 1400 metara prema Praz de Fortu (tu već neki usput i spavaju na suncu) uz dvije usputne kontrole, a na jednoj od njih, La Fouly, drugi put pucam. Prema njoj, na nizbrdici i ravnom makadamu, mnogi me prolaze, ne da mi se više trčati, a na check pointu sjedam i polako jedem juhu, potpuno prazan i nikakav. Poslije toga odlučujem hodati deset minuta, čak i nizbrdice, a hodao bih još da se nisam sjetio da treba dobiti i Ferru i da bi se on uskoro mogao pojaviti ako ovako nastavim. Zato trčkaram prema zadnjoj kontroli prije Champexa, pa još malo ispod 1100 i onda u Champex na 1500...

Tranzicija u Courmayeru je posebna priča... Oko pola sedam ujutro ulazim u ogromnu dvoranu. Najprije svoju vreću čekam jedno tri minute dok ih drugi dobivaju odmah. Govorim si “ne pizdi, ne deri se na ljude, to su volonteri, ovo je klasična nadrkanost nakon neprospavane noći, dvanaest sati trke, umora, gladi...”. Dok čekam okrećem glavu i pogled mi zastaje u velikoj prostoriji iza mene – a tamo se odvija, Šimun je to izvrsno nazvao, bitka za ranjenike! Dvadesetak frajera već tu leži na stolovima za masažu. Doslovce se smijem prolazeći kroz tu sobu misleći si “frajeri zakaj ne odustanete – imate još devedeset! kilometara, a već ste koma teška...” Odlazim do wc-a na presvlačenje i NE MOGU VJEROVATI da postoji samo jedna kabina u koju ulazi neka baba umjesto da pusti mene, ne vidi li da sam u trci, dok se presvlačim moram braniti svoje prvo mjesto u redu, a kad se konačno dočepam kabine, imam što vidjeti – fucking ČUČAVAC!!! Baš me zanima kako će oni ranjenici rasturenih kvadricepsa ovdje obaviti ono što moraju, moji su k’o novi i baš me briga, ali naravno da nema ključa i naravno da debili ne kucaju!!! Čudo da nije došlo do incidenta... Ne možeš vjerovati – organizacija fenomenalna, vreće složene po brojevima, masaža, tuševi, hrane i pića što i koliko ti srce želi, ali jedna wc kabina s čučavcem!!! Moglo bi se reći - k’o da ne znamo Talijane... Zemlja je Italija, ali svi pričaju francuski i to je područje gdje dominira francuska kultura...

Suprotno crnim prognozama, na startu je lijepo, toplo i sunčano. Mene drma lagana temperatura uslijed lagane prehlade poradi zadnja dva hladna i kišna dana. Padaju zadnja fotkanja, slušanja patetičnih govora na više jezika, tipa “svi koji su na startu već su pobjednici”, fuj, bljuv, ne serite više i pustite nas! Mistera Nadrkanosti strašno živcira ta gomila koja mu se mota po nogama. Sad mi se tu guzite, a poslije ćete svi krepati, suckers! Na prvom pišanju prelaze me Ferro i Saša, kojeg kasnije sustižem, pa kroz “naše” selo Les Houches (Lezuš) prolazimo zajedno, kao i na prvom brdu, gdje, također pišanja radi prelazimo ćelavog Britanca kojeg smo svaku večer viđali u Chamonixu kako trči. Eto ti sad tvoje glupo trčanje uoči trke, pikzibneru! Kasnije se ispostavilo tko je u stvari pikzibner od nas dvojice... Na spustu ostavljam Sašu, a na putu prema sljedećoj kontroli, na uskom šumskom putu uzbrdo gdje se napravila hodajuća kolona, tri čovjeka ispred sebe u mraku primijetim Ferru i tad počinje meni jedan od najdražih događaja cijele trke – Ferro i ja pričamo i dovikujemo se cijelih pola sata dok svi ostali šute nemajući blage veze o čemu pričamo... U selu Les Contamines na 25. kilometru kompletno ludilo – prolazimo kroz uski špalir dugačak oko sto metara, a ljudi plješču i urlaju najglasnije što mogu dvadeset centimetara od nas!!! Čovjek ne može izdržati da ne umre od smijeha. To je ujedno i prva kontrola s hrpom hrane, fantastično privlačnom atmosferom i rock bandom koji praši, tako da bih tamo najradije ostao. To je zamka u koju su mnogi upali, a Ferro i ja nastavljamo brzo, prešavši u boksu pedesetak tipova. Jedino što mi muti zadovoljstvo je što za prolazima tipa koji je prošle godine išao 29:08, što sam imao zapisano na papiriću obljepljenim selotejpom, zaostajem sve više i više...
Tada krećemo na prvi baš veliki uspon, 1300 metara u plus na prvi dvoipotisućnjak! Na jednoj međukontroli Ferro se ostaje presvlačiti, pa ostajem sam od naših, okružen stotinama natjecatelja. Tu nastaju i nezaboravne slike – kad se na nekoj od uzbrdica okrenete, stotine krijesnica kroz mrak mili za vama... Taj uspon prolazim relativno bezbolno, no poslije njega slijedi spust od 1000 metara te još jedan uspon na dvoipotisućnjak! Ovaj put namjerno idem sporo, s noge na nogu, znajući da nije posljednji prije tranzicije jer nakon još jednog spusta od petstotinjak metara slijedi “završni” uspon na treći dvoipotisućnjak – ovaj puta ne idem namjerno sporo, nego zato jer brže ne mogu! ubilo me ovih tri soma uspona, prvi put pucam u glavi, uvjeren da do cilja više neću potrčati... Ali, naravno da se situacija ijenja dolaskom na vrh – očekuje me dva Sljemena silaska, noge na nizbrdici zaboravljaju odvaljene uzbrdice i lagano trčkaram prema Courmayeuru i zori. Na livadama (skijaškim stazama) koje smo prolazili naišao sam na jedino mjesto u 158 kilometara gdje sam posumnjao u oznake što ih je postavio organizator. Naime, vjetar je odnio svjetleće trake, tako da su na stazi ostali samo tanki stupići za koje su bile zakačene, a koji se teško primjećuju u mraku, no rađanje novog dana (uz nadu da sljedeći neću dočekati na stazi) odagnalo je sve sumnje i otkrilo moj prvi cilj u daljini, gdje me čekaju suhe stvari i hrana. Mnogo hrane...

STRAŠNI FREDDY I DEBIL KARLO

2010-07-06T09:10:00.004+02:00

Koji bi filmski serijal trebali pogledati svi pustolovni utrkivači?
"Freddy Krueger vraća se u remakeu jednog od najpoznatijih i najkultnijih horor klasika svih vremena. Grupu tinejdžera spaja ista stvar: u njihovim snovima proganja ih zloglasni Freddy Krueger, okrutni izopačeni ubojica nezamislivog fizičkog izgleda koji im dolazi u snove i ubija ih. Ako ostanu budni - preživjet će. Ali ako ih san pobijedi... - upast će u neku rupu, sletjeti u provaliju spuštajući se biciklom s Alana u Jablanac usred noći, pokupit će ih u kajaku trajekt Jablanac-Mišnjak, Brestova-Porozina, Valbiska-Merag ili teretni brod na liniji Capetown-Rijeka ili će ih, pak, prestići Kapović i Verbnjak ili Kapović i Stiven...
Hm, ako je Karlo uspio preživjeti tri mjeseca bez Karlovačkog, nije li onda to Karlovačko za kurac?!?

UKINITE TAJ TENIS!

2010-07-05T09:10:00.002+02:00

Zašto? Izgleda da Fedexovo vrijeme prolazi (nakon 20 i nešto polufinala i 8 finala Grand Slama za redom, ispao je u četvrtfinalu Roland Garrosa i Wimbledona :( ), a Nadal, koji ima tek 24 godine, ima već 8 naslova. Ne želim da jednog dana baš on premaši Rogera. Isto tako, znam da se nikad više neće pojaviti igrač koji igra ljepše i lakše od Federera i zato - ukinite taj Reuters!!! Ovaj, mislim, tenis...

SP

2010-06-29T12:17:00.003+02:00

Joj, što volem ovo Svjetsko prvenstvo!!! Igra nenadjebiva, hrpa golova, a što je najvažnije - Englezi ispali! Džaba bilo Engleza vranih, po livadi razigranih za milijune funti, džaba kreten Capello i milijuni koje su mu dali, ne mogu pobijediti SAD i Alžirce, dok su Slovence dobili jedva. I tako mi se plače kad se sjetim nepriznatog im gola, u sed rumu sam već dva dana i nikako da se oporavim. Eto, tako vam i treba kad ste protiv Ukrajine namjerno igrali k'o pipice, sve se vraća, sve se plaća, a njima se višestruko vraća prevara austrijskog autrihtera iz 1966., koji se Nijemcima osvetio za Anschluss :)
"Tužna je naša sudbina,
razvalila nas je Njemačka,
razvalila Njemačka,
sad plačemo k'o curica,
sjebao nas je drug sudija!"

LABINJONAC I MIZERIJA ŠTO USLIJEDI...

2010-05-04T08:46:00.001+02:00

Budući da ove godine odlučih ganjati Treking ligu, a Pašman propustih jer mi se nije po škrapama padalo na moju invalidnu ruku, Istra Trek bješe, ako ne računam revijalni nastup na Bojanovom Posavskom trekingu 2008., moja prva prava ultra nakon gotovo tri godine...
Kad mi je Mukki, poslije objave karte, večer uoči utrke javio da je ovogodišnji Labinjonac čista orijentacija, nisam se ni potrudio negdje pogledati kartu, nego sam otišao na poker gdje sam ostao do jedan u noći jer ipak se moraju znati prioriteti, a i davno sam zaključio da je san precijenjen. Dok sam ujutro na glavnom labinskom trgu uz pomoć Štumsija “precrtavao” kontrolne točke sa službene na detaljnu kartu i usput gledao oko sebe i razmišljao kuda bi to trebalo krenuti, a odgovora naravno nigdje, vrlo brzo mi je postalo jasno da ću kartu u ruksaku imati samo zato što je to obavezna oprema te da ću se osim u noge, pouzdati u poznavanje terena nekog od domaćina. Drugim riječima, bit ću krpelj!
I konačno jedna ultra koja je počela ležerno, a ne bjesomučnim dahtanjem i krepavanjem u prvih pet minuta utrke koja može potrajati i dvoznamenkasti broj sati – lagani spust u Rabac uz potočić, taman za zagrijavanje, a onda počinje naganjanje po rivi gdje GIK (geek?) – Gazela iz Kanfanara ubacuje u veću brzinu i odlazi prema sigurnoj pobjedi, tako se barem činilo... Jedva sam dočekao da se maknemo s asfalta i krenemo po manje trčljivim putevima (čitaj: smanjimo tempo) koje najbolje ne poznaju čak ni domaći (iako smo išli okolo, na trećoj točki u uvali Prtlog smo prije Mauricija koji je zapeo u gustišu) te odlučio da će moje višesatno društvo biti Roce i Samuel (najjebenija frizura Treking scene!), kao i kapetan Mukki. Hvala Vam dečki na ugodnom druženju, bilo je super trčkarati i šetati laganim tempom po plažama i brdima zapadne Istre (Mukki mi je pokazao znamenito mjesto gdje je prošle godine ležao dvostruki pobjednik Bobo), sve do svjetionika Ravni, gdje sam, ni sam ne znam zašto, unutar našeg kvarteta, bio glavni pobornik azimutnog makijanja prema putu za Crnu Puntu (jebeš treking na kojem se sav ne izgrebeš!), čak sam i kompas izvadio... Iako smo izgubili masu vremena i penjali se na Skitaču, za vrijeme spusta Davora zove Moreno i pita ga gdje je, čudeći se što na KT 6 (Crna Punta) još nitko stigao nije, a mi smo kalkulirali da smo oko 28. mjesta, no ispostavilo se da su ispred nas samo Elvir, Darija i Brane (vidjevši da će vrlo malo ljudi stići u limitu, Moreno ga ukida, kao i KT 9 i 10). U lovu na njih pridružili su nam se Mauro i Štumsi pa se svi zajedno slikamo na KT 7 (crkvica Sv. Ivana Glavosjeka), gdje počinje jedini žešći uspon te se zadnjespomenuta dvojica i ja odvajamo (kurvinski napuštam one koji su me do tada vodili), e da bi prednost povećali na ravnom dijelu gdje je Mauricio u sedmom satu utrke nagario na sigurno 5 min/km i tako smo išli zajedno do KT 11, nakon koje se Štumsijevi i Maurovi putevi razilaze, a ja se, sjetivši se mudrih riječi razboritog kapetana Mukkija "“kad se zaljepiš za nekog, zaljepi se kvalitetno”, prikrpavam Mauriciju koji me suverenim orijentiranjem po zaboravljenim crkvicama Labinštine dovodi do drugog mjesta te mu se ovim putem još jednom zahvaljujem, čestitam na prvoj pobjedi u Treking ligi i da se malo kurčim – bješe mi to jubilarno deseto postolje Lige i šesto srebro, a mislim da mi po tim drugim mjestima konkurira jedino baš Mauricio!
Nekoliko ljudi me priupitalo bješe li to moj “povratak” (Džedaja?) ili tek labuđi pjev, a kako se mjesec travanj nastavio, izgleda da je ipak ovo drugo. Srijeda poslije Labinjonca donijela je 4. kolo JGL gdje sam realno išao dvije i pol minute slabije nego mjesec dana prije, dotrščinski kros tri dana kasnije me sasvim satro, počelo je debljanje (vratio 5 kg u manje od mjesec dana :D), a nastavila se i sapunica dosadnija od doktorske serije Udav u anatomiju zvana Listovi – mišići izdajice..., (doduše, to me riješilo ganjanja Trail Trophyja i desetak ubitačnih utrka + dva planinska maratona) tako da sada ponovo pauziram i vidim budućnost: ponovo ću ga sjebat na 5. kolu JGL, onda ću pauzirati do Mljeta i opet ga tamo sjebati and on and on and on and on...

LJUBIČIĆ - DODATAK

2010-03-24T15:37:00.000+01:00

Tek kad sam pogledao sažetak cijelog Indian Wellsa, shvatio sam koliko je to velik turnir - zapravo, mogao bi se nazvati i petim Grand Slamom, uz jedinu razliku što se igra na dva, a ne na tri dobivena seta. Uostalom, dovoljno je vidjeti listu pobjednika otkad se turnir igra na ovom mjestu:

2010 Ivan Ljubičić
2009 Rafael Nadal
2008 Novak Djokovic
2007 Rafael Nadal
2006 Roger Federer
2005 Roger Federer
2004 Roger Federer
2003 Lleyton Hewitt
2002 Lleyton Hewitt
2001 Andre Agassi
2000 Àlex Corretja
1999 Mark Philippoussis
1998 Marcelo Ríos
1997 Michael Chang
1996 Michael Chang
1995 Pete Sampras
1994 Pete Sampras
1993 Jim Courier
1992 Michael Chang
1991 Jim Courier
1990 Stefan Edberg
1989 Miloslav Mečíř
1988 Boris Becker
1987 Boris Becker

POTATO HEAD

2010-03-22T12:08:00.001+01:00

Još davno sam rekao da bi tenis propao kad bi prvih dvadeset igrača bilo atraktivno kao Ljubičić The Krumpiroglavi, pri čemu ne mislim na njegovu igru itself, nego na njegovu cjelokupnu pojavu. Mislim, sve ok, on je vaistinu pravi gospodin na terenu i izvan njega, ima beckhend za koji bi ja prodao familiju, ali daj malo popizdi, baci reket, vrišti, psuj i bokserom u glavu… I aman taman kad sam pomislio da je gotovo s njim, frajer u Indian Wellsu mrkne drugog i trećeg igrača na svijetu (Nole i Rafa Gluplji Od Šerafa), tj. trojicu (pri čemu nijedan od njih nije Troicki) iz TOP 10 (ako Roddick trenutno i nije među deset, sigurno tamo spada). Nevjerojatno!!! Volio bih da nije, ali ipak vjerujem da je to labuđi pjev našeg Potato Heada te sam ga stoga odlučio na ovaj način opjevati, a nadam se da će ovo netko i uglazbiti, pače i ubaletiti u maniri ni više ni manje nego Labuđeg jezera…
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!

MEDALJA JE MEDALJA,

2010-03-04T11:34:00.000+01:00

...ali dvije su dvije! :D

LUPI PETAMA...

2010-02-22T13:39:00.002+01:00

...bilo je prvo što je Ivica izgovorio pred kamerama. Samo me zanima postoje li još uvijek oni kripli koji govore "joj, meni Ivica nije baš nekaj, Janica je bolja" ili "Ivica nema glavu" i slične kretenizme. A čovjek ima glavu oduvijek. Dok je nakon ne znam koje operacije prije deset godina ležao u bolnici i pričao o olimpijskim medaljama, ne maštao, nego govorio, nagovještavao. Ili kad mu je o zadnjoj vožnji sezone ovisila ukupna pobjeda u slalomu. Ili svaki puta kad je bio prvi nakon prve vožnje i uvijek zadržao prednost. Ivica is the greatest! Lupi petama...

JOŠ MALO O...

2009-12-23T12:19:00.002+01:00

Ne znam šta mi bi, ali sinoć sam opet gledao "predsjedničke kandidate" na televiziji. Je li to mazohizam ili je čovjek stvarno zoon politicon, ne znam?!?
Uglavnom, razina razgovora je presmiješna, svađe, osobni animoziteti, isticanje vrlo upitnih osobnih zasluga, izbjegavanje odgovora na konkretna pitanja... Za mene je vrhunac emisije bio (ujedno i trenutak zbog kojeg se isplatilo izgubiti vrijeme) kad je Jurčević u završnoj riječi javnost pozvao da glasa za njega jer je on jedini (uz eventualno Mikšića) koji do sada nije sudjelovao u vlasti - drugim riječima, ne birajte smeće koje je do sada pljačkalo državu i dovelo je u stanje u kojem se nalazi :D Neprocjenjivo je to da on te riječi izgovara dok svi oni sjede oko njega...
Inače, prekjučer su me na fiksni telefon nazvali iz stožera predsjedničkog kandidata M.B.-a i pitali me hoću li mu pružiti podršku na predsjedničkim izborima. Ja im odgovorio da sam mislio da se podrška pruža na način da se pojaviš na izborima i zaokružiš broj ispred njegova imena i prezimena i da je to tajno, a oni me pitali da misle na pružanje potpore njegovoj predsjedničkoj kampanji među rodbinom i prijateljima. Oh, how fucking lame!!!
I baš se poklopilo da je sljedeći dan, dok sam se vozio biciklom na posao, u svoje haračenje iz Klaićeve ulice čoporativno krenulo desetak prometnih redara gorespomenutog gradonačelnika, uredno zaposjevši stazu namijenjenu isključivo biciklistima, tako da sam ih, malo manje uljudno, a više bezobrazno, zamolio da se pomaknu, kako bih mogao proći. Kakve li ironije - prometni redari krše prometne propise i to još čoporativno! C c c...

UDRI, UNIŠTI!

2009-12-16T15:16:00.001+01:00

Ovaj tekst trebao bi izaći u listu Hrvatski planinar, ali u skraćenoj verziji...

"U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade..., 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka - Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije..."

LJIGA

2009-11-19T10:30:00.001+01:00

Jaooooooooooooooo! Ovo želim napisati od onog dana kad je počela “predsjednička” kampanja besprizornih likova hrvatske političke estrade. Tu stvarno ne znaš ko je jadniji, to jest, ko je veća ljiga! Mislim, onaj Primorac! Pa ko će za njega glasat?!? Predviđam mu promile... Vidošević - o, kakav prekrasan plakatić, tako zgodan, mladolik i fotošopiran, računa na ženske glasove... Pusićka? Dakle, njen posjet Vukovaru je stvarno prejadan. I ona spominje Glavaševića... Čovječe, ona je kroz sve ove godine barem pokazala koliko joj je stalo do Hrvatske. Pardon, koliko joj NIJE stalo. Ona bi u Vukovaru gradila kazališta i koncertne dvorane – super, teta Pusićeva, a s čim bi ti ljudi išli u kazalište? Ili Hebrang – on je sve rekao time što se, dok je bio ministar zdravstva, išao operirati u inozemstvo!!! I onda je, sirotek, posjetio azil za pse u Dubrovniku – oh, how very lame!!! A Bandić? I on je počeo u Vukovaru. Šteta što ga oni radnici kojima se penjao nisu bacili dole. I ono besramno ulizivanje teti na ulici – užas! On će kupiti zemlju i svake godine dolaziti brati jabuke “da bi bio s mojim Vukovarcima” – s njegovim Vukovarcima? Isuse Bože! Da smo pametni, ukinuli bismo instituciju predsjednika. Jer kakav je njegov utjecaj? Ali ne! Bandić će, kad ga izaberemo, raditi kao konj za Hrvatsku!!! Šta će radit kao konj? Okopavat vrt na Pantovčaku? To je, budimo realni, jedino što predsjednik ove države može konkretno raditi. Zapravo, institucija predsjednika ima smisla koliko i titula konzula u vrijeme carevanja Kaligule – toliko je važna da je i konj slobodno može obnašati. Ušteda također nije zanemariva: sijeno je puno jeftinije od predsjedničkih obžderavanja, a i nije potrebna tolika prateća svita, savjetnici etc., tek jedan do tri konjušara jer ipak je riječ o predsjedniku...
Baš tih dana, stanovnici Venecije održali su pogreb svome gradu. Da jer grad propada. U pijesak. Da jer se sve više ljudi iseljava. Kako tužno! Šmrčić! Nakon što su nas tlačili tisuću godina i tko zna koliko bi još da nisu dobili po repu od francuskog patuljka i zato što zbog njih dvaput moramo prelaziti državnu granicu da bismo došli do Dubrovnika, tako mi se plače... NOT! Propadnite i umrite jer za razliku od Treking lige, za Venecijom sigurno suzu neću pustiti...

THE CULT

2009-10-01T00:41:00.005+02:00

Mda... Kakav je to tekst i kakav je to pisac koji prvu ili bilo koju rečenicu počinje s mda?!? Nikakav, but of course, a i nije baš da sam u konkurenciji za nagradu gospođe Mirjane Pulicer-Kmačić...
Legendarna engleska rock grupa u Zagrebu je okupila tisuću i pol do dvije obožavatelja (čitaj: olinjalih rokerica i rokera). Uz grupe Bros, New Kids on the Zhanna Tarnopolskaya Pintusevich Block i Human Premiere League, jedan od mojih najomiljenijih vokalno-instrumentalnih sastava iz 80-tih i s početka 90-tih, ako ne i najobožavaniji uopće. Mislim da sam u dvorani 2 a.k.a. maloj dvorani Doma sportova zadnji put bio na koncertu Bronski Beata (ne pitaj me ništa...), a umjesto '86. gazila je '87. ili osma, no u tom interijeru kao da je vrijeme stalo - taj karizmatični prostor i dan-danas žestoko vuče na Moldaviju, Rusiju ili, u najboljem slučaju, Latviju. Predgrupu je najbolje ignorirati, a onda, nakon sat i pol i dvadeset i nešto godina čekanja, na scenu izlaze Oni, supersized Ian goleme guzice, s trbušinom koju je sakrio odjećom, a podvoljak bradom i Duffy Duck, koji se, ako ne računamo trbuh veličine moga, prilično dobro drži, tako da mu i dalje pojavom dominira ogromna glava.
Svirka počinje jednom od najboljih stvari uopće, a to je "Nirvana" i ubrzo shvaćam da se pjesme nižu onim istim redom kojim su posloženu na albumu Love. Ok, znao sam da će odsvirati cijeli taj album, ali baš po redu?!? No dobro, to je definitivno dobar način za lako memoriranje plej liste.
Za moje niske standarde svirka je bila odlična, ali stvar je, kao i obično, usrao razglas jer Iana jedva da se čulo. Kad bolje razmislim, možda je to i bolje jerbo mi se baš ne čini da je u nekoj pjevačkoj formi. Naravno da ne mora sve zvučati kao na studijskoj snimci (iako je instrumentalni dio prilično bio na tom tragu), no glasovne improvizacije pretežno su bile u igri zbog nemogućnosti da sve otpjeva kako treba. Prije, za vrijeme i nakon svake pjesme, ispijao je litre i litre vode, pa kad se na ekranu koji je pokretnim slikama pratio svirku pojavilo obilje iste, uzviknuo sam: "Dajte mu da pije!!!!" S publikom nije uopće komunicirao, što je također možda bolje da ne bi sve pokvario možebitnim pozdravom tipa "Helou Belgrejd" ili "Dobro veče Srbija", a pokazao se prilično autističnim izvodeći najveći hit "Rain" koji je totalno zapalio ljude, a on ih uopće nije pratio nego je izvodio sasvim nepotrebne improvizacije. No, ja sam konačno uživo čuo the best of the best of the best "Hollow Man" i sad mogu miran mrijeti, iako osjećam da imam miles 2 go b4 I sleep... No, dosta o meni, pričajmo još malo o mom omiljenom bendu... Poslije te pjesme uslijedila je meni daleko najlošija i najljigavija "Revolution" i uopće mi nije jasno zašto je to bio singl. Valjda zbog "angažiranog" (uuuuuuuuu) teksta, koji su pratili filmići s M.L. Kingom, Gandhijem i drugim junacima, što me podsjetilo na ljigavog Bonota i njegova "angažirana" sranja... Drugi vrhunac koncert je dosegnuo predzadnjom pjesmom s albuma Love - "She Sells Sanctuary", a pred kraj izvođenja spomenutog albuma, Ian se malo opustio, nekoliko puta izgovorio "thank you", nekoliko puta nešto promrmljao, a zadnja pjesma "Black Angel" bila je baš prigodna jer završava riječima "... it's a long long long goodbye...", nakon čega su se pokupili, ali tek nekoliko metara iza bine, što je značilo da nije kraj.
Vratili su se s pjesmom "Electric Ocean" s albuma (očito) "Electric", što baš i nije toliko zapalilo publiku jer malo tko za nju zna. Nastavili su provjerenom i poznatom "Wild Flower", možda najvećim hitom s električnog albuma, zatim s teško prepoznatljivom "Sun King" pa dvije koje nisam prepoznao, a možda nikad ni čuo, da bi završili s velikim hitovima "Fire Woman" i "Love Removal Machine", ne previše uspješno izvedenima. I to je bilo to. Društvo je bacilo publici što je imalo (Ian ukupno tri puta svoj zaštitni znak - def) i otprašilo u nepoznatom smjeru. Dok su ljudi urlikali "we want more, we want more!", Kaltovci su vjerojatno uživali u blagodatima jednog od zagrebačkih hotela...
Sve gore napisano treba svrstati u rubriku "samo da je srat" jer, sve u svemu, ja sam zadovoljan. Sat i pol svirke omiljenih pjesama od strane omiljenih muzičara sasvim je dovoljno da čovjek bude sretan i još mjesecima pušta kaltovske uspješnice u autu do ibera...

DEMICKIFIKACIJA MICKE

2009-07-30T12:36:00.007+02:00

Micke iz Dežele? Neeeeeee! Micke iz Lijepe Naše!
Šta mi bi da sam još jednom (ukupno treći put) i prvi put nakon četiri godine odlučio prijeći micku planinu u jednom dahu, a čak nije bila ni utrka? Stvarno ne znam šta mi bi... Zapravo znam: sve sam stariji i lošiji, rezultata niotkud, a moram biti u centru pažnje pa sam se ugurao da pišem za Globus i odlučio ubit da prijeđem Micku. Bez obzira na to, nadao sam se da će Mukki, koji je forsirao tu ideju, ipak odustati od svega, ali frajer se nije dao pa smo se on, Sajmon i ja u zoru našli na kraju asfalta u NP Velika Paklenica, upravo tamo gdje je i bio start prve tri velebitske ultre, kao tri smiješna tipa (M u bijeloj pamučnoj majici i niskim Salomonkama, S nakon tri dana bolovanja s temperaturom u visokim Salomonkama i ja nakon mjesec dana trčkaranja poslije totalne i uterne dvoipomjesečne pauze u cestovnim Mizuno tenisicama) koji su odlučili proći originalnu trasu, sva trojica nakon 3 ili manje sati spavanja, bez supporta na polovici staze u vidu fine tople juhice, čiste robe i nove zalihe pločica i gelova...
Pravo je osvježenje bilo proći one prve stepenice laganim hodom, a ne zaklati se u prvih 10 minuta kao na utrci koja traje 30+ sati, no serpentine prema Lekinim njivama nikoga ne ostavljaju neokrznutim. Dok sam prolazio taj beskrajni uspon, jedina utjeha mi je bila pomisao na činjenicu da će i to proći. Na Ivine Vodice stižemo za dva i pol sata i tamo susrećemo prve planinare, koji su se taman probudili i izmilili iz kućice/skloništa. Pita nas žena jesmo li krenuli u dva pa biva iznenađena kad je čula da smo krenuli u 5. Od silnog iznenađenja upitala nas je hoćemo li prespavati ovdje. Da, sigurno, krenuli smo u 5, sad je pol 8 i idemo spavat! Još je iznenađenija bila kad je čula da idemo do Senja, a kako joj je spavanje očito glavna preokupacija, pitala nas je hoćemo li prespavati na Strugama. To je valjda logičan slijed planinara: cijeli dan od Ivinih do Struga. No, najiznenađenija je bila kad je čula da uopće nećemo spavati i još je jedino uspjela dobaciti da manje trčimo, a više uživamo.
Prema Čičinoj dolini prešli smo još dvoje planinara, a na Vaganskom bili za 4 sata i 17 minuta. Sljedeće prolaze ne znam, Mukki ih ima zapisane, a nisu ni toliko bitni. Na spustu smo sreli četvero mladih kako se penju prema Vaganskom i to su zadnji planinari na koje smo naišli sve do Alana! Na Marasovcu obnavljamo zalihe vode, kratimo na Buljmu zaobilazeći Struge, osvježavamo se na Stražbenici, a na Rujnu, bez obzira na Sunce, uživamo u povjetarcu koji nas rashlađuje. Nešto prije Rujna smo i zadnji put trčali jer je bolesnom Šimunu bilo sve teže, a ja sam tada odlučio primijeniti podlu, ali najefikasniju taktiku kako onoga koji je trenutno najsporiji stalno imati našpananog: držati razmak od 50-tak metara i uvijek ga imati u vidokrugu, kao i on nas, a kad ubrza, ubrzamo i mi, tako da je razmak uvijek isti. Ako odeš predaleko, glupo je čovjeka ostaviti samog. Poslije toga ga čekaš i baš kad te stigne, kreneš, što je najgore za njegov moral jer ispada da se ti stalno odmaraš, a on nikad. Sam je Šimun kasnije primijetio da se osjeća vrlo usamljeno, ali nije loše ponekad ostati sam sa svojim mislima i napajati se ljepotama s brojnih prekokrasnih krajobraza micke.
Na Stapu je bilo vode u izobilju, na termometru 28 stupnjeva i tamo smo kampirali pola sata. Preko Panosa i Šugarske Dulibe došli smo u Ramino Korito, a mrak nas je uhvatio malo iza Šikić Jatare. Tamo uvijek iste dvojbe: je li ovo zadnji uspon na livade poviše Baških Oštarija ili predzadnji ili ih ima još i više. Uglavnom, nikad izaći iz tih rupa i konačno!: livada, zadnji uspon te spust do hotela. Vrijeme 17:30. Zadovoljavajuće.
U hotelu usred noći srećemo Didaka. Nevjerojatno! Kao da je utrka, a on na kontrolnoj točki upisuje prolaze. Šimun razumno odustaje, Markova cura u nevjerici sluša otkud smo došli i kamo idemo bez spavanja, a Mukki i ja, poslije 45 minuta još jednog kampiranja, u problemima kako pogoditi Premužićku, nastavljamo. Pokušavam nas obojicu motivirati najavom drugog rezultata svih vremena (ispod 33 sata), računajući da možemo ponoviti mojih 14 i pol sati iz utrke kad sam bio strgan od prvog dijela, no pokazalo se da je moć adrenalina ipak prevelika. Odmah iza ponoći počinje mi se užasno spavati, nesuvislo buncam, Mukki predlaže kratko spavanje, što odbijam, a spašava me gel s kofeinom uz koji sam nekako izgurao do svitanja. Premužićki nikad kraja. Na nekim mjestima propada u provaliju, na puno mjesta mora se preskakati drveće, a na jednom mjestu se odronila stijena iznad staze, a ogromni ostaci (jedan veličine kontejnera) su zatrpali stazu i to postaje trajno stanje jer do te divljine neće doći nikakvi strojevi. Čekam spasonosne livade, za koje znam da ih ima puno, ali šuma nikako da završi, vrijeme curi, Alan ni blizu, ja padam u očaj na rubu plača. I Mukkiju se čini kao da su nadodali nekoliko kilometara, a ja ne mogu vjerovati da ćemo biti sat vremena sporiji (8 sati!) od mog najlošijeg dijela utrke gdje su se ljudi pitali šta sam radio sedam sati!!!
Na Alanu je već debelo jutro pa planinari doručkuju. Od iznemoglosti sam ih jedva pozdravio i nisam imao namjeru komunicirati, ali sami nas priupitaše odakle dolazimo i kamo idemo pa smo se morali malo hvaliti, uživajući u njihovim preneraženim licima i komentarima tipa "vidiš šta ti je mladost". Oni idu u suprotnom smjeru i sljedeću noć namjeravaju prespavati na Radlovcu! Oh, man, tamo smo bili prije samo 3 sata! Pitam se šta će raditi cijeli dan do Radlovca, a oni vjerojatno tko su ovi manijaci.
Onaj atraktivniji dio Premužićeve, od Alana do Zavižana, prolazi relativno dobro (oko 3 i pol sata), iako sanjam hodajući i stalno haluciniram (jedna od onih koju pamtim je žena u žutoj haljini koja sjedi i slika). Na makadamu po završetku Premužićke zovem Šimuna poradi preispitivanja opcija odustajanja, a on predlaže Oltare. Jako mi se svidjela ta ideja, ali ubrzo mi se u glavi sve stubokom promijenilo. Sad je točno 30 sati i mi to možemo srediti do cilja za ispod 35, što je do sada uspjelo samo petorici: Ferri, Golubu i Horvatičeku, Markici i meni.
Na Zavižanu nije bilo kole, a moj cunning plan bio je zbuksati dvije u bidon i drmnuti ih na Batinovici za ludi finiš prema cilju. Bez obzira na to, moje žuljeve na tabanima i Mukkijevu krvavu petu, trčimo do Oltara (staze je mjestimično poučna i uređena, a mjestimično zatrpana porušenim drvećem), a tamo me izlazak na cestu konačno otrijeznio. Ok, idem do kraja, ali nema više trčanja, a vrijeme nek bude kakvo bude, svejedno mi je. Kao i uvijek, najgori dio utrke je asfalt od Oltara do Tuževca, odakle vodi planinarska staza na Batinovicu. Ispod Batinovice, u prvom selu pitamo za najbrži put do Senja, a taj je put, premda najkraći, ekvivalent paklu. Mukki je otrčao ganjajući vrijeme, a ja ostajem sam u zvizdanu bez hlada, s premalo vode. Sunce prži tako jako da je kosa suha pola minute nakon što je smočim. Cesti se kraj ne nazire, kule nema na vidiku. Nekih 5 kilometara prije Senja prolazi me auto i čovjek mi nudi prijevoz, a ja na prvu odgovaram da bi svi rekli da sam zadnja p.... kad bih sad ušao u auto (Klića kaže da sam ovako i onako) i zahvaljujem se (eh, da mi je dao malo razmisliti). Nastavljam dalje brzinom od 2 km/h i odlučujem da nikad više neću proći taj drugi dio od Baških do Senja. I dalje stojim pri tome. Mukki porukom javlja da je stigao do cilja. Gledam na sat: 36:00:06. Ako uračunamo vrijeme pisanja i slanja poruke, vrijeme mu je 35:59. Ulazim u Senj, a kula i more su tako daleko. Dolazim u iskušenje da zovem Šimuna ili Barbaru da dođu po mene. Ipak sam se nekako dogegao do magistrale, prošao ispod kule za 36:40, u prvom dućanu drmnuo litru čokoladnog mlijeka i pojavio se na rivi (trebam li napominjati da su me ljudi čudno gledali - dugi rukavi, ruksak, bicke, gegajući hod, izmoždena njuška...), gdje me dočekala Barbara sa psićem, Mukki koji se već vratio s kupanja, a onda i Šimun koji je u obližnjoj birtiji gledao vaterpolo.
Tad mi je bilo svejedno, a sad mi je drago što me nitko nigdje nije skupio, ali siguran sam da ovo neću ponoviti, bez obzira na nirvanu slatkog umora i zadovoljstva što će me pratiti danima, a mislim da ni utrka više neće ovim prestrašnim stazama drugog dijela.
Ispod Stapa vidjeli smo dvije srne, na Premužićevoj po noći ježa, u zoru nešto veliko sivo što je pobjeglo (medvjed, a vjerojatnije divlja svinja), minutu nakon toga slatkog mladog veprića, baš bebu, mrtvog na samoj stazi, ispod Batinovice zekana-zvekana... Paukovi su bezbrojni i golemi, njihove smo mreže uglavnom zaobilazili. Kad je to bilo nemoguće, uništili bismo mrežu uz glasne isprike, a tješila nas je činjenica da će vješti i impozantni vlasnik ubrzo isplesti novu. Od asfalta ispod Batinovice pa sve do spusta u Senj pratio me jedan te isti obad koji mi se i krvi napio.
Što se demicfikacije tiče, uz sat i 15 minuta kampiranja, šetnjicu kroz veći dio puta, vrijeme je sasvim solidno, što znači da se na ovoj stazi, naravno - bez gubljenja, nema šta raditi više od 40 sati. Tako govorio Zaratustra...

FRANJO POTOČNIK

2009-07-22T22:41:00.006+02:00

Prije točno 11 mjeseci, originalna i nikad zajedno nastupajuća postava Teama Croatia + Tea + Luka Grebenc, odvela me na Triglav, a vaistinu sam bio uvjeren da nema šanse da ikad odem. Džaba bilo konja vranih po livadi razigranih, džaba uvjeravanja da se gore penju bakice od 80 i više godina, kad ja visinu ne volem. Ne da je ne volem, nego je, brate, ne podnosim. Kad me spopadne strah što dolazi iz predjela muških spolnih žlijezda, umirem. Fuj, odvratna li osjećaja!!! Dok smo spavali u smrdljivom Aljaževom domu, dva sam puta sanjao da sam pobjegao u Zagreb i pritom osjećao nevjerojatno olakšanje, koje je zamijenilo teško razočaranje kad bih se probudio. Tad sam molio Manitua, Odina i El Chupacabru da pošalju kišu i spase me tog užasa. Kiša je padala cijelu noć, no to nije spriječilo naciste iz riječkog dijela ex TC-a da nas u zoru povedu prema majci slovenskih planina. I to ne bilo kojim putem, nego onim najtežim, to jest, preko Bambergerjeve ferate i črez Plemenice (valjda sam dobro napisao, a i ako nisam, who gives a shit). Prije ferate, dok su drugi veselo na pojas kačili via ferata set, ja sam bojažljivo priupitao hoće li se jako naljutiti ako se vratim do doma po auto i odem za Zagreb. Naravno, ta je opcija bila unacceptable i ja sam nekako preživio taj uspon i ostale klinove i sajle do Triglava, ponešto i zahvaljujući magli jer zbog nje nisam mogao cijelo vrijeme biti svjestan svih strahota oko sebe. Na vrhu se razvedrilo, no za sve ono što sam do tada prošao, spust via normale na Kredaricu bio je pljuga. A onda sam im svima lijepo rekao da sam ja napravio svoje (popeo se) i da više nemam živaca za proživljavanje smrtnih strahova i da se spuštam u dolinu Krma pa ću pješačiti 20 km do auta i doline Vrata, samo da opet ne moram na klinove i sajle prema dolje. No, ne lezi vraže, podli Elvir rekao je da je Tominškova staza ništa prema onome što sam već prošao. Ne moram ni napominjati da je to nešto najstravičnije što sam u životu prošao (hodaš po klinovima, držiš se za sajlu, a ispod tebe ambis do Deliblatske Peščare)! Ipak, preživio sam i hvala im što su me odveli i trpili...
I tako je došao dan da sam i ja nekog odveo na Triglav, bješe to jučer moj trkački partner Alan. Vrijeme savršeno, bolje nikako ne može biti. Ja kreten nisam se namazao kremom pa sam pocrvenio po strateškim mjestima, njuška, nadlaktice i listovi peku opako. Ovaj put išlo se iz Krme (ne budu mene više vidli Bambergeri, Plemenice, Tominškove...), 2 sata i 45 minuta do Kredarice, a kad tamo, opet dubioze. Kad je čovjek vidio ljude u stijeni prema Malom Triglavu, nije mu uopće bilo jasno kako su se ovi tamo našli. On je mislio da je i do vrha šetnjica kao do doma. I ja sam, čim sam to vidio, počeo gutati knedle i rekao mu da ne idem gore, više zbog straha, a manje zbog ruke jer se kao ne smijem primati za klinove i sajle. Budući da je Alan rekao da bez mene ne ide, a ja sam si ipak mislio da ako sam se tu već jednom spustio da mogu i opet i da je glupo da se ne popnemo kad smo već tako blizu, ipak smo krenuli i do vrha jedan drugog psovali što smo se od onog drugog dali nagovoriti da se penjemo, ali ipak smo obavili ono po što smo došli, a to je slikica s Aljaževim stolpom.
Otkud onda Franjo Potočnik?!? Čovjek je, dok smo se Alan i ja međusobno prepucavali, na svom putu prema dolje, a našem prema gore, uletio u našu konverzaciju baš na Malom Triglavu i taj je trenutak postao neprocjenjiv. On je isto krenuo iz Krme, ali u pola 3 ujutro, a stazu ionako zna napamet jer se prije 9 godina u sklopu humanitarne akcije popeo na Triglav 366 puta za 200 i nešto dana! Od Kredarice mu je rekord 47 minuta gore(25)-dolje(22), a tad je imao 65 godina!!! Uskoro će napuniti 74 godine, a 8.8. će mu biti 888. put da se popeo na Triglav, što je slovenski i apsolutni rekord!!! Fucking unbelievable! Starom Franji želimo dug život i, naravno, TISUĆICU!!!

BOS SISTAZ

2009-05-20T00:25:00.002+02:00

Pola dana smišljam što napisati i ništa pametno mi ne pada na pamet. Samo blejim u prazno i sve misli mi se svode u jednu, a opet, nikako da iskoči našto suvislo. Ajde, testirajte se malo: biste li ovog trenutka, ako izuzmemo Janicu koja je jedna i jedina u planetarnim okvirima, sa sigurnošću mogli reći koliko Hrvatska ima zlatnih olimpijskih medalja? Izuzmimo Pešalova jer ta medalja nije proizvedena u Hrvatskoj, niti su je proizveli Hrvati i ostaju nam "samo" dvije - one rukometaša. I kao što se pamte njihova imena, kao što svi znaju tko je Stipe Božić, tako će se 4ever and ever pamtiti Darija i Iris, Iris i Darija, jer to su još dvije "punokrvne" zlatne medalje, ako ne i zlatnije od zlatnih! Nek se, kamo sreće, pridruže i Vedrana i Ena i Milena, ali njih ne poznajem, a ovo je ipak my own private motha' fucking blog! Još ću jednom citirati Ferru, nekako mi zvoni da je to izrekao pri usponu na Medvedgrad asfaltom iz Lukšića, iako se nikako ne mogu sjetiti zašto smo se nas dvojica tamo našli: "Jednog dana ćemo pričati unucima da smo poznavali sestre Bostjančić!" U tom trenutku pomislih kako Ferro nepotrebno preuveličava stvari, no od danas shvaćam da je to istina. Vjerujem da su svi bili sigurni da će se Darija i Iris popeti, ali puno je drugačiji osjećaj kad se to uistinu dogodi. Kao nešto što neprestano očekuješ, a opet ne možeš vjerovati kad do toga stvarno dođe. Cure, zna se što mislim, words are meaningless and 4getable, a ovo što ste vi napravile definitivno nije. Sve što bih dalje napisao bio bi još samo jedan od mojih ego tripova...

ŽIVOT IZ PERSPEKTIVE JUTARNJE GELENDER LIGE...

2009-04-01T17:08:00.004+02:00

...iliti zašto volim Jutarnju gelender ligu 1, 2, 3 i sve predstojeće. Atmosfera je trekerska - nema brojeva, nema startnina, nema opterećujućih spika, nema nadrkane i negativno nabijene atmosfere nekih drugih sportova. Interakcija baš i nije neka jer se dolazi malo prije starta, za vrijeme trke se samo dahće i krepava, od magle ne vidi ništa osim snopa svjetla pod nosom, a još ako ti se žuri pa sam kreneš dole... Ali osjećaj poslije nešto je posebno i teško opisivo, vjerojatno ono po što svi dolaze. Endorfini divljaju mozgom, a nirvana bi bila potpuna da čovjek nije neispavan. Ovako vlada stanje drčno-opuštenog savršenstva: lagana vožnja kroz grad, a dok gitara Joea Frusciantea u The Zephyr Song jeca toliko jebeno dobro da mami suze na oči, nek kolone budu kilometarske, nek bombe padaju, nek svemirci izvrše invaziju...

SEKS U ŠKOLI

2009-03-20T19:43:00.003+01:00

Zdravo, dragi i predragi prijatelji, ljubitelji opskurnih i još opskurnijih sportova! Saznah jučer za aferu rušenja stabala na Dubravkinu putu te se odlučih uvjeriti u isto on the face of the place. Prije toga, dok sam po enti put u čekaonici vabio uputnicu (i tamo susreo treking instituciju u Hrvata, poznatog srčera za ekstraterestrijalnom inteligencijom), pao mi pod ruke onaj smiješni selonačelnikov list "zagreb.hr", koji službeno izlazi danas, no uvijek se pojavi koji dan ranije. U donjem kutu šeste stranice, naoko savamatsu beznačajni člančić što ga prenosim u cijelosti (valda me ne budu tuzili, ne?) pod naslovom "Opasna stabla na Dubravkinom putu": "Lani je na Dubravkinom putu bilo 15 samoizvaljivanja stabala i samo je sreća spasila prolaznike. Budući da se tu grade sportski tereni i šetnica od gotovo dva kilometra, Hrvatske šume čine sve da se samoizvaljivanja ne bi dogodila kad radovi završe i krenu prvi šetači. Uklonit će se 272 opasna stabla." Hm, hm, hm... Koji debil uopće izmisli imenicu samoizvaljivanje ili samoizvala?!?
"Jezikoslovac velik ja sam,
Pun sam teških provala.
Jedna od mojih žešćih
Bješe samoizvala!"
Pazi! Samo je sreća spasila prolaznike! Oni dovijeka mogu i trebaju zahvaljivati sudbini, sreći i gospođici Providnost što živi ostaše! A Hrvatske šume čine SVE da to prestane biti pitanje sreće!!! Živjele Hrvatske šume jer one ukloniše OPASNA stabla. Još će ispasti da stabla nisu opasna samo zbog svojih čestih i čudnih afiniteta prema samoizvaljivanju, nego su i odgovorna za silovanja, pljačke i otimačine po Zagrebu. Prije nego što završe u peći ili kao namještaj, treba ih ispitati! Neka priznaju svoja zlodjela! I nek priznaju što više! Ima li neriješenih slučajeva ubojstava? Pokoje pripišite nesretnom stablu br. 112 s Dubravkina puta jer da je mirovalo na svom mjestu, namjesto lutalo po gradu s podlim nakanama, sad bi bilo propisno ukorijenjeno i ne bi samoizvalom prijetilo nedužnim šetačima (pasa) kojih je manje nego, recimo, na Leusteku ili Bikčevićevoj stazi na Sljemenu. Znači li to da i tamo treba ukloniti sva OPASNA stabla? Nema brige, tamo se to ionako radi, jedino što se žrtve ne mjere u stotinama, nego u desecima, a možda i stotinama tisuća.
I ne budi lijen (ionako sam na bolovanju), odoh ja čekirati što se tamo dogodilo. Boga mi, pravo groblje! I ne samo groblje stabala, nego su za teška vozila morali i okretišta napraviti, ali ajde, kaže da će sve nanovo urediti. Vjerojatno i hoće. Budući da se radi o centru grada, puno izloženijem jamranju građana, na mjestu porušenog drveća posađene su mladice, što na Sljemenu nije slučaj, Husaga i prijatelji, za razliku od Sljemena, nisu se sprejem potpisivali po stablima, a sigurno će pokupiti sve kante i smeće koje na Sljemenu uredno ostavljaju. Sve u svemu, i nije tako loše. Sljedećih nekoliko godina šetači će ljeti uživati u podnevnom suncu jer spasonosnog hlada baš i neće biti.
No, nije to ništa prema onom što nas čeka na Sljemenu, a to je nova žičara. Kako u "zagreb.hr" kaže naša mila sugrađanka Ria: "Žičara je dio tradicije odlaska Zagrepčana na Sljeme. Vozeči se njome neki su se upoznali i sprijateljili." Joj, kak je to super! Istina, trebamo žičaru, a kaj bu ispalo od toga, teško nama! Kol'ko će šume porušiti postavljajući 27 stupova (stara je imala 13), nitko ne zna, a najveći pokolj prijeti na vrhu jer se gornja stanica želi premjestiti na vrh (tako je teško prehodati onih 200 metara do vrha - jadni skijaši - ako već neće moći autom gore, barem iskrcajte njihove debele guze na vrhu!), što znači još puno, puno rušenja plus međustanica kod Brestovca.
I sve bi se to još podnijelo kad bismo izbjegli tunel kroz Sljeme i Tangentu, Tangensu ili kako se već ne zovu sve te prebolesne ideje...

RUKA

2009-03-18T11:30:00.003+01:00

Ovu priču ispričao sam više od sto puta. Dopizdilo, brate:
"Pao sam s bicikla, slomio ruku, bio pomak, operirali me, stavili pločice i šerafe, koje sam uspio rasturiti, tj. pomaknuli se pa kost nije zarastala. Prvo što me doktor pitao kad je vidio snimku bješe jesam li opet pao s bicikla. Zato sam bio na drugoj operaciji. Tad mi je izvadilo dio kosti iz zgloba da bi nadomjestilo ono što nije zarastalo i ponovo stavilo pločice i šerafe."
Priča ima i nastavak, a pišem ga zato jer ću možda taj nastavak ispričati deset puta manje ako ovo pročita deset posjetitelja ovog ažbloga:
"Danas bio na kontroli. Ovaj put pločica stoji dobro i kost dobro zarasta, no jedan se šeraf počeo izvlačiti. Sad me nije pitao jesam li pao s bicikla jer je šteta puno manja, nego jesam li skidao longetu. Kakvo potcjenjivanje! Kao da ne mogu rasturiti šerafe ne skidajući longetu!!! Uglavnom, vjerojatno će ponovo operirati, s tim da je odmah naručio pločicu od nekog puno čvršćeg materijala koji se ne vadi, tj. ostaje 4 life."
Elem, nema Traverse, nema Medotreka, Risnjaka, a vjerojatno ni Velebita, Sljemenskog maratona, niti Cresa. Možda se vidimo na 24 sata Sljemana i na Grossglockneru...

FINALE...

2009-02-01T20:49:00.002+01:00

Dokaz koliko sam bio napaljen je što sam propustio cijelo prvo poluvrijeme misleći da je utakmica u šest. Bilo mi nekako svejedno, a onda me razljutilo što su me raspizdili oni glupi suci. Ok, Francuzi su stvarno dobri, Lino je radio pizdarije s Horvatom na desnom vanjskom (ako ne može Metličić, gdje mu je Buntić), s Balićem na klupi u odlučujućim trenucima (ali tu ne znamo šta se s njim zbivalo) najveća pizdarija: sa Špremom na krilu, a čovjek ne igra cijelo prvenstvo. Za svaki njegov promašaj kriv je Lino, ali Lino je bio: olimpijski pobjednik, svjetski prvak, dvostruki svjetski viceprvak, europski viceprvak u samo 6 godina - od Portugala i svjetskog naslova prošlo je samo šest godina i zato Lino - svaka čast!
I srebro je veliki uspjeh. Iz nekoliko razloga. Teško je igrati doma, a mi smo odigrali bez kiksa. Velika je stvar kad domaća momčad stigne do finala. Dvorane su pune do kraja. Velika je stvar u nečemu biti drugi na svijetu. I velika je stvar doslovno se prošetati do finala, suvereno, a ne provlačiti se, bez pomoći sudaca.
A suci... Većina sudi loše jer ne znaju. Mislim da ni ovi danas ne znaju. Mi smo već nakon utakmice sa Španjolcima trebali uputiti službeni prosvjed pa nek se vidi da znamo šta nam rade unatoč +10! Koliko dobro moramo organizirati prvenstvo, koliko dvorana trebamo izgraditi, kome se u IHF-u moramo ulizivati ili koliko moramo platiti da imamo pošteno suđenje doma? Šta me danas raspizdilo? Dođem kod frenda lijepo gledat utakmicu, mirno, opušteno, ali vraga - već na početku svakom laiku očigledna greška - vodimo 13:11, Alilović brani, imali bismo napad za tri razlike, a suci sude nepostojeći sedmerac! Baš svinjski i smećarski! I naravno, Francuzi zabiju tri zaredom. Ne kažem da ne bi ionako, ali fini vjetar u leđa. Ubrzo nakon toga nepostojeći sedmerac uz sumnjivo isključenje, jedino u drugom poluvremenu. Malo čudno za finale. E tad su naši trebali izvršiti maksimalni pritisak na suce, uključujući i Linu, čak i pod cijenu njegovog isključenja, maksimalno napaliti dvoranu pa da vidimo kako bi se sudilo do kraja. No, to nije sve. Francuzi igraju najbolju obranu na prvenstvu, brzu i oštru, uvijek malo ispod granice isključenja, no Karabatić ga je u drugom poluvremenu zaslužio dvaput: jednom Metličića laktom u vrat, drugi put Balića rukom u lice (da suci imalo vjeruju svojim odlukama, Balića bi odmah isključili za ono unošenje Crnom Batiću u lice) - jasno mi je da je Karabatić najbolji igrač na svijetu i da ima kredit, jasno mi je da su suci dobili naputak da nema domaćinskog suđenja, ali situacija je čista - vidio si, dosudi, nitko im ne bi ni "a" rekao. I šlag na tortu - Šprem leži u francuskom šestercu, lopta je vani, suci dopuštaju da golman izvede loptu, a Francuzi pokušavaju zabiti...
Užas - lošost, neznanje, katastrofa...

KOOOOO JEEEE NAAAAAJVEEEEĆIIII DEEEEBIIIL?

2009-01-24T22:18:00.004+01:00

Daaaaaaaaarkooooo (sad idemo svi zajedno!) JAAAAANEEEEEŠ!!!
One s HTV-a bi stvarno trebalo poslati u gulag jer nisu kupili prvenstvo. A siroti Filip Brkić veze nema, no naravno da to nije previše bitno. A treba li komentirati onu trebicu koja "izvještava" s tribina? Zadatak baš po njenoj mjeri. I sve bi to prošlo da se nije pojavila ona debilčina koja priča s igračima odmah poslije utakmice, još na terenu. Njemu je najvažnije pitanje Baliću gdje je bolja atmosfera!!! I šta bi sad čovjek trebao odgovoriti? Ali ovaj ne odustaje i pita još jednom!!! Usred svih sranja između Zagreba i Splita, Hajduka i Dinama, sad još preko Balića treba dodatno zapaprit. I kad mu je Balić najboljim i jedinim mogućim odgovorom začepio glupa "novinarska" usta, ovaj ga pita jel mu smeta što ga Lino stalno rotira? Nije čuo ono što je htio pa sad treba vadit sranja s druge strane, na relaciji izbornik-najbolji igrač. I tu je popušio! Ali ni tu bezobrazluku i gluposti nije kraj - nakon toga pita kapetana da mu, ALI ISKRENO, kaže gdje je bolja atmosfera!!! Ma, ko si ti, smeće jedno, da to uopće pitaš i to još s tim ISKRENO?!? I ovaj ga je odjebo, idiota glupog! S T R A Š N O !!!
Čuo sam neke insajderske informacije da je atmosfera u reprezentaciji katastrofalna, da su svi posvađani, ažbla, ažbla... I? U kojoj je reprezentaciji dobra? Izbornik-mladi-stari-nezadovoljni koji ne igraju... Tko može pomiriti sve te taštine? Koliko ima igrača koji zaslužuju više? Horvat, Šprem, Buntić... I? Bitno je jedno - deveto natjecanje, osmo polufinale - kod nas nikad ne fali jalnuških diletanata, stoke sitnog zuba i crnih vragova. I ne samo crnih, nego i zelenih i žutih...

MEĐUNARODNI DAN ZAGRLJAJA

2009-01-23T21:43:00.000+01:00

Koji je idiot to smislio? Ili sam pogriješio rod...

TREBALI...

2009-01-22T22:28:00.001+01:00

...smo sve utakmice igrat u Splitu...

RUKOMET

2009-01-20T17:55:00.002+01:00

Pripremih još jedan štreberski post imajući u vidu dr. Vlahka...
Uopće ne mislim kritizirati - obožavam našu rukometnu reprezentaciju i Linota! Ovo im je deveto veliko natjecanje za redom - osam polufinala i jedan jedini kiks - ispadanje u četvrtfinalu prije dvije godine od Francuza, nakon što smo pregazili sve u grupi.
Olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, svjetski i europski viceprvaci. I baš zbog toga - potrošeni. Previše je velikih natjecanja, pet u četiri godine + igranje u jakim ligama gdje je svaka utakmica na sto posto. Kad smo bili svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, Lacković i Metličić zajedno su zabijali desetak golova, a koji put i puno više - danas ne zabiju ni pola od toga. I sve bi se to dalo nadoknaditi kad bi Balić bio u formi, a to isto nije slučaj. A još nam i golmani ne brane dobro. Zato ne znam na čemu temeljimo optimizam. Bojim se da ne završimo kao na Europskom prvenstvu isto u Hrvatskoj '99. kad se nismo uspjeli plasirati za Sydney pa nismo ni mogli braniti zlato iz Atlante. Tad se ta generacija gasila, a u odlučujućoj utakmici za peto mjesto i odlazak na Olimpijske igre izgubili smo od Slovenaca. Nadam se da sam u krivu...
E, mislio sam da je onaj Filip Brkić u kurcu! Mislim i dalje, ali on je doktor za onog Tabakovića koji prenosi utakmice u kojima ne igra Hrvatska - teško je to prepričati, treba ga slušati. Fenomenalno!!!

KOREJA

2009-01-17T10:56:00.002+01:00

Baš su mi simpatični ovi Korejanci - igraju čisto, brzo i atraktivno i da - igraju, a ne seru! Pravi sportski, pošteni pristup - od sad navijam i za njih.
A zašto mi plaćamo pretplatu HTV-u, a oni ne prenose rukomet. Nego moramo slušati Filipa Brkića s njegovim mekanim L i totalnim nepoznavanjem rukometa. Kaže frajer za korejskog drugog golmana: "Ušao je u 40. minuti, a do tada nije skupio još nijednu obranu!" Isuse i Bože - nisam znao da se išta može obraniti dok sjediš na klupi. Mother of God! No, Filipček je još i dobar u usporedbi sa službenim spikerom - ne mogu vjerovat da su onog najiritantnijeg debila na svijetu Darka Janeša doveli u Split i još mu to i platili - užas! Nadam se da će ga Dalmatinci izdevetat kao onomad Dragu Ćosića i poslat ga natrag u Zagreb. K'o da nema duhovitih i rječitih Dalmatinaca koji bi to napravili stoput bolje od njega - i sigurno manje iritantno. Filip i Darko su iz LM - League of Morons.
I onda još vidim da su si političari (čuj zanimanja) povećali plaće - saborski zastupnik 16.900 + sve moguće beneficije. I onda mi se javi onaj tuljan Milanović koji kaže da se SDP-ovci odriču povećanja. Moš mislit! Kad su 2000. došli na vlast smanjili su saborske plaće za koliko ono - 2%? A otada su narasle još valjda 50%... Za koga glasat? HDZ? O, da - svakako... SDP? Još svakakije... Treće? Nema. Mislim da je jedini način da im se pokaže što mislimo o njima - bojkot izbora. Uvijek mi je u glavi onaj splitski grafit "Malo nas je, al smo govna!" A naši političari su best of the best of the best shits.

DAN KAD SE ZEMLJA ZAUSTAVILA VS SPALITI NAKON ČITANJA

2009-01-09T14:37:00.005+01:00

Za ljude koji su gledali film Dan kad se Zemlja zaustavila, bio je to dan kad su se u kinu, gledajući inkriminirani film, usrali od muke. Zamisao odlična - izvedba katastrofična! Šteta Kathy Bates i Johna Cleesea, kao i ljepotice Jennifer Connely, koja možda nije takva njuška kao gore spomenuti, ali je tako jebeno zgooooodna! Što se egzotičnog Keanua tiče, u Matrixu smo mogli prihvatiti njegov zbunjeni pogled i retardirani usporeni govor - ipak su čovjeka digli na prepad (USTAJ!)iz one tekućine svog atrofiranog. Ok, i ovdje se dogodilo nešto slično, ali, brate, dosta je više. "Hello! I am Keanu! I am slightly retarded! That is why I talk slowly! Not because I shall say this only once! I came to destroy Earth! You humans are scumbags! Run for your miserable lives! But there is no place to run! My robot will kill you all!" A taj robot - uzeli su ga iz turbo limača i uvećali sto puta. Svašta! Film A produkcije, a sve je tako jadno napravljeno. Još jedan dokaz da je novac apsolutno nebitan. I zašto mu taj svemogući robot nije omogućio da se obrati Ujedinjenim narodima? To nije objašnjeno. Kao, on je dobji, dobji jobot koji jeagija samo na nasilje. Užas! I na kraju, kad sve odlazi k vragu, svemoćni Keanu opoziva uništenje jer su mu Einstein Cleese, lepa Jennifer i njen posinak u patetičnoj potrazi za mrtvim ocem, u ime čovječanstva obećali da će se ljudi popjaviti i da će biti dobji kao onaj dobji, dobji jobot iz tujbo jimača. Ocjena: gori čak i od Forresta Gumpa.
Ali zato ovaj drugi... Imali su bratovi Coen svojih bisera u negativnom smislu, ali ovo... Teško pronalazim riječi... Što je, opet, teško za povjerovati... Jednoć davno pročitah u knjizi "Austrijski duh" kako su Židovi u prosjeku inteligentniji jer njeguju neku specifičnu vrstu humora, koja onda kod djece brže i bolje razvija mozak. Možda sam se glupo izrazio i možda je snobovski i preseratorski spominjati izraz "inteligentni humor", ali ne nalazim drugi - to je baš to - inteligentni humor. Mali ljudi koji će svoje male živote zbog svojih psihotičnih stanja dovesti do krajnjeg apsurda. Toliko suludih, grotesknih situacija i nevjerojatnih obrata može smisliti samo netko kome mozak radi na poseban način. Clooney ("rear entrance situation") i Pitt ("intelligence shit, CIA top secret shit and... shit") u svojim već viđenim izvrsnim glupirajućim ulogama u kojima se ponajviše sprdaju sa samima sobom, uvijek odlična Frances McDormand (ili kako glupani iz našeg jedinog kina koje je pojelo sve ostale, na svojoj internet stranici pišu - MacDormand), po meni bolji od sviju već spomenutih - Malkovich, a über alles, u ulozi od najviše tri minute u dvije scene - briljantni J. K. Simmons!(zanimljivost: žena - isto glumica - mu se zove Michelle Schumacher) Definitivno film koji treba gledati više puta jer fore su neizbrojive - jedini kojem sam se smijao od početka do kraja. Ocjena: one of the best of the best of the best, Sir!
I da se malo osvrnem na onu klaustrofobičnu garažu u Branimir centru. Evo, osvrćem se i ne vidim je. Vidim samo sjeverni zid svoje sobe. Hm, dosta je logično da je garaža klaustrofobična. Možda bi bila prostranija kad bi bila klauskvatrofobična. U svakom slučaju, onima koji su klauskinskofobični ne preporučujem njegove filmove. Evo, hm, u svakom slučaju i uglavnom, teško da garaža može biti agorafobična te ova cijela tirada ispada besmislenom. Hvala dragom Cinestaru što nam poklanja tri sata besplatnog parkiranja, a poklonjenom konju ažbla ažbla, no što ako smo došli drugim dobrom ili lošem ter parking plaćamo? Bez obzira gdje ostavio svog limenog gutača kuna, vrlo teško ćeš iz njega izaći jer su parkirna mjesta širine jedva dovoljne da stane sam auto. A nama obijesnim ljudima to nije dovoljno - mi bi još i vrata otvarali, pa šta li nam je?!? Onda onaj automat!!! Jedan po katu! Jedan na 595 parkirnih mjesta. I neće bilo kakve novčanice, ne, ne! Samo ispeglane, tek otisnute! Inače ih bljuje natrag... I tako, dok on bljuje li bljuje, počne novi sat i gle, nije više 8 - sad je 16 kuna! I šta sad? Ako nećeš platit jer te varaju i prave budalom, kako ćeš van? Nema tu knjige žalbe, nema živih ljudi, samo roboti ko onaj frend od K. Reevesa.
"Josef K. pokušao je platiti parking, no automat nije primao njegove novčanice. Satima je tumarao katovima Branimir centra, nadajući se da će neki drugi automat biti bolje volje. Kad je izgubio nadu, pokušao je pronaći svoj auto. Danima je prolazio kroz nepregledne redove automobila, nikako ne uspijevajući pronaći svoj, dok je njegov dug za parkiranje polako premašivao vrijednost čitave njegove imovine. Konačno je pronašao svoj auto, prekriven crnilom ispušnih plinova koji su ga učinili neprepoznatljivim. Pokušao je ući u auto, no ubrzo je shvatio da vrata ne može otvoriti ni toliko da bi se nekako uvukao. Na žalost, parkirao je na rikverc, tako da ni peta vrata nije mogao otvoriti. Dok je stajao u očaju smišljajući što učiniti, prišla su mu trojica muškaraca u ružnim odijelima i odveli ga u nepoznatom pravcu. Josefa K. više nitko nikad nije vidio..."

STUDIJA O ZABAVI U HRVATA I ŠIRE, SMISAO ŽIVOTA NIKOLE STAMENIĆA, KAO I NAJAVA MRAK KOMBINACIJE 2, PAČE I JUTARNJE GELENDER LIGE 3

2008-12-27T00:15:00.005+01:00

Jeb’o te riža, koji naslov! Kakve sve nabrojeno ima veze jedno s drugim? Čitaj pa ćeš saznat! Možda, ne garantiram. Za smisao života Nikole Stamenića već smo čuli da ne postoji – zato krenimo na prvu stavku iz naslova (tko promijeni naslov, kuga na njegovu/njezinu kuću!): hoće li čitanje ovog teksta biti izgubljeno vrijeme? Ako ne pročitaš, nećeš saznati. Ako pročitaš, možda nećeš ni tada. Ili možda tek kad kreneš u potragu za izgubljenim vremenom. Koja je alternativa čitanju ovog teksta? Svekolika, a opet svedena na... Na ono što slijedi – zašto je život lijep? Lijepo je biti, gledati, slušati, osjećati, mirisati i sve to zajedno. A što je sa zabavom? Hm, da vidimo... Vodi me u disko? Pij, puši, smrdi, flertuj, pleši, slušaj muziku. Idi s dečkima u birtiju? Pij, puši, smrdi, deri se, podriguj, gledaj utakmicu/teletekst jer čekaš rezultate za listić iz kladionice. Bavi se sportom? Trči, vozi, skači, pucaj, dribljaj, ubacuj, gađaj, plivaj, sviraj kurcu? Igraj poker? Bleji u ekran, gubi pare, igraj s dečkima, gubi pare, smrdi, gubi pare, podriguj, gubi pare. Gledaj TV? Bleji, sjedi, žderi, puši, debljaj se. Igraj društvene igre? Druži se, baci kocku, pobijedi, izgubi, smij se. Drogiraj se? Puši, šmrči, gutaj, pikaj, umri. Igraj igrice? Sjedi, kupi deblje naočale, bleji, kupi deblje naočale, pucaj, deblje naočale, zatupi, naočale, žderi, deblje. Kazalište? Kino? Bleji, plješći, sjedi, ustaj, pauza, sjedi, cuga, puši, marš kući. Seks? Hm... Žena? Bila lepa kao Lukić ili majska ruža, pametna kao Curie, zabavna kao Jovanka Broz, bogata kao Veronika Lujza, mlada kao rosa, dosadi, traži drugu. Isto je i s frajerima, da se razumijemo. Ima još? Prosvijetlite me. Dobro, naravno da ima, no je li jedan oblik zabave smisleniji od drugog? I tko će to procijeniti? Valorizirati? I koga je briga ako to netko i učini, pa makar to bila institucija nad institucijama?
Čemu ova tirada? Zato što Nikola Stamenić (priča u trećem licu, uuuuuuuuu) misli da je noć na Sljemenu jedan sasvim neobičan i poseban oblik zabave. Ništa vredniji od gore spomenutih, no možda u nekome izazove sasvim nove, još nedoživljene osjećaje. I sve to u kombinaciji s utrkom, nadmetanjem s drugima i sa samim sobom. Jutros je s Jadranskog mosta baš lijepo bilo vidjeti mnoštvo kajakaša na Savi. Tako je u sljemenskom mraku lijepo vidjeti pregršt lampi koje jure prema nekom od ciljeva. Dođi, pozdravi se, kreni, dahći, goni krijesnicu-utvaru ispred sebe, bježi od iste takve spodobe iza sebe, ostani sam/a uz topot svojih koraka i vlastito dahtanje, boji se mraka, duhova, životinja, izgubi se, pronađi se, uđi, popij, pojedi, smij se, lagano se vrati doma i utoni u sladak, umorni san ispunjen sljemenskom noći.
Onda se vrati u realnost i pokušaj razumjeti Sabljinu zavrzlamu. Puno je lakše shvatiti JGL 3. Svaka prva srijeda u mjesecu kroz cijelu godinu u 5 i 30 ujutro, 12 kola, za puni plasman u ligi potrebno ih je pohoditi 6. Tko skupi 5, bez obzira na bodove automatski je rangiran ispod onog tko ima 6 ili više. I tako dalje prema dolje. Sistem bodovanja po kolima istovjetan je onom iz JGL 2 – nekadašnje bodovanje u skijaškom svjetskom kupu. Doživi zoru na Sljemenu svaki mjesec na drugom mjestu!
MK 2 je, za razliku od JGL 3, puna komplikacija: sastoji se od 8 kola, 6 večernjih i 2 jutarnja (prva dva kola JGL poklapaju se s prvim i šestim kolom MK, što znači da jednim nastupom dobivaš bodove za dvije lige). Sve trase pojedinih kola objavljene su na blogu sljemegelender.blog.hr. Ukoliko se nakon jutarnjeg kola pojaviš i na onom večernjem, za što imaš priliku dva puta, dobivaš 50% bodova više za dotičnu kombinaciju (ako si u ta dva kola skupio 10 bodova, piše ti se 15). No, to nije sve. Sablja se potrudio dodatno zakomplicirati stvar, pa bi skraćenica MK slobodno mogla skrivati i naziv Mrak komplikacija. Naime, muški će kombinatorci (žene će biti u jednoj ligi) biti podijeljeni u dvije lige. U prvu ulazi prvih deset s prošlogodišnje Mrakače + pokoji wild card za sljemenske institucije poput npr. Ferre. Da bi se mogle odrediti lige, uvedene su predprijave. Ostali ulaze u drugu ligu, a svoj status prvoligaša mogu izboriti osvajanjem prvih mjesta u drugoj ligi (točan broj po ligama i način bodovanja bit će određen na početku lige), kao što će i neki od prvoligaša svoj status izgubiti slabim nastupima u prvoj ligi ili jednostavno nedolascima. No, ni status drugoligaša za MK 3 nije zajamčen. Broj drugoligaških mjesta je ograničen, tako da će dio ovogodišnjih drugoligaša s dna poretka preseliti u treću ligu na MK 3, uz priliku da 2010. povrate svoj drugoligaški status, 2011. izbore prvoligaški, 2012. postanu pobjednici, a 2013. pobjednici Kupa prvaka europskih Mrak kombinacija. Ako nekome nije dovoljno jasno, vrlo rado ću sve ponovo objasniti usmeno, uz mnogo strpljenja, ponavljanja, ako treba i crtanja. Mogućnosti su neograničene. Granice postoje samo na... granici.

SEPP BLATERSA - PLES OZRAČENIH

2008-12-16T14:22:00.004+01:00

Znate kak oni stričeki i tete koji rade na rentgenu nose indikatore za zračenje kao kontrolu da isto ne bi premašilo preživljive količine? E, recimo, takav indikator, samo za ludilo, ne treba onima koji su se pojavili na startu Blaterse. Ili bedž "tu sam, lud sam!" Ma čak i ne lud. To zvuči simpatično. Možda bi bolji bio natpis "no lifer". A ima i onih koji kažu da im je utrka actually bila super... Baš svašta!
Ah, već sam počeo pisati "Rat i mir" i sve izbrisao. Super je bilo što su se ljudi pogubili pa trka nije odlučena odmah na početku. Meni je najjača fora bilo trčanje napamet sa Šikijem, bez da vidimo prst pred nosom i onda kod Grafičara izlazak iz oblaka, gašenje lampi, hodanje po snijegu i uživanje u mesečini, mesečini, joojoj, joojoj...
Dolazak na vrh bilo je prvo i posljednje Krist(ijan)ovo iskušenje - toplina Zlatnog medvjeda, fina juha, rakija, glasna muzika i dobro društvo naveli su sedmero ljudi da ostanu gore, ali ja se, unatoč tome što Šiki nije htio dalje, nisam dao, što sam požalio već pola sata kasnije kad sam se ponovo našao u oblaku-no siguran sam da bi mi još i više bilo žao da sam ostao na vrhu ili doma.
Nisam dugo bio sam - ubrzo me stigao Jura, nešto kasnije i Mukki, tako da smo, stalno očekujući i Ferru, zajedno šetali do makadama, gdje su spremniji odnijeli bolje pozicije, a manje spremni slabije.
Kao što je Ferro dobro primijetio - u odnosu na Traversu, na Blatersi smo samo zamijenili mjesta. Prvo za četvrto i drugo za treće. Čemu ovaj dosadan osvrt? Da se ne zaboravi, iako će svih nas 18-ero ovo pamtiti 4 da rest of our no lives...

JGL 2 - THE LAST CHAPTER - GANGOVI

2008-12-03T16:43:00.006+01:00

Ni kiša, ni mrak, ni hladnoća, ni belunzi ne mogu zaustaviti pomahnitali pokret Gelender fanatika - jutros: ukupno petnaest! Kad se u zadnjem kolu JGL 1, po suhom, nenoćnom i toplom proljetnom vremenu pojavilo 13 ljudi, rekli smo wow, ideš i nemreš bilivit. Prosjek posjećenosti JGL 2 premašio je najbolje kolo jedinice! Statistike za desetak dana na sljemegelender blogu...
Postolje je bilo određeno i prije ovog kola, tako da to nije bilo interesantno. The last chapter dvojke pamtit će se po Kovinom nevjerojatnom startu, pucanju nakon 2 minute i 17 sekundi te dizanju iz pepela u ludom finišu s Brankom. Zadnje kolo izbacilo je i 53. njušku na ligi: Marko Orešković - Chichar. Ove godine nije bilo šampanjca jer je Žana kao jedina žena odlučila još više odmaknuti po broju nastupa na najjutarnjijoj ligi u Hrvata, a možda i u homo sapiensa, ali je bilo pršuta, sira i brrrrrrrrrrdo čokolade!!! Davno znani pobjednik - Juraj! Priznanje mu odajem poznatom uzrečicom uobičajenom u domovini njegove cure: ALAL TI VERA!!!
Ima još: tek danas smo shvatili da su dvije godine lige profilirale nekoliko gangova među JGL-ovcima - prvi je GG (Gelender Gang) koji postoji od prvog dana, ali ako je jedini, to i nije neka fora. Druga godina donijela je dva nova ganga: TG (Trkađije Gang: Golec, Terzić, Ludi Denis) i BG (Biker Gang: Debeli, Tomo Kej, Tomo Džej, Boki Em). Vi koji niste nigdje, odlučite se brzo - resistance is futile, you will be assimilated! Ili stvorite novi! Mogući gangovi? BBG (Butros Butros Gang - girl's corner), PG (Prigorski Gang, ako se prigorski muži udostoje pojaviti na JGL 3), SG (Sljeme Gang - Veca, Pinky, Bodo - ako postanu redovitiji), MG (Married Gang: Chura, Žohar, Guba, Pećo, Lacko, Pegi...), mogućnosti su neograničene - limits exist only in da club, bottle full of bub...
Vidimo se na Mrak Kombinaciji 2, ujedno i prvom kolu JGL 3 - 7.1.2009., srijeda 5 i 30! We dare you! We double dare you, mother fuckers!

TRA UMA THURMAN

2008-11-23T20:06:00.004+01:00

Ako se namjeravate polomiti u Zagrebu ili okolici ili vam se, pak (šta je to? za one koje imaju zmijske krvi, pločica kojom se igra hokej na ledu), to dogodi slučajno, nastojte da to bude vikendom, po mogućnosti poslije podne, najbolje nedjeljom. Zašto? A šta misliš zašto? "Dobar dan!" "Dobar dan!" "Ja sam taj i taj!" "Šta oćete?" "Slomio sam ruku, zube, razbio se ko stoka, krvarim!" "Izvolte kod nas odma! Na rendgenu ste prvi (joj, kad mi okreće ruku po onom rendgenu, opalio bi ga drugom!), na šivanju još prviji, slika s rendgena već kod doktora, ostajete, marš gore, sutra će operacija." Od ulaska do kreveta ni pola sata. Probajte to radnim danom - ako niste hitan slučaj - tri do četiri sata. A ako ikako možete, nikako se ne lomite utorkom jerbo tada svi oni polomljeni što su ih operirali i što su ležali u bolnici dolaze na kontrolu. Ne da u čekaoni ne moš sjest, ma ne moš ni stojat! Utorkom ne izlazi iz kuće. A opet, the majorest shits happen at home. Nisam pametan.
OPERACIJA
Možda je prošlo 16 sati od pada. Lijepo ležiš, budan, između tebe i tvoje desne ruke zastor, a i pitanje je jel je tvoja jer je od ramena ne osjećaš. Ćaskaš s doktorima dok ti ne kažu da ušutiš jer ćeš zapljuvat sterilne instrumente pa će ti se rana ubuđat i gdje si onda? A oni melju, šerafe nešto, tebi svejedno... Moja ruka? Ma neeeeeeeeeeeeeeeeeeee
ODJEL
Operiralo te, ležiš, rekli da će bolit, a ne boli, što se mene tiče mogu doma, ali ne. Lezi i šuti. Obiđe me prijateljica od prijateljice. Popriča sa mnom minutu i pol, kaže dobar doktor operiro, uspjelo sve. Kaću vadit dren, ne curi više? Kaću doma? Ne zna ona. Vraga ne zna! Za koji sad dolazi poruka - rekla prijateljici da ostajem 7 dana sigurno. Pa što meni ne kaže, jadna ne bila? Dolaze informacije i iz škole: kaže učenik čiji je tata doktor u bolnici da ostajem 7 dana. A šta ćeš, valjda su to regularni kanali, niko nikom ništa direktno ne govori...
KOMFOR
TV u boji! Ja mislio nečiji, ali ne - bolnički! Pripada narodu! Vau! I još jednom: vau! Treba se malo pomučit s antenom što se nikom ne da, ali nema veze, dosta je nama i jedan program, samo da se bleji. Ja mislio da cu u istoj posteljini dočekat otpust, a kad ono mijenjaju je svaki dan!!! Hotel A kategorije! Jest da nemaš wc i kupaonu u sobi, ali imaš, brate, kadu, tuš kadu, lavabo na katu, sve. Malo podsjeća na JNA, al je čisto. U kancelariji Winstona Crkvenčića se puši, al ko bi im zamjerio? Em su jadni što su polomljeni i daj im još zabrani pušenje. Ubili bi se! Ili nekog...
POSJETE
Nemoš mi stavit posjete od 3 do 5!!! Ljudi dolaze, a ja bi gledo Sam svoj majstor, Step baj step, Dadilju, Malkolma, Rejmonda, Ribu! Kako niko ne vodi računa o tome?!? I lijepo kažeš ljudima - nemojte doć - a oni al su se navalili, baš su se navalili...
HRANA
Mislim da mi je ovo bio četvrti put da boravim u bolnici. Kad sam operiro bruh bio sam mali pa se ničeg ne sjećam. Kad sam operiro mandule, nisu mi ništa za jest davali. Hrane u sarajevskoj vojnoj bolnici se baš ne sjećam, ali ove da. Ma šta se priča uvijek da bolnička hrana ne valja? Ok, nije zdrava, ali nije da ne valja. Dobro, možda sam ja svinja koja bi sve izjela, no meni je sve bilo dobro. I taman je ima toliko da se ne prejedeš. Obroci taman. Kad za doručak ne bi bio bijeli kruh i kad za ručak i večeru ne bi u čušpajze stavljali kobasice, čovjek bi se u bolnici preporodio. Nema prežderavanja i to je zakon. Tako bi trebalo jest i doma. No, kako da si čovjek oduzme to jedino zadovoljstvo u ovim vremenima sivila, mraka, stezanja remena, recesije, secesije, beznađa, komeneči?!?
NOKTI
Ili bolje "Nokti i kosa". Za kosu bi primijetili oni što briju glave, ja sam primijetio za nokte. Kad se čovjek svakodnevno bavi sportom, nokti rastu relativno brzo, no to primijetiš tek kad zalegneš na 7 dana i onda uvidiš kako nema gotovo nikakvih pomaka. Bolja prokrvljenost, brži rast! Bez obzira na lomove - sport rula!
SESTRE
Ja bi ih podijelio u pet kategorija. Ne po izgledu, perverznjaci i fetišisti sestrinskih uniformica!
Prva:
Ledena kraljica. Njuška uvijek ozbiljna, ne priča ništa, mrko gleda, mrzi svoj posao, maltretira pušače policijskim metodama. Nacizam teški.
Druga:
Glasna i nasmijana, ali ZA-JE-BA-NA! Nema tu zafrkancije. Tj. ima, ali samo s njene strane. Čovjek stenje pored mene: "Sestro, dajte mi nešto protiv bolova!" "Evo, evo..." i dođe za sat vremena, a ovaj stenje li stenje...
Treća:
Ozbiljna, ali voli pričati... Pa se raspričasmo do sita!
Četvrta:
Tiha, samozatajna, ali stručna i beskrajno nježna - kod odmatanja, zamatanja, prematanja, skidanja konaca... Svaka čast!
Peta:
E, ovo mi je bilo najteže povjerovati: pojavi li se u 6 ujutro, 3 popodne ili u ponoć, žena uvijek nasmijana i dobre volje! Duplu plaću za takve tete, molim...
DOKTORI
Uvijek u žurbi. Vizita traje 26 i pol sekundi, doslovno i maksimalno, za jednu sobu, odnosno tri pacijenta. Dobar dan, sestro ovog pustite kući, ovog previjte, ovog zatucite. Do viđenja! Ali nije ni čudo. Doktorski posao u traumi je KRVAV! Prvo obilazim tupsone koje sam netom operirao ili ću ih tek operirati. Onda operiram od 9 do ko zna kad. Onda primam pacijente koje sam operirao nedavno na kontrolu. Pa još dežurstva, noći, vikendi... MOTHER OF GOD!!!
SVE U SVEMU
Plakaćemo mi još za hrvatskim zdravstvom kad uđemo u Europsku Gutačicu Malih Naroda, ne zvao se ja Evroskeptik...

HIMNA

2008-11-16T22:38:00.000+01:00

Koja je pjesma himna američke ženske nogometne reprezentacije?
"I kissed a girl"!!!

GELENDER LIGA 2 - 6. KOLO

2008-10-09T20:38:00.002+02:00

Nikad brži izvještaj: južina, mrak do vrha, čokolada i falš termometar... Otkrio nam Vođa da onaj na Vidikovcu pokazuje pet stupnjeva manje, majku mu! Ne Vođi, termometru... Čudna li je ta Gelender liga: u petom kolu 17 ljudi, a samo jedan novi, a sad 14 ljudi, a čak 5 novih. Osim Bojana i ludog Denisa, prilično nevjerojatno djeluje podatak da se Vođa (srebrni na Mrak ligi) te Petra i Iva nikad nisu pojavili na ovoj ligi, ali eto - nisu. Sad nas je 45.

I TO SE MORALO DOGODITI...

2008-09-10T22:42:00.004+02:00

Nakon četrnaest godina nepobjedivosti prestajemo biti jedina neporažena nogometna reprezentacija na domaćem terenu. Nije to nikakvo iznenađenje - kad dolazi Engleska, to se uvijek može dogoditi. Da se desilo u onoj utakmici prije dvije godine, nitko se ne bi čudio.
No zašto se mora dogoditi na ovakav način?!? Vjerojatno bi izgubili i da nije bilo crvenog kartona, ali možda i ne bi. Ovako nas je jedna nesreća u obrani koštala gola, a jedna sudačka odluka unakazila. Najobičniji start, bez namjere, lakat samo naslonjen, bez udarca. Ljuboš nije namjeravao dati ni žuti karton, a kad je ugledao krv, izvadio je crveni. U najmanju ruku - smiješno! Kad je vidio što je učinio utakmici i nama tim potezom, postao je još smješniji - poništio je čisti gol Englezima za 4:0, a nama poklonio gol - KATASTROFA! Uvijek sam se čudio zašto je taj, ne mogu pronaći bolji pridjev, smiješni Slovak toliko cijenjen sudac - eto...
I dalje mislim da smo moćna reprezentacija i da prvi put imamo dobrog izbornika. Što će reći novinari? To nikog normalnog ne zanima. Johan Cruyff davno je rekao: "Ako si talentiran za nogomet, a imaš i u glavi, možeš postati veliki igrač. Ako si "samo" talentiran, možeš postati dobar igrač. Ako si netalentiran, postat ćeš novinar." Ili sudac... :)

GELENDER LIGA - 5. KOLO

2008-09-05T08:26:00.002+02:00

Glupi Spartak Mironovič! Pošaljem ga na ligu kao novinara jerbo bijah bolestan, no isti je odmah nakon lige otputovao kući odakle je trebao poslati izvještaj. Izgleda da se sa svojim Bjelorusima te bratskim narodima Ukrajincima i Rusima višednevno zapio slaveći ljetnojesenske pobjede Crvene armije iz '44. nad njemačkim divizijama Ukrajina Sjever i Ukrajina Jug. A malo prije me Sablja nazvao zaprijetivši mi da nikad neću nastupiti za Gelender Buntai tim ako izvještaj ne bude na netu do 9. Još ću na posao zakasnit'!
I kad ne dođem na ligu, liga je sa mnom, a i ja s njom. U srijedu sam se spontano probudio u 5 i 17 i poslao hektolitre pozitivne energije jutarnjim herojima, a onda iscrpljen i u suzama zbog neodlaska nastavio spavati. Kad sam se ponovo probudio, opet sam se rasplakao. U traci pokraj mene na povratku doma stajao je auto riječke registracije s natpisom (pogađate li?) - JGL!
Ok, dosta o meni, imam za reći dvije, tri riječi o ligi. Nije Zvezda zvezda, a ni zveZda, nego ovo:
1. Apsolutni rekord lige - 17 natjecatelja! Hrvati bi rekli "alal vera!"
2. Ničim izazvan, Markica je srušio vlastiti i rekord lige. Čekamo rezultat ispod 35 minuta. Možda već sljedeće kolo.
3. Ako Jürgen Štumberger nastavi s drugim mjestima, bit će pobjednik lige.
4. 17 ljudi, a samo jedan novi, ali jubilarni četrdeseti - to je Trkadžija Golec! Četrnaesti novi ove godine. Od tih 40, cura je 11!
5. U svom prvom nastupu Trkadžija Golec uspio je postati drugi ukupno i prve ove godine koji je uspio osvojiti NULA bodova. Bjavo!
Otvaram filozofsku raspravu. Može li se osvojiti nula bodova? Ili se nula bodova ne može osvojiti? Je li pravilnije reći "nije osvojio nijedan bod"? Jesu li nula i nijedan bod isto? Može li se shodno tome reći "nije osvojio nula bodova"? Ako nije osvojio nula bodova, koliko je bodova osvojio? Pitanja naviru bez prestanka, ali moram na posao... Zdravstvujte!

V E L I K A P O B J E D A

2008-08-10T04:51:00.004+02:00

Nitko ne zna što će dalje biti, ali ovo je definitivno velika pobjeda iz više razloga. Uz očekivanu sljedeću pobjedu protiv Brazila, potrebna nam je još samo jedna u zadnje tri utakmice za sigurno četvrtfinale; kao startna, presudna je za samopouzdanje; postignuta je protiv možda i najjače reprezentacije u našoj skupini ili uopće i sve to bez Balića oko 35 minuta.
Sve je počelo izvrsno, nismo gubili ni u jednom trenutku i brzo smo vodili 9:5, no tad su njemački suci odlučili vratiti Španjolce u igru. Ako mislite da sam klasični hrvatski paranoik, pogledajte snimku: najprije Balićevi koraci pa Vorijev faul u napadu (u ove odluke nisam siguran), no nakon toga čisti faul u napadu nad Dominikovićem i nepostojeći sedmerac u istoj akciji. Sve to utakmicu vraća u neizvjesnost, premda samo zakratko jer naši ponovo vraćaju na pet razlike i vjerujem da bi tako i ostalo do kraja da se nije ozlijedio Balić. List je u pitanju, nadam se da će ga osposobiti do četvrtfinala. Mislim da ga do tada ne bi trebalo forsirati jer je četvrtfinalna utakmica presudna, a valjda ćemo bez njega dobiti Brazilce i osvojiti još jedan bod pride.
U drugo poluvrijeme Španjolci ulaze žestoko i brzo smanjuju na dva gola zaostatka, no Hrvati na polovici opet imaju pet razlike: 22:17. Tad Španjolci stišću, opet uz pomoć sudaca - ovaj put u samo jednoj situaciji - apsolutno nepotrebnom i prestrogom isključenju Dominikovića. Nakon toga Lino počinje divljati - prvo dobiva žuti karton nakon navodno nedosuđenog faula nad Vorijem, a onda i dvije minute kazne nakon navodno nedosuđenog faula nad Lackovićem, pa tada imamo dva igrača manje, što Španjolcima omogućuje prvo i jedino vodstvo 27:26, ako se dobro sjećam. Znači da su nam napravili 10:4. Ali ni to nije bilo dovoljno, naši do kraja igraju briljantno i s 5:2 konačni je rezultat 31:29 i sve to bez Balića koji je promatrao sa strane i navijao zamotanog lista. Po meni, najbolji igrač bio je Duvnjak, iako su svi bili odlični. Još prošle godine novak u reprezentaciji i predmet "sprdačine" u reklamama prije našeg zadnjeg prvenstva, preuzeo je Balićevo mjesto i odigrao kao da ga igra već godinama i usto postigao dosta golova.
No, jebeš Igre - u Gruziji se kolju...

POSAVSKI TREKING

2008-08-03T23:42:00.002+02:00

Ujedno i povijesni - prvi slovenski treking koji se ubraja u hrvatsku treking ligu održao se nedaleko od hrvatske granice u brdima sjeverno od Save, odnosno Krškog i Sevnice. Staza nešto humanija što se dužine tiče nego što je slučaj kod nas (oko 35 km), ali zelo zahtevna (više od 2 tisuće metara uspona) i prelijepa - s puno single track planinarskih stazica.
Nakon 18 hrvatskih ultra, 48 sati Sljemana, Traverse, Davosa i Tour de Mont Blanca, iskusni pisac ovih redaka odlučio se za revolucionarnu taktiku - krenuti bez vode pri temperaturi od 30-tak Celzijevaca! To je mom starom i debelom tijelu pomoglo da pukne još pri usponu na prvu KT (Veliko Kozje), a dojam jadnosti povećavao je Juraj koji je pri najvećim strminama skakutao oko mene berući gljive!?! Do Lisce, druge KT, još sam se koprcao u prvom dijelu poretka zahvaljujući orijentacijskim pogreškama "konkurenata", pritom dobrano opizdivši glavom u jednu debelu granu (buča je još tvrda!), no kad sam se tamo skoro ispovraćao nakon litre vode na eks, koje sam se dokopao poslije dva i pol sata dobrovoljnog žeđanja (Mukki mi je nudio vodu, no em nije fer ljudima otimati vodu koju tegle, em 'ko mi je kriv - treba ispaštati poradi vlastite gluposti), pala je odluka da će nastavak biti malo jača šetnjica.
Umjesto da se primim Nuše i za njom nastavim do cilja, meni se baš nije htjelo, pa čak ni kad me pretrčala gospođa Horova. Umjesto toga, spopala me ideja spustiti se s hrpta na cestu puno prije nego što je to bilo potrebno i kad sam već krenuo, odvratila me pomisao da je Bojan stazu povukao po najljepšim stazama tamošnjih planina, a ja se, idiot, želim taljigati po cesti. To se na kraju i dogodilo, ali ipak puno kraće, a pri divljem spustu kroz granje i koprive prema cesti izgubio sam bidon, tako da sam ovisio o vodi uz stazu ili o birtijama tipa one u selu Podgorje gdje unutra nema nikoga pa se lijepo sam poslužiš vodom.
Prema KT 3 (Veliki Javornik - 1023 m n/v) i najvišoj točki utrke opet se nađoh u čoporu trekera, a malo prije 4. i posljednje KT prije cilja (Planinska koča na Bohorju) i taman kad je počela kiša, sretoh jedini ženski tim u utrci, Gogu i Žanu iz pohodniške kategorije. Žderonju nije bilo teško nagovoriti da malo zasjednemo na juhicu i štrudlicu, a već je pala i odluka o zajedničkom špancirungudo cilja, koju je promijenio Deki odjednom se pojavivši u domu, iako sam mislio da je više od pola sata ispred mene, no on je odlučio napustiti Nušu, krenuti na svoju ruku i pritom grupicu koja ga je pratila odvesti u krivom smjeru. I tako smo Deki i ja odlučili malo jače otrčati do cilja, usput pokupili i Branka te pokušali utrku završiti jednom orijentacijskom briljanterijom. Što je najbolje, Deki je odredio azimut i doveo nas direktno na cilj, no problem je u tome što smo očekivali da ćemo ići nizbrdo (da, to je onaj problem retardiranih orijentacista vonabija - kako znamo spušta li se teren ili diže?), a išli smo uzbrdo. Naravno!, kad smo azimut uzeli od križanja puta i potoka, a od potoka se teren može jedino dizati - to nam je palo na pamet tek kad smo se našli na terenu koji se diže - dakle, strašno!!! Još smo i dvaput preskakali ogradu, što je bilo sasvim izlišno, plašeći pritom jelene, srndaće, košute, srne, što li su već bili, umjesto da smo jednostavno hodali uz ogradu s vanjske strane. Al da nema takvih pizdarija, ne bi treking bio tako zabavan.
Pobijedio Mlakar s bolesno dobrim rezultatom, Mukki izvrstan treći - u cilj došao s Nušom, koja je prva žena, no na diobi trećeg mjesta u apsolutnoj kategoriji! Najbolji tim je bračni par Smokvina-Hanza.
Atmosfera za vrijeme i nakon utrke klasična trekerska - znači više nego ugodna i vidimo se druge godine, ne na istoj stazi, ali opet negdje u blizini.
Šećer na kraju bio je povratak kući: lagana vožnjica preko starog prijelaza u Bregani, uz preslušavanje najkuruzastijih hitova iz 80-tih i natjecanje između Juraja, Mukkija i mene tko će se sjetiti više bizarnih podataka o grupama, pjevačima i pjesmama iz tog razdoblja i glasno puštanje istih iz auta na parkingu kod Bille uz kavicu iz Mc Govnardsa... Trekeraj remembers eighties!!!
Rezultati i slike na stranicama SLO treking lige, a link na Slavekove slike imate u komentarima ispod zadnjeg posta na sljemegelender blogu.

P KAO TENIS

2008-08-01T22:04:00.002+02:00

Danas su Sljemani svoje multisportstvo podigli za još jedan niveaux: održan je prvi međunarodni teniski susret među Sljemanima:
A. Parotat (SLO) - N. Stamenić (CRO) 7:6 (5), 7:5
Teški knapić i velika uživancija, a Aljoša (od starog Horsta sin) je, Boga mi, opaki igrač!

NAJLJEPŠI CILJ U HRVATSKOJ!!!

2008-07-26T22:30:00.004+02:00

Start: Rizvanuša. Cilj: Visočica - Velebit (1609 m n/v). Što? Planinska utrka. Koliko? 14-tak km (12 km makadama, 2 km planinarskog puta). Doživljaj? Neprocjenjiv (odavno izlizana fora, no boljeg izraza nema). Makadam je taman - uzbrdo, nizbrdo, ravno i na kraju nagrada - dva kilometra krepavanja po planinarskoj stati do vrha - najprije kroz šumu, a onda po čistini - i na vrhu - LU-DI-LO!!! Jedna od rijetkih utrka, a možda i jedina gdje sam i ja u cilju vrištao - definitivno najljepši cilj u Hrvatskoj - pogled koji obara - more i otoci s jedne, nepregledna i šumovita Lika s druge, a Velebit na sve strane. Onima koji su bili zauvijek ostaje u sjećanju. Vi koji se niste pojavili, ne propustite priliku sljedeće godine!
Još jednom se pokazalo da su najbolje poluunderground utrke koje iz ljubavi prema svom kraju i trčanju organizira skupina entuzijasta - utrke sa srcem. I vjerojatno jedina utrka u Hrvatskoj s koje su baš svi, pa čak i oni koji mrze planinarenje poput ona zadnja dva kilometra, otišli prezadovoljni. A one koji zbog toga sljedeće godine neće doći, zamijenit će pet puta više onih koji će doći zbog naših priča. Kaže Mile da će utrka sljedeće godine biti još bolja. To je nemoguće jer ne postoji bolje od savršenog.
No, da ne bih bio optužen za patetiku, za kraj nešto sasvim drugo. Kako sam se htio kazniti za loše trčanje (iako sam bio prvi u kategoriji najjadnijoj od svih - M35) i zato što me deru žene :) (čak 3), odlučio sam otrčati natrag do Rizvanuše, a ne vratiti se kombijem kao sav normalan svijet. Iako donji dio makadama vrvi od upozorenja da se ne skreće s glavnog puta poradi mina, u gornjem dijelu toga nema, pa sam odlučio sijeći serpentine kroz šumu. U donjem dijelu, dok sam se pitao jesam li normalan, uhvati me nužda i zamislim si tragikomičnu situaciju kako tijekom obavljanja iste pogibam od mine, pa odlučih trpjeti do Rizvan Cityja, ne toliko zbog straha od mina, nego zato što bi trkači desetljećima umirali od smijeha pričajući priču o meni koji sam poginuo dok sam nuždirao, a utrka bi se mogla zvati Memorijal Seronje...

REKORD!

2008-07-03T10:57:00.005+02:00

Piše: Kak? Spartak!

Zašto Spartak? Jer ovo je kolo imalo tri žrtve: 1. Kiša, izgubljena psica, 2. Petra, uplakana vlasnica koja zbog slučaja pod brojem 1 nije završila utrku i 3. onaj koji je trebao ovo pisati, no pregazio ga stampedo mošusnih govečeta iz tundre te se oporavlja u bolnici te pozdravlja sve sudionike lige, čitatelje bloga i AS portala uz riječi: "Večer prije proklinjao sam ligu zbog ranog ustajanja nakon tuluma, ali ta liga obogatila mi je život, ta divna sljemanska jutra krijepe mi dušu! Hvala, Sablja, hvala mama, hvala tata, hvala Cuba Gooding JR.!"
Ma ostavimo se mi tužnih tema. Rekord iz naslova upućuje na činjenicu da se u ovom kolu na startu pojavilo rekordnih 16 duša i tijela, završilo također 16, a bilo ih je 17. Pomniji pratitelji ove opskurne lige, kao i zgoda belgijskog istražitelja amatera geja Poirota, nikad udate penzionerke Marple te inspektora debeljka Barnabyja, jedinog preživjelog iz okruga Midsomer, već zaključuju zašto je tome bilo tako: Petra odustala, Deki RI-Bitch zakasnio i to vam je to. Teško je povjerovati da će se ikada pojaviti više ljudi, no "alive be and see"...
Novaci: Mate Šlapina, prvi put i odmah drugi, Burić, kojem se čudimo što mu je tek prvi put, Ivan Habuš a.k.a. Debeli (po nadimku je jasno da to nije kržljava sljemenska Neman Ivica Habuš), Ivan Rakovac, doktor iz Poreča koji mjesec dana boravi u Zagrebu, vjerojatno na some kind of stručno usavršavanje, te djevojke iz crkve sv. Petra i Pavla, dakle čak 6!!!
Juraj opet rasturio - drugi najbolji rezultat Lige, a usput je ubrao i dva vrganja! Jedva čekam clash: slomljeni i polugoli Markica vs. podivljali Juraj u gaćama! Možda već u 4. kolu 6. kolovoza, a ako ne, onda sigurno u 5. na godišnjicu sljemegelender bloga 3. rujna...
Što se još ima za reći? Palačinke rule, Kiša pronađena, Nikola Stamenić se oporavio i dolazi zgaziti Pinkyja na Puntijarku, Žana prva koja nije dobila bodove za poredak, ali za spol je. Čeka se novi Chura Nulabodovski...

ČESI 2

2008-06-21T00:21:00.002+02:00

Gospodine Budiša, 'ko je gluplji, Česi ili Hrvati? Šta vi mislite? Šta? Šta? ŠTA?
Paaa, gledajte, to je pitanje koje iziskuje malo dužu raspravu... HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA, a ja misla da ćete odma ispalit da su Hrvati, jao jao jao, jebo te riža!!!!!!!!!!!!
Isto kao i Francuska prije 10 godina kad je majmunko Boban izgubio loptu odmah nakon Šukerovog gola. A upotrijebio sam izvrsnu taktiku za neuzrujavanje - satro sam se na Sljemenu tako da se od umora nisam ni mogao uzrujavat. Ali produžeci me ubiše! I zabijemo ga! I onda...
Stvarno glup osjećaj...

PROFESIONALNA DEFORMACIJA?

2008-06-11T11:29:00.002+02:00

Bacio jučer malo oko na tekmu Španjolska-Rusija i slučajno primijetih jedan detaljčić: Villa zabio treći gol, grli ga suigrač, zajedno trče zagrljeni, a Villa tog suigrača drži za dres kao da je usred klinča u šesnaestercu!!! Ti frajeri su toliko navikli na to hvatanje za dres da to rade automatski i u situacijama u kojima je to apsolutno nepotrebno. Kad hoda s curom po gradu vjerojatno je isto drži za majicu, a ona ga lupa po ruci da joj majicu ne razvuče :))))))))))))))))))))

MJGL - IMGC

2008-06-04T22:33:00.006+02:00

Međunarodna Jutarnja Gelender Liga. Dolje je prijevod za Bodu, prvog stranca na (M)JGL – za to je trebalo čekati više od godine dana i deset kola. Doduše, Žana je iz Bosne i Hercegovine, no već duže vrijeme ima hrvatsko državljanstvo.

International Morgen Gelender Contest.This is translation für Bodo, the first foreigner in zwei yahren und zen issues of (I)MGC. However, Žana is from the mountains of Bosnia und Herzegowina but she has croatian citizenship for quite some time.

Što je bilo posebno u ovom kolu? Ne puno toga, pa se vidimo za mjesec dana. Dobro, dobro! Napisat ću nešto. Iako mi se ne da jer mi je dosta frustracija u svijetu sporta izazvanih time što me deru konjine koje uopće ne treniraju. Ovaj put je tu ulogu preuzeo Juraj s rezultatom samo 22 sekunde slabijim od mog rekorda – još jedan kapacitet za vrhunskog sportaša da ga je netko uhvatio na vrijeme. I sva sreća da je odjurio odmah na početku da ga ne gledamo jer frajer trči u gaćama. Valjda brije na aerodinamiku!

I'm not feeling like writing! Warum? Because I'm sick of human horses who beat the crap out of me without training. That should even more frustrate road runners like Bodo und Pinky who work so hard in their endless running sessions. Juraj's running in his unterwear und he shaves his legs because he wants to be ein aerodinamische mutter fucker.

Ja sam se opet nekako uspio odhrvati progoniteljima samo zahvaljujući tome što sam im zbrisao odmah na startu. No ako nastavim sa žderanjem i netreniranjem, još malo pa će me derati i Veca kao u dobra stara vremena. Zato sam od sutra na dijeti! Po 70. put! Ali ovaj put ozbiljno! Ako do sljedećeg kola MJGL ne skinem barem pet kila, dao Bog da me na toj utrci pregazi stampedo mošusnih goveda iz tundre. Opet ja, ja i samo ja! Gdje li je taj Spartak Mironovič? Hoćemo objektivno izvješćivanje! Pričajmo sad malo o mom bet mobilu...

But I had my satisfaction: I beat Bodo und Pinky who work so hard in their endless running sessions. Und this was your last chance guys 'cos next time I will be schlank like Pinky! I don't want Veca kicking my butt again, ja? Und let the stampedo of stampeding moschus animals from tundra runs over me if I'm not telling the truth! Und plague to your houses if you don't believe mich! Bodo, the last part of this paragraph ist unglaublich und untranslatable, verstehen sie?

Još nekoliko stvari:

Und some other stuff:

Druga – opet smo bili dvocfreni (namjerno bez i, daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!).

Second – it was the third contest in a row mit zwei digit number of contestants.

Prva - osim Bode, jutros smo imali još dvojicu newcomera: prvi je Željko Šaronja zvani Žohar! Čovjek je bio prvi na parkingu i kad smo se sreli na stazi za invalide, pitao me jesam li ja iz Gelender lige! Pazite, ne trčim li Gelender ligu, nego jesam li IZ Gelender lige. Ne, to nije natjecanje, to je POKRET! Inače, Željko u subotu ide na svoj prvi treking – sretno na Risnjaku! Drugi je Branko Dobranić koji pohodi sva sljemAnska underground natjecanja – najprije HORST, onda TRAVERSU, a sad i Gelender ligu! Uz Klikera i Iris u prošlom kolu, broj onih koji su barem jednom silovali svoje tijelo srijedom u 5 i 30 popeo se na 32.

Erste: besides you, Bodo, this morning we had another zwei newcomers – Željko Šaronja – La Cucaracha und Branko Dobranić und now we have 32 crazy people who ran at 5.30 in the morning in zwei yahren. Ich think das ist unglaublich und fantastisch! Sie haben mein Humwee gestolen!

Četvrto: u komentarima na stranici sljemegelender.blog.hr imate link na Bodin blog. Stvarno se vidi da je Nijemac!

Fourth: Bodo, looking at your blog, everyone can tell that you are Deutsch, ja? Grosse pedanterie und kein schlamperei!

Treće i najvažnije: jutrošnja je liga rezultirala dvjema puževskim žrtvama s kobnim posljedicama – jedan golać i jedan s kućicom nastradali su pod nogama horde razularenih Gelenderovaca! Dečki i cure, pazite malo dok bjesomučno jurite za rezultatima ili bezbrižno lajete na putu prema dolje. Sljedeći put pregled na parkingu poslije trke – kome nađemo ostatke jadnih puževa – diskvalifikacija! UBOJICE!!!

Third und ze most wichtich: this morning's race had it's snail victims. Ein mit ze hause und ein without ze hause. Don't just think of your results or yak about bullshit on the way down! Think of the snails! Next time we will check the soles of your shoes after the race – if remains of a snail will be found, this will mean only one thing - DISQUALIFICATION und shame for the rest of your miserable lives! Und plague to your houses! MURDERERS!

CELESTINO ACCETTURO - LJUBI TE DEDA!!!

2008-06-02T21:11:00.002+02:00

Dragi moj digiću, ljubljeni moj žabaru Čelestino - jedini tip koji je bio lošiji od mene prvog dana i za nagradu dobio fenjer namijenjen meni :). Staza humana, 4,3 km i 18 kontrola, većina po šumama i livadama, tek nekoliko po vrtačama, ali zato drugi dan...
Svaka čast Vanji koji je dan nakon svog prvog maratona imao dovoljno upornosti i očito znanja pronaći sve kontrole i doći do cilja u limitu. Šta da kažem za sebe? Dovoljno je reći da sam treću kontrolu tražio sat vremena. Svaki put se pitam šta radim na toj orijentaciji, ali ne odustajem! Od retardiranosti neću pobjeći ako se ne pojavljujem na natjecanjima...

PLITVICE - ORIJENTACIJA

2008-05-31T03:17:00.000+02:00

Prognoza: fenjer!

KO KAŽE DA MORATE ČEKATI DO PENZIJE?!?

2008-05-29T21:43:00.000+02:00

Uzmite Erste stambeni kredit i zajebite se dok ste još mladi!!!

JGL 2, KOLO 1: 12 NA STARTU, 13 U CILJU!?!

2008-05-29T10:03:00.001+02:00

Već je prvo kolo ovogodišnje lige izjednačilo prošlogodišnji rekord iz zadnjeg kola - trinaest jutarnjih duša, iako nas je u 5 sati i 33 minute krenulo dvanaest. Magija neka? Šta? Šta? ŠTA? Ubi nas omara odmah na početku - ne sjećam se da je ovako teško vrijeme ijednom bilo prošle godine. Start nikakav, odjurio je samo Juraj, Markica i ruksak lagano i bez žurbe za njim, ostali jedva nekako. Sablja misli da bi Jura mogao prvo mjesto zadržati do cilja, no siguran sam da za to nema šanse - Juraj je pao još prije trećeg stupa, ali i dovoljno odmaknuo da ga do cilja ne vidimo. Onako kljast i šepav uslijed boli u iliotibijali sigurno je došepesao do drugog mjesta. Ostatak društva teško je kiksao, barem u odnosu na 2007.: Sablja me slabo pritiskao, iako sam bio zreo za još jedan poraz, Kova njega još manje, Peće i Stojka nigdje, a Lacko, gospodin u godinama, lagano se prošetao do vrha. Chura opet u prvom kolu deveti (vidi prvo kolo JGL 1), ali ovaj put spašen poradi novog bodovnog sistema, no opet ostao bez prve jakosne. Spuštajući se s Jurom po stepenicama iznad gornje stanice žičare ugledasmo lika koji trčkara prema nama. Pomislim si tko to ima tako lagani trk, a tako loše vrijeme - kad ono Kliker - zakasnio na start! Kad dođe na vrijeme, bit će opasan. I onda cure - ozlijeđena Tea i Iris u prijateljskoj šetnjici i Žana, također ozlijeđena - iako doma ima dva para pravih štapova, za ovu priliku odlučila ga je posuditi od Mojsija.
No da se osvrnem malo na noć - odoh ja spavat već u devet, ali vrućina je opaka, boli glava od klime na poslu, nemoš zaspat. I kad konačno uspiješ, eto ti likova, zovu, pišu, mobitel urla, zvoni, nabija - "kaj, ideš sutra?", "buš me pokupil?", "daj me probudi ujutro!"... A, jebote! Onda sam isključio ton i probudim se u ponoć, a kad tamo još jedan poziv i jedna poruka! Oh, maaaan! Vozit ću svakog i budit ću svakog, al ajmo to riješit do osam, u redu, Šimune?

MISTERIJ TAMNO CRVENE KONTROLE BR. 64

2008-05-26T14:36:00.002+02:00

Opet nešto zaboravih... Vanja i ja sigurno, a mislim i još neki, bijasmo sigurni da je 14. kontrola bila tamno crvena s brojem 64, a ne narančasta, no kad smo kontrole skupljali, tu nismo našli, što pak znači da ni Vanja niti ja, a i još neki nisu prošli stazu, to jest našli sve kontrole... DISKVALIFIKACIJA!

KAKAV LUDI TRENING!

2008-05-25T18:07:00.002+02:00

Kliker, Sablja, Juraj, ja: Bliznec, subota, 9 sati. Kasnim 15 minuta kao i obično, no ovaj put nisam skroz kriv. Kad dođeš po Klikera, on još mora do svog auta koji je parkiran 'ko zna gdje pa još i natrag u stan. Tura je Brestovac-Grafičar-Ponikve gdje je orijentacijski trening, a već na početku znamo da kasnimo. Jura vuče nogu zbog bolne iliotibijalne tetive i njuši gljive po šumi. Kad je uz put ugledao ogromni vrganj, vrisnuo je kao da je vidio medvjeda i onda ga je u ruci furao do Ponikva. Tamo smo zakasnili pola sata, a Luce i Vanja koji su došli biciklima još i više. Prvi trening laganica, pola sata i kakti ne na vrijeme. Drugi pravi, na malom terenu, ali s 15 za mene teških kontrola. Već sam se prije druge izgubio i prvi puta usjeverivao kartu na orijentaciji i tako još dva puta. Luce i Kliker šišali su me do pete kontrole, a onda su počeli kiksati. Va-njuška nas je opet doslovno satro. Prozujao je stazom za 45 minuta, ja sat i 6, Sablja još dvije minute gore, Luce i Kliker sat i 55. Kako je Ivana udarila i uganula nogu, predložih Damiru da mi pokupimo kontrole. No prije toga bakanalije na Glavici. Ili pokušaj bakanalija jer je grah užasan, juha od gljiva je ajmpren juha s par jadnih gljiva, a bučnica prestrašna, pa su se bakanalije pretvorile u pivanalije. No kako smo zasjeli dugo vremena i ostavili podosta para i praznih flaša, teta kuharica nas je počastila čvarcima. Nakratko su nam se pridružili Jakšić i društvo koje smo sreli na putu prema Risnjaku, a sad evo i na povratku. I onda smo takvi trebali skupit kontrole. Većinu vremena nisam baš znao gdje sam, tako da je većinu kontrola naše polovice skupio Jura koji je prvi put u životu držao kartu u ruci, a drugu polovicu uspjeli su prije nas pokupiti antitalenti Kliker i Sablja. I onda polagani povratak prema Bliznecu. Štrudle od sira i jabuka na Grafičaru su bile malo bolje, a do auta se spustismo po mraku. Od 9 ujutro do 9 navečer - nezaboravnih 12 sati Sljemana, otprilike nešto kao Sablja, Pećo, Chura i ja prošle godine...

ZABORAVIH NAJVAŽNIJE!!!

2008-04-04T10:56:00.001+02:00

Većina će reći da brijem, ali sve više vjerujem u ovo: zadnjih dana se osjećam koma, čim dođem s posla zalegnem i tako više-manje do jutra - kladim se da je to zbog negativne energije koja se nagomilala u regiji zbog boravka sve ove žgadije u našoj blizini...

Grmlje DuploVe

2008-04-04T09:44:00.002+02:00

Mda… Četresosme je Joža Broz u namjesto nas odlučio da nećemo sa Staljinom, a time ni u kasnije nastali Varšavski pakt, a danas, u kakti demokraciji, dragi naši, premijer i precjednik umjesto nas odlučuju da ćemo u NATO! Šta će nam referendum? Mi smo ovce glupe, od gotovog bi veresiju napravili! Kako kaže premijer - neki bi napravili! Koji neki? Jel vragovi crni? I ne samo crni, nego i zeleni i žuti? Jaoooooooooooooo! To je prefakingstrašno – kako naš premijer priča engleski, a predsjednik ne zna ni to!!! Majko mila! A ono ulizivanje Grmlju DuploVe, pa tapšanje po ramenima, glađenje, milovanje, držanje za ručice, gurkanje… A taj moron DuploVe Grmlje: kako je samo naučio izgovarati Elbejnija i Kroejša, a sutra će zaboravit di je bio, koje su to zemlje i gdje. Eh, šta znači imat moćnog tatu koji će svog sina debila pogurat do predsjednika. Jel bilo goreg američkog predsjednika? Teško!

A na šta Zagreb liči danas? Te hrvatske i američke zastavice zajedno? Mi i Amerikanci 2gether! Yeah! Baš trebamo američke vojnike da i ovdje rade sranja, a ne moš im ni sudit! I da ne pričamo o tome kako će isti biti meta napada, a time i mi! Odosmo mi s vragom tikve sadit, ja!

Kako se čovjek prema tome treba postaviti? Demonstracije? Ne. Pizdit u sebi? Ne. Srat po blogovima? Možda J. Jedini put je zen… Džai guru dei va ommmmmmmmmmmmmmmmm! Čemu uzrujavanje? Treba njegovati duh tolerancije i praštanja. Pomirenja. Okrenuti drugi obraz. Vratiti kruhom. And stuff like that… Ionako nas iza ugla čeka rak… Bilo NATO-a ili ne. Bilo Europske unije ili ne.

I rest my case...

I'm back!

2008-02-09T12:50:00.000+01:00

Bek David Campbell, poznatiji pod umjetničkim imenom Beck, također poznat i kao Beck Hansen, rođen 8. srpnja 1970. godine, američki je glazbenik i tekstopisac. Beck, not Back!

BECK is a manga, which was later made into an anime under the name BECK: Mongolian Chop Squad. It was created by mangaka Harold Sakuishi and was originally published by Kodansha in Monthly Shonen Magazine. It tells the story of a group of Japanese teenagers who form a rock band. The manga is currently licensed in the USA by Tokyopop. The series has also spawned three guidebooks. BECK won the 2002 Kodansha Manga Award for shōnen.
The original 26-episode anime television series was aired on Japan's TV Tokyo from October 2004 to March 2005. It was directed by Osamu Kobayashi, animated by Madhouse and produced by Takeshi Shukuri and Yoshimi Nakajima. Beck, not Back!